Anita Moorjani postala je nešto kao međunarodna senzacija od kad je njezina knjiga ‘Umirati da bih bila ja’ došla na listu bestsellera svega dva tjedna nakon što je objavljena, u ožujku 2012.

Anita je doživjela ono što većina ljudi nikada nije – prešla je „na drugu stranu“ i vratila se podijeliti ono što je naučila. Njezino izuzetno NDE ( Near – Death Experience, iskustvo „tik-do-smrti“) i naknadno ozdravljenje od zadnjeg stadija raka, jedan je od najupečatljivijih slučajeva ikada zabilježenih.

Izvor: supersouls.com

Prevela i uredila: Daniela Knapić

Super Souls : Anita, pišete da prije svog izvantjelesnog iskustva nikada stvarno niste voljela sebe ili vidjela ljepotu svoje duše. Možete li nam objasniti što je zapravo naša duša?
Anita Moorjani : Do svoje duše možete doći kroz srce i kroz vaše emocije. Vaša duša je vaša bit, tko vi jeste i to što ste došli ovdje biti. Ona je ono pravo vi, koje nije vaše fizičko tijelo . Ona je svjetlo, ona beba koja ste bili odmah nakon rođenja . U to ste vrijeme vi bili više povezani sa svojom dušom. Došli ste ovdje sretni, smijući se, želeći doživjeti život, a to svjetlo se kroz godine, kako ulazimo u naše fizičke živote, umanjuje. Zamjera vam se, ponižavaju vas i uče vas strahovima. Tako vaša duša, u stvari vaše svjetlo, postaju manji, zapravo bivaju potisnuti. Mogu vam to objasniti sljedećim primjerom:
Zamislite loptu za plažu, loptu na napuhavanje. Kada je pokušate pritisnuti u vodu, ona se odguruje natrag , zar ne? Dakle, lopta se ne smanjuje, nego je voda gura i gura i gura i istiskuje. Isto se događa između vašeg fizičkog bića i vanjskog svijeta. Tako se, u osnovi, vaša duša počinje utapati . To je kao lopta za plažu koju stalno guraju pod vodu, a ona se cijelo vrijeme bori da izađe.
Hoću reći -vaše emocije su u stvari vaši glasnici, oni vam kazuju tko je ta prekrasna duša. Svaki put kada ih potiskujete, vi sebi šaljete poruku da niste dostojni pokazati sebe i da niste dostojni pokazati tko ste. Svaki put kada sebe potiskujete vi kažete „ne“ kad mislite „da“, i tako dalje . Vi sebe zapravo činite malima i dajete si poruku : “Ja nisam dostojan, ja nisam dovoljno dobra, to je razlog zašto se moram sakrivati, moram se ponižavati “. Trebali biste dopustiti svojoj biti, svojim emocijama da se izraze. Vaši osjećaji žele biti radosni. To je ono što oni žele . A kad dopustite svojim emocijama pronaći ono što ih veseli i slijediti ono što ih raduje, tada ste u kontaktu sa svojom dušom. To je vaša duša.

SS: U svojoj knjizi „Umirati da bih bila ja“ objašnjavate „Ja sam ljubav“. Kako ljubav izgleda, kako je osjećate, kako ona zvuči?

AM : To je jako dobro pitanje. Mislim da u našem društvu prekomjerno koristimo riječ „ljubav“ i to postaje velik klišej. Kažemo „volimo naš automobil“, „volim moje računalo”, znate već, doista pretjerujemo s riječju „ljubav“. Ali zapravo je ljubav ono tko mi jesmo u našoj biti.
Pokušajte zamisliti da više niste u svom fizičkom tijelu. Vaše tijelo je nestalo. Shvatit ćete da vi niste vaše fizičko tijelo i da unutar vas (posvuda) netko gleda kroz vaše oči . A taj netko nema fizičko tijelo, nema rasu, nema specifičnu boju kože i vi više niste bijelac, ja više nisam crna, mi nemamo spol. Vi više niste muškarac ,jer je to dio vašeg fizičkog tijela, više nemate svoju kulturu , jer je to kulturna uvjetovanost s kojom je rođeno vaše fizičko tijelo. Svi ovi elementi dio su bivanja u fizičkom. Dakle, ono što je preostalo je samo čista esencija, koja je zapravo ljubav . Budući ona nema filtera, nije razvila ni sve slojeve uvjetovanosti , ega , straha, jer se sve to gradi s kulturom, rasom, spolom i svim tim stvarima.
Vi ste samo čista esencija, čista ljubav. Kada nekoga možete vidjeti u njegovoj biti, a ne kroz slojeve i slojeve uvjetovanja … to je ljubav!

SS : Wow , to je najčišći opis ljubavi koji sam ikada čuo!

AM : To je naš korijen, to je ono što jesmo . Možda zvuči malo komplicirano, ali vjerujem da je ljubav sposobnost da vidimo nečiju dušu.
Također, nije naša namjera povrijediti druge ljude i – vjerovali ili ne, čak i serijski ubojice , ubojice i silovatelji ne dolaze na svijet s namjerom da povrijede druge ljude. No, nešto putem pođe po zlu sa njihovim filtrima. Ako možete ukloniti sve te filtere , opet je sve što ćete ispod naći – čista esencija.

SS : Upoznajete mnogo ljudi koji slijede određenu religiju. Vi ne želite mnogo govoriti o tome jer vjerujete da može uzrokovati razdore, ali što ako ljudi žele istinski živjeti Vašu poruku i ostati vjerni načelima svoje vjere?

(„Svoje svakodnevne izbore temeljite na onome što da se osjećate dobro, umjesto na onome za što mislite da biste trebali činiti ili drugi misle da bi vi trebali činiti!“ Anita Moorjani)

AM : Ja kažem ljudima da nemam problema s religijom po sebi, ali mislim da su ljudi koji vjeruju u nešto iz straha, bilo da je to religija, kulturne vrijednosti ili bilo što i ako oni izaberu da u to vjeruju zbog straha , onda već žive paklenim životom. To je pakao na zemlji. Ako vjerujete da ćete kada umrete, ako ne slijedite pravi poredak, nemate pravu doktrinu ili prave vrijednosti , biti vječno kažnjeni , ako su to jedini razlozi zbog kojih slijedite to što slijedite, tada vi sami sebi stvarate pakao na zemlji. Ne morate čekati dok umrete da odete u pakao. Vaš život to već jest.
Međutim, ako ljudi izaberu religiju koju odluče prakticirati zato jer ih čini jakima, ljubaznijima, jer im daje mir, daje im odgovore o njihovom životu, pruža utjehu i daje osjećaj zajednice, tada im svakako preporučujem da je slijede. Dakle, moj je stav-birajte ono što je ljubaznije prema vama samima. Nikako izbor kojeg bi se više bojali. To vrijedi za svaki aspekt u vašem životu, uključujući i religije. To je moja pozicija. Poštujem svakoga, bez obzira na to što oni vjeruju.

SS : Rekli ste : ” Da sam znala istinu o tome tko sam ja zapravo, ne bih bila dobila rak . ” Ralph Waldo Emerson je jednom napisao : „U svijetu koji od vas stalno pokušava napraviti nešto drugo, biti to što jeste najveće je postignuće.” Vjerujem da je to naš najveći izazov. Kako to možemo praktički postići?

AM : Da, to doista jest naš najveći izazov. Jedna od stvari koju također običavam reći ljudima je da trebaju biti spremni, jer kad se odlučite da ćete biti to što jeste često ćete se osjećati kao da veslate protiv struje. S druge strane, kada slijedite svoje srce, možete se predati svom ​​višem ja, prepustiti se onome tko vi jeste i omogućiti svom srcu da vas vodi. Izgubiti ćete sebe ako stalno brinete o tome što drugi ljudi misle i stalno se pokušavate uklopiti, ako uvijek imate potrebu natjecati se i biti u prednosti.
Bojimo se neuspjeha i da ne budemo prihvaćeni, pa tako stalno brinemo o tome i donosimo odluke na temelju želje da se prikažemo uspješnijima, bolje prihvaćenima, a tako gubimo našu vjerodostojnost. Možda mislite da je lakši način od slijeđenja svog srca raditi stvari onako kako se one pričinjaju umjesto prema svojim osjećajima, ali u stvari vi tako sebe ubijate iznutra, idete protiv nečega iznutra.
Dakle, uvijek imate izbor – možete ili plivati ​​protiv sebe, svog srca, ili plivati ​​protiv mase. Kojoj od te dvije opcije se predajete? Ja doista volim ići s tokom moga srca. I, da se vratim na vaše pitanje, jako sam zahvalna što sam razvila rak. Bio je to najveći dar mog života, jer je učinio da shvatim stvari tako puno bolje, a i osposobio me je da se mnogo bolje odnosim s drugim ljudima.

SS : Anita , puno Vam hvala na ovom inspirativnom razgovoru.

Izvor: supersouls.com

Prevela i uredila: Daniela Knapić

Anita Moorjani – Iskustvo bliske smrti VIDEO

.

Sigurno ste puno puta čuli o tome kako je sol nezdrava. Međutim, naš organizam ne može živjeti bez soli. Koju sol onda trebamo unositi, i u kojim količinama? Sol ili natrijev klorid (NaCl) vrši važnu ulogu u fiziološkim procesima i neophodna je za život i zdravlje. Sve tjelesne tekućine – krv, znoj, slina i suze su slane.

Naše tijelo ne može proizvesti sol pa je moramo unositi preko hrane.

Nedostatak soli unosi kemijsku neravnotežu u organizam. Bez soli, naš mišićni i živčani sustav prestao bi funkcionirati.

Ipak, nije svejedno kakvu sol konzumiramo. Postoji velika razlika između prerađene (rafinirane) i prirodne soli.

Zašto je rafinirana sol štetna

U svakodnevnoj uporabi najčešće koristimo rafiniranu (kuhinjsku) sol čija je kemijska struktura  tijekom procesa prerade i sušenja na visokim temperaturama promijenjena.

Takva sol više ne sadrži vrijedne elemente i minerale, te u konačnici organizmu donosi više štete nego koristi.

Kuhinjska sol sastoji se od 97,5% natrijevog klorida i dodataka poput joda, te različitih kemikalija, između ostalog i aluminija kojem je svrha sol očuvati suhom.

Aluminij je toksični metal koji se povezuje s Alzheimerovom i Parkinsonovom bolešću.

Velik udio natrija u kuhinjskoj soli također uvelike šteti organizmu.

Osim što oslabljuje imunitet,  pretjerana upotreba rafinirane soli povezuje se s…

• visokim tlakom
• bolestima srca
• bubrežnim i želučanim oboljenjima
• žučnim i bubrežnim kamencima
• osteoporozom
• reumatskim oboljenjima
• nastankom celulita

Dakako, sol nam je potrebna, no ne bilo koja, nego samo ona koja nije upropaštena procesom prerade i nepotrebnim dodacima.

Postoji li zdravija alternativa?

Nerafinirana morska ili kamena sol su bolji izbor – pod uvjetom da se koriste u razumnim količinama.

Naime, bilo kakva sol, uključujući i prirodnu, nanijet će štetu organizmu budemo li hranu koju jedemo previše soli.

Ipak, i među prirodnim solima postoji velika razlika.

Morska sol zahvaljujući sve većem zagađenju mora, više nije toliko zdrava.

Iz tog razloga većinom se pročišćava i dolazi na stol kao rafinirana.

Usto, neovisno o tome što sastoji vrijedne minerale i elemente u tragovima,  pod mikroskopom je vidljivo da morska sol ima nepravilnu kristalnu strukturu, odvojenu od prirodnih elemenata.

Zbog toga naš organizam nema puno koristi od vrijednih sastojaka morske soli.

Naime, tijelo mora uložiti veliku energiju da bi ih apsorbiralo. Korist od morske soli stoga je zapravo mala u odnosu na utrošak energije.

Slično je i s kamenom soli, čija je kristalna struktura također nepravilna pa s biofizičkog i biokemijskog stajališta  nemamo puno koristi od vrijednih elemenata koji se u njoj nalaze.

Ono što soli omogućuje pravilnu kristalnu strukturu je vremenski dugotrajan, uporan tektonski pritisak.

Drugim riječima, jedini način da uz natrijev klorid – što sol u osnovi jest – u organizam unesemo i brojne vrijedne elemente, jest uporaba soli uravnotežene kristalne strukture.

Himalajska sol – savršeno čist i iskoristiv izvor nutrijenata

Himalajska sol je jedina sol koja ima savršenu kristalnu strukturu.

Iz takve kristalne strukture naše tijelo bez velikog napora može lako i jednostavno apsorbirati sve vrijedne minerale i elemente u tragovima.

Himalajska sol je ujedno i najčišća sol na svijetu te posjeduje 84 minerala i elementa istovjetnih onima u ljudskom tijelu.

Dostatna količina minerala, elemenata u tragovima i elektrolita nužna je za očuvanje zdravlja.

Bilo njihov nedostatak ili neuravnoteženi  unos uzrokuje promjene u tjelesnim funkcijama, zbog čega ‘obična’ sol i jest nezdrava.

Takva sol za razliku od himalajske između ostalog ne sadrži nimalo elektrolita poput kalija, kalcija i magnezija  koje gubimo primjerice pojačanim znojenjem tijekom velikih vrućina,  tjelovježbe ili bolesti.

Himalajska sol pripada u skupinu kamenih soli, no za razliku od ostalih, nastala je pod golemim tektonskim pritiskom u trajanju od 250 milijuna godina.

Podrijetlom iz pramora, potpuno ekološki čistog sustava, dobiva se  u podnožju Himalaje.

Ručno se melje, pere i suši na suncu, čime su u potpunosti očuvani svi njezini vrijedni sastojci.

“Bijelo zlato”

Tradicionalno, himalajska sol smatrala se rezerviranom za kraljeve i od davnina je na glasu kao bijelo zlato.

Najkvalitetnije gromade melju se u jestivu sol.

Krupnije mljevena, koristi se u kupkama i različitim tretmanima.

Pokazala se vrlo učinkovitom u liječenju reume, astme, alergija i različitih kožnih bolesti.

Može se koristiti i za inhalaciju, primjerice, kod problema sa sinusima, upale grla, astme ili bronhitisa.

Himalajska sol prepoznatljiva je po toplim nijansama ružičaste boje – što je ujedno i znak da je bogata različitim mineralima.

Ustanovljeno je da zagrijavanjem ionizira zrak čineći ga čišćim i zdravijim, zbog čega se od pojedinih komada himalajske soli izrađuju popularne svjetiljke i svijećnjaci.

Također, drži se da eliminira štetna elektromagnetska zračenja pa je takve svjetiljke preporučljivo držati kraj televizora i računala.

Konzumiranje prirodne, cjelovite soli poput himalajske blagotvorno djeluje na kompletan organizam.

Smatra se da himalajska sol…

• regulira razinu vode u organizmu
• opskrbljuje organizam vrijednim nutrijentima
• izbacuje višak kiseline iz stanica
• prirodni je antihistaminik
• čisti pluća, podupire zdravu dišnu funkciju
• umanjuje začepljenje sinusa
• regulira probavu
• jača libido
• pomaže apsorpciji hrane u crijevima
• uravnotežuje razinu šećera u krvi
• regulira rad srca i krvni tlak
• čuva zdravlje krvnih žila
• štiti bubrege i žučni mjehur
• pomaže opuštanju i zdravom snu
• sprječava grčenje mišića i održava kosti čvrstima
• pomlađuje organizam

Kvalitetnu himalajsku sol možete nabaviti u Alternativa Webshopu.

Izvor: alternativa-za-vas.com

Dokle god djelujemo, i promatramo svijet (stvarnost), sa stanovišta racionalnog uma, jedina istina koja za nas važi jest ona koja kaže da sve što činimo, činimo zbog sebe, za sebe i sebi. Shodno tome mi sami i ubiremo sve plodove svojih djela, bilo da su oni „dobri“ ili „loši“. Rezultat svega toga jest egzistiranje u patnji – u odvojenosti od Boga. Međutim, potrebno je da nam bude jasno da smo mi uvjetovani uzročno-posljedičnim zakonom (karmom) samo zato što vjerujemo da smo mi sami autentični uzročnici, odnosno – činitelji! – To, da smo „činitelj“, zaista i jest tako, ali samo sa stanovišta iluzije, jer mi ipak ne poznajemo tog „Sebe“ koji je Istinski Činitelj. …Mi se neprestano poistovjećujemo sa iluzijom (EGO-om) pa zato i trpimo iluziju; te nam sve to, cijeli njen svijet, stoga i djeluje ovako i ovoliko stvarno.

No, sa stanovišta prave istine, stvari stoje „nešto“ drugačije… Naime; ako sebe smatramo, kao što i smatramo – živima – onda je Bog mrtav: ako „ja“ jest, onda „On“ nije. – Nikakav kompromis tu ne može doći u obzir! …S tim u vidu, Ničeova jeretička izjava: „Bog je mrtav“ (bez obzira kako i zašto je on to rekao), predstavlja, zapravo, ništa drugo do samo – najlogičnije, najotvorenije i najpoštenije zapažanje, i istupanje, jednog racionalnog uma.

Mi, ljudi, toliko slavimo i veličamo taj racionalni um, a ipak, pored svega toga, uspijevamo da napravimo mjesta i za nekakvo „vjerovanje u Boga“. To je ustvari vrhunsko licemerje, a ne iskreno i istinsko VEROVANJE (u) BOGA! – Ono što mi, uobičajeno, nazivamo „vjerom“ jest samo intelektualna spekulacija, odnosno mišljenje (za-mišljanje) da postoji „tamo neki Bog“… Zbog toga, „vjerujući“ mi, zapravo, ne vjerujemo već sumnjamo – jer u pozadini svih naših stavova stoji stanovište: „Ja jesam – On nije!“ I upravo zbog toga: Svaka vjera jeste ateizam, i obratno.

Istinska vjera nije vjera, nije mrtvo „vjerovanje“, već način življenja – življenje ljubavi. To nije ni kršćanska religija, ni muslimanska religija, ni Hinduizam, ni Budizam, ni Judaizam… niti bilo koji „izam“, već jedina istinska religija: Živa Vjera (u) Živoga Boga.

On je Jedini koji je istinski ŽIV – koji JEST – i zato je On jedini i isključivi ČINITELJ. Svi mi (ono što „mislimo“ da jesmo, i sa čim se poistovjećujemo: „EGO“) jesmo samo „mrtva oruđa“ kroz koja se On izražava. Bog, sa transcendentalnog nivoa (koji je suptilniji, čak, i od kvantnog nivoa) vuče „sve konce“ a mi smo, poput veoma specifičnih marioneta, samo „lutke“ („igračke“, „orudja“) u Njegovim rukama. …Uistinu, ono što pokreće moje udove na akciju, ono što im izdaje naloge i upravlja njima, ono što čini živima moje moždane stanice i što njihovu funkciju koordinira sa aktivnošću cjelokupnog organizma, kao i ono što, uopće, o-življava ovaj organizam – ta SILA OŽIVLJAVANJA – to nisam „ja“: to je On, odnosno ono što Ja istinski Jesam! Stoga, naša jedina zabluda i pogreška jest ne čak ni u vrsti djelovanja – već u pogrešnoj identifikaciji: identificiramo se sa onim „što je oživljeno“ umjesto sa onim „što oživljava“ – identificiramo se sa „neživom materijom“ koja je Životom o-življena, a ne sa (tim) Životom koji o-življava! U tome je cijeli problem. Zato je neophodno zaista shvatiti ovu razliku i, samim tim, osvijestiti suštinu te Greške u našoj orijentaciji – a upravo tim uvidom i sama razlika biva prevazidjena.

U suštini, prioritet nije shvatiti što treba činiti a što ne, čak nije prioritetno ni shvatiti kakve posljedice mogu uzrokovati naša određena djelovanja – već je nužno, znajući tko je istinski Činitelj, jedino: Odricanje (prije svega mentalno i emocionalno) od plodova koje te radnje sa sobom nose! …Ustvari, mi se nemamo čega ni „odreći“, jer ništa i nije u našoj nadležnosti; ali je poenta u tome što, i pored te činjenice, mi egoistično grabimo sebi sve moguće plodove tih „svojih“ aktivnosti. Na taj način, mi sebe stavljamo u veoma nezavidnu poziciju – poziciju „Kradljivca“, „Lopova“, a samim tim i „Lažova“ (…hmm, koga li ono religije tako nazivaju?!?) – pa onda u istoj mjeri trpimo i posljedice („karmu“) tih istih „prisvojenih zasluga“. I to je jedini istinski razlog i uzrok Karme!

Bog jest istinski Činitelj, ali u onoj mjeri u kojoj mi sebi pridamo važnost, i zaslugu, da „mi nešto činimo“, u toj mjeri onda prisvajamo (iako na tome „ponekad“ i gorko zažalimo…) i sve prateće posljedice („plodove“) tog svog neznanja i te svoje ne-časnosti.

U „Bhagavad-giti“ je o tome rečeno:

- „Složenost djelovanja je veoma teško shvatiti. Zato trebaš pravilno shvatiti što je aktivnost, što je zabranjena aktivnost, a što neaktivnost.

Onaj tko vidi neaktivnost u aktivnosti i aktivnost u neaktivnosti je inteligentan čovjek na transcendentalnom položaju, iako vrši sve vrste aktivnosti.

Smatra se da onaj tko sve čini bez želje za zadovoljavanjem čula ima potpuno znanje. Mudraci kažu da je posljedice njegovog rada spalila vatra savršenog znanja.

Ostavljajući svu vezanost za rezultate svojih aktivnosti, uvijek zadovoljan i nezavisan, ne vrši plodonosne aktivnosti, iako vrši sve vrste aktivnosti.

(…) Onaj tko je slobodan od dvostranosti i zadovoljan s dobitkom koji dođe sam od sebe, tko nije zavidan i tko je postojan i u uspjehu i u neuspjehu, nikada ne biva zapleten iako djeluje.

(…) Žrtvovanje izvršeno u znanju je bolje od žrtvovanja materijalnih posjeda, jer sva žrtvovanja aktivnosti dostižu vrhunac u transcendentalnom znanju.

(…) Kada stekneš pravo znanje od samospoznate duše, nikada više nećeš pasti u iluziju, jer ćeš zahvaljujući tom znanju vidjeti da su sva živa bića samo dio Svevišnjeg, ili drugim riječima, da su Moja.

Čak i ako se smatra da si najgrješniji od svih grešnika, ako se nalaziš na čamcu transcendentalnog znanja bit ćeš sposoban da pređeš ocean bijede.

Kao što plamteća vatra pretvara drvo u pepeo, vatra znanja spaljuje u pepeo sve posljedice materijalnih aktivnosti.“

(Pogl. 4, stih 17-20, 22, 33, 35-37)

Prema tome, istinski, sve što (u)činim ne (u)činim ja nego On, i sve što bilo tko (u)čini ne čini nitko drugi nego ON! Pošto je On isključivi Činitelj, to znači da je On i isključivi, istinski, Uživalac – jer onaj tko čini, taj i uživa sve posljedice svojih činjenja. To je, jednostavno, zakon prirode. Zbog toga, onaj tko ispravno razumije tu istinu prestaje robovati zabludi – smatrati sebe činiteljem i uživaocem – i utvrđuje se u istinskoj svjesnosti, slobodan od uzroka i posljedica: svjesnosti Krišne, Krista, Boga („Za onoga tko svuda vidi Mene i sve vidi u Meni, nikada nisam izgubljen, niti je on za Mene ikada izgubljen.“ – Bg 6/30). U toj svjesnosti transcendiramo plodonosne rezultate „dobrog“ ili „lošeg“ rada, i to je apsolutni, transcendentalni ili, ako više volimo – ISTINSKI – nivo postojanja. I tada se nadilazi Karma (iluzija djelovanja u odvojenosti)!

Kada istinski shvatimo da svi plodovi naših (Njegovih) aktivnosti pripadaju isključivo Njemu, tada se svjesno odričemo svog iluzornog, uobraženog, prava na njih i, sa najvećim zadovoljstvom i predanošću, uspostavljamo službu (življenje) predanog štovanja Boga odnosno Njegove sveukupne Manifestacije. To razumijevanje je apsolutni vrhunac znanja i ima Oslobađajući karakter, jer: „Vatra znanja spaljuje sve posljedice grešnih aktivnosti. Ona je najmoćniji od svih pročišćivača. Naši životi imaju značenje i usmjerenje samo ukoliko nastojimo da postignemo transcendentalno znanje o svjesnosti Krišne (Bića, Duše, Sepstva cjelokupnog univerzuma; op.aut.), koje je kralj sveg znanja.“ (citat iz knjige „Kralj Znanja“).

Umjesto da djelujemo nerazumno i sebično u smjeru zadovoljavanja osobnih, nezasitih, čulnih apetita – što predstavlja ništa drugo do egzistenciju u životinjskoj svijesti – trebamo se uzdići na viši, duhovni, nivo svijesti. Svi oni koji ne razumiju istinu misle da će odricanjem od ovih materijalnih uživanja i zadovoljstava ostati uskraćeni za (taj, njima) jedini, i isključivi, smisao življenja, odnosno da će biti suočeni sa najcrnjom tamom besmisla. Ne imajući obavijest o pravoj istini, oni ne shvaćaju da je odnos između zadovoljstava koja se mogu „iscijediti“ na ovom materijalnom nivou i onih na duhovnom, transcendentalnom nivou identičan odnosu sunčevog sjaja promatranog kroz tamno staklo zaštitne maske aparata za elektro-zavarivanje i sjaja kojeg spoznajemo gledajući u sunčevu „loptu“ pri vedrom i sunčanom ljetnom danu! – Ovaj odnos nije ni malo preuveličan, jer je sušta istina da su sva materijalna zadovoljstva samo blijeda slika („blijeda kopija“) onog koje se širom otvara na putu svjesnosti Boga.

U knjizi „Autobiografija jednog jogija“, od još jednog divnog i veličanstvenog duhovnog lava – Paramhans Svami Joganande (1893–1952), stoji jedna epizoda iz njegovog života, koja se događa u ašramu velikog sveca – Bhaduri Mahasaya-e – gdje, poslije jednog ječernjeg Satsang-a (Sat – Istina, sang – druženje; sansk.), Svecu prilazi jedan od njegovih predanih učenika. Odlomak ide ovako:

- „Učitelju, vi ste čudesan čovjek“, izjavio je jedan učenik opraštajući se i gorljivo zureći u mudračev očinski lik. „Odrekli ste se bogatstva i udobnosti da biste tražili Boga i nas učili mudrosti.“ – Bilo je poznato da se Bhaduri Mahasaya još u mladosti odrekao velikog obiteljskog bogatstva, da bi sav svoj život mogao posvetiti yogi.

- „Slučaj je sasvim obrnut!“ – Svečevo lice izražavalo je blagi prekor.

- „Ostavio sam nekoliko bijednih rupija, nešto sitnih užitaka, a dobio kozmičko carstvo beskrajnog blaženstva. Kako je moguće da sam sebi pritom išta uskratio? Poznajem radost dijeljenja bogatstva. Da li je to žrtva? Kratkovidi svet zapravo je onaj koji se odriče, jer neuporedivi božanski posjed zamjenjuje za bijednu šaku zemaljskih igračaka.“

Zakihotao sam se nad tim paradoksalnim pogledom na odricanje – pogledom koji svakom svetom prosjaku stavlja na glavu Krezovu kapu, dok sve uobražene milionere pretvara u nesvjesne mučenike.

- „Božanski poredak brine se za našu budućnost bolje i mudrije od svakog osiguravajućeg društva.“

(A.I. – 393.str.)

http://apsolutnaistina.com/kritika/406-istinski-delatelj

Ovo je 2. dio ekskluzivnog intervjua s Anitom Moorjani. Ako ste propustili prvi dio, možete ga pročitati ovdje.

Kad je Wayne Dyer prvi put čuo za Anitina izvantjelesna iskustava , osjetio se neodoljivo pozvanim da učiniti sve što je mogao kako bi njenu uvjerljivu poruku prenio svijetu . Dyer je također napisao i predgovor Anitinoj knjizi „Umirati da bih bila ja“. Mi ovdje na SuperSouls isto to osjećamo i doživjeli smo naše druženje s Anitom kao izuzetno inspirativno, osvježilo nas je i podiglo nam raspoloženje.

Izvor: supersouls.com

Prevela i uredila: Daniela Knapić

.
Super Souls : Ponekad se čini da rak vlada našim modernim svijetom. Imamo razne manifestacije na kojima se prikupljaju sredstva za istraživanje raka, zaklade poput „Live strong“ i tako dalje . Iako su sve te inicijative vrlo pozitivne, vi osobno vjerujete da je to stvaranje svijesti utemeljene na strahu. Osim širenja svoje poruke pune ljubavi , smatrate li da biste mogli i na druge načine pridonijeti svjesnosti o raku „utemeljenoj na ljubavi“ i prevenciji raka ?

Anita Moorjani : Ja to ne bih nazvala svjesnošću o raku, ne bih se ni doticala svjesnosti raka. Ako bi bilo po mome više bih govorila o „svijesti o zdravlju“ i trebali bismo definirati što zdravlje doista jest. O tome bismo trebali razmišljati. Zamislite samo sav novac koji trošimo na:

.
a) osvješćivanju o raku
b ) istraživanje raka
c ) dijagnostičke alate za otkrivanje raka
d ) kemo- terapije

.
i sav novac koji se troši ne samo u medicinskoj industriji nego i u području ranog otkrivanja , itd. Svatko je dobro upoznat s utjecajem raka.
Sada , ako pitate bilo koju osobu što stvarno znači izgledati i osjećati se kao zdrava osoba, jedva da vam itko zna odgovoriti. Znate, vi odete liječniku, oni vam provjere krv, otkucaje srca, provjere sve vrijednosti i znaju da ne bolujete od dijabetesa ili da vam je srce u redu i kažu vam: „U redu je, zdravi ste i možete ići kući”. Liječnik vas neće pitati: “Kako se osjećate? Koje emocije proživljavate? Jeste li prošli kroz razvod ili ste u lošem odnosu? Kako vam je na poslu?“ Liječnik ne brine o svemu tome. Nisu liječnici za to krivi, ali zbog sustava oni nemaju vremena , sredstava itd. Za to uopće nije kriv liječnik.

.
Hoću reći – zdravlje je puno drugačije od onoga što mi mislimo da ono jest. Kada se bolest pojavi u vašem tijelu ona je već bila u vašoj energiji , u vašim emocijama, puno prije nego je vi počnete primjećivati ​​fizički u svojem tijelu. Vaši su je osjećaji nosili dugo vremena prije nego što se ona manifestirala, na primjer u raku. Dakle, zdrava osoba je psihički zdrava, zdrava emocionalno i fizički zdrava, a ne samo po tome što joj uređaji kod testiranja očitaju prave brojke. Kad bismo potrošili toliko novaca, vremena, istraživanja i svjesnosti na podučavanje ljudi kako da razviju alate za osvješćivanje zdravlja, imali bismo puno više zdravih ljudi nego što ih imamo danas. Možda ste primijetili da brojke nisu pale, bez obzira na to koliko imamo kampanja za osvješćivanje raka dojke ili svjesnost o raku. Broj ljudi oboljelih od raka i dalje raste . Mi se svi fokusiramo samo na to kako da se borimo protiv raka, a nitko ne razmišlja u terminima „kako ćemo stvoriti zdravlje?”
Zamislite kakav bi to utjecaj imalo kad bi svatko preusmjerio svoj ​​fokus prema zdravlju.
Probala bih izvesti jedan pokus s vama: Želim da bacite pogled na sobu u kojoj se nalazite i pronađete nešto zelene boje. To može biti bilo što – draperije, uzorak zidnih tapeta i sl., želim da ih prebrojite u vašem umu . Vidite li nešto zeleno ? [ da, vidim ] .

.
Sada , želim da zatvorite oči i da se probate prisjetiti koliko ima stvari crvene boje? [ Moram se sad glasno nasmijati, jer osjećam da ste me prevarili ] . Ok , otvorite oči i pogledajte oko sebe . Jeste li puno toga propustili? [ da, naravno. ] .

.
Dakle, kada se na nešto usredotočite, to nešto je sve što ćete vidjeti . A kad promijenite fokus vidjet ćete nešto drugo. Upravo sada čitav naš planet je usmjeren na rak, a ne na zdravlje. Kada se fokusiramo na borbu protiv raka nismo fokusirani na povećanje zdravlja ili promicanje zdravlja.

SS : Također, u svojoj knjizi vi opisujete sljedeće : ” Tako sam se zatekla bez ičega izuzev suosjećanja za sve kriminalce i teroriste na svijetu , kao i za njihove žrtve. Shvatila sam kao nikada do tada da, kad ljudi počine takva djela, oni stvarno moraju biti puni zbrke, frustracija, boli i mržnje.” Gdje leži rješenje, Anita?

AM : Danas u našem svijetu još uvijek imamo puno kriminalaca, jer smo stvorili sustav koji se temelji na strahu. Od malena nas uče kroz nadmetanje. Mi ne učimo surađivati​​. Od vrlo rane dobi učimo da moramo doći do vrha. Nitko ne želi biti posljednji kojeg će se odabrati u njihov baseball tim ili košarkašku momčad. Svi znaju da, želite li se upisati u dobru školu, morate postići više od svih ostalih u razredu. I tako djeca od rane mladosti uče da su svi drugi „neprijatelji“ , jer “Ja moram postići više od svih njih”. Tako da mi stvarno ne učimo surađivati​​.

.
Zbog toga, za neke ljude negdje može krenuti po krivom i to može postati ekstremno i bolesno jer smo stvorili svijet u kojem se ljudi natječu i jedni druge vide kao neprijatelje. Uspoređujemo se izvana s vanjskim svijetom i kažemo: ” Oni imaju to, pa ja moram imati više”. Dok se sustav ne promijeni naša se situacija neće promijeniti . Mi ćemo imati ljude koji će s vremena na vrijeme prelaziti granice i postajati ubojice, kriminalci, to je samo jedan od promašaja ovog društva koje smo zajedno stvorili.

Zato ja kažem da nema „njih i nas” , sve smo to “mi” ,mi smo omogućili da to postoji u našem društvu. Dok to korjenito ne promijenimo, a to će potrajati dugo vremena, trebamo imati zatvore jer oni štite nevine ljude . U ovom trenutku ne postoji način za zaobilaženje zatvora. No, čak i kod ljudi u zatvorima, mislim da je vrijeme da oni na vlasti počnu stvarno uviđati zašto gradimo sve više zatvora? Zašto društvo postaje takvo? Zašto broj zatvorenika raste? Možda bi trebali početi sa zarobljenicima i možda oni moraju preokrenuti cijelu stvar jer ne radi se o tome da ih se mrzi , nego da ih se podučava o ljubavi. Ima nešto što u njima nedostaje i zapravo se radi o tome da ih se uči „što je ljubav ” te da „postoji bolji način“. Postoji bolji način za izražavanje sebe. I svatko radi najbolje što zna u tom trenutku , to je sve što oni imaju . Čak i najgori kriminalci, u trenutku u kojem se izraze to je sve što imaju.
To, naravno, nije uvijek lako prihvatiti, jer ako je netko u vašoj obitelji bio silovan ili ubijen to će biti vrlo, vrlo teško . Vi bi htjeli da silovatelj ili ubojica budu smješteni iza rešetaka , jer ne želite da se to dogodi nekome drugome. No, moje pitanje je: zašto smo stvorili takvo društvo u kojem postoje silovatelji i ubojice koji to čine? Zašto naši zatvori pucaju od pretrpanosti? Postoji nešto što radimo krivo. A sve to počinje dok smo još jako mladi. Vidim nasilje kao oblik raka u nekoj osobi .
” Kriminalci ne rade stvari zato jer vas mrze, oni to čine zato jer pate.”

SS : S druge strane , koja su po vama danas najpozitivnija kretanja u svijetu?

AM : Ono što mi je bilo nevjerojatno jest to da sam bila spremna na puno više negativnih reakcija na moju priču, jer znam da su za mnogo ljudi neke od stvari o kojima govorim vrlo kontroverzne. Pogotovo o religiji ili o kriminalcima i, iako su kontroverzne, ja ih izričem iz srca, iz mjesta univerzalne ljubavi, a ne iz pokušaja da budem kontroverzna.
Moj problem s religijom je činjenica da nas ona dijeli i izaziva međusobnu mržnju. Moja poanta je da moramo shvatiti da, kad jedni kod drugih uvidimo našu bit, primijetiti ćemo da nismo podijeljeni prema vjeri ili bilo kako drugačije, jer smo sastavljeni od iste biti. Čak i kod zločinaca, kada možete vidjeti njihovu bit , uvidjet ćete da oni nisu radili stvari zato jer vas mrze, nego zato jer pate. Dakle, svjesna sam da to što sam rekla ide protiv uvjerenja mnogih ljudi, a ipak kritike koje sam dobila tako su minimalne da je to za mene ugodno iznenađenje. To mi daje puno nade da su ljudi spremni mijenjati se jer nisu zadovoljni s načinom kako stvari sada stoje. Smatraju moju poruku vrlo osvježavajućom, jer su već razočarani sadašnjim stanjem u svijetu i onime čemu su ih religije podučavale, tako da su spremni za nešto novo.
SS : Naša sestra Debbie Ford koja je nedavno preminula , rekla je u intervjuu s Oprah : ” Hrabrost je odabrati život kada smo suočeni s bolešću ” . Kako biste reagirali da vam netko to kaže?

AM : Osjećam da je život dar, a mi smo svakako hrabri što smo ovdje i mislim da je ona to dobro naglasila, jer osjećam da mi sebi nismo dovoljno zahvalni što smo ovdje i sami sebi sudimo prema pogrešnim standardima. Mnogi od nas misle “Oh, trebao bih biti poput monaha koji meditira na vrhu planine kako bih se mogao smatrati duhovnim . Oh, nikad neću to postići iako dajem sve od sebe”, mi mislimo da se redovnika koji 20 godina meditira u samostanu mora obožavati , da mi nismo ništa u usporedbi s njim. Mislim da nije tako. Smatram da u potpunosti sudjelovati u životu , znate već , biti vani , čak i ako ste radnik koji mora zaraditi novac da bi platio račune i stanarinu , čak i to je jako hrabro. Biti vani i dijeliti što god i tko god da vi jeste hrabro je jednako ako ne i više nego sjediti u samostanu.

SS: Naravno, i vi ste donijela hrabru odluku da se vratite ovom životu.

AM : Da, to je istina, htjela sam se vrati i u potpunosti sudjelovali u životu .

SS : Mi zapravo možemo sve ovo zaključiti poticajnim riječima koje ste zapisala u knjizi „Umirati da budem ja“:
“Nesreća je u tome što mi nastavljamo odgovore tražiti izvan sebe – u vjeri, medicini, znanstvenim studijama, knjigama i drugim ljudima. Mislimo da je istina negdje vani, još uvijek nedostižna. Međutim, na taj se način samo sve više gubimo, čini se da se odmičemo od toga tko doista jesmo. Cijeli svemir je u nama .”

Je li to stvarno tako jednostavno, Anita ?

(„Vaša jedina svrha je da budete to što jeste.“ Anita Moorjani)

AM: Da, to doista jest tako, jer kada slijedite svoje vlastito srce i dopustite si biti tko doista jeste, tada se za vas pojavljuju pravi učitelji, prave knjige i prave informacije. A kad idete vani u potragu, kada zapravo slijedite, aktivno tražite, jurite, otkrit ćete da postoji toliko mnogo informacija da postajete sve više zbunjeni. Informacije se sukobljavaju jedne s drugima i vi sebi šaljete poruku „nisam sposoban/a samostalno doći do odgovora “. Poručujete si to i što više ganjate istinu, što ste u tome uporniji , više si šaljete poruku “ja ne znam odgovor i zato stalno moram juriti za njim”. Postoji i puno učitelja, kojem ćete se obratiti?
Tek kad krenete prema unutra i imate povjerenje „sposoban/na sam , imam sve resurse potrebne za navigaciju kroz ovaj život , vjerujem u to”, kada se predate, kada vjerujete i imate to povjerenje, tada će vam se pojaviti pravi učitelj, doći će prava informacija, biti ćete na pravom putu.
I ne zaboravite da ne morate čekati da umrete kako bi doživjeli raj ili nirvanu. Naša prava veličanstvenost postoji upravo ovdje, upravo sada .

SS: Anita , osjećamo se istinski blagoslovljenima što Vas imamo u našim životima i zahvaljujemo Vam što ste s nama podijelila svoju inspirativnu i ljubaznu poruku.

.
Za više informacija o Aniti Moorjani , molimo posjetite AnitaMoorjani.com ili Anitinu profil stranicu. Za kupnju njezine knjige ‘Dying to be Me’slijedite ovaj link.
Intervju obavio: Dirk Terpstra – Utemeljitelj „Super Souls“

Izvor: supersouls.com

Prevela i uredila: Daniela Knapić

Prije dvije godine američka farmaceutska tvrtka GlaxoSmithKline kažnjena je s više od 3 milijarde dolara. Bila je to najveća prevara u zdravstvu u povijesti SAD-a. Optužbe su se odnosile na reklamiranje ilegalnih lijekova i uskraćivanje informacija o nuspojavama lijeka za dijabetes Avandia, koji je svake godine ubijao više ljudi nego vijetnamski rat.

Autor: Anita Rendulić

Izvor: alternativa-za-vas.com

Opasni lijekovi u prodaji

“Karakteristike organiziranog kriminala i reketarenja uključujući iznudu, prijevare, podmićivanje, ometanje pravde, ometanje provođenja zakona, petljanje sa svjedocima i političke korupcije.”

Reklame dovode u zabludu

Kako ostati zdrav

Temeljne postavke za optimalno zdravlje

• birajte cjelovitu, organsku i neprerađenu hranu
• pripazite da dobar dio hrane konzumirate u sirovom obliku
• izbjegavajte šećer i pretjerani unos ugljikohidrata
• izbjegavajte brzu hranu i rafinirana ulja
• pijte puno čiste ili pročišćene vode

• vrlo učinkovita za zdravlje
• trening visoke intenzivnosti pojačava proizvodnju ljudskog hormona rasta (HGH) koji je neophodan za optimalno zdravlje, snagu i vitalnost
• HGH također pomaže pri gubitku težine
• preporučuje se dva puta tjedno raditi tzv. Peak fitness vježbe koje podižu rad srca.

• vaše emocionalno stanje igra važnu ulogu u gotovo svakoj fizičkoj bolesti (od srčanih bolesti do artritisa i raka)
• meditacija, molitva i emocionalna podrška su opcije koje vam mogu pomoći u održavanju mentalne i emocionalne ravnoteže

• oko 80 posto imunološkog sustava nalazi se u crijevima
• istraživanja pokazuju da probiotici (korisne bakterije) utječu na naše zdravlje na bezbroj načina

• istraživanja su pokazala da povećanje razine vitamina D može smanjiti rizik od smrti svih uzroka
• za poboljšanje proizvodnje vitamina D poželjno je koristiti prirodnu sunčevu svjetlost

• izbjegavajte izloženost toksinima iz hrane i vode
• koristite samo prirodnu kozmetiku i sredstva za čišćenje

• manjak sna može ometati metabolizam i proizvodnju hormona
• kroničan nedostatak sna može ubrzati pojavu ili pogoršati mnoge bolesti poput dijabetesa i srčanih tegoba.

Autor: Anita Rendulić

Izvor: alternativa-za-vas.com

 Ja - u jedno i isto vrijeme ja je svih živih bića, i stoga moje ja – ne poznaje nikakve prepreke; tako je cijela stvarnost u meni, a moje ja ispunjava cijelu stvarnost. Sve što jest - to sam ja! U svemu što volim, ja volim moje ja, jer jedino što mislimo da ne volimo je ono što još nismo uspjeli da prepoznamo u sebi!

  JA JE ŽIVOT I JEDINA STVARNOST, I TKO GOD JE UPUĆEN U SEBE – I NA TAJ NAČIN USPIO DA UPOZNA SEBE POTPUNO – VOLI SVE I SVAKOG PODJEDNAKO, JER JE JEDNO SA NJIMA.

„Inicijacija“ Elisabeth Haich

Recenzija knjige: „Inicijacija“ Elisabeth Haich

Sve je Bog, Jedno, ne postoji ništa osim Boga, Bog je u svemu sve je u Bogu i sve je od Boga

Jeste li ikada razmišljali o sličnostima između cjepiva i genetski modificirane hrane?

Obje ‘inovacije’ jasno naznačuju ljudsku želju da se popravi nešto što nužno ne treba popravljanje, manipuliraju onim što nam ne odgovara i preuzimaju kontrolu nad onim što je tajanstveno i čini se nemogućim kontrolirati. Također, pokazuju kako olako shvaćamo nešto što bi nam moglo biti korisno i brzo se zanosimo u želji da kontroliramo nešto što nije predodređeno ni od prirode ni od Boga da bude u našoj moći.

Dr. Kelly Brogan je alopatski i holistički obučena doktorica, koja ujedno i piše o zdravlju. U svom blogu, ona rječito iznosi neke od nevjerojatnih paralela između cjepiva i GMO-a.

Izvor: nezavisni.hr

1. Slijepo nepoštivanje beskonačne sofisticiranosti prirode

Korporacije koje promoviraju cjepiva i GMO izazivaju eskalaciju rata s prirodom. Bez obzira koliko se trudili, sva naša inteligencija nikada neće nadmudriti prirodne sile svemira.

- “Priroda ima svoj smisao, razvijen tijekom milijardi godina evolucije. Složenost botaničkih sustava, odnos prema štetnicima, tlu i elementima održava optimalnu raznovrsnost i reprodukciju. Tek kad smo počeli industrijalizirati proces, otimajući rast misleći samo na prinos i dopustili kemijskim kompanijama da pokušaju regulirati varijable prepoznatih nedaća, tek tada smo završili u neredu u kojem su GMO usjevi danas. Sada smo nasumično spojili životinjski DNA s bakterijskim vektorom te ih umetnuli u genome biljke, narušavajući prirodni rad biljke, a omogućavajući prezasićenost herbicidom Roundup koji toksičan, remeti endokrini sustav i uništava crijeva. Farmaceutske tvrtke i liječnici misle da mogu nadmudriti imunološki sustav koji se razvio da može koegzistirati s mikrobima, pripremljen i obrazovan prema njima. Ratujemo sa zaraznim bolestima, a kao posljedica toga, naš strah i zloba prema bakterijama i virusima doveli su nas do prilagođavanja i mijenjanja našeg imunološkog sustava s patogenima koje unosimo u tijelo preko mišića, u pratnji otrovnih aditiva koji paraliziraju naš imunološki sustav i uzrokuju upale. Pojam poboljšavanja ljudskih kapaciteta kakve ih poznamo, objašnjava Sayer Ji iz GreenMedInfo kao ‘transhumanizam’”, piše Kelly Brogan.

2. Manjak istraživanja sigurnosti prije masovne distribucije

Većini cjepiva i GMO proizvoda nedostaju opsežna klinička ispitivanja na ljudima, koja se obično moraju provesti na izumima koji se prodaju i distribuiraju masovnoj populaciji. Čemu iznimka? Brogan nastavlja:

- “Monsato tvrdi da je GMO hrana jednaka postojećoj hrani (oslobađajući ih tako ikakve dužnosti da dokažu sigurnost), a opet dovoljno nova i neobična da bi se mogla patentirati. Unatoč Frankensteinskom učinku genetske manipulacije na proteine i ekspresiju gena, ta hrana nikada nije proučavana u ljudskoj populaciji, a kamoli za procjenu dugoročnih učinaka. Rezultat tog procesa ubrzanog izbacivanja na tržište je nastajanje trendova spore štetnosti na razini stanovništva. Različiti uzorci kroničnih bolesti u Europi i Americi u ovom trenutku možda imaju neke veze s ograničenjima GMO proizvoda u Europi. Postoje određene poteškoće u povezivanju uzroka i posljedice u kroničnim bolestima; no ipak, argumenti idu na stranu dugoročnih ispitivanja prije puštanja na tržište.

Isto tako, cjepiva nikada nisu ispitana u odnosu na necijepljenu kontrolnu skupinu, navodno jer se smatraju od vitalnog značaja za naše tijelo pa bi ih bilo neetično povući iz uporabe, iako temeljna epidemiologija pokazuje da su higijena i prehrana odigrale najznačajniju ulogu u uklanjanju zaraznih bolesti. Nikada nisu ispitana ni cjepiva ni njihovi aditivi (pomoćna sredstva), koji uključuju poznate toksine, aluminij, živu, formaldehid i polisorbat 80.”

3. Skrivanje dokaza koji ukazuju na potencijalnu štetu

Cjepiva i GMO i dalje su povezan s mnoštvom bolesti i oboljenja od strane drugih znanstvenih institucija i nezavisnih istraživača, većina kojih proturječi studijama koje financiraju farmaceutska industrija i Biotech i, čini se, ne pronalaze ništa zabrinjavajuće.

“Unatoč nedostatku truda i poticaja za podršku sigurnosti podataka u ove dvije arene, obje su osjetile štetu koja je trebala aktivirati predostrožnost kod odgovornih. Monsanto je 90 dana pratio štakore hranjene GM hranom i hranom koja nije GM, a zaključili su da promjene u jetri i funkciji bubrega nisu klinički značajne. Iz Seralini et al su kopirali ovaj postupak, ali su produžili razdoblje promatranja na nekoliko godina. Pogledajte što se dogodilo tim životinjama. (NOTE; U org. tekstu postoji slika, možda bi bilo ok da ju dodate za razumijevanje teksta.) Prvi tumor se pojavio nakon 4 mjeseca. Višestruke studije na životinjama su se pojavile odražavajući provokativne rezultate ove studije. Glifosat, herbicid koji se raspršuje u rastućim količinama, je endokrini disruptor koji je povezan s pretilošću, bolestima jetre, urođenim manama, autizmom i rakom. Ovo istraživanje toksičnih mehanizama je prosvjetljujuće. Otkriveno je da BT toksini u GMO kukuruzu probuše crijevne stanice i protječu u tkivo fetusa.

Bilo u oblasti neurorazvoja, smrti, autoimune bolesti, pa čak i podložnosti bolesti za koju su namijenjena, cjepiva dokazano štete i nekoliko milijardi dolara poreznih obveznika je isplaćeno žrtvama preko National Vaccine Injury Compensation Program. Pokazalo se da je velik broj kroničnih bolesti kao što su atopija i autizam u uzajamnoj vezi s korištenjem cjepiva, a studija neurorazvoja kod majmuna je rezultirala ozljedama”, piše Brogan.

4. Gušenje proturječnih informacija u glavnoj struji

Teško je nezavisnim istraživačima razglašavati svoja otkrića kada proturječe multimilijarderskim tvrtkama ukorijenjenim u postojećim zakonskim i industrijskim organizacijama. Svatko tko ide protiv statusa quo medicinske i biotehnološke industrije često je izbjegavan i omalovažavan. Brogan objašnjava:

“Seralini je utišan. Njegov rad je oštro napadnut, cenzuriran od strane medija, a industrija je povukla sve veze da se njegov rad povuče iz novina. Nekoliko mjeseci nakon Seralinijevog rada, Richard Goodman, bivši radnik u Monsantu je brzo promoviran na poziciju pomoćnog urednika za biotehnologiju. Budući da je Monsanto na čelu utjecajnog medicinskog časopisa, izgledi za objavu nezavisnog istraživanja su sve manji.

Sada neslavnom Andrewu Wakefieldu, koji je objavio članak o prisutnosti cjepivom uzrokovanih ospica u utrobi autistične djece, je oduzeta licenca i oklevetan je za prijevaru u lovu na vještice, da bi se suzbila daljnja istraga veze cjepiva i ospica. Srećom, najmanje 28 nezavisnih studija iz cijelog svijeta je potvrdilo njegovo otkriće”.

5. Vlada podržava bogate, moćne korporacije

Tvrtke koje zarađuju milijarde dolara godišnje, jako utječu na regulatorne i vladine politike kroz opsežnu potporu političkih stranaka, zakonodavaca i regulatornih inicijativa, za razliku od neprofitnih i aktivističkih potrošačkih skupina koje nemaju sredstva kojim bi utjecali na političare.

“‘Monsanto zakon o zaštiti’ je osmišljen kako bi pružio pravni imunitet za GM tehnologije, tako da ih građani ne mogu tužiti na temelju štete izazvane sekundarnim izlaganjem GM hrani. Na ovaj način, velike korporacije su zaštićene više no poljoprivrednici i građani.

National Vaccine Injury Compensation Program je osnovan 1986. da preuzme odgovornost korporacija, tako da je bilo koji poticaj održavanja poretka sigurnosti njihovih proizvoda bio eliminiran, a građani su mogli sudjelovati samo u ispitivanjima birokracije bez posredovanja žirija i odbijeno je traženje odštete za ozljede”, dodaje Kelly Brogan.

6. Sukob interesa u cijelom svom sjaju

Stručnjaci koji predsjedavaju regulatornim agencijama, kao što su FDA i CDC-a često dolaze iz korporacija koje kasnije reguliraju. Mnogi su još uvijek vlasnici dionica ili imaju patente za određeni GMO i inovacije cjepiva i imaju interes u uspjeh tih proizvoda.

Brogan piše:

“Ovo je trenutak istine i izvor sve korupcije. Kad je onaj tko regulira sustav kojem je potrebna provjera i dovođenje u ravnotežu, ista osoba koja je profitirala ili profitira od njegove zaštite i uspjeha, imamo kritičan slom u zaštiti interesa potrošača i pacijenata. Sukob interesa seže od Michaela Taylora, FDA-inog zamjenika povjerenika za hranu, koji je bivši Monsantov potpredsjednik za javnu politiku do Clarencea Thomasa, s Vrhovnog suda pravde, bivšeg odvjetnika u Monsantu.

Popis razmjene između CDC-a, farmaceutske industrije i Savjetodavnog odbora za cjepivo ima više sukoba nego iznimki. Tako je u siječnju 2010., Julie Gerberding, bivša direktorica CDC-a, postala predsjednica Merckove jedinice za cjepiva. U siječnju 2011., Elias Zerhouni, bivši direktor NIH-a postao je predsjednik Sanofi-Aventis istraživačkih laboratorija. Ovi odnosi su znani daleko prije prihvaćanja posla. Najotvoreniji glasnogovornik današnjeg rasporeda cijepljenja je Paul Offit MD, Merckov zaposlenika i nositelj patenta cjepiva Rotavirus”.

Ružica Knezović Prlić

Izvor: nezavisni.hr

Više o cjepivima i GMO-u možete procitati OVDJE i OVDJE

 „Svaki čovjek je jedna individualnost, a to znači jedna naročita “iskra Božja” i prema tome vječna kao i sam Bog. Bog međutim želi svoje bezbrojne “duhovne iskre” učiniti isto tako samostalnima kao što je i On sam, kako bi imao inteligentne, spremne, ali i potpuno pouzdane suradnike. Naravno da bi On svakog trenutka mogao stvoriti takve suradnike, no oni ne bi bili slobodni i surađivali bi automatski u onome što bi im On sam zadao. Bog pak želi suradnike slobodne kao što je i On slobodan u svom stvaranju, zato mora svaka “iskrica” koja se kao osobnost odvojila od Njega najprije steći vlastita iskustva.“

Ova navodno istinita priča, zapravo su zapisi o jednom životnom putu osobe koja je krenula prema inicijaciji, spoznaji samoga sebe, smisla života i samoga stvoritelja. Sam put prožet je mnogim spoznajama kojima sam autor, a i čitatelj dobiva uvide i mir na tom putovanju. Zato je autor i započeo objavljivati svoje životno putovanje. Ako ste u potrazi za knjigom koja će vam podariti mir, ako ste u potrazi za starim ali opet novim spoznajama koje će vas opet probuditi, onda su ovi zapisi upravo za vas.

Naslov knjige: Priopćenje pustinjaka

Autor: Nepoznat

Naslov izvornika: Die Mitteilungen des Eremiten

Broj stranica: 101*

*broj stranica za ovu i ostale knjige, ovisi o izdavaču, formatu izdanja, i još nekim parametrima

Priča je prvotno u serijama bila objavljivana u jednim novinama u S. A. D. To je bio početak ove predivne knjige. Samoprozvani Pustinjak, odlučio je iznijeti svoje životno iskustvo koje je proživio na putovanju u potrazi za samospoznajom. Pustinjak je odlučio podariti čitateljima vlastito životno iskustvo koje bi moglo pomoći drugim ljudima koji su također u potrazi za smislom života, samospoznajom, kreacijom…

Prosječan zapadni čovjek, nikada ne bi mogao povjerovati u ljude koji su posvećeni, koji žive u spiljama i posvećuju cijeli svoj životni rad služenju Bogu i čovjeku. Za većinu ljudi, to su samo bajke za naivne ljude. Ovo je priča jednog posvećenog čovjeka koji je jedan dio svog života proveo u duhovnoj školi u visokim planinama Himalaja. Sigurno ima i onih koji vjeruju u mogućnost postojanja ljudi koji polaze duhovne škole i dobivaju uvide u više sfere,  ali ujedno imaju i zablude o tome što to znači biti posvećen. Biti posvećen, ujedno znači i žrtvovati sebe. Posvećenje nije nikakav dar niti poklon, jer taj put zahtjeva veliku žrtvu i odricanje. Polaznik mora pokazati i dokazati, da je dostojan, postojan, trezven i snažan da uđe u jedan drugi svijet. Učenik mora odbaciti svoju samovažnosti i pokazati iznimnu samilost i mudrost. Mnoge zamke se nalaze na putu samospoznaje. Neke od tih zamki možemo upoznati u priopćenjima Pustinjaka. Posvećenik mora dostići savršeni unutrašnji sklad i harmoniju. Jedan od puteva prema Inicijaciji, mogli smo pročitati u prošloj knjizi, „Inicijacija“ Elisabeth Haich. Jedan drugi, ali opet sličan put samospoznaje, možemo pročitati u „Priopćenju pustinjaka“.

Već na samom početku, ulazimo u čarobne pustolovine pisca, kada doznaje da je on vođen višim silama i da ima pomoć ljudi koji su pored njega. Pustinjak na svojem putovanju odlazi u Indiju. Igrom slučaja (kasnije je doznao da ne postoje slučajnosti), saznaje nešto o svetim ljudima i krene u potragu za njima. Nije mu trebalo dugo da naleti na svete ljude i na čudne riječi što su dolazile iz njihovih usta.

“Ja sam došao, brate Amo”, reče mi, “da bih malo porazgovarao s tobom i da ti kažem neke stvari. Kao što sam ti već rekao, mi smo nekoć bili usko povezani na jednoj drugoj planeti. Tada smo zajedno studirali ali ti nisi završio studij, već si se oženio i živio na toj planeti do svoje smrti u krugu svoje obitelji. Mi smo tada znali da je na jednoj drugoj planeti, naime na ovoj Zemlji ovdje, sam Bog postao čovjekom. Znali smo i kakva ga je sudbina snašla na Zemlji. Sjećaš li se još kako smo se obojica zarekli, ukoliko bi nam jednom bila ukazana milost da se utjelovimo na ovoj Zemlji da bismo tada učinili sve kako bismo pomogli Njegovom radu? Sjećaš li se još toga?”

Ovo je priča o dušama koje putuju sa planeta na planetu da ispune misiju Svemira. Ovo je priča o tome kako te duše mogu utonuti u zaborav, ali vječna memorija koja je duboko u njima, ta sila, tjera ih da traže, propitkuju, i nikad ne staju u svojoj namjeri. Ovo je priča o dušama koje su došle na ovu planet zbog samilosti i zbog svoje zadaće, a to je pomaganje čovjeku, ljudskoj duši u rastu i razvoju. No, prije nego duše na zadatku krenu u misiju, prvo moraju probuditi sebe, odnosno jedni druge. A zato nam postoje vodiči. U ovoj priči, vidimo da vodiči mogu biti baš pored nas, ali često puta ih ne vidimo. Ako ih ne možemo prepoznati i vidjeti, to ne znači da ne postoje, to samo znači da smo nesvjesni. Ako ne čujemo i ne vidimo znakove koje nam postavljaju vodiči, moramo poraditi na sebi, svojoj svjesnosti. Naši vodiči postoje u materijalnom i nematerijalnom obliku, pitanje je samo, da li smo ih svjesni? Ali za onoga koji traži i propitkuje, za njega je neupitno da će naći svoj put, znakove i vodiče koji će ga uputiti na pravi smjer.

Pustinjak je krenuo na put do svojeg majstora (majstora „Z“, kako ga zove u priči). Na tom putu, našeg junaka čekaju ispiti i strahovi.

“Ne moraš se sramiti, brate! Tvoje ponašanje je bilo sasvim prirodno. Ali naše isto tako!” Kada jednom budeš posjedovao toliko znanja kao mi- Latah i ja – bit ćeš isto tako miran kao i mi. Nama se više ništa ne može dogoditi jer čitavo naše postojanje povjeravamo Stvoritelju. Vidiš, čitav naš život, čitavo naše djelovanje i ponašanje je jedna molitva, sve činimo u Njegovo ime! To nas štiti od svih životnih neprilika. Sve dok na takav način naš život usmjeravamo prema Bogu- a pritom se uvijek izvršava Božja, a nikada naša volja-ne može nam naškoditi nikakva oluja, nikakva munja nas ne može pogoditi, nikakva životinja napasti, ni jedan lovac ili neprijatelj pogoditi iz puške ili ubiti. Uvijek će se u pravo vrijeme dogoditi nešto što će nas zaštititi. Ali samo onda, ako se svojevoljno sjedinimo s Bogom i osjećamo se jedno s njime.”

U školi posvećenih;

Nakon napornog i dugog putovanja, pustinjak dolazi u samu školu posvećenih u kojoj će ostati godinama. Godine i godine učenja i treninga, od čovjeka napravi biće puno samilosti, ljubavi i kozmičke svjesnosti.

„No, ne dozvoli da te odbije to što će u početku i dalje sve biti jednolično. Ne smiješ postavljati pitanja, premda s tvoga sadašnjega gledišta sve izgleda zbrkano i pogrešno. Sve što ti je sada nerazumljivo služi tome da ojača tvoje tijelo, izoštri tvoju dušu i tvoju vječnu neprolaznu “Ja-svijest” toliko ojača, da bi u buduće samoga sebe uvijek mogao imati pod kontrolom. Kasnije ćeš sa zahvalnošću spoznati kako su te vježbe od samog početka bile korisne za tvoju samodisciplinu.“

Poduka u školi posvećenih

Tek u dijelu, školi posvećenih, Pustinjak nam otkriva neke dijelove poduke. Poduka u školi se sastoji od teškog treninga nedjelovanja. Kao što i sam Pustinjak kaže, niti sam ne bi mogao izdržati taj dio školovanja, da se prije toga, kao vojnik nije naučio disciplini. Potrebna je iznimna mirnoća i disciplina tijela, uma i duha da bi se postiglo pravo majstorstvo. Kao što smo mogli pročitati u knjigi Inicijacija, tokom niza vremena, određena bića su se prilagodila evolucijskom razvoju svijeta i čovjeka, i time su i prilagodili Inicijaciju. Inicijacija se ne održava više u piramidama, ne održava se samo visoko u pećinama i spiljama. Onaj tko je svjestan svoje situacije, postojanja, svijeta, onaj tko je svjestan zašto je došao ovdje i sada, taj zna da upravo sad proživljava Inicijaciju, ovdje i sad, gdje god da se nalazi!

Sumnjam da bi itko od onih koji čitaju ove retke mogao izdržati ovo prvo vrijeme školovanja….

„Tijekom vježbanja tijela i duše istovremeno se odvija i buđenje duha i individue koja sve više postaje svjesna svog božanskog izvora i jedinstva s Bogom; duh postaje svjestan da je on od Boga stvorena misao, ali vječna kao što je Bog vječan. Uskoro padaju sve koprene koje su do tada obavijale duh individue ( za njezino dobro ) i pred čovjekom leži kao panorama vidljivo sve što je njegova individualnost do tada proživjela, učinila i radila; vidljivi su svi životi i egzistencije na drugim planetima i suncima, na drugim razinama postojanja takozvanog duhovnoga svijeta. Tada se stječe razumijevanje zašto je čovjek morao proći kroz ovo ili ono. Vlastita ograničenost koja nije dozvoljavala da se stvari vide u pravome svjetlu postaje zabavna kao i ono zbog čega je čovjek dolazio u sukobe i time sam sebi stvarao neprilike i patnje. Istovremeno s tom spoznajom uzroka i posljedica čovjeka prožima plima samilosti i ljubavi prema braći ljudima koji još nisu dosegli taj stupanj spoznaje da ostaje prožet samo jednom jedinom željom: pomagati, pomagati i pomagati! Međutim, kako čovjek postaje sličan Bogu, tako dolazi i do spoznaje da je moguće samo savjetovati, učiti i podučavati, ali nikada prisiljavati na bilo što.“

Gdje god da jeste, potrebna je iznimna mirnoća, svjesnost i ljubav da izdržite ljude koji su oko vas, teške situacije i okruženje. Jeste li uopće svjesni da bi za vas to mogla biti Inicijacija, Inicijacija za ulazak u bratstvo ljubavi koje služi čovječanstvu i Stvoritelju?

Tokom svojeg učenja, pustinjak saznaje mnoge istine. Zašto su se morale dogoditi određene katastrofe, zašto su morale izumrijeti neke životinje, civilizacije. Što znači i kako je nastao asteroidni pojas između Marsa i Jupitera. Pa tako, svaka nesreća koja nas snađe ima smisao, a razlog tim nesrećama nije nitko drugi nego sam čovjek. Ali ljudski duh je stvoren na taj način da se razvija u slobodi, da na njega nitko ne utječe. Ali ipak su se našli neki odmetnici u svemiru koji su se usudili utjecati na našu slobodu. Ali to je uvjetno rečeno. Jer oni ne utječu na našu slobodu izravno. Oni samo mame čovjeka i tako njime upravljaju neizravno. Time, cjelokupna odgovornost pada na nas i nikoga drugoga. Patnja se događa jer mi to dopuštamo. Kada je položio nekoliko ispita, Pustinjaku je bilo dozvoljeno da pristupi u „unutrašnji krug“. Tek je tamo mogao dobiti veličanstveni uvid i kontakt sa međuplanetarnim bićima. I već pri samom kraju škole, sam Pustinjak nije bio niti svjestan dokle je došao. Dogodilo se je to, da je postao opijen učenjem. Postao je kao pijanac, postao je fanatik, još jedna zamka za ljude koje teže duhovnom razvoju. On je bio pod utjecajem, umjesto da gospodari situacijom. Ali, pored svih tih učenika, uvijek je bio Majstor, koji ih je sa puno ljubavi upozorio i usmjerio na pravi put.

„Stapanje spolova na razini majstorstva je isto kao i stapanje spolova u nebu, gdje se, kao što je poznato, sklapaju “pravi brakovi”. Stapanje spolova na razini majstorstva ili “na nebu” sastoji se u tome da se negativni, dakle ženski dio, stopi u savršenu cjelinu s muškim dijelom bića u “jedno biće” što se tiče mišljenja, djelovanja i stvaranja. Ukratko, to je stanje najvećega sklada kakvo jedva možemo zamisliti. Negativni dio popušta i tim popuštanjem navodi pozitivni dio da se dopušta voditi i upravljati u svome djelovanju.“

Zapisi pustinjaka su pisani vrlo jednostavnim jezikom koji svatko od nas može razumjeti, a opet, te poruke su vrlo duboke koje tako da prožimaju naše biće. Ti uvidi, daju mir našem srcu. Kako kaže učitelj našem pustinjaku, za razgovor sa Bogom ne treba nam posrednik, on od nas ništa ne traži, nego nas samo upućuje na put. Saznajemo kako se životinjske duše transformiraju iz manjih životinjskih oblika pa sve na više sve do transformacije u ljudsku dušu. Na svom putu, pustinjak susreće svoj drugi Ja. Drugi Ja, je onaj koji tražimo. To je ona osoba sa kojom se nakon ponovnog rođenja opet spajamo u jednu cjelinu. To je kozmičko spajanje koje je nezamislivo za čovjeka koji nije iniciran. Ovo je predivna priča o pronalasku svoje druge polovice sa kojom se sjedinjujemo kada završimo zadatak na ovoj planet Zemlji, a tada, dalje nastavljamo raditi u službi Boga.

„Ti ćeš postići učeništvo. Ali Učitelj ili Majstor je samo onaj koji je to nad samim sobom.“

Do čitanja!

Priopćenje pustinjaka.pdf by Natasa Savic

Novo istraživanje pokazuje kako su pesticidi koje prodaje američka korporacija Monsanto uzrok niza zdravstvenih problema u Argentini, od djece koja se rađaju s poremećajima do povišene razine obolijevanja od raka. Istraživanje također potvrđuje kako je problemu pridonijeo i manjak provođenja nužnih regulacija zbog čega je došlo do zlouporabe Monsantovih proizvoda. Državne regulacije postoje, ali ih se mnogi poljoprivrednici nisu pridržavali.

Prenosi: advence.hr

.
Novinska agencija Associated Press objavila je izvještaj koji otkriva direktnu poveznicu između

Fabian Tomasi (47) radio je s Monsantovim proizvodima, sada se nalazi na samrti. Ističe kako mu nitko nije rekao za opasnosti i nužnu zaštitu pri radu (izvor: AP)

zdravstvenih problema u Argentini i

Monsanto proizvoda. Najveće žrtve su ruralno stanovništvo.

Na nekim mjestima su se toksični pesticidi koristili u blizini naseljenih zona te su dospjeli u vodu za piće što je uzrokovalo velike zdravstvene probleme. Unatoč ovom i brojnim ranijim istraživanjima, Monsanto i dalje tvrdi kako su njihovi proizvodi bezopasni te da nije moguće da su ovi problemi nastali zbog uporabe njihovih pesticida.

.
“Napredna” poljoprivreda – skupa cijena
U provinciji Santa Fe, koja je glavni proizvođač žitarica u Argentini, postoji zakon kojime se nalaže kako se pesticidi ne smiju koristiti bliže od 500 metara od naseljenog područja, no u izvještaju se sugerira kako su pesticidi korišteni na svega 30 metara.

Istraživanje otkriva kako je postotak oboljelih od raka u ovoj provinciji 2 do 4 puta veći od ostatka zemlje, dok je u susjednoj provinciji Chaco broj djece koja se rađaju s poremećajima porastao čak 4 puta otkako se biotehnologija počela koristiti u poljoprivredi prije 10-ak godina.

Doktor Damian Vernassi sa medicinskog fakulteta na sveučilištu Rosario ističe kako bi ove kemijske supstance mogle biti razlog za nagli porast zdravstvenih problema. “Analize su napravljene na primarnim sastojcima, ali nikada se nije istraživala interakcija s drugim kemikalijama koje se miješaju”, rekao je.

Argentina je jedan od prvih zemalja na svijetu koja je preuzela Monsantove biotehnološke proizvode kako bi povećali svoju poljoprivrednu proizvodnju. I jesu, Argentina je danas treći najveći proizvođač soje na svijetu, ali pod koju cijenu? Trenutačno je sva soja u Argentini genetski modificirana, kao i većina njihovog kukuruza i pamuka.

Prazne kante Monsantovog proizvoda “Roundup”, 2.5.2013, Quimili, Santiago del Estero, Argentina (izvor: AP)

Monsanto ističe kako zdravstveni problemi u Argentini nisu vezani uz njihov pesticid. Također odbacuju AP izvještaj koji tvrdi kako su njihovi proizvodi uzrok povećanog broja oboljelih od raka i djece koja se rađaju s poremećajima. “Ako se pesticidi zloupotrebljavaju u Argentini, onda je u interesu svih – javnosti, vlade, poljoprivrednika, industrije i Monsanta – da se s takvom praksom prestane”, poručio je glasnogovornik američke korporacije. Naime, izvještaj AP-a također otkriva kako su poljoprivrednici u Argentini koristili dvostruko više pesticida na određenoj površini nego primjerice u SAD-u.

Judy Hatcher, predsjednica organizacije “Pesticide Action Network International” rekla je u razgovoru za AP kako se zapravo radi o začaranom krugu. Naime, korov – zbog kojega se koriste Monsanto proizvodi na genetski modificiranim usjevima – postaje sve otporniji te se stalno moraju proizvoditi sve snažnije kemikalije. Korov postaje “superkorov”, a modifikacije se događaju i na insektima (vidi: Skupina od 22 znanstvenika, stručnjaka za kukuruz, uputila upozorenje američkim vlastima: “Monsanto GMO kukuruz stvorio je mutirane insekte”).

“U SAD-u smo to već naučili – GM usjevi dovode do dramatičnog povećanja uporabe pesticida. Dok korov postaje otporniji na ove kemikalije, industrija izlazi sa sve snažnijim kemikalijama kako bi se borili protiv nastalog ‘superkorova’. Poljoprivrednici postaju zarobljenici ovog pesticidnog začaranog kruga”, rekla je Hatcher za AP.

Izvor: advence.hr

Talijanski pisac Ignazio Silone, bivši komunist, rekao je: „Novi fašizam neće reći: ‘Ja sam fašizam’. On će reći: ‘Ja sam antifašizam’.“ Stoga je i jasno kako ljudima uzeti slobodu. Nazovite porobljavanje slobodom i ponavljajte do besvijesti, sve dok se ne stvore brojni ponavljači koji će i sami, bez razmišljanja,vjerovati u te riječi. Još je filozof David Hume primijetio kako “Nekolicina drži Mnoge pod kontrolom pomoću Mišljenja”.

Izvor: rtcg.me

Phillip K. Dick, poznati pisac  znanstvene fantastike jednom je rekao: „Glavno sredstvo za manipuliranje stvarnosti je manipulacija riječima (mišlju). Ako možete kontrolirati značenje riječi, možete kontrolirati ljude koji moraju upotrebljavati riječi.“

Kako točno! Ali i pomalo apstraktno. Apstraktno je i zbog toga što je suvremena manipulacija (zvana ‘oblikovanje javnog mnijenja’) kojoj smo izloženi vrlo suptilna, ali  sveprisutna. Rijetki je mogu prepoznati, izbjeći i potom se začuditi koliko je sve oko nas iz temelja drugačije od onog kako se činilo pod hipnozom masovnih medija, obrazovanja i drugih. No, tih rijetkih svakoga dana je sve više.

Pogledajmo nekoliko svakodnevnih primjera pojmova i izraza o kojima nikad ne razmišljamo, ali čim ih podvrgnemo razmišljanju o njima, dolazimo do fascinantnih uvida – da oni ili ne znače ništa ili pred našim očima predstavljaju svoju suprotnost,a  da je mi ne prepoznajemo. Skoro sam upotrijebio izraz „kritičko razmišljanje“, ali to je još jedna besmislica – postoji samo „razmišljanje“. Jer, Ako postoji „kritičko“ razmišljanje, postoji li onda i „nekritičko“ razmišljanje? I što bi to uopće bilo? Ne, ako razmišljanje nazovete „kritičkim“ već ste se unaprijed odredili i zadali si cilj. Gubite objektivnost i usmjeravate se na segmente koji mogu potvrditi da ste „kritički“ razmišljali, dok, u biti, razmišljate potpuno nekritički. To jest – ne razmišljate, pa se „kritičko razmišljanje“ otkriva kao istoznačnica za „nerazmišljanje“. Ali majstorski prikrivena (za one koji ne razmišljaju).

Programiranje riječi

Zato – samo „razmišljanje“. Razmislimo, recimo, o pojmu kojim su nas u Hrvatskoj posljednjih mjeseci obasipali mediji i pripadnici domaće političke elite, a kojim se htjelo uvjeriti ljude da glasaju protiv ulaska institucije braka kao muško-ženske zajednice u ustav. Na tom primjeru vidi se i koliko je programiranje riječi moćno, koliko ne zahtijeva puno uvjeravanja, jer se od samog početka predmet rasprave oblikuje tako da je pasivnom oku nametnuo što je ispravno, a što neispravno.

Jedan takav izraz jest „tolerancija manjina“. Proanalizirajmo elemente tog dvorječnog pojma. „Manjina“: Što to uopće znači? Koliko sam ja uspio zaključiti razmišljajući, jedno društvo se i sastoji isključivo od brojnih manjina, ne postoji ta neka zamišljena „većina“. Svi smo manjine: Zagrepčani jednako kao i Bjelovarčani ili Dalmatinci manjina su u Hrvatskoj, biciklisti, automehaničari, nogometni navijači, fakultetski obrazovani ljudi,  poljoprivrednici – svi su oni manjine. Oni su dio društva koje se sastoji od manjina koje se međusobno isprepleću, svi su dijelovi više manjina u isto vrijeme, a „većina“ je hipotetski pojam koji, ispada, nema uporište u stvarnosti.

Drugi problematični pojam jest „tolerancija“. Nemalo sam se iznenadio kad sam prije sedam-osam godina u nekoj knjizi (zbirci misli) Sri Sri Ravi Shankara (zvanog Guruji) pročitao da je tolerancija loša. Kako sad to? Pa učili su nas da je tolerancija jedna od najpozitivnijih ljudskih vrlina. No, Guruji je objasnio da tolerirati nekoga zapravo znači ne prihvaćati ga. Ti ga samo trpiš. Tolerira li majka svoje dijete ili ga prihvaća, zapitao je čitatelje. Kad kažete da nekoga „tolerirate“ vi zapravo zaboravljate da smo svi jedno i da time tvrdite da jedan dio beskrajnog sebe tek trpite. Znači da ste u unutarnjem sukobu, u neskladu sa samim sobom. Razumnijim se čini put prihvaćanja sebe sa sviješću da je sve povezano. Tada niži oblik, tolerancija, nije više potreban. Dakle, umjesto da „toleriramo manjine“, ispada da bismo trebali „prihvaćati cjelinu“. Cjelina je sveukupnost prividnih  različitosti, koje su međusobno neodvojivo isprepletene, a svatko od nas u isto je vrijeme pripadnik brojnih „manjina“.

Zaključak svega ovog je prilično fascinantan. Ako zagovarate „toleriranje manjina“, zapravo zagovarate neprihvaćanje i stvaranje umjetnih podjela.

Imajmo na umu i to da je jedan dio scenarija izučavanih u institutima poput Tavistocka, za potrebe destabilizacije nekog društva (prema knjizi “Institut Tavistock“ Daniela Estulina) „segmentacija društva na manje dijelove“. Estulin piše: „U tom scenariju sve skupine – etničke, rasne, spolne – bore se jedne protiv drugih. Nacije se raspadaju u regionalna skupine, a ta manja područja cijepaju na još manja područja prema etničkoj podjeli“, a to se naziva „jačanjem predrasuda unutar i izvan skupine dok ljudi nastoje pojednostaviti svoje opcije i odabire. Pojavljuju se prirodne linije društvenih podjela koje prerastaju u prepreke“.

Izrazi koji znače suprotno od onog što govore 

Ali kad bi to bio jedini primjer, lako bismo se s time nosili. Naše društvo,a time i naš um premreženi su takvim izrazima koji u sebi sadrže proturječnosti i suprotnost od onog čemu su nas naučili da govore.

Recimo, suvremeni pojam „timski rad“ se kuje u zvijezde, prikazuje kao nešto pozitivno i prijeko potrebno, ali drugi pogled, s uključenom sviješću i razmišljanjem, otkriva da je zapravo riječ o uprosječivanju. Nikada „kolektivni um“ nije iznjedrio neki izum ili umjetničko djelo poput pjesme. To su proizvodi pojedinačnih inspiracija. Svijet timskog rada vjerojatno će bit svijet bez novih ideja. Štoviše, „timski rad“ se može promatrati i kao prikriveni psihološki fašizam, jer svako odskakanje u toj kvazi-obiteljskoj strukturi, u kojoj nadzirani postaju i nadzirači, neminovno vodi do konfrontacije s većinom iz tima, dok na kraju kreativna osoba, u ljudski urođenoj želji za izbjegavanjem sukoba i životom u miru i skladu s okolinom, ne popusti svojim dragim prijateljima i kolegama koji ne shvaćaju čega su dio i koji mu samo žele dobro. Zahvaljujući pojmu „timski rad“ odjednom se težnja za skladom i suradnjom pretvara u konformizam. Jeste li to očekivali prije samo nekoliko redaka kad sam prvi put spomenuo pojam „timski rad“?

Isto vrijedi za još popularniji pojam „javno mnijenje“ ili „javno mišljenje“. Pridaje mu se velika važnost, ali ono u biti ne postoji samo po sebi. Pojedinačni umovi ne stvaraju javno mnijenje, nego se ono stvara od strane nekog pojedinačnog uma i određenim metodama psihološke obrade drugih pojedinačnih umova, dok ih se ne gurnu u nevidljivu, ali ipak prisilnu kolektivizaciju, u mentalitet roja.

Vjerovanje da javno mišljenje može biti odrednica istine filozofski je besmislena, može se pročitati u već spomenutoj knjizi „Institut Tavistock“, jer „ono isključuje ideju racionalnog pojedinačnog uma“. Još piše: „Svaki pojedinačni um sadrži božansku iskru razuma i stoga je sposoban za znanstvena otkrića i razumijevanje otkrića drugih ljudi. Dakle, pojedinačni je um jedna od rijetkih stvari koja se ne može svesti na neki ‘prosjek’. Razmotrimo npr. ovo: u trenutku kreativnog otkrića moguće je, ako ne i vjerojatno, da je znanstvenik koji dolazi do nekog otkrića jedina osoba s takvim mišljenjem o prirodi, dok svi drugi imaju drugačije mišljenje ili ga nemaju. Možemo samo zamisliti kako bi izgledala anketa javnog mišljenja o Keplerovom modelu solarnog sustava nedugo nakon što je objavio svoje djelo „Harmonije svijeta“: 2% za, 48% protiv, 50 % neutralnih.“

Isto vrijedi za pojmove „divljaci – civilizirani ljudi“, jer u „divljim“ plemenima vlada daleko veći sklad nego u „civiliziranim“, mada nas je Freud pokušavao uvjeriti da je civilizacija ona tanka barijera koja sprječava čovjeka da potone u divljaštvo. Trebalo bi još jednom razmotriti te teze uzevši u obzir da „divlja“ plemena često nemaju ni riječ za silovanje ili krađu, kao ni problem socijalnih razlika ili prekomjerne populacije.

Izraz „tranzicija“ također u sebi sadrži zamku, primijetio sam čitajući s kćeri udžbenik iz zemljopisa za sedmi razred. „Tranzicija“ se u medijima uvijek predstavljala kao nešto pozitivno, kao nekakav proces promjene iz totalitarnog društva u demokratsko. Udžbenik donosi precizniju razinu definicije, ali još ne potpuno u skladu s biti. Tamo doslovce piše da je „tranzicija“ proces pretvaranja državnog vlasništva u privatno. I evo nas opet na polju izgubljenosti u prijevodu,. Jer ti „privatnici“ koji za sitne novce kupuju državne imovine su zapravo korporacije, a one predstavljaju nadnacionalne entitete koji su u mnogim slučajevima veći i bogatiji od mnogih država, imaju neizmjerni utjecaj na socijalnu situaciju nekog društva, ali pritom nemaju nikakvu obavezu prema građanima. Taj balast nije povrgnut „tranziciji“.

Dakle, pravi prijevod riječi „tranzicija“ jest pljačka državnih i društvenih dobara od strane nadnacionalnih kompanija. Koliko sad pozitivno zvuči izraz „biti zemlja u tranziciji“. I kad je tranzicija gotova? Jedini je logični odgovor – kad država ostane bez dobara.

Fašizam će kazati:”Ja sam antifašizam”

Čini nam se da su se današnje prilike beskrajno udaljile od terorističkih režima nacizma i komunizma, ali to je samo trik koji su nam prodali pomoću – riječi.  Svjedoci smo činjenice da se prostor slobode sve više sužuje, a talijanski pisac Ignazio Silone, bivši komunist, rekao je: „Novi fašizam neće reći: ‘Ja sam fašizam’. On će reći: ‘Ja sam antifašizam’.“

I sam sam došao do tog zaključka promatrajući domaće političke vladajuće strukture kako, s ustima punim antifašizma, sve u šesnaest promiču predaju zemlje Europskoj uniji, koja po definicija predstavlja fašističku državu, ako se krene od činjenice da se fašizam definira kao spoj jake centralizirane neizabrane vlade i korporacija. EU je upravo to. Dakle, prodajući antifašizam, nameću nam fašizam. Briljantno, doista, bravo dečki! Vrlo često se divim suvremenim društvenim inženjerima koji su smislili ove trikove s riječima.

U osnovi imamo demokratski poredak i što bismo sad još htjeli? No, iza lažnih imena skrivena je činjenica da postoje centri moći koje nitko ne može kontrolirati, da postoji moć koju nad biračima imaju izabrani političari, da postoji moć medija i financija oligarhije.

Sad je već jasno da smo se naslušali svega toga, i uvijek je sve bila igra riječi: u vrijeme referenduma za EU protivnici su zvani „euroskepticima“, dok su ovi drugi, vladajući, valjda bili toliko normalni da za njih nije bila potrebna neka posebna riječ. Njih nitko nije zvao, recimo, „kroatoskepticima“. Danas suvremena politička korektnost nameće da se sve ideje koje nisu u skladu s uspostavom mjerila i vrijednosti onoga što je George Bush najavio kao Novi svjetski poredak, etiketiraju kao ksenofobija, rasizam, nacionalizam, homofobija, pseudoznanost, konzervatizam. Pod krinkom riječi „sloboda“ ljudima se oduzima sloboda, pa se danas slobodno može reći da je u ovom trenutku povijesti zapravo jedino „napredno“ – biti „konzervativan“. Takve čudne i zbunjujuće sklopove Orwel je nazvao dvomišljenjem. Crno je bijelo. Napredno je nazadno. Ali dvomišljenje ima moć nad ljudskim umovima samo dok su sapeti u riječi, a prestaje kad se shvati bit pojmova i pronikne u tu, u svojoj biti, tek igru riječima.

Kako normalno postaje tabu

Nadalje, u zemljama članicama EU, za provedbu politike ravnopravnosti rodnog identiteta koristi se pojam „gender mainstreaming“. I dok u Hrvatskoj donekle imamo prijevod tog pojma, mada opet zakukuljen u dvomišljenje („rodno osviještena politika“ – ali zapravo se radi o nametanju određenih ideja redizajna ljudskog društva zahvaljujući neosviještenosti ljudi o ukupnosti zbivanja), u njemačkom, kako piše Gabriele Kuby, njemačka autorica knjige „Svjetska seksualna revolucija“, ne postoji riječ „gender mainstreamnig“ pa  ljudi niti ne znaju da ih „već godinama podvrgavaju programu preodgoja, i vlada i europski autoriteti i jedan dio medija“. Kuby piše da londonskim i švedskim dječjim vrtićima , koji slove kao posebno napredni, odgajatelji zabranjuju uporabu riječi „otac i majka“ i zamjenjuju ih rodno neutralnim riječima. Što je razlog tim apsurdima?, pita se ona i nudi odgovor. Prvo je istospolnim parovima dopušteno posvajanje djece. A onda se trebalo pobrinuti da se oni ne osjećaju prikraćeni tj. da ne osjećaju kako drugi imaju nešto što oni nemaju: „Budući da na tom području više nema anomaliteta, pojam normalnoga postaje tabu i označen je kao ideološki nepodoban.“

Dobar primjer manipulacije riječima su naputci EU (koja želi prisvojiti državne suverenitete) koje se prije koju godinu moglo pročitati u vijestima, da pripadnici unijskog političkog života više ne bi trebali govoriti „moja zemlja“, nego „zemlja koju najbolje poznajem“.

Kao što nećete znati što vam se zbiva („gender mainstreaming“) ako nemate riječ za to, tako nećete, primjerice, moći podizati revoluciju s ljudima u čijim umovima ta riječ ne predstavlja ništa. U mentalnom eksperimentu pokušajte Bušmanima objasniti što je to „revolucija“. Njihova društvena (i time  mentalna struktura) uopće nema prostora za revoluciju, bilo kao pojam, bilo kao djelatnost.

Pojam političke slobode oblikovan je u staroj Grčkoj i u početku je podrazumijevao da čovjek može živjeti na uobičajen način. Onaj tko je ljude u tome sprječavao , tko ih je želio preodgojiti zvao se tiranin. Prema tom viđenju, danas su na vlasti tirani. Ali opet – trik je u riječima! A ponekad koja i nedostaje.

Alexis de Tocqueville (kako piše crnogorski politolog Saša Marković u svojoj knjizi „Manifest protiv imperije – prilog povijesti američkog neoimperijalizma), koji je još davno promišljao demokraciju i poredak u SAD-u, nakon što je izgubio oduševljenje za demokraciju u SAD-u, a zastario mu je i izraz „tiranija većine“,  uzaludno je tragao za adekvatnim izrazom koji bi opisao oblik ugnjetavanja karakterističan za demokratsko društvo, jer mu riječi „despozitam“ i „tiranija“ nisu bile prikladne.

Zorni primjer kako ugnjetavanje ostaje skriveno. Jednostavno, nemojte mu dati ime, nemojte ga označiti riječju i nitko ga neće biti svjestan.

Revolucija u duši

U predgovoru novom izdanju (1949.) svojoj knizi iz 1930. „Vrli novi svijet“, Aldous Huxley je napisao: „Revolucija ne može biti istinski revolucionarna kada se djeluje na vanjski svijet, nego samo kad se djeluje iznutra, u duši i tijelu ljudi.“ Herbert George Wells, član Fabijanskog društva i mentora Aldousa Huxleya je još 1928. napisao knjigu „Otvorena zavjera: koncepti svjetske revolucije“ u kojoj je razmatrao kako postići Novi svjetski poredak (što je naslov njegova romana iz 1940), tobože radi svjetskog mira i ljudskog razvoja. Ono što ‘otvorenu zavjeru’ čini otvorenom’, kako jednog autora citira Estulin u knjizi „Institut Tavistock“, nije osmišljavanje nekog tajnog plana, niti razotkrivanje popisa članova nekog užeg kruga bogatih i moćnih, „za koji tipični zaluđeni populist pretpostavlja da čini tajnu vlasti i moći u svijetu. Prije bi se moglo reći da je otvorenom čini razumijevanje kako ideje, filozofije i kulture oblikuju povijest. Ono što čini neku zavjeru, u dobre svrhe ili zle, je sklop ideja koje utjelovljuju pojam o tome što znači biti čovjek i zamisao o čovjekovoj ulozi u sveopćoj povijesti“.

A ideje, ne zaboravimo, u nas ulaze pomoću riječi.

Danas se čak i naizgled nedvosmisleni pojmovi otkrivaju kao potpuno obesmišljeni. Recimo, „sloboda“ je često korišten termin u SAD. Ipak, koliko god ustav SAD-a bio hvaljen, on je više, kako piše Saša Marković, okrenut „formalnoj slobodi i proceduralizmu nego jednakosti. U tekstu ustava nema riječi jednakost, a ni socijalnih odredaba. Riječ jednakost se ne spominje ni u Povelji prava – Bill of  Rights – koja je dio ustava od 1791.“

Tko zna, možda je moguće i to – sloboda bez jednakosti i socijalne pravde? No, moja mašta je još uvijek previše ograničena da bih to dosta mogao i zamisliti.

Povjesničar James Allen Smith je smatrao da je cilj američkih ustavotvoraca bio izbjegavanje demokracije, stvarajući sistem koji će narodu dati što je moguće manji politički utjecaj. Fenomenalno je kako su to uspjeli koristeći riječ – „sloboda“.

Charles Byrd, jedna od najutjecajnijih povjesničara prve polovice 20. stoljeća u SAD-u, smatrao je da je pisanje Ustava bilo djelo male i vrlo aktivne grupe ljudi koji su prije svega bili zainteresirani za svoju imovinu. Rekao je: „Ustav je u biti bio ekonomski dokument temeljen na konceptu da su privatna prava na vlasništvo ispred države i da su izvan dometa populističke većine“. Živjeli „sloboda“ i „ustavna prava“! Kako ljudima oduzeti slobodu? Lucidno i pakleno rješenje – nazovite porobljavanje slobodom i ponavljajte do besvijesti, sve dok se ne stvore brojni ponavljači koji će i sami, bez razmišljanja,vjerovati u te riječi.

Spolja liberalizam – unutar totalitarizam

26. srpnja 1947. je američki Kongres donio Zakon o nacionalnoj sigurnosti kojim je stvoreno Vijeće za nacionalnu sigurnost i CIA. Time je, kako piše Saša Marković, napravljen politički sustav koji će u vanjskoj formi imati sve atribute liberalne demokracije, ali će u srži biti totalitaran. U njemu je vrlo malo otvorenih zabrana koje karakteriziraju klasične totalitarne sustave, ali se preko korumpirane političke elite, tajnosti u radu vojno-industrijskog kompleksa, velikih ovlasti i zlouporabe sigurnosno – obavještajne zajednice, kontrolom velikih medija, filmskom propagandom Hollywooda stvorilo one što američki pisac Gore Vidal naziva „prihvaćeno mišljenje“. Vidal lucidno parafrazira filozofa Humea koji kaže da Nekolicina drži Mnoge pod kontrolom pomoću Mišljenja.

Ponovimo tu misao još jednom:

Nekolicina drži Mnoge pod kontrolom pomoću Mišljenja.

Tko odstupa od Prihvaćenog mišljenja biva guran na margine društva, a u nemalom broju slučaja i procesuiran kao neprijatelj države i žigosan.

Spomenuto Prihvaćeno mišljenje se u ljude kodira, naravno, pomoću riječi. Recimo, „kapitalizam“ bi trebao podrazumijevati akumulaciju kapitala kod pojedinca, koji će razvijajući svoj posao razvijati i društvo, ali pojedinac ne može danas ništa akumulirati osim duga, pa stoga taj ekonomski poredak i nije „kapitalizam“, jer većina kapitala podijeljena je među korporacijama. Zovimo ga stoga preciznije: „korporatizam“.

„Komunizam“ je pak predstavljan kao suprotnost „kapitalizmu“, ali je sastavni dio njega bila  akumulacija kapitala, ali od strane države. Preciznije bi ga onda bilo zvati „državni kapitalizam“, a ako uočimo sličnosti komunističke države i korporacija, možemo tada i „komunizam“ nazvati „korporatizmom“. Tko bi rekao da smo živjeli u uvjerenju kako je svijet podijeljen na dva suprotstavljena sistema, kad se u biti radi o istom principu – da čovjek nema ništa?  Kako kaže stara francuska šansona:  Paroles, paroles, paroles,…

Ispiranjem mozga do željene paradigme

Obratite potom pozornost na razinu jezika u informativnim emisijama – jednostavni glagoli, mnoštvo imenica i vrlo malo dugih rečenica. Samo kratke rečenice i jednostavni vokabular, kratki i jezgroviti izrazi: „Predsjednik se neće ponovno kandidirati, detalji za pola sata“. Sve se to, piše Daniel Estulin, radi s određenom svrhom. Preko jezika i njegove ljepote i kompleksnosti čovjek prenosi ideje i načela svoje kulture iz jedne generacije u drugu. Pukim imenovanjem predmeta jezik postaje nalik nečemu što potiče iz  fiksnog, brojčanog svemira: pas , kriminalac, privreda, bomba…nema tu kreativnih misli niti ikakvog pokušaja upošljavanja uma, jedino se želi usaditi određena slika u čovjekov mozak. A to je ono što se naziva ispiranjem mozga, i to u ovom slučaju kumulativnim učinkom tijekom dužeg razdoblja, koji postupno uspijeva mijenjati paradigmu društva postupno .

Jezik televizijskih vijesti vuče korijene iz lingvističkih radova napravljenih tijekom 2. svjetskog rata i ideja o uklanjanju svih nacionalnih jezika u korist „bazičnog engleskog“, budućeg svjetskog jezika, s vokabularom od 850 riječi. „Taj uvrnuti koncept“, piše Estulin, „osmislio je britanski jezikoslovac C. K. Ogden, koji je tvrdio da većina ljudi nije u stanju razumjeti riječi unutar engleskog jezičnog korpusa u njihovom sadašnjem, zamršenom obliku.“ U Ogdenovim idejama neki ljudi na najvišim razinama britanske oligarhije uvidjeli su potencijalnu vrijednost u sferi ispiranja mozga. Korištenjem „bazičnog engleskog“ u masovnim medijima velikom broju ljudi može se prenijeti jednostavna poruka bez spoticanja o zamršene misli.

No , ljudske sposobnosti stvaranja hipoteza i kreativnog rasuđivanja ne mogu se uklopiti u vokabular od 850 riječi. U institutu Tavistock znaju da su ideje moćnije od oružja, da treba upravljati načinom na koji ljudi misle, u prvom redu znanošću, područjem gdje ljudske sposobnosti kreativnog rasuđivanja i stvaranja hipoteza postaju sila za poboljšanja. Ako upravljate načinom na koji ljudi razmišljaju možete upravljati i načinom na koji reagiraju na događaje. Taj se proces naizva „promjena paradigme“, preokretanje postojećeg niza pretpostavki o društvu.

Ljudi talijanske renesanse govorili su jezikom koji nije postojao dvjesto godina ranije već ga je oživotvorio pjesnik Dante Alighieri, koji je živio od 1250. do ranih 1300-tih, a trudio se osmisliti jezik koji bi oživio najdublje ideje ljudske misli.  Bez Danteovog dara u vidu talijanskog jezika, koji je sam oblikovao preko tisuću lokalnih narječja, renesansa ne bi bila moguća. Njegov rječnik koristio je Boccaccio u Decameronu, nizu lascivnih, satiričnih pripovijesti koje se trebale nasmijati depresivne ljude kugom pogođenog srednjeg vijeka. Usput su učili talijanski.

Isto je Geoffrey Chauser, autor „Kanterberijskih priča“ učinio za engleski jezik, urnebesnim pripovijetkama koje su zabavljale Engleze, a pri tom su učili jezik. Slični primjeri postoje u Francuskoj i Španjolskoj, pa je autor Daniel Estulin zaključio da su jezici, stvoreni od strane pjesnika, uzdigli stanovništvo kojim je vladalo neznanje i koga je bilo lako podčiniti.

Jezici su stvorili nacije, a ne obratno.

Može li se onda reći da se uništavanjem jezika uništavaju nacije?

Ovakvim razmišljanjem dolazimo i do novih razina smisla poznate rečenice: U početku bijaše riječ. Snalaženje u ‘materijalnom’ svijetu, koji nije ništa drugo nego sklop mentalnih koncepata, misli i pojmova u našem umu, omogućava nam Riječ. Tko želi vladati ljudima, mora prvo zavladati smislom Riječi.

Ali smisao Riječi na kraju se ipak oblikuje se u našem umu. To je izvor, mjesto gdje počinju i sloboda i tiranija.

‘Ljudi osvijestite se, živite u feudalizmu, u kojem su sve naše vlade i kompanije te vi sami robovi duga. Ovaj sustav reguliran je od strane središnjih banaka i banke za međusobna poravnavanja s ciljem uzimanja bogagtstva svijeta koje se prenosi u ruke elite. Cilj je moderno robovlasničko društvo i uništenje čovjeka’

Foto by – novi-svjetski-poredak.com

Izvor: dnevno.hr

Karen Hudes je diplomirala pravo na Yale-u. Radila je u pravnom odjelu Svjetske banke više od dvadeset godina. Zapravo, u trenutku kada je javnosti dala vrlo važne informacije radila je na položaju višem od savjetnika. Bila je na jedinstvenoj poziciji da vidi točno kako globalna elita vlada svijetom, a informacije koje je do sada dala svijetu i više su nego zapanjujuće. Prema Hudes elita koristi vrlo čvrstu jezgru financijskih institucija i mega korporacija koje dominiraju u svijetu.

Cilj je potpuna kontrola. Žele da smo robovi duga, oni žele da su sve vlade zarobljene dugovima, a da su političari u potpunosti ovisni o ogromnim financijskim doprinosima koje se slijevaju raznim kompanijama. Hudes govori kako je elita unutar medijskog sustava blokirala sve informacije koje bi mogle otkriti kako je ovaj sustav namjerno napravljen da bi porobio sve sve vlade i ljude ovoga svijeta. Oni to rade u tišini.

Zapamtite, to nije teorija zavjere i ovo ne govori neki teoretičar zavjera , ovo govori vrlo obrazovana, Yale  odvjetnica koja je radila unutar Svjetske banke više od dva desetljeća.

Naravno, nakon što je izašla u javnost s ovim informacijama dobila je otkaz, no istinu o Novom svjetskom poretku unutar sustava nastavila je širiti putem svoje internetske stranice. Danas otkriva kako korumpirana elita ima u cilju pokupiti svo bogatstvo svijeta i porobiti ljude. Otkriva i informaciju kako sve to rade s našim dobrovoljnim pristankom.

Ona govori kako globalnim financijskim sustavom dominiraju male skupine korumpiranih ljudi gladnih moći, okupljenih oko američke Federalne rezerve. Navodi da je mreža preuzela kontrolu nad medijima da prikrije svoje zločine.

U razgovoru za News American spomenula je istraživanje koje je objavljeno u časopisu Plus One, a koje ukazuje na mrežu globalne kontrole. Istraživanje je napravljeno u Švicarskoj a istraživale su se povezanosti i odnosi između 37 milijuna tvrtki i investitora širom svijeta. Na kraju došli su do šokantnog broja 147 vrlo čvrsto povezanih mega korporacija koje vladaju svijetom i  trenutno kontroliraju više od 50 % svjetskog bogatstva. Hudes navodi kako ove korporacije konstantno mediji prikazuju kao dobronamjerne, a oni su krivci za svo zlo ovoga svijeta. No, ona govori kako nisu samo korporacije uključene u ovu krađu, ovdje dominiraju i sve nevladine organizacije.

Banka svih banaka!

MMF, sve središnje banke i Svjetska banka dobili su zadatak kontrolirati sav protok novca u svijetu te ga postepeno činiti nedostupnim. Hudes spominje i vrhovnu banku koja je skrivena i obavijena vezom tajne. Riječ je o Banci za međusobna poravnjavanja. To je središnja banka svih banaka! Većina ljudi nikad nije čula za ovu banku, a ona je iznimno važna organizacija. Hudes govori’ To je neizmjerno moćna međunarodna organizacija koja nadzire novac cijelog svijeta. Banka za međusobna poravnavanja ima središte u Baselu u Švicarskoj i ima svoje podružnice u Hong Kongu i Mexico City-u. U osnovi to je neizabrana i nikom odgovorna banka koja ima potpuni imunitet od oporezivanja. Ova banka je iznad svih zakona i statuta ovog svijeta. I nikad nitko nije čuo za nju. Ova banka je prala novac za naciste tijekom Drugog svijetskog rata, a ovih dana njezina je svrha voditi i usmjeravati centralno planirani globalni financijski sustav. Danas postoji 58 svjetskih središnjih banaka koje joj pripadaju i ona ima moć upravljati svim ekonomijama svijeta. Svaka dva mjeseca bankari cijelog svijeta u okupljaju se tajno u Baselu na globalnom ekonomskom sastanku. Tijekom tih sastanaka oni odlučuju o sudbini, svakog čovijeka, svake žene, muškarca i djeteta na ovom planetu. I nikad vam nitko to neće reći! Banka za međusobna poravnavanja je banka osnovana od strane globalne svjetske elite da djeluje u korist te elite a namijenjena je temeljnom uništavanju gospodarskog sustava’ Hudes govori : ‘Ljudi osvijestite se, živite u feudalizmu, u kojem su sve naše vlade i kompanije te vi sami robovi duga. Ovaj sustav reguliran je od strane središnjih banaka i banke za međusobna poravnavanja s ciljem uzimanja bogatstva svijeta koje se prenosi u ruke elite. Cilj je moderno robovlasničko društvo i uništenje čovijeka!

Većina ljudi nema pojma da se to dogođa. Primjerice, cijelo američko gospodarstvo je u rukama samo šest globalnih kompanija. Cijela Hrvatska je korporacija koja je također u vlasništvu neke druge snažnije i močnije korporacije, a mi ljudi samo smo zaposlenici te korporacije kojoj je u cilju sustavno uništenje i čovijeka i svih vrijednosti ovog planeta.

Izvor: dnevno.hr
.
VIDEO – Kako MMF i Svjetska banka dovode države u dužničko ropstvo

.
Ispovijest ekonomskog ubojice

Sjećam se sudbonosnog dana, 21. ožujka, 1953. Radio sam tokom mnogih života — radio sam na sebi, borio se, činio sve što može da se čini — a ništa se nije događalo.

Sada razumijem zašto se ništa nije događalo. Sam taj napor je bio prepreka, same ljestve su sprečavale, sam nagon za traganjem je bio prepreka. Ne da čovjek može dospjeti bez traganja. Traganje je potrebno, ali onda dođe trenutak kada traganje mora biti odbačeno. Čamac je potreban da bi se prešla rijeka, ali onda dođe trenutak kada morate izaći iz čamca i potpuno zaboravite na njega i napustite ga. Napor je potreban, bez napora ništa nije moguće. A također, jedino sa naporom, ništa je moguće.

Upravo pred dvadeset prvi ožujka 1953, sedam dana ranije, ja sam prestao raditi na sebi. Dođe trenutak kada vidiš svu uzaludnost napora. Učinio si sve što možeš, a ništa se ne događa. Učinio si sve što je ljudski moguće. Što drugo onda možeš učiniti? U čistoj bespomoćnosti, čovjek odbacuje svako traganje.

I onog dana kada je traganje prestalo, onog dana kad nisam tragao za ničim, onog dana kad nisam očekivao da se nešto dogodi, počelo je da se događa. Podigla se nova energija. To nije dolazilo iz nekog izvora. To je dolazilo ni iz čega i niotkuda i odasvud. Bilo je u drveću i u stijenama i nebu i suncu i zraku – bilo je svuda. A ja sam tragao tako mukotrpno, i mislio sam da je to veoma daleko. A bilo je tako blizu i tako blisko. Baš zbog toga što sam neumorno tragao, bio sam postao nesposoban da vidim blizu. Traganje je uvijek za dalekim, traganje je uvijek za udaljenim – a to nije bilo udaljeno. Bio sam postao dalekovid, bio sam izgubio kratkovidost. Oči su bile postale fokusirane na ono daleko, horizont, i bile su izgubile kvalitetu da vide ono što je sasvim blizu, što te okružuje. Onoga dana kada je prestao napor, ja sam također stao. Jer ne možeš postojati bez napora, i ne možeš postojati bez želje, i ne možeš živjeti bez stremljenja.

Pojava ega, sebstva, nije stvar, to je proces. To nije supstanca koja sjedi tu u tebi, ti to moraš stvarati u svakom trenutku. To je kao okretanje pedala na biciklu. Ako okrećeš pedale, on ide sve dalje, ako ne okrećeš pedale, on stane. Može ići malo zbog prošlog impulsa, ali onog trenutka kad prestaneš okretati pedale, zapravo, bicikl počne da se zaustavlja. On nema više energije, nema više moći da ide bilo kuda. On će se srušiti i kolabirati.

Ego postoji zato što nastavljamo okretati pedale želje, zato što nastavljamo težiti da dobijemo nešto, zato što skačemo ispred samih sebe. Upravo to je fenomen ega – skok ispred sebe, skok u budućnost, skok u sutrašnjicu. Skok u ono što ne postoji stvara ego.

Zbog toga što potječe iz nepostojećeg, on je nalik na fatamorganu. To se sastoji od želje i ničega više. To se sastoji samo od žeđi i ničeg više. Ego nije u sadašnjosti, on je u budućnosti. Želja i ego postoje u suradnji, oni koordiniraju. Ako si u budućnosti, tada je, čini se, ego vrlo supstancijalan. Ako si u sadašnjosti, ego je opsjena, počinje iščezavati. Onog dana kada sam prestao tragati… i nije ispravno reći da sam ja prestao tragati, bolje će biti da se kaže: onog dana kada je prestalo traganje. Stvarnost se događa samo kada želja prestane. Dakle, ovo je dilema. Što da se radi? Želja je tu, a prosvijetljene osobe stalno govore da želja mora biti zaustavljena, i nastavljaju odmah zatim govoreći da ne možeš zaustaviti želju. Pa što da se radi? Ostavljaš ljude u nedoumici. Oni su u želji, sigurno. Kažeš da ona mora biti zaustavljena – u redu. A onda kažeš da ne može biti zaustavljena. Što onda treba uraditi? Želja mora da se razumije.

Ti je možeš razumjeti, potrebna je neposredna percepcija, i potrebno je neposredno prodiranje. Pogledaj u želju, samo vidi što je to, i vidjet ćeš lažnost toga, i vidjet ćeš da to ne postoji. I želja padne i, istovremeno, u tebi nešto pada. Ego ne može postojati bez želje, želja ne može postojati bez ega. Želja je projicirani ego, ego je introprojekcija želja. Oni su zajedno, dva aspekta iste pojave.

Onog dana kada je prestalo željenje, osjetio sam se vrlo beznadežno i bespomoćno. Nema nade, jer nema budućnosti. Nema se čemu nadati, jer se pokazalo da je svako nadanje uzaludno, to ne vodi nikuda. Ideš u krugovima, to nastavlja da se njiše pred tobom, to nastavlja da stvara nove opsjene, stalno te poziva: ‘Hajde, trči brže, stići ćeš.’ Ali koliko god ti brzo trčao, nikada ne stižeš. Zbog toga, Buda to zove iluzijom. To je kao horizont koji vidiš oko Zemlje. On se pričinjava, ali ne postoji. Ako kreneš, on se stalno udaljava od tebe. Što brže trčiš on se brže udaljava. Što sporije ideš, on će se sporije udaljavati. Ali jedna stvar je sigurna – rastojanje između tebe i horizonta ostaje apsolutno isto. Čak ni za jedan jedini pedalj ne možeš smanjiti rastojanje između sebe i horizonta. Ne možeš smanjiti rastojanje između sebe i svoje nade.

Nada je horizont. Ti pokušavaš premostiti sebe do horizonta, do nade, do projicirane želje. Želja je most, most od sna – jer horizont ne postoji, ne možeš praviti most ka njemu, možeš samo sanjati o mostu.

Ne možeš biti udružen sa onim što ne postoji. Onog dana kada je želja prestala, onog dana kada sam pogledao u nju i shvatio, ona je bila jednostavno uzaludna. Bio sam bespomoćan i bez nade. Ali baš u tom trenutku nešto je počelo da se događa. Počelo je da se događa ono isto na čemu sam kroz mnoge živote radio, a nije se događalo. U tvojoj beznadnosti je jedina nada, a u tvojoj bezželjnosti je jedino tvoje ispunjenje, a u tvojoj ogromnoj bespomoćnosti, odjednom čitavo postojanje počne ti pomagati. Ono čeka. Kad vidi da radiš svojevoljno, ono ne smeta. Ono čeka, može da čeka beskonačno, jer za njega nema žurbe. Ono je vječnost. Onog trenutka kada nisi svojevoljan, onog trenutka kad padneš, onog trenutka kad iščezneš, čitavo postojanje jurne ka tebi, ulazi u tebe. I po prvi put stvari počnu da se događaju. Sedam dana sam živio u vrlo beznadežno i bespomoćnom stanju, ali u isto vrijeme, nešto je uskrslo. Kad kažem beznadežan, ja ne mislim na ono što ti podrazumijevaš pod beznadežnim. Prosto hoću reći da nije bilo nade u meni. Nada je bila odsutna. Bio sam sretan zapravo, bio sam vrlo smiren, tih i pribran i usredišten. Bez nade, ali u potpuno novom smislu. Beznadežnost je bila apsolutna i potpuna. Nada je bila iščezla i sa njom njen parnjak, beznadežnost, također je bila iščezla. Bilo je to jedno potpuno novo iskustvo – biti bez nade. To nije bilo negativno stanje. Moram koristiti riječi – ali to nije bilo negativno stanje. Bilo je apsolutno pozitivno. To nije bilo tek odsustvo, osjetilo se prisustvo. Nešto se prelijevalo u meni, mene je prelijevalo. A kada kažem da sam bio bespomoćan, ja ne podrazumijevam riječ u rječničkom smislu.

Ja prosto kažem da sam bio bez sebe. To je ono što mislim kada kažem bespomoćan. Prepoznao sam činjenicu da me nema, tako ne mogu zavisiti od sebe, tako ne mogu stajati na svom sebe tlu – nije bilo tla ispod. Bio sam u ambisu… ambisu bez dna. Ali nije bilo straha zato što nije bilo ničeg što bi trebalo zaštititi. Nije bilo straha, jer nije bilo nikoga tko bi bio uplašen. Tih sedam dana su bili dani ogromne transformacije, totalne transformacije. A posljednjeg dana, prisustvo jedne totalno nove energije, novog svijetla i novog ushićenja, postalo je tako intenzivno da je bilo skoro nepodnošljivo – kao da sam eksplodirao, kao da sam letio od blaženstva. Bilo je nemoguće tome dati bilo kakav smisao, što se dogodilo. Bio je to jedan vrlo ne-smisleni svijet – teško za shvatiti, teško da se stavi u neke kategorije, teško, teško da riječima, jezikom može objasniti. Svi sveti spisi su izgledali mrtvi i sve riječi koje su korištene za ovo iskustvo izgledale su vrlo blijede, anemične. Ovo je bilo tako živo.

Bilo je kao val plime blaženstva. Čitav dan je bio čudan, divan, i to je bilo slamajuće iskustvo. Prošlost je iščezavala, kao da nikada nije bila pripadala meni, kao da sam o njoj negdje bio čitao, kao da sam bio sanjao o njoj, kao da je to bila nečija tuđa priča koju sam čuo i kao da mi je netko pričao. Oslobađao sam se prošlosti, iskorjenjivao sam se iz svoje povijesti, gubio sam svoju autobiografiju. Postajao sam ne-postojanje, ono što Buda zove anata. Granice su iščezavale, razlike su iščezavale.

Um je iščezavao; bio je milionima milja daleko. Bilo je teško dohvatiti ga, on je jurio sve dalje, a nije bilo nagona da se on zadrži blizu. Bio sam prosto indiferentan na sve to. To je bilo u redu. Nije bilo nagona da se ostane u kontinuitetu sa prošlošću. Do večeri je postalo tako teško to podnositi – boljelo je, bilo je bolno. Nešto je bilo vrlo izvjesno, nešto je trebalo da se dogodi. Bilo je teško reći što je to – možda će to biti moja smrt – ali straha nije bilo. Bio sam spreman na to. Onih sedam dana su bili tako lijepi da sam bio spreman umrijeti, ništa drugo nije bilo potrebno. Oni su bili tako neizmjerno blaženi, bio sam tako zadovoljan, da ako je smrt dolazila, bila je dobrodošla. Ali nešto je trebalo da se dogodi – nešto kao smrt, nešto vrlo drastično, nešto što će biti ili smrt ili novo rođenje, raspeće ili uskrsnuće – ali nešto od ogromnog značaja bilo je tu odmah iza ugla. I bilo je nemoguće držati oči otvorene.

To stanje spavanja nije ličilo na spavanje. Sada mogu razumjeti ono što Patanđali misli kada kaže da su spavanje i samadhi slični. Samo sa jednom razlikom – što si u samadhiju potpuno budan i spavaš također. Usnuo i budan istovremeno, čitavo tijelo opušteno, svaka stanica tijela potpuno opuštena, svako funkcioniranje opušteno, a ipak svjetlost svijesti gori u tebi… jasno i bez dima. Ostaneš budan a ipak relaksiran, opušten ali potpuno svjestan. Tijelo je u najdubljem mogućem snu, a tvoja svijest je na svom vrhuncu. Susreću se vrhunac svjesnosti i dolina tijela. Zaspao sam. Bio je to vrlo čudan san. Tijelo je usnulo, ja sam bio budan. To je bilo tako čudno – kao da je čovjek bio rastrgan u dva smjera, dvije dimenzije; kao da je polarnost postala potpuno fokusirana, kao da sam bio obje polarnosti zajedno… sretali su se pozitivno i negativno, sretali su se spavanje i svijest, sretali su se smrt i život. To je trenutak kad možeš reći ´sreću se stvoritelj i stvoreno.´ To je bilo neobično. Po prvi put te to šokira do samih korijena, poljulja tvoje temelje.

Nikada ne možeš biti isti nakon tog iskustva; ono donosi novu viziju tvom životu, novu kvalitetu. Negdje oko dvanaest, oči su mi se iznenada otvorile – ja ih nisam bio otvorio. San je prekinulo nešto drugo. Osjetio sam neko veliko prisustvo oko sebe u sobi. Bila je to veoma mala soba. Osjetio sam pulsirajući život svuda oko sebe, veliko treperenje – gotovo nalik na uragan, veliku oluju svjetlosti, radost, ekstazu. Davio sam se u tome.

To je postalo tako neizmjerno stvarno da je sve postalo nestvarno. Zidovi sobe su postali nestvarni, kuća je postala nestvarna, moje vlastito tijelo je postalo nestvarno. Sve je bilo nestvarno jer je sada po prvi put bila stvarnost. Zato, kada Buda i Šankara kažu da je svijet maya, iluzija, nama je teško to razumijeti. Jer mi poznajemo samo ovaj svijet, nemamo nikakvu predodžbu. Ovo je jedina stvarnost za koju znamo. O čemu to ovi ljudi govore – ovo je maya, iluzija? Ovo je jedina stvarnost. Ako ne saznate ono stvarno realno, njihove riječi ne mogu biti shvaćene, njihove riječi ostanu teorijske. One sliče na hipoteze. Možda ovaj čovjek predlaže filozofiju – ‘Svijet je nestvaran.’ Kada je Beerkli na Zapadu rekao da je svijet nestvaran, šetao je sa jednim od svojih prijatelja, vrlo logičnim čovjekom; taj prijatelj je bio gotovo skeptik. Podigao je kamen sa puta i jako udario Berklija po nozi. Berkli je kriknuo, krv je jurnula, i skeptik reče: A sad, svijet je nestvaran, a? Kažeš da je svijet nestvaran? – zašto si onda kriknuo? Ovaj kamen je nestvaran? – zašto si onda kriknuo? Zašto onda držiš nogu i zašto iskazuješ toliku bol i muku na svom licu? Prestani sa tim. To je nestvarno.

Sada ovaj tip čovjeka ne može razumjeti što Buda misli kada kaže da je svijet opsjena. On ne misli da možeš proći kroz zid. On ne kaže to – da možeš jesti kamenje i da ne pravi nikakvu razliku jedeš li kruh ili kamenje. On ne kaže to. On kaže da ima jedna stvarnost. Jednom kada je spoznaš, ova takozvana stvarnost prosto izblijedi, prosto postane nestvarna. Sa višom stvarnošću u viđenju, javlja se usporedba, inače ne. U snu, san je stvaran. Ti sanjaš svake noći. San je jedna od najvećih aktivnosti koju stalno činiš. Ako živiš šezdeset godina, dvadeset godina ćeš spavati i skoro deset godina ćeš sanjati. Deset godina u životu – ništa drugo ne radiš tako mnogo. I svakog jutra kažeš da je to bilo nestvarno, i opet noću kad sanjaš, san postane stvaran.

U snu je jako teško sjetiti se da je to samo san, ali ujutro je to tako lako. Što se događa? Ti si ta ista osoba. U snu postoji samo jedna stvarnost. Kako usporediti? Kako reći da je to nestvarno? U usporedbi s čim? To je jedina stvarnost. Sve je nestvarno onoliko koliko i sve ostalo, zato nema usporedbe. Ujutro, kada otvoriš oči, tu je druga stvarnost. Sada možeš reći da je sve to bilo nestvarno. U duhu sa ovom stvarnošću, san postane nestvaran.

Postoji buđenje – u duhu sa TOM stvarnošću TOG buđenja, čitava ova stvarnost postane nestvarna. Te noći sam po prvi put razumio značenje riječi maya. Ne da nisam bio znao tu riječ ranije, ne da nisam bio svjestan značenja riječi. Kao što si ti svjestan, ja sam također bio svjestan značenja – ali nikada ranije nisam to bio razumio. Kako možeš razumjeti bez iskustva stvarnog viđenja? Te noći, još jedna stvarnost je otvorila svoja vrata, još jedna dimenzija je postala dostupna. Iznenada je bila tu, ta druga stvarnost, odvojena stvarnost, ono stvarno stvarno, ili kako god želiš da to nazoveš – nazovi to bogom, nazovi to istinom, nazovi to dhamma, nazovi to tao, ili kako god hoćeš. To je bilo bezimeno. Ali to je bilo prisutno – tako neprozirno, tako transparentno, a ipak tako čvrsto da ga je čovjek mogao dodirnuti. To me je gotovo ugušilo u onoj sobi. To je bilo previše i još nisam bio sposoban to apsorbirati. U meni se pojavio duboki nagon da izjurim iz sobe, da odem pod nebo – gušilo me je. To je bilo previše! To će me ubiti! Da sam ostao još nekoliko trenutaka, to bi me bilo ugušilo – tako je izgledalo. Izjurio sam iz sobe, izašao sam na ulicu. Postojao je veliki nagon samo da se bude ispod neba sa zvijezdama, sa drvećem, sa Zemljom… da se bude sa prirodom. I onda kada sam izašao, osjećaj gušenja je iščezao. Bilo je to jedno suviše malo mjesto za takvu veliku pojavu.

Čak i nebo je malo mjesto za tu veliku pojavu. To je veće od neba. Čak ni nebo nije granica tome. Ali onda sam se osjetio spokojnijim. Išao sam ka najbližem vrtu. To je bio potpuno nov hod, kao da je gravitacija bila iščezla. Hodao sam, ili sam trčao, ili sam prosto letio; bilo je teško razlučiti. Nije bilo gravitacije, osjećao sam se bestežinski – kao da me je uzimala neka energija. Bio sam u rukama neke druge energije. Po prvi put nisam bio sam, po prvi put više nisam bio pojedinac, po prvi put je došla kap i pala u ocean. Sada je čitav ocean bio moj. Ja sam bio ocean. Nije bilo ograničenja. Pojavila se ogromna moć, kao da mogu učiniti bilo što. Mene nije bilo, postojala je samo ona moć. Dospio sam do vrta u koju sam imao običaj ići svakog dana. Vrt je bio zatvoren, zatvoren preko noći. Bilo je suviše kasno, bilo je skoro jedan sat po ponoći. Vrtlari su čvrsto spavali. Morao sam ući u vrt kao lopov. Morao sam se penjati na vrata. Ali nešto me je vuklo ka tom vrtu. Nije bilo u mojoj moći sprečavati sebe. Prosto sam plutao. To je ono što mislim kada kažem ponovo i ponovo ‘plutaj sa rijekom, nemoj gurati rijeku.’ Bio sam opušten, bio sam relaksiran. Mene nije bilo. ‘To’ je bilo prisutno, nazovi to bogom – bog je bio prisutan. Htio bih da to nazovem TO, jer bog je previše ljudska riječ, pa je postala previše prljava od prevelike upotrebe, zagadilo je jako mnogo ljudi. Kršćani, hindusi, muhamedanci, svećenici i političari – svi oni su iskvarili ljepotu te riječi. Zato mi dopusti da to nazovem TO. TO je bilo prisutno, a ja sam samo bio nošen… nošen valom plime. Onog trenutka kad sam ušao u vrt, sve je postalo osvijetljeno, bilo je to po čitavom tom mjestu – blagoslov, blagoslovljenost. Mogao sam vidjeti drveće po prvi put – njihovo zelenilo, njihov život, sam njihov sok koji teče. Cijeli vrt je spavao. Drveće je spavalo. Ali ja sam mogao vidjeti cijeli vrt živ, čak i sitni listovi trave su bili tako lijepi. Pogledao sam okolo. Jedno drvo je bilo neizmjerno svijetlo – drvo molšrija. Ono me je privuklo, vuklo me je ka sebi. Ja ga nisam bio odabrao, sam bog ga je odabrao. Otišao sam do drveta, sjeo sam ispod drveta. Kada sam sjeo tamo, stvari su se počele smirivati.

Čitav univerzum je postao blagoslov. Teško je reći koliko dugo sam bio u tom stanju. Kada sam se vratio kući, bilo je četiri sata ujutro, pa mora da sam bio prema vremenu na satu najmanje tri sata – ali to je bila beskonačnost. To nije imalo nikakve veze sa vremenom na satu. To je bilo bezvremeno. Ta tri sata su postali čitava vječnost, beskrajna vječnost. Vremena nije bilo, promicanje vremena nije bilo; bila je to nedodirljiva, nemjerljiva stvarnost -.

I toga dana se dogodilo nešto što se nastavilo – ne kao kontinuitet – ali se još uvijek nastavljalo kao neka podstruja. Ne kao permanentnost – svakog trenutka to se događalo ponovo i ponovo. Čudo je bilo svakog trenutka. Te noći… i od te noći ja uopće nisam bio u tijelu. Ja lebdim oko njega, postao sam neizmjerno moćan i istovremeno i vrlo slab. Postao sam vrlo snažan, ali ta snaga nije snaga Muhameda Alija. Ta snaga nije snaga stijene, ta snaga je snaga ružinog cvijeta – tako krhkog u svojoj snazi… tako slab, tako osjetljiv, tako delikatan. Stijena će postojati, cvijet može nestati svakog trenutka, no ipak, cvijet je jači od stijene, zato što je življi. Ili, snaga kapi rose, na vlati trave koja samo blista na jutarnjem suncu – tako lijepa, tako mila, a ipak može skliznuti svakog trenutka. Tako neusporediva u svojoj milosti, ali može doći mali vjetrić i kap rose može skliznuti i izgubiti se zauvijek.

Prosvijetljeni imaju snagu koja nije ovozemaljska. Njihova snaga je potpuno od ljubavi… Kao ružin cvijet ili kap rose. Njihova snaga je vrlo krhka, ranjiva. Njihova snaga je snaga života, a ne smrti. Njihova moć nije od onoga što ubija; njihova moć je od onoga što stvara. Njihova moć nije od nasilja, agresije; njihova moć je moć milosti. Ali nikada više nisam bio u tijelu, samo lebdim oko tijela. I zbog toga kažem da je to bilo ogromno čudo. Svakog trenutka sam iznenađen što sam još uvijek ovdje. Ne trebam biti ovdje. Trebalo je da odem svakog trenutka, još uvijek sam ovdje. Svakog jutra otvorim oči i kažem: ‘Dakle, opet sam tu?’ Jer skoro se čini nemogućim. Čudo je bilo kontinuitet. Ja sam lomljiv, delikatan i osjetljiv. To je moja snaga. Ako baciš kamen na cvijet, kamenu se neće ništa dogoditi, cvijet će nestati. Ali ipak ne možeš reći da je kamen moćniji od cvijeta. Cvijet će nestati zato što je cvijet bio živ. A kamen – njemu se ništa neće desiti zato što je on mrtav. Cvijet će nestati zato što cvijet nema snagu uništavanja. Cvijet će prosto nestati i ustupiti mjesto kamenu. Kamen ima moć da uništi jer kamen je mrtav. Upamti, od toga dana ja stvarno uopće nisam bio u tijelu; samo neka delikatna nit me povezuje sa tijelom. I stalno sam iznenađen da cjelina nekako hoće da sam ovdje, jer ja više nisam ovdje svojom osobnom snagom, nisam više ovdje po svojoj volji. Mora biti da me cjelina zadržava ovdje, da mi dopušta da se još malo zadržim na ovoj obali. Možda cjelina želi da podijeli nešto sa tobom kroz mene.

Od tog dana svijet je nestvaran. Otkriven je još jedan svijet. Kada kažem da je svijet nestvaran ne mislim da je nestvarno ovo drveće. Ovo drveće je apsolutno stvarno – ali način kako vidiš ovo drveće je nestvaran. Ovo drveće je stvarno samo po sebi – ono postoji u Bogu, ono postoji u apsolutnoj stvarnosti – ali onako kako ga ti vidiš, ti ga uopće ne vidiš; ti vidiš nešto drugo, fatamorganu. Ti stvaraš svoj osobni san oko sebe i ako se ne probudiš, nastavit ćeš sanjati. Svijet je nestvaran jer je svijet koji poznaješ svijet tvojih snova. Kada snovi otpadnu i ti se prosto sretneš sa svijetom koji postoji, tada stvarnim svijetom.

Ne postoje dvije stvari, bog i svijet. Bog je svijet, ako imaš oči, bistre oči, bez ikakvih snova, bez prašine snova, bez izmaglice sna; ako imaš bistre oči, jasnoću, percepcije, samo Bog postoji. Onda, Bog je negdje zeleno drvo, a negdje drugo, bog je sjajna zvijezda, a negdje drugo, bog je ptica kukavica, a negdje drugo, bog je cvijet, a negdje drugo, dijete, a negdje drugo, rijeka – onda samo Bog jeste. Onog trenutka kada počneš gledati, samo Bog jeste. Ali upravo sada, što god vidiš nije istina, to je projicirana laž. To je značenje fatamorgane. Čim vidiš, čak i na jedan jedini tren, ako možeš vidjeti, ako možeš sebi dopustiti vidjeti, ustanovit ćeš kako je svuda prisutan ogroman blagoslov, svuda – u oblacima, na suncu, na zemlji. Ovo je divan svijet. Ali ja ne govorim o tvom svijetu, ja govorim o svom svijetu. Tvoj svijet je jako ružan, tvoj svijet je tvoj svijet koga je stvorilo sebstvo, tvoj svijet je projicirani svijet.

Ti koristiš stvarni svijet kao ekran i na njega projiciraš svoje osobne ideje. Kada kažem svijet je stvaran, svijet je neizmjerno lijep, svijet je svijetao sa beskonačnošću, svijet je svjetlost i ushićenje, to je slavlje, mislim na svoj svijet – ili na tvoj svijet, ako odbaciš svoje snove.

Kada odbaciš svoje snove, vidiš isti svijet kako ga je svaki Buda uvijek vidio. Kada sanjaš, sanjaš privatno. Da li si to opazio? – da su snovi privatni. Ne možeš ih podijeliti čak ni sa svojom voljenom osobom. To nije moguće. San je privatna stvar, zbog toga je on iluzoran, on nema objektivnu stvarnost. Bog je nešto univerzalno. Čim izađeš iz svojih privatnih snova, to je tu. Uvijek je bilo tu. Čim su ti oči bistre, iznenadna osvijetljenost – odjednom si preplavljen ljepotom, veličanstvenošću i milošću. To je cilj, to je sudbina.

Dopusti mi da ponovim.

Bez napora, nikada nećeš to postići, sa naporom to nitko nikada nije postigao. Trebat će ti veliki napor, i samo tada dođe trenutak kada napor postane uzaludan. Ali on postane uzaludan samo kada si došao do samog njegovog vrhunca, nikada prije toga. Kada si došao do samog vrhunca svog napora – sve što možeš učiniti ti si učinio – tada, odjednom nema potrebe da se čini bilo što više. Odbaciš napor. Ali nitko ga ne može odbaciti na sredini, on se može odbaciti samo na samom kraju. Zato, idi do same krajnosti, ako želiš to odbaciti. Čini koliko god možeš napora, uloži u njega cjelokupnu svoju energiju i totalno srce, tako da jednog dana možeš vidjeti – sada me napor neće odvesti nikuda. I toga dana nećeš biti ti onaj koji će odbaciti napor, on pada sam od sebe. A kada on padne sam od sebe, događa se meditacija. Meditacija nije rezultat tvojih napora, meditacija je događanje. Kada tvoji napori otpadnu, odjednom meditacija je tu… Njen blagoslov, njena blagoslovljenost, njena slava. Ona je tu kao prisustvo… svjetlost, okružuje tebe i okružuje sve. To ispunjava čitavu Zemlju i čitavo nebo. Ta meditacija ne može biti stvorena ljudskim naporom. Ljudski napor je suviše ograničen. Ta blagoslovljenost je tako beskrajna. Ne možeš time manipulirati. To se može dogoditi samo kada si u ogromnoj predanosti. Kada tebe nema, samo tada se to može dogoditi. Kada si ne-ti – bez želje, ne ideš nikuda – kada si samo ovdje-sada, ne činiš ništa posebno, samo postojiš, to se dogodi. I to dolazi u valovima i ti i val postanu kao plima. To dolazi kao oluja, i odnosi vas u jednu potpuno novu realnost. Ali najprije moraš učiniti sve što možeš, a onda moraš naučiti ne-činjenje. Činjenje ne-činjenja je najveće činjenje, a napor nenapornost je najveći napor. Tvoja meditacija koju stvaraš pjevajući mantru ili tako što sjediš miran i tih sileći sebe, jako je osrednja meditacija. To stvaraš ti, to ne može biti veće od tebe. To je napravljeno kod kuće, a stvoritelj je uvijek veći od stvorenog. Stvorio si to sjedeći, čineći joga položaj, pjevajući ‘rama, rama, rama’ ili bilo što – ‘napamet, mehanički’ – bilo što. Prisilio si um da bude tih. To je prisilna tišina. To nije onako tiho kao što dođe kada tebe nema. To nije ona tišina koja dolazi kada skoro ne postojiš. To nije ono blaženstvo koje se spušta na tebe poput goluba.

Kaže se kada je Isusa krstio Ivan Krstitelj u rijeci Jordanu, Bog se spustio na njega, svijetli duh se spustio na njega kao golub. Da, to je točno tako. Kada te nema, mir se spušta na tebe… kao golub… dospijeva u srce i ostane tamo, ostane tamo zauvijek.

Ti si svoja propast, ti si prepreka. Meditacija je kada nema meditatora. Kada um prestane sa svim svojim aktivnostima – shvaćajući da su one uzaludne – tada nepoznato ulazi u tebe, skrha te. Um mora stati da bi bog postojao. Znanje mora stati da bi postojalo spoznavanje. Ti moraš iščeznuti, moraš ustupiti mjesto. Moraš postati prazan, samo tada možeš postati ispunjen.

Te noći ja sam postao prazan i postao sam pun. Postao sam nepostojeći i postao postojanje. Te noći sam umro i ponovo se rodio. Ali onaj koji je ponovo rođen nema nikakve veze sa onim što je umrlo, to je nepovezana stvar. Na površini izgleda povezano, ali je nepovezano. Onaj koji je umro, umro je potpuno; ništa od njega nije ostalo. Vjeruj mi, ništa od njega nije ostalo, čak ni sjenka. To je umrlo potpuno, apsolutno.

Nije da sam samo modificiran, transformiran, modificirani oblik, transformirani oblik starog. Ne, nije bilo kontinuiteta. Toga dana, dvadesetprvog marta, osoba koja je bila živjela mnogo, mnogo života, milenijume, prosto je umrla. Drugo postojanje, apsolutno novo, koje uopće nije povezano sa starim, počelo je bivati. Religija ti samo daje potpunu smrt. Možda sam zbog toga čitavog dana koji je prethodio tom događaju osjećao neku hitnost nalik na smrt, kao da ću umrijeti – i stvarno sam umro. Spoznao sam mnoge druge smrti, ali one nisu bile ništa u usporedbi sa ovom. To su bile djelomične smrti. Nekad je umrlo tijelo, nekad je umro dio uma, nekad je umro dio ega, ali što se osobe ticalo, to je ostalo. Obnovljeno mnogo puta, ukrašeno mnogo puta, malčice promijenjeno tu i tamo, ali to je ostalo, kontinuitet je ostao. Te noći smrt je bila potpuna. Bio je to sastanak sa smrću i Bogom istovremeno.

- Osho -

Izvor: http://www.oshoworld.com/

http://www.oshoworld.com/biography/innercontent.asp?FileName=biography4/04-07-enlightenment.txt

Prenosi: val-znanje.com

Osho Rajneesh

Osho (Chandra Mohan Jain) je rođen u selu Kuchwada, Narsinghpur okrugu u indijskoj državi Madhya, 11. prosinca 1931. kao najstariji sin od jedanaestero djece trgovca tekstilom, koji je pripadao Jain-skoj religiji. Roditelji su ga poslali da živi s djedom i bakom (majčinim roditeljima) do njegove sedme godine. Po Oshovoj procjeni to je bio najvažniji utjecaj u njegovom razvoju zato što mu je baka dala maksimalnu slobodu bez nametnutog obrazovanja ili ograničenja. U sedmoj godini njegov obožavani djed je umro, tako da se tada vratio živjeti s roditeljima. Djedova smrt ostavila je dubok trag, a i još jedna smrt drage sestrične Shashi kada je imao 15 i to dovodi do neobične zaokupljenosti smrću koja je trajala cijelo njegovo djetinjstvo i mladost. Od najranijeg djetinjstva bio je buntovni i nezavisni duh, inzistirajući na osobnom iskustvu istine više od slijepog prihvaćanja znanja i vjerovanja primljenih od drugih. Osho doživljava prvi bljesak prosvijetljenja s četrnaest godina. Tih godina eksperimentira s meditacijama. Najviše je uživao izazivajući svoju izdržljivost vježbajući razne tehnike disanja, plivajući u rijeci i boreći se s riječnim brzacima. Osho je doživio duhovno prosvijetljenje 21. ožujka 1953, kada je imao 21 godinu. Rekao je da je odbacio sav napor i očekivanja. Nakon što opisuje intenzivan sedmodnevni proces, priča kako je izašao noću u Bhanvartal vrt u Jabalpuru i sjeo ispod drveta.

„U trenutku kada sam ušao u vrt sve je postalo blistavo, sa svih strana – blagoslov, blaženstvo. Prvi puta sam mogao vidjeti drveće – njihovo zelenilo, njihov život, njihov snažni pogon. Cijeli vrt je spavao, drveće je spavalo. Ali mogao sam vidjeti sav život u vrtu, čak i najmanja travčica bila je prekrasna.
Osvrnuo sam se. Jedno je drvo nevjerojatno svijetlilo. Privuklo me i povuklo prema sebi. Nisam ga izabrao ja, izabrao ga je sam Bog. Sjeo sam ispod njega. Kako sam sjeo, tako su se stvari počele sređivati. Cijeli je svemir postao blagoslovljen.“
Nakon što je doživio prosvijetljenje u svojoj dvadeset i prvoj godini, Osho završava studij filozofije, doktorira 1956., a 1957. – Rajneesh predaje na visokoj školi za sanskrit u Rajpuru. Godinu dana kasnije postaje profesor filozofije na univerzitetu u Jabalpuru. Godine 1966. napušta to mjesto, da bi se posvetio podučavanju meditacije. Šezdesetih godina putuje Indijom kao „Acharya (Učitelj) Rajneesh” držeći predavanja i izazivajući ortodoksne religiozne vođe na javne polemike, ispitivao je tradicionalna vjerovanja i sretao ljude svih životnih usmjerenja dotičući milijune srca.
1968. godine nastanjuje se u Bombaju gdje je živeći i podučavajući u Woodland apartmanu počeo razvijati svoju jedinstvenu Dinamičku meditaciju. Moderni čovjek, govorio je, previše je opterećen zastarjelim tradicijama prošlosti, kao i tjeskobama modernog života, tako da mora proći kroz duboki proces pročišćenja prije no što se može ponadati da će otkriti stanje bez misli – opušteno stanje meditacije.
1974. Osho otvara ashram u Puni koji postaje Meka za moderne tragače za Istinom. Sljedbenici ga počinju zvati Bhagwan – Blaženi. Tadašnji predsjednik Indije, Morarji Ranchhodji Desai, godinama je spriječavao sve napore Bhagwanovih učenika da presele ashram u jedan zabačeni dio Indije, gdje bi eksperimentirali s njegovim učenjem i stvorili zajednicu koja bi se samofinancirala i živjela u duhu meditacije, ljubavi, kreativnosti i smijeha.

1980. – Izvršen je pokušaj ubojstva na Bhagwana, pri jednom od njegovih predavanja. Napadač je bio član jedne tradicionalne indijske sekte. Iako se službena crkva, kako na Istoku tako i na Zapadu, njemu protivi, Bhagwan tada već ima četvrtinu milijuna učenika – iniciranih sannyasina.
1981. Bhagwan prestaje s predavanjima i stupa u fazu „komunikacije srca k srcu, bez riječi”, jer mu je tijelo prilično oslabilo i treba odmora. Njegovi američki sljedbenici kupuju veliko imanje u pustinji centralnog Oregona. Oko njega se stvara model poljoprivredne zajednice koja se razvija nevjerojatnom brzinom, pokazujući impresivne rezultate pretvaranjem pustinje u zelenu oazu, sposobnu hraniti 3000 ljudi. Na ljetnim festivalima prisustvovalo je i do 20 000 ljudi iz cijeloga svijeta koji su stanovali i hranili se u Rajneeshpuramu. S druge strane, američka vlada odbija Bhagwanov zahtjev za odobrenje stalnog boravka; sam grad Rajneeshpuram postaje izložen napadima oregonskih vlasti i kršćanske većine.
U listopadu 1984. Bhagwan ponovo počinje govoriti pred javnošću. Istovremeno s rastom zajednice u Oregonu stvaraju se velike zajednice u svim važnijim zapadnim zemljama, uključujući i Japan, koje žive od svojih neovisno zarađenih prihoda.
1985. Bhagwanova tajnica i nekoliko članova uprave iznenada napuštaju zajednicu, a na vidjelo izlazi cijeli niz ilegalnih djela koja su počinili. Bhagwan poziva američke vlasti da obave temeljnu istragu što one iskorištavaju da bi pojačale svoju borbu protiv zajednice. Bhagwan biva uhapšen. Put do mjesta gdje mu se trebalo suditi, a koji uobičajeno traje nekoliko sati avionom, produžio se na čak osam dana. Nekoliko dana se čak nije znalo ni gdje se nalazi, a kasnije je Bhagwan pričao da su ga u Oklahomi uveli pod drugim imenom i strpali u karantenu zajedno sa zatvorenikom koji je bolovao od hepatitisa, bolesti koja je fizički oslabljenom Bhagwanu mogla biti kobna. Sat vremena prije nego što je konačno trebao biti oslobođen, poslije dvadeset dana muka, otkrivena je bomba u zatvoru. Svi su bili evakuirani osim Bhagwana. U zatvoru su ga kroz hranu trovali opasnim talijumom, koji je do kraja ostao u njegovoj krvi, rušeći mu ionako krhko zdravlje. Naposlijetku, na savjet svojih pravnika, Bhagwan je priznao krivnju za dva od trideset i četiri prekršaja kojim su ga teretili i na taj način izbjegao dalji rizik po život od strane američkog pravosuđa. Upotrijebio je “Alfred klauzulu”, po kojoj se netko može proglasiti krivim iako to nije svojom osobnom krivnjom. Nakon plaćanja kaucije od 400 000 dolara i zabrane ulaska u Ameriku za narednih pet godina, on napušta tu zemlju privatnim avionom, te leti za Indiju. Tjedan dana kasnije, zajednica u Oregonu se počela raspadati.
Naredne 1986. godine Bhagwanu nije bio dopušten boravak ni u jednoj od država u koje bi se uputio: Grčka, Švicarska, Švedska, Engleska, Irska, Kanada, Nizozemska, Njemačka, Italija, Urugvaj, Jamajka, Portugal, odbijali su ga pustiti u svoju zemlju ili bi mu svega nekoliko dana po ulasku u zemlju poništavali vizu i proglašavali ga nepoželjnim. U Urugvaju saznaje zašto nije bio pušten u druge zemlje. Faxevi s informacijama o navodnim krijumčarenjima stvari i droge te prostituciji stizali su uvijek neposredno prije nego što bi se on obratio toj zemlji za vizu, što bi logično prouzrokovalo reakcije policije. Tako je Bhagwan svojim radikalnim raskrinkavanjem svih vrsta ljudske i vlastodržačke laži i licemjerstva, zaslužio titulu “svjetskog državnog neprijatelja”, kakvu nemaju ni okorjeli kriminalci. Posljednje tri godine svog ovozemaljskog života proveo je u svom ashramu u Puni.

Oshovi govori učenicima i tragačima širom svijeta objavljeni su u više od šest stotina tomova, i prevedeni na preko trideset jezika. Kao što sam kaže “moja poruka nije doktrina, niti filozofija. Moja poruka je zapravo alkemija, nauka transformacije, tako da jedino oni koji su spremni umrijeti takvi kakvi jesu i biti rođeni ponovo u nečem tako novom da ga sada ne mogu čak ni zamisliti…jedino takva nekolicina hrabrih ljudi će biti spremna slušati, jer slušanje postaje riskantno.”

“Slušajući, vi poduzimate prvi korak ka tome da budete preporođeni. Tako, to nije filozofija od koje jednostavno možete napraviti ogrtač i hvaliti se njom. To nije doktrina u kojoj možete naći utjehu za uznemiravajuća pitanja. Ne, moja poruka nije neka verbalna komunikacija. Ona je mnogo riskantnija. Ona nije ništa manja od umiranja i ponovnog rođenja.”
Pošto je posljednje dvije godine uglavnom držao predavanja o zenu, istovremeno se usmjeravajući na samu srž svoga učenja, spajajući i poništavajući u sebi sve tradicije, učenici su ga nazvali Osho, po jednom zen-učitelju, što znači “novi čovjek”.
Promijenio je ime Bhagwan Shree Rajneesh u Osho Rajneesh 12. rujna 1989. godine, jer je potpuno svojim učenjem prevladao indijsku vjersku tradiciju, iz koje potječe titula Bhagwan. Time je promijenjeno ime organizacije koja se razgranala širom svijeta, kao i naslovi blizu 400 knjiga, koliko je ostalo iza njega. 19. siječnja 1990. god., Osho Rajneesh napustio je svoje tijelo – oslabljeno srce je popustilo i Bijeli Oblak se raspršio u Beskraju. Njegovi učenici pričaju da se ponašao kao da ide na izlet toga dana; kada su jedna po jedna funkcija tijela počele otkazivati, nije dozvolio svom osobnom lječniku da ga prenese u bolnicu na operaciju riječima: „Došlo je vrijeme da odem.” Potvrđujući učenje Osha da je smrt radost i ekstaza, njegov liječnik je počeo plesati oko kreveta na kome je ležao jedan od rijetkih Prosvijetljenih ljudi našega vremena. Po objavljivanju vijesti o smrti njegovog tijela, cijeli ashram u Puni je počeo slaviti, dok se njegovo tijelo iste večeri spaljivalo, po starom indijskom običaju. Urna s pepelom se čuva ispod njegovog kreveta, dok je njegova božanska mudrost stalno prisutna među njegovim učenicima, koji nastavljaju voditi organizaciju NEO-SANNYAS INTERNATIONAL i održavaju njegovo učenje i prisustvo živim, pamteći riječi: „Moje tijelo će umrijeti, ali moja energija će ostati vječno s vama.” Kažu da su mu posljednje riječi bile, dok je tiho odlazio: „Ja nisam s ove planete. Moje tijelo je ovdje bilo samo gost.”

Tekst prenesen sa:

http://www.nebeski-dar.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=45&Itemid=59

Postavite li sami sebi ikada pitanje iz naslova? Ako ste ga i postavili, da li ste našli odgovor? Nažalost u sadašnjem trenutno postojećem sustavu, odgovor na ovo pitanje bio bi ”nikako”. Gdje god pogledamo ljudi rade jedni protiv drugih. Postojeći sustav nam se prikazuje kao da želi mir među ljudima, a istina je u potpunosti suprotna od toga. Ljudi koji su poduzetnici ili radnici, bore se protiv drugih poduzetnika i radnika, te se to naziva konkurencija. Ljudi unutar ”državnih službi”, nameću ljudima koji su ”civili” nekakva pravila i time samo otežavaju život potonjima, uzimajući od njih sve više.

Cijeli sustav je dizajniran kao permanentno stanje borbe između različitih ljudi. Pri tome svemu stradavaju, ne samo ljudi, nego i cijela kugla zemaljska. To znači da bi trebali mjenjati kompletan postojeći sustav, ali da bi to napravili, moramo shvatiti što taj sustav pokreće, kako bi mogli ugasiti motor tog sustava, zaustaviti ga, te u tijeku zaustavljanja pokrenuti nešto novo. Shvaćamo da se cijeli sustav vrti oko novca, no da li je novac ono što pokreće taj sustav? Mnogi bi rekli da jeste, te da je u novcu problem, no nažalost, ti mnogi bi pogriješili.

Zašto, pitate se? Zato, jer cijeli sustav ne pokreće novac nego ljudi, ili još točnije, ljudski um. Da, dobro ste čuli. Ljudski um pokreće cjelokupan sadašnji sustav, jer ljudi vjeruju u taj sustav iako većini tih ljudi sustav ne donosi ništa dobroga.

Sad smo došli do problema, a problem nije u sustavu, nego u ljudskom umu, točnije u načinu razmišljanja. Znači problem je u svakome od nas pojedinačno. Koliko ljudi kaže ”Ja sam ne mogu ništa promijeniti?”. Sad shvaćate da to nije točno, nego je to samo otrcana fraza koju je neki um koji djeluje u sustavu izmislio kako bi obeshrabrio sve druge umove, da misle kako nemaju nikakvu moć. Koja je to pogrešna misao. Moć je u umu svakoga pojedinca i tamo postoji kao i sustav. Da, dobro ste pročitali, sustav postoji samo u vašem umu.

”Gledate, a ne vidite, čujete, a ne slušate”.

Ova izreka namjerno je ostavljena nepotpuna, no kako bi je bolje shvatili moramo nešto dodati u nju i ona onda glasi:

”Gledate umom, a ne vidite očima, čujete umom, a ne slušate ušima.”

Zbog čega smo to napravili? Pa zbog očitih činjenica koje ljudski um ne prihvaća iako su pred očima. Kad gledate novac očima, a ne umom, što vidite? Hrpu papira koji ne vrijede ni za što osim možda za vatru potpaliti. To je činjenica koju vi ne želite vidjeti očima nego vjerujete umom u laž. Također čuli ste umom za hrpu ”tvrtki”, ”službi”, ”banki”… Mi smo isto čuli za to, ali ušima, te smo otišli provjeriti i nigdje nismo našli ništa osim zgrada sa natpisima u kojima neki ljudi po cijeli dan sumanuto jure gore, dolje, deru se jedni na druge, daju nekakve papire jedni drugima, tuku se zbog tih papira i sveukupno imaju ponašanje na nivou djece od 8 godina, te ne žele prihvatiti odgovornost za svoje postupke.

Upravo takvo ponašanje nas je i dovelo u stanje u kojem se nalazimo, no sva sreća da je sve to proizvod načina razmišljanja našega uma, zato taj način treba svatko od nas sam sebi promijeniti kako bi mogli ”ući” u bolju budućnost i zlatno doba izobilja na našoj majci Zemlji.

Napisao Eon

Izvor: oppthrvatska

SIROMAH – radi
BOGAT – iskorištava prvoga
VOJNIK – brani obojicu
POREZNI RADNIK – plaća za svu trojicu
LUTALICA – odmara za svu četvoricu
PIJANAC – pije za petoricu
BANKAR – potkrada svu šestoricu
ODVJETNIK – posvađa svu sedmoricu
DOKTOR – ubije svu osmoricu
GROBAR – pokopa svu devetoricu
POLITIČAR – živi na račun sve desetorice

Sloboda od prisile da razmišljate i spoznate tko uistinu jeste, je prava sloboda. Vaš um razmišlja od trena kada se ujutro probudite  do trenutka kad odete spavati. On vam ne daje ni trenutka odmora. Stvara misli, te ih također prima kao radio. Ta navika je toliko jaka da nitko ne razmišlja o tome da promijeni tu situaciju.

U tome stanju, vi niste slobodni. Možda živite u slobodnoj zemlji, možda imate ekonomsku neovisnost, pa ipak, um vas stalno sputava vašim mislima, mentalnim slikama i idejama.

Tek kad utišate um možete postati sposobni uživati u istinskom miru i slobodi. Um je sačinjen od misli, pa radi ono što dobro zna raditi, a to je razmišljanje. On omogućava stalno mentalno kino. To je kao da nas je netko odvukao pred ekran gdje stalno gledamo filmove. Filmovi su toliko stvarni da nikada ne stavljamo u pitanje njihovu valjanost.

Da možete promatrati um drugih ljudi, vidjeli biste vrlo zanimljivu predstavu. Vidjeli biste da svaka osoba živi u određenoj vrsti zatvorenog, zamišljenog umom stvorenog svijeta, percipirajući svoje vlastite projekcije a ne stvarnost.

Vidjeli biste misli, koje stvaraju različiti umovi, kako plutaju po zraku i kako ih drugi hvataju smatrajući da su to njihove vlastite misli. Oni njeguju te plutajućem misli i govore, djeluju i ponašaju se kao da su te misli dio njih samih. Pa gdje je onda sloboda?

Živite u slobodnoj zemlji, pa ipak u vašem unutarnjem životu, vi možda niste slobodni. Prava sloboda znači biti iznad misli i mentalnoga svijeta. To znači da postajete gospodar svoga uma. To znači da ste sposobni misliti i prihvatiti u vaš um samo one misli koje vi odaberete, a kada nema potrebe za razmišljanjem, vi naprosto prestanete razmišljati.

Kada ste slobodni od prinude razmišljanja, postajete slobodni. Kada dođete na željeno odredište, vi isključite motor vašega auta, zato jer nema potrebe da i dalje radi. Zašto ne učinite isto s vašim umom?

Zamislite stanje kada je um miran i kada nema niti najmanje misli. U tom stanju postajete svjesni sebe i vašeg unutarnjeg ja, te znate tko ste. Osjećate unutarnju moć. Sreća, koja je urođena svakome od nas, pojavljuje se kada se zidovi razmišljanja uklone. U tome stanju nema prinude za razmišljanjem.

Uz pomoć koncentracije, meditacije, promatranja, samoispitivanja, odvajanja, mira i sposobnosti da se filtrira, prosijavaju i bude svijestan misli, umjesto da se u njih uključujete i budete njima uhvaćeni, moguće je doseći i živjeti stvarnu i istinsku slobodu.

Izvor: http://www.transformativa.hr

Misao da moramo ili bi trebali biti dobri prema drugima, tj. da je po nekom kriteriju to ispravan način funkcioniranja, još je samo jedna misao. Samo još jedno naše vjerovanje, još jedno pravilo, još jedno moranje. I čim vjerujemo toj misli, to nas vraća u svijet dualnosti uma – ako postoji ispravan način funkcioniranja i odnošenja onda postoji i neispravan. I evo nas u trenutku u dualnosti. U težnji, pokušajima da djelujemo ispravno, da budemo dobri, vrijedni, da zaslužimo i opravdamo svoje postojanje. A gubi se bezuvjetno prihvaćanje samih sebe i svega što radimo, prihvaćanje svijeta oko nas, svega što jest, kakvo god bilo. I koliko god realistično izgledalo da djelovanje s takvim namjerama zbilja jest ispravno, plemenito ili korisno, stanje i funkcioniranje koje proizlazi iz takvih misli vodi nas dalje od Harmonije, slobode i ispunjenog života; dalje od sebe, dalje od onoga što zbilja jesmo i što zbilja hoćemo.

Jedna poznata poslovica na tu temu kaže: „Put do pakla popločen je dobrim namjerama.“

Pojam dobrote sam po sebi nije neki univerzalni božanski zakon nego samo još jedna naša mentalna konstrukcija, kriterij smišljen našim osobnim umom te nas kao takav ne vodi na put Harmonije nego u slijepu ulicu. Na puno primjera možemo vidjeti da naše dobre namjere prema nekome na kraju ne moraju biti korisne ili čak mogu biti štetne. Jedan primjer su prebrižni roditelji koji svojom brigom sputavaju svoju djecu i ne omogućuju im da se psihički osamostale, a sve to što rade, rade iz dobrih namjera – dakle iz onoga što oni prema svom osobnom kriteriju misle da je za djecu najbolje. Takvih primjera ima bezbroj i mogu biti toliko suptilno utkani u našu svakodnevicu te način funkcioniranja i odnošenja prema drugima da ih najčešće niti ne primjećujemo, nismo svjesni da su tu.

Svačiji život odvija se sam po sebi prema nekom širem planu koji mi ne možemo vidjeti. I svakome dolaze „pozitivna“ i „negativna“ iskustva točno onda kad mu trebaju da bi iz njih nešto shvatio. Da bi kroz svako to iskustvo opet nadrastao trenutnu verziju sebe. Tako je i s međuljudskim odnosima. Uvijek kad nam se čini da nas je netko povrijedio, da nije bio dobar prema nama, to nam je prilika da otpustimo još neku ograničavajuću misao, još neku potrebu ili vezanost, da postanemo za još jedan stupanj slobodniji i ispunjeniji. Na primjer, desi se da nas ostavi dečko/cura ili se osjećamo izdano od prijatelja ili osjećamo da nas netko blizak zanemaruje, tj. da nam ne poklanja toliko pažnje koliko bi mi htjeli. To je uvijek prilika da otpustimo ograničavajuću misao u formi: „On ili ona je potreban/potrebna za moje ispunjenje, zadovoljstvo, radost i mir.“ Kad je otpustimo, zamjenjuje je neograničavajuća misao: „Ja mogu biti miran, ispunjen i zadovoljan bez obzira na to je li on/ona kraj mene ili nije i bez obzira na to što on/ona osjeća prema meni.“ Tada nestaju vezanost, očekivanja, zamjeranja te pokušaji kontroliranja i mijenjanja drugih, a zamjenjuju ih osjećaji slobode, prave povezanosti i istinske ljubavi koja dolazi iznutra.

Neograničavajuće misli, one koje u tijelu manifestiraju osjećaj lakoće i oslobađanja, te su misli bliže Istini, bliže onome kako zaista stoje stvari.

Otpuštanjem svakog moranja, pa tako i toga da moramo biti dobri, više smo u osjećaju lakoće, slobode i ljubavi te se i prema drugima odnosimo i djelujemo sve više iz tog osjećaja. To je opet onaj životni paradoks – čim manje vjerujemo da moramo te čim manje pokušavamo biti dobri, tim smo puniji razumijevanja, osjećaja povezanosti i ljubavi prema drugima.

Čim smo više u Harmoniji, više bilo što radimo zato što nam dođe, iz unutarnjeg impulsa u trenutku, a sve manje iz misli da nešto moramo ili da ćemo kroz neki rad nešto postići. Vrijedi i obratno, čim više stvari radimo zato što nam jednostavno dođe, a ne s nekim razlogom koji potječe iz naših ograničavajućih misli, tim smo više u stanju Harmonije.

Autor: Darko Pribeg, više o životu u Harmoniji potražite na www.darkopribeg.com

BEZ CENTRALIZIRANIH MEDIJA NIJE MOGUĆA TOTALITARNA SVJETSKA VLADA I NIJE MOGUĆ NIKAKAV OBLIK POTPUNOG NADZORA NAD LJUDIMA I NJIHOVIM POSTUPCIMA, PA JE MEDIJSKO OBLIKOVANJE SVIJESTI DANAS POSTALO NAJVAŽNIJA STAVKA ELITA KOJE POKREĆU EKONOMSKI ZAMAŠNJAK SVJETSKE GLOBALIZACIJE

Piše: Nenad Kobasić

Foto: internet

Bez centraliziranih medija nije moguća totalitarna svjetska vlada i nije moguć nikakav oblik potpunog nadzora nad ljudima i njihovim postupcima, pa je medijsko oblikovanje svijesti danas postalo najvažnija stavka elita koje pokreću ekonomski točak svjetske pojavnosti. Zato je medijskim moćnicima omogućeno da legalno (u smislu: vlade su donijele zakon pa je to legalno!) zarađuju profite koji nadmašuju čak i one  od ilegalne prodaje oružja ili droge.

Još je Hannah Arendt uočila da totalitarizam nije moguć ako cijeli komunikacijski proces, na svim razinama, od privatnog do javnog (televizija i tisak, internet i elektronička pošta, fiksna i mobilna telefonija…) nisu u vlasti jedne te iste moći. Primijetila je i činjenicu da  težnja za totalnom kontrolom ne mora nužno biti temeljena na ideologijama, odnosno da nije važno koji se razlozi navode za totalitarizam. Važno je samo prepoznati težnju za uspostavljanjem centralizirane moći i potpune kontrole.

A ona se danas može prepoznati u gotovo svim segmentima življenja. Ovaj se tekst ima namjeru baviti uočavanjem i prepoznavanjem procesa centralizacije i okrupnjavanja medija na svim razinama, te pitanjem je li trenutna uznapredovala globalna centralizacija medija, medijski efektno prikazana kao da je temeljena na čisto ekonomskim ciljevima, ipak smišljeno strukturirana etapa koja u konačnici vodi nekakvoj sveobuhvatnoj kontroli svijeta. Galopirajući trend koncentracije, okrupnjavanja i centralizacije medijskih industrija uočio je i opisao još 1983. godine Ben Bagdikian u svojoj knjizi „The Media Monopoly”, ukazujući na razorne posljedice koje bi po razvoj istinske demokracije i slobode izražavanja imala potpuno centralizirana medijska industrija svijesti. Doduše, Ben Bagdikian, opisujući razvoj moći korporativnih medija u SAD-u, pokušava dokazati da njihova sprega s velikim korporativnim biznisom nije plod neke urote ili plana kojim bi te korporacije željele zavladati svijetom, već da one njima teže „prirodno” slijedeći ekonomsku logiku i logiku moći.

Međutim, od prvog izdanja njegove knjige mnogo je toga, unatoč medijskim blokadama, ugledalo svjetlo dana, makar u malim tiražama i na malim internetskim portalima, a jedna od najvažnijih je činjenica da su sve najmoćnije medijske strukture današnjice potpuno međusobno povezane, što pobija „logiku ekonomije i moći” te „logiku slobodnog tržišta”. Danas smo, stoga, svjedoci da čak i mnogi koji pišu, istražuju ili rade za medije glavne struje često, kad dođu do zida, rabe sintagmu „ne vjerujem u teoriju zavjere ali…” A i da ne govorim o tome da od 1983. godine, kad je knjiga izdana, centralizacija i koncentracija medija ne da nije posustala, već je ekstremno ubrzana, a „pojačana” internetom zahvatila je doslovno cijeli svijet.

“Još je Hannah Arendt uočila da totalitarizam nije moguć ako cijeli komunikacijski proces, na svim razinama, od privatnog do javnog (televizija i tisak, internet i elektronička pošta, fiksna i mobilna telefonija…) nisu u vlasti jedne te iste moći”.

ŠESTORICA VELIKIH

Tako danas samo šest medijskih konglomerata, povezanih međusobno u organiziranu i isprepletenu interesnu mrežu, tvore i kontroliraju gotovo cijelu svjetsku medijsku strukturu u kojoj su kompanije, TV postaje ili novine tek prividno konkurenti, a zapravo su I više nego suradnici. Zajedničke vlasničke udjele u nekim medijskim kućama imaju tako “AOL
Time Warner” i Via – com u Comedy Centralu, “The Walt Disney Company” ima manjinski udjel u Tele – Munchen Germany i RTL – 2 (u kojem je 35%- tni vlasnik Bertelsman), a s Bertelsmanom dijeli udjele u Super RTL – u. Bertelsman je pak zajednički s News Corporation pokrenuo televiziju VOX u Njemačkoj. Viacom (vlasnik CBS televizijske mreže u SAD-u) zajedničko ulaganje s Vivendi Universalom ima u United Cinemas Internationalu, distribucijskoj mreži koja u vlasništvu ima 104 kina u Europi, Japanu i Južnoj Americi… Usporedo sa stvarnim okrupnjavanjem medija i stavljanja sve pod jedan globalni urednički šinjel, stvara se i potencira prividna različitost i iluzija slobode izbora što se potkrepljuje velikim brojem uredničkih, medijskih jedinica. Samo u SAD-u ima preko 1.700 dnevnih novina, 11.000 časopisa, 9.000 radio postaja, 1.000 televizijskih postaja, 2.500 izdavača i 7 filmskih studija.

Međutim malo ljudi zna da su svi oni u vlasništvu pedesetak kompanija koje su pak sve pod kapom velikih igrača: “Viacoma”, “Walt Disneya”, “News Corporationa”, “General Electricsa”, “AOL-a” i “Time Warnera” koji danas kontroliraju 80 posto medijskog tržišta SAD-a. I tako je nastao paradoks našeg medijskog doba: sa sve većim brojem medijskih jedinica sve manje smo stvarno obaviješteni, sve manje znamo što se uistinu događa. I globalno i lokalno. Primjer iz života: kad je počeo rat u Iraku stotine novina koje su u vlasništvu Ruperta Murdocha baš sve su imale isti, blagonakloni „stav” prema tom događaju – to je način na koji funkcionira gotovo zgotovljeni proces stvaranja svjetskog globalnog medijskog velikog brata.

Elitni mediji su uspostavili okvir unutar kojega ostali djeluju. Pogledajte “Associated Press” koji konstantno stvara obilje vijesti, popodne se vijesti pojave i s njima svaki dan dolazi “Priopćenje urednicima: Sutrašnji “New York Times” će imati sljedeće priče na naslovnoj stranici.” Svrha toga je da ako ste urednik novina u Daytonu, u državi Ohio, i nemate sredstava da saznate nove vijesti ili jednostavno ne želite o tome razmišljati, takva vam priopćenja govore što su vijesti. To su priče za četvrtinu stranice koju ćete posvetiti nečemu što nema veze s lokalnim stvarima  ili nečemu što odvlači pažnju čitatelja.

To su priče koje se stavljaju tamo zato što nam “New York Times” kaže da bi nas to trebalo sutra zanimati. Ako ste urednik u Daytonu, u državi Ohio, to ćete i raditi jer sredstava za nešto drugo ni nemate. Ako iskočite iz tračnica, ako pišete stvari koje se ne sviđaju velikim novinama, brzo ćete za to saznati. – pojašnjava ovu pojavu Noam Chomsky.

VELIKA HRVATSKA TROJKA

U Hrvatskoj se pak tri najveća financijska, gospodarska i medijska centra (“Adris”, “Agrokor” i “EPH”) nalaze u vlasništvu trojice ljudi. Medijski je prostor, bar ono što je poznato, što se tiskanih izdanja tiče, podijeljen između dva izdavača: “Styrije” i “Europa Press Holdinga” (EPH), nacionalna televizija je deklarativno javna i pod ingerencijom Sabora i Vijeća za radio i televiziju, no po potpunoj komercijalizaciji i vulgarizaciji ne razlikuje se od RTL-a ili Nove TV, preostale dvije velike TV stanice.

Hrvatski Telekom apsolutni je monopolist što se tiče internetskih medija i resursa, a prošle godine austrijski je energetski div i državni konzorcij Bewak otkupio za 20 milijuna eura 75 posto kabelskog tržišta u Hrvatskoj, koje je time također potpuno okrupnjeno.

I kod nas postoji velika količina lokalnih radio i TV postaja i novina koji svi, također, samo prenose vijesti iz velikih agencija, a ostatak tekstova je praktički komunalnog, prigodnog, sportskog, oglasnog i crno-kroničarskog karaktera  s uočljivim, kroničnim nedostatkom autorskog, istraživačkog i angažiranog novinarstva. Ta količina medijskih jedinica stvara spomenutu iluziju slobode izbora (nikada dosta ponavljanja tog izraza) i, tu, naravno, nemamo što pričati o slobodi pisanja, izvještavanja ili govora, pa su stoga smiješne zamisli koje idu za tim da bi mediji trebali biti ti koji će donijeti novu moralnost i duhovnost među ljude kojima su ti isti mediji isprali mozgove.

Pogledajmo strukturu čitavog sustava. Kakve vijesti očekujete? Prilično je očito. Uzmimo, na primjer, “New York Times”. To je jedna korporacija koja prodaje svoj proizvod. Proizvod je čitalačka publika. Oni ne zarađuju kada mi kupimo novine. Čak su i sretni što ih mogu besplatno staviti na internet. Oni, zapravo, gube novce kada mi kupimo novine. Proizvod su privilegirani ljudi, baš kao i ljudi koji pišu za novine, znate, ljudi najvišega ranga koji donose odluke u društvu. Proizvod morate prodati tržištu, a tržište su, naravno, oglašivači (druge korporacije). Bili to TV ili novine, ili bilo što drugo, oni prodaju publiku. Korporacije prodaju publiku drugim korporacijama. U slučaju elitnih medija, to je veliki posao. – piše Noam Chomsky objašnjavajući kako stvari zapravo klapaju što se tiče medija.

LAŽ JE POSTALA ISTINOM

Od kada je, 1936. godine, u SAD-u tiskan prvi broj časopisa “Life” započelo je novo medijsko doba, nova etapa „pojednostavljenja” teksta i prevlasti slike u oblikovanju svijesti ljudske rase. Izravna posljedica toga, kojoj svjedočimo i danas, ogroman je stampedo milijardi duša koje su upregle sve svoje (pretežno mentalne) snage ne bi li svakodnevno prebirali po milijunima tiskanih stranica, zavodljivih TV programa i jalovih piksela, uzaludno tražeći oslonac, rješenje, neku vertikalu kojoj će moći vjerovati, pri tom potpuno gubeći iz vida i područja svog interesa jedini pravi izvor informacija – sebe. Kao i svaki pravi stampedo i ovaj, osim što je teško zaustavljiv, (dok se krdo potpuno ne izmori), stvorio je golemi oblak prašine, u našem slučaju sastavljene od gomile slika, informacija, činjenica (sa i bez navodnika) koje su ms vremenom potpuno izgubile ikakvu istinsku vrijednost i korisnost. One pak koje i nešto vrijede teško su vidljive od gomile onih bezvrijednih ili su, kao što to tvrdi i Susan Sontag, čak i štetne i kontraproduktivne.

Naša sposobnost za stvaranje sve veće grotesknosti u fotografijama i tisku ima i određenu cijenu. Na duge staze ona počinje djelovati ne kao oslobođenje – već kao gubljenje sebe. Lažna prisnost s užasnim pojačava otuđenost, čineći čovjeka manje sposobnim da reagira u stvarnom životu.

I dok je svijet koji je ljudima bio formiran fotografijama i tekstovima u “Lifeu” bio „pseudo svijet koji je masama ulijevao lažnu nadu”, kako to kaže Gisele Freund, ipak je bio pun neke vrste, makar i lažne, vedrine. Prestankom pak izlaženja Lifea 1972. godine počinje njegov zagrobni život, doba izmišljanja, doba Playboy a, doba žutila – te potpuna infiltracija takvog, površnog duha, u prvom redu u televizijske medije ali, s vremenom, i u sve lokalne novine i časopise, te, naravno, internetske medije.

Trenutno pak stanje u medijima i načini na koji se njima manipulira, u svijetu, kao i u Hrvatskoj, dalo bi se sažeti u jednu jedinu rečenicu: laž je postala istinom koju centralizirani mediji glavne struje, ali i oni koji to nisu, svjesno i nesvjesno, mijese i recikliraju, želeći je učiniti neprisutnom i samorazumljivom – jedinom mogućom. Centralizacija svega pa tako i medija, kao moćnog alata za oblikovanje i programiranje svijesti, gotovo da je završena i više se, od „mitskog” 11. rujna, niti ne taji ni skriva. Naprotiv, centralizacija je postala, zahvaljujući upravo (i) medijima, neka vrsta civilizacijskog ideala i(li) moralne norme što se odražava u svim segmentima života: od suludog stampeda u gradove, osnivanja ekonomskih unija na svim kontinentima te, što je fokus ovog teksta, korporativnog i medijskog okrupnjavanja s ciljem lakše, neprimjetnije i sveobuhvatnije manipulacije ljudima…

Ono malo medija što nije upalo u taj tsunami globalne centralizacije i poneki osviješteni pojedinci služe tek kao dekoracija, lažni krunski dokaz da je različitost moguća u teroru neoliberalne hegemonije koji hara današnjicom.

Miloševićeva vlast sada može mirno da pozove opoziciju da kaže šta hoće na državnoj televiziji, jer zna da svako ko u takvim okolnostima objašnjava istinu može to da radi samo na svoju štetu. Stvarnost zvuči kao najcrnja antisrpska propaganda i svako ko je opisuje uplašiće narod i okrenuti ga protiv sebe. – opisao je duhovno i medijsko stanje u Srbiji nakon „višegodišnjeg pranja mozgova” publicist Zoran Cerović, a takvo je stanje, u cijelom medijski premreženom svijetu.

Odavno je prošlo i vrijeme koje smo mogli okarakterizirati kao “PR” novinarstvo, dakle novinarstvo koje je, služeći se „izvorima bliskim tome i tome”, raznim novinskim agencijama za proizvodnju i filtraciju vijesti i dobro uhodanom, monopoliziranom distribucijom finalnih informativnih proizvoda, predstavljalo zapravo neku vrstu velikog ureda za odnose s javnošću.

Sada smo „već”, globalno, u razdoblju u kojem vlada žestoki “spin” i to u svim oblicima obavještavanja, informiranja i medijske zabave. Sve su te umrežene interesne skupine, nakupine i zajednice, kojima je, znale to one ili ne, cilj isti, uzele spin kao kamen temeljac, kao polazišni i bogomdani, jedini mogući način djelovanja. Temeljno medijsko pravilo spina je podlo ali pandemijski zarazno: poruka vrijedi više od sadržaja.

SPIN DOKTORI

Definirajmo, stoga, za početak, za one kojima to na ovaj ili onaj način nisu rekli, što je to spin.

Spin je visokosofisticirano, neki mu teoretičari tepaju „profinjeno”, umijeće laganja koje ne bira sredstva niti mari za žrtve ne bi li se oblikovanjem informacija satkanih od istina, poluistina i laži – postigao ciljani efekt.

Sve se radi tempirano, režirano i repetirano u pomno odabranom trenutku ili trenucima. Majstori spina nazivaju se spin doktorima, vrlo su traženi, skupo plaćeni i na platnim su listama svih jačih političkih persona, stranaka (i)li velike većine svjetskih vlada. Izraz „spin doktor” prvi je upotrijebio Eric Athur Blair poznatiji kao George Orwell u svom romanu „1984.” a kako Bog voli tu vrstu „slučajnosti”, zbilo se da je baš 1984. godine prvi puta izraz upotrijebljen i u konkretnom slučaju, kao naziv za medijske savjetnike Ronalda Regana u njegovoj predsjedničkoj kampanji. Iako je tim kreatorima javnog mnijenja jedno od osnovnih pravila anonimnost do nevidljivosti, oni koji opslužuju najjače igrače nisu izbjegli svjetskoj „slavi”. Najjače igrače nisu izbjegli svjetskoj „slavi”.

Tako su spin doktorske zvijezde postali Alastair Campbell, bivši medijski savjetnik britanskog premijera Tonyja Blaira, Mark McKinnon, medijski strateg američkog predsjednika Georga W. Busha, Joaquin Navarro-Valls ravnatelj tiskovnog ureda Svete stolice te P.J. Mare, bivši savjetnik irskog premijera Bertiea Aherna koji sada savjetuje Ivu Sanadera. Spin je, bez sumnje, sofisticirana vještina manipuliranja javnošću baš kao što je to bio i prevaziđeni sistem PR-a. Glavna razlika između PR-a i spina je u tome što se PR još uvijek držao kakvih-takvih činjenica, odnosno barem se trudio glumiti ljubav prema činjenicama i istini, dok je sa spinom potpuno prevladala manipulacija i trikovi koji se u nekim slučajevima niti ne taje već ih se, u duhu izokrenutih vrijednosti današnjice, i ističe kao vrlinu.

Tako spin i njegovi „doktori” pomno selektiraju činjenice i iznose samo one koje idu njima u prilog, izvlače prljavi veš konkurencije radi odvlačenja fokusa javnosti (Mesićev govor ’91., slučaj Šostar, tempirano hvatanje ratnih zločinaca …), iskorištavaju usmjerenost javnosti na neki globalno razglašen događaj za izbacivanje vlastitog „smeća” (tsunami, twinsi, uhićenja ratnih zločinaca…), koriste „anonimce” za promociju proizvoda ili političke ideje (pisma „čitatelja”, pozivi „običnih” gledatelja…), uvlače novinare u vremensku stisku kako bi povećali mogućnosti objave svoje „istine”, plasiraju izmišljene „off the record” izjave (iz izvora bliskih vladi, ureda predsjednika, CIA-i…), koriste se velika sportska natjecanja za odvraćanje pažnje javnosti, falsificira se, laže i tako dalje i tako dalje.

Spisak je ograničen tek „kreativnošću” spin majstora. A ona nije mala i došla je do faze vrlo visoke filmske produkcije”, s tom razlikom što je budžet spin majstora neograničen. Iako ovaj film ukazuje na većinu „alata” kojim se služe spinovci, možemo samo zamišljati što se sve uistinu radi iza kulisa i tko sve vuče konce tamo gdje javnost nije pripuštena.

Afera povezana s prodajom ‘Plive’ mogla bi se u perspektivi pokazati kao slučaj (ne)namjernog podizanja kazališnog zastora sa strukture medijske Hrvatske gdje su gledatelji odjednom dobili priliku vidjeti zatečenog lutkara kako povlači konce o koje su privezane zavađene lutke na sceni. No, ono što gledatelji nisu imali priliku vidjeti jest da je i „razotkriveni” lutkar bio samo dio dobro inscenirane i isplanirane scene, odnosno da i njegovim rukama kojima povlači lutke po pozornici upravlja netko drugi. Ali već i to ogoljavanje strukture upravljanja javnim mnijenjem plasiranja tema od “važnosti” za hrvatsku javnost ukazalo je na nepobitnu činjenicu da mediji, baš kao i jezik, znatno kroje naš pogled na svijet. – ukazala je hrvatska saborska zastupnica Mirela Holy na jednu takvu karakterističnu „zaigranost” spin majstora ili cijelog tima podsjetivši i na činjenicu da se spin praksa „političke komunikacije” u Hrvatskoj bitno ne razlikuje od one u svijetu:

„Jedno od obilježja hrvatske političke komunikacije jest manipulacija koja podrazumijeva, citiram: „postupak ili niz postupaka podčinjavanja komunikacijske procedure, kanala, medija i subjekata određenoj vrsti interesa” koji mogu biti politički, socijalni i ekonomski.”

Tu smo dotakli ono osnovno pitanje koje proizlazi iz već svuda jasno vidljive koordiniranosti između politike, korporativne moći i medija, a to je pitanja: tko je od te „svete trojke” onaj koji vuče konce? Tko kime rukovodi? Ili svima njima manipulira netko još moćniji?

Piše: Nenad Kobasić

Izvor: (časopis Nexus br. 27), prenosi: magicus.info

Sjenke slobode VIDEO

Što je uzrok krize medija u Americi i kako se prema tome odnose oni koji ih koriste kao izvor informiranja? U najmoćnijoj zemlji svijeta jako je teško doći do pravih informacija. Vijesti na koje se građani oslanjaju kako bi doznali o svijetu u rukama su privatnika. Rezultat je ograničavanje javnih rasprava jer želji građana da saznaju više suprotstavljaju se moćne privatne korporacije koje to ne žele. (YouTube)

Nije li zanimljivo kad pogledamo malo dublje, kako je ovaj život svima nama zapravo prekratak, ispunjen paradoksima i naizgled nepomirljivim koegzistirajućim suprotnostima i apsurdnim tragikomičnim pojavama koje nam sve daju jasan nagovještaj da on nije ni izbliza toliko ozbiljan i racionalan kako smo ga bili uvjetovani doživljavati i da njegova izvorna svrha nema gotovo nikakve stvarne veze sa onom u koju smo bili naučeni vjerovati, nego da je tu, ispod svega toga, riječ o nečemu mnogo širem, mnogo dubljem i smislenijem, nečemu što nadilazi naše svakodnevno uobičajeno poimanje, da se tu zapravo radi tek o grandioznoj igri oblika, o veličanstvenom plesu energija koji traje prekratko da bismo ga potratili na mržnju, brigu, neprestane sukobe i bjesomučna nadmetanja, ali dovoljno dugo da bismo se s radošću i divljenjem prisjetili zašto smo tu i tko smo u suštini mi.

Cijeli život neprestano komunicira s nama kroz široku paletu raznih situacija i svakodnevnih okolnosti s kojima se susrećemo i koje nam se pojavljuju. Svaka je višeslojna i sadrži jednu dublju poruku, dublji uvid, svaka naizgled nevažna okolnost, usputna impresija i dojam, svaki naoko beznačajni događaj nam ima nešto za poručiti, samo ako smo spremni dovoljno pažljivo gledati i osluškivati. Ispod površinskog ništavila i mentalne praznine sve vrije dubljim značenjem i smislom. Ništa nije bez veze, ništa nije besmisleno. Sve je baš onako kako treba biti, sve je tu s razlogom. Svaki dan je jedinstven i

donosi nove lekcije, nove prilike za dublje razumijevanje i šire shvaćanje onoga tko i što mi jesmo, ciklički pred nas postavljajući i suočavajući nas sa stvarima i situacijama koje trebamo vidjeti, kako bismo ih, sukladno našoj sposobnosti shvaćanja i stupnju razumijevanja, mogli uvidjeti i razriješiti. Iscijeliti. Sve situacije i okolnosti koje se pojavljuju, one “dobre” podjednako kao i one “loše”, su tu kako bi doprinijele našem rafiniranju, našem brušenju i pročišćavanju, kako bismo sa svog istinskog bića spontano otresli i otpustili sve ono što nam više ne koristi u prepoznavanju naše istinske prirode. To je zapanjujuć i veličanstven proces koji se svakodnevno odvija spontano i blago pred našim očima, nenametljivo, u toj mjeri da je gotovo neopaziv, kao da se skriva i čeka da bude prepoznat od strane nas dobrovoljno, da se mi sami potpuno otvorimo za te “slučajnosti” i sinkronicitete, kako bismo preko njih postali svjesni tog dubljeg vodstva, prisutnosti tog Životnog Učitelja koji prebiva duboko u našim grudima i koji je izvorni pokretač cjelokupne ove manifestacije za koju vjerujemo da se odvija izvan nas. Naše sebstvo je ono koje nas vodi prema sve dubljem razumijevanju o tome koje su istinske i jedine prave vrijednosti u životu. I to radi na takav savršen i veličanstven način, da nas ostavlja u oduševljenju, bez i jedne jedine trunke sumnje sa nepogrešivom jasnoćom o suštini našeg identiteta koja se može sažeti u spoznaju: “JA SAM LJUBAV!”

Sve što vidiš je Bog koji ti se očituje preko svega, tvoje vlastito izraženo sebstvo, tvoje istinsko Biće. Ti božanstvo, koje si zalutalo u samo sebe i zaboravilo svoju pravu prirodu, sada se ponovo budiš za istinu svog vlastitog bića – ti si SVE TO, sve to je tvoje, sve to je igra Ljubavi. Misterij bivanja. LJUBAV SE RODILA U SAMU SEBE SAMO ZATO DA BI MOGLA PREPOZNATI SVE KAO SEBE I JEDNOSTAVNO VOLJETI SVE TO KAO SVOJE – posljedica toga je tvoj život i sve ovo što vidiš i što misliš da je stvarno je samo kontekstualno polje iskustava i doživljavanja koje služi kao ogledalo božanskom principu koji stoji na samom izvoru percepcije u korijenu svakog našeg udaha. Ti si Ljubav. To je istina našeg bića, to je srž onoga što jesmo. Nema se što drugo raditi, sve je posljedica želje života za samim sobom i prisjećanjem, za prepoznavanjem toga. Sve ostalo je sekundarno, trivijalno, sve pojavnosti su samo prekrasni i šareni dekor, bogato ukrašeni veo kojim se kiti ta srž i čija ljepota dobiva smisao samo kada je gledana tim očima Ljubavi. Bez Ljubavi, ništa nema smisla, bez Ljubavi, sve gubi sjaj.

Kada takvim jasnim očima pogledaš u samo srce života, kako odjednom smiješno sve ostalo postaje, kako sva naša trvljenja, skrbljenja i grčevite borbe za sutrašnjicu postaju apsurdne i djetinjaste. U tom trenutku postaje nam sasvim jasno na kakvim smo krhkim i nestabilnim temeljima navikli graditi svoj život i kako svaki svoj trenutak života žrtvujemo i podređujemo nekakvim imaginarnim budućim ciljevima i očekivanjima za koja vjerujemo da će nam donijeti tu dugoočekivanu sreću i mir dok nam istovremeno istinska sreća i radost ovoga dana, ovog svetog trenutka nepovratno curi kroz prste i odmiče sve dalje čim više posežemo za njom. Vežemo se čvrsto i držimo čvrsto za nešto što je prolazno i kratkotrajno. A to radimo jer smo uhvaćeni u zamku vremena, jer vjerujemo u budućnost! Međutim, istina je da budućnost ne postoji, vrijeme je iluzija koja nema uporišta u stvarnosti nego postoji isključivo kao privid u našem umu. Još nitko u cijeloj povijesti čovječanstva nikada nije dočekao sutrašnji dan! Jer taj sutrašnji dan je za naše biće uvijek DANAŠNJI. Samo u našem umu on postoji kao sutrašnji. Mi gradimo svoj život kao kuću na pijesku, ne shvaćajući da, ako se već moramo držati čvrsto za nešto, onda je to ovaj trenutak, naš osjećaj bivanja. To je sve što imamo. To je jedini čvrsti stup i oslonac u olujnom vihoru prolaznosti. Jer ono što istinski određuje naš život kad se sve zbroji i oduzme nije ono što smo radili, nego TKO SMO BILI dok smo to radili.

Tada se budimo za tu “savršenu nesavršenost” koja se služi jezikom Ljubavi i razumijevanja, za to fluidno bivanje prožeto inteligencijom koje nije ni konceptualno ni racionalno nego prvenstveno osjetilno i doživljajno, koje kouminicira slikama, osjećajima i dojmovima i rastače se u melodijama radosti i slobode i ispunjava svaku poru prostora prožimajući SVE-MIR beskrajne jednosti i Ljubavi koje prepoznajemo kao svoje Sebstvo. Prepoznavanje toga ispunjava naš um mirisom mirnoće, spokoja i dubinske radosti kojom odiše cijelo naše postojanje. Nešto je, ispod svega toga, duboko očarano i oduševljeno puninom spoznaje o tome što to uistinu znači BITI ŽIV!

Ovo je uvid koji je izronio kao posljedica tihog i mirnog promatranja i doživljavanja, kao sinteza sagledavanja svega, spontana bujica smisla i značenja koja su se sva sabila u jednom ekstatičnom i svetom trenutku jasnoće koji me je “oprao”, i nisam siguran hoće li uopće bilo kome bilo što od svega toga imati smisla i značiti nešto ili ne, niti hoće li tko imati koristi od toga, ali jednostavno, neka neobjašnjiva potreba, neki poriv iz dubine me tjera da to izrazim i podijelim sa svima bez obzira na sve, nešto kao da želi biti izraženo baš ovako spontano, kako je i došlo, u tom izvornom obliku, u toj struji svijesti, bez korekcija, čisto, kao svojevrsni testament i oda zahvalnosti Ljubavi na životu…

Namaste!

http://novavizija.blog.hr

U ovom našem zajedničkom iskustvu i doživljaju svijeta i života, od svih zajedničkih i temeljnih dodirnih točaka koje nas povezuju i spajaju, na neki smo način trajno i neprestano suočeni s jednim dominantnim lajt motivom koji se mistično provlači kroz sve sfere našeg života i kojega svi na svijetu bezrezervno cijene, kojega neovisno od boje kože, političke orijentacije i vjeroispovjesti instinktivno razumiju i s kojim se mogu trenutačno poistovjetiti. A to je motiv povratka kući, vraćanju doma! On je prisutan gotovo na svakom koraku, možemo ga vidjeti gdje god pogledali, izražen je u tolikoj mjeri da je postao temeljnom inspiracijom nebrojenim filmskim klasicima, pjesmama i književnim remekdjelima diljem svijeta kroz stoljeća. Poruka koja se provlači kroz sve njih i koja je toliko čarobna i suštinska u njima je: “Vrati se doma gdje te uvijek netko čeka i razumije, gdje nitko od tebe ništa ne očekuje i ne zahtijeva, gdje možeš slobodno i spontano biti ono tko i što jesi.” To je tako snažna metafora koja u svakome, bez obzira na to što on mislio, radio ili gdje se nalazio, budi snažni osjećaj čeznuća i nostalgije, koja pobuđuje u nama jednu dublju težnju za onom konačnom pripadnošću, za bezuvjetnom i bezrezervnom prihvaćenošću i razumijevanjem koju ni na jedan drugi način ne možemo dosegnuti i koju nigdje drugdje ne možemo pronaći osim doma! Nije li to zapanjujuće? Ali, GDJE se nalazi taj dom? I što zapravo podrazumijevamo pod samim pojmom doma? Jer, ta čežnja očigledno seže mnogo dublje od našeg fizičkog mjesta rođenja ili poznatog obitavališta, ona se odnosi na mjesto porijekla, na prirodno ishodište kojemu se uvijek i u svakom trenutku možemo vratiti bez obzira na sve izvanjske okolnosti. Dom je tamo gdje je srce. Razlog zbog kojeg osjećamo tako duboko i neposredno čeznuće za “domom” je taj što smo negdje duboko u sebi svjesni da ovaj svijet ega, borbe, neiskrenosti i uma nije naš pravi dom, jedno dublje intuitivno saznanje u nama nas vodi i doziva prema jednom dubljem mjestu, mjestu istinskog blaženstva, prema stanju duboke mirnoće i tihe radosti, prema Domu našeg Srca koji je izvan vremena i promjenjive naravi uma, UVIJEK OVDJE I SADA U LJUBAVI – u bivanju.

Namaste!

http://novavizija.blog.hr