Da smo sve bliže pokušaju čipiranja ljudi, više je nego očito, stoga smo u ovome tekstu odlučili izdvojiti neke od činjenica koje zagovornici mikročipiranja nikada neće priznati.

Da će se ljude na sve moguće i nemoguće načine pokušati pridobiti da svojevoljno u svoje tijelo, ili tijelo svoje tek rođene djece ugrade mikročip, očito je već danas. Mikročipiranje se nudi i nudit će se na način da ga ljudi lako, rado i svojevoljno kao nešto moderno i ispravno prihvate ne misleći što iza toga slijedi, kakve su posljedice i što su oni “od sebe” definitivno predali nekome drugome u ruke. Ovaj se sustav, primjerice u SAD-u fantastično reklamira, a poplavu reklama možemo očekivati uskoro i kod nas.

Najčešće dobrobiti koje zagovornici mikročipiranja ističu su:

“Za prijenos elektronskog novca dovoljan je zamah jedne ruke u nekoj trgovini pred elektronskim čitačem koji je povezan sa centralnom bazom podataka; veza je uspostavljena i novčana se sredstva izravno odbijaju od vašeg osobnog računa… Kriminal će se znatno suzbiti, jer lopovi ne mogu krasti ili se koristiti čipom koji vam je ugrađen. Nije više potrebno nositi glomazan svežanj ključeva ili se gnjaviti patentnim bravama i njihovim šiframa.. Vaš mikročip emitira frekvenciju vašeg digitalnog identifikacijskog broja. Funkcionira kao pristupna šifra (ili kod) koja otključava vaš automobil, kuću, ured ili što god drugo što želite od ili zaključati!

Kako je to zgodno! Roditelji, za vas nema više izgubljene djece ili bijega! Ili možda trebate nekoga pronaći! Samo pozovite bazu podataka koja nadzire ljude, dajte ime djeteta ili osobe koju trebate: preko telefonskih sustava, preko radio veze ili satelitske kontrole… za tili čas otkrili su šifrirani digitalni-identifikacijski broj frekvencijskog izlaznog signala (koji djeluje poput naprave koja utvrđuje ili određuje položaj) i vi ste pronašli malog Ivana, Suzanu ili bilo koga! Sto i jedna (101) uporaba za vaš ugrađeni osobni mikročip!

Sve nabrojano tek je maleni djelić kultiviranja umova za prihvaćanje mikročipiranja, no možemo očekivati još veću propagandu reklamiranjem ‘prednosti’ mikročipiranja iz sve većeg broja izvora, uvjeravajući nas u to kako je čipiranje poželjno, a zatim i “normalno”. To bi ujedno impliciralo da je biti nečipiran nenormalno, što je za neke pojedince nepodnošljiva etiketa.

Što više ljudi nasjedne na propagandu i pristane na čipiranje to je vjerojatnije da će svjetska ekonomska i tehnološka infrastruktura naposljetku funkcionirati na pretpostavci da su građani čipirani. Već danas ljudi mogu ući u određene klubove i plaćati s usađenim čipom. To je prvi korak, a slijedeći korak jednostavno je postupno povećavanje broja mjesta koja prihvaćaju taj način plaćanja, nakon čega se potencijalno krećemo prema uznemirujućoj situaciju u kojoj je plaćanje roba i usluga moguće jedino putem čipa usađenog u vaše tijelo.

Činjenice koje vam ‘znanost’ i mainstream mediji nikada neće reći o mogućnostima i razlozima mikročipiranja

• Pošto je tijelo biološko računalo, svrha mikročipiranja je preuzimanje tjelesnih elektrokemijskih sustava kako bi se mentalno, emocionalno i fizički nadziralo svako ljudsko biće.
• Čip služi kao sučelje između dva računalna sustava i omogućava da sustav kojim upravljaju vlasti manipulira onime što nazivamo ljudsko tijelo.
• Jednom kada se usadi mikročip ljude se može natjerati da misle, ili da ne misle, što god signali diktiraju , a isto se može učiniti i s emocijama jer emocije su tek reakcija tijela na um(misli).
• Misli i emocije u tijelu izražavaju se na električnoj i kemijskoj razini. Kemijske promjene događaju se kada prijeđemo u bilo koja emotivna stanja. Kada imate mikročip unutar sebe „oni” tada imaju pristup tim procesima.
• Svaka misao, reakcija, sve što se čuje i opazi vidom izaziva određen neurološki potencijal, impulse i obrasce u mozgu i njegovim elektromagnetskim poljima, koji se sada mogu dekodirati u misli, slike i glasove. Elektromagnetska stimulacija može stoga promijeniti moždane valove osobe i utjecati na mišićnu aktivnost, izazivajući bolne grčeve mišića koji se doživljavaju kao mučenje.
• Misao proizvodi električne signale i misaone valove stoga se, idemo li u suprotnom smjeru upute (misli) mogu usaditi u ljudsku psihu tako da ih se putem čipa šalje u njihovom vibracijskom/električkom obliku. U takvom stanju ljudi nisu ništa drugo nego roboti koji misle i osjećaju što god njihovi operateri odluče.
• Mikročipiranim ljudima može se manipulirati da budu agresivni ili submisivni, pretjerano seksualizirani ili seksualno zakočeni, ili pak da osjećaju ekstremni strah svaki put kada oni to žele.
• Nadalje, tu je usputna mogućnost da vas se putem čipa ubije na daljinu ako ikada počnete “talasati” i odbijete biti dobar mali rob. To se može učiniti izravno putem čipa ili čip može prenjeti vašu točnu lokaciju za “čisto” ubojstvo, u stvari, jednom kada je čip na mjestu mogu činiti što god žele
• Mikročipiranjem gubimo osobne slobode i mogućnost samostalnog odlučivanja.
• Pomoču mikročipa mogu se kontrolira sve naše kretanje, stanje našeg organizma, naše raspoloženje, može nam se to stanje mijenjati kako onima iz Centra odgovara, može nam se na pr. izazvati srčani infarkt ili bolest, i mi ne možete apsolutno ništa. Ovisno od napretka odgovarajuće tehnologije koja se i dalje razvija postaje moguće praktično sve.
• Jedna od primjena čipa je i kontrola rađanja, do sada isprobana u Indiji i nekim drugim dijelovima svijeta. Kontrola rađanja postiže se tako što se osoba čipom dovede u menopauzu, odnosno izaziva se smanjenje i potpuni prestanak lučenja estrogena.
• Čipiranjem Vi niste više slobodno biće. Drugim riječima, na taj se način postiže mentalna, emocionalna kao i fizičko-biološka kontrola svakog nosioca čipa.
• Mirkočipovi su u stvari daljinski upravljači u čovjeku.

Dakle, ono što je najvažnije u ovoj priči jest da osoba koja je mikročipirana može biti sa velikom lakoćom manipulirana i kontrolirana i to pomoću odašiljanja specifičnih valova na niskim frekvencijama (ELF). Ovi valovi imaju utjecaj na mozak preko mikročipa koji može u potpunosti izmijeniti uobičajene misli i emocionalne šablone i na taj način navesti čovjeka da se ponaša u skladu sa zamislima nekog drugog – onog koji upravlja ovim projektom.

Zagovornici mikročipiranja će vam reći sve što želite čuti, pa čak će vas pokušati i uvjeriti kako čipirani već ionako jeste ukoliko koristite mobitel ili pak kreditnu karticu, pa stoga, čemu strah od čipiranja? Reći će vam sve osim činjenice da mikročipiranjem postajete na fizičkoj, mentalnoj i emocionalnoj razini tek marioneta u tuđim rukama.

Ljudska inteligencija se često koristi kao argument za ljudsku dominaciju nad prirodom i ostalim životinjskim vrstama. Drugim rječima, ljudska inteligencija daje čovjeku pravo na sva zvjerstva koja čini. Na devastaciju, iskorištavanje i zlouporabu prirode, na iskorištavanje životinja za hranu, odjeću, vivisekciju, zabavu i fetiš. Po svemu sudeći, u ovom uvodu ima mnoštvo apsurda. Mogli bi postaviti pitanje: što je to uistinu inteligencija i jesmo li zaista inteligentni na način na koji se volimo hvaliti?

Što je to inteligencija?

  Inteligencija je sposobnost uočavanja važnih veza, a to vrijedi za sve žive sustave, poput ljudi, životinja, zajednica i društava. Sudjelovanje u svakodnevnim obredima koji potiskuju našu sposobnost stvaranja veza ozbiljno smanjuje našu inteligenciju. Budući da smo naučili odvojiti se od patnje koju nanosimo životinjama, neizbježno spontano se odvajamo i od patnje koju nanosimo gladnim ljudima, živim ekosustavima, ratom zahvaćenim zajednicama i budućim naraštajima. Zbog naše vještine nasilnog sprečavanja pritoka povratnih informacija, također nas lako zavode korporativni interesi čiji profit ovisi o našoj nesposobnosti uočavanja važnih veza. Kapitalizam i konzumerizam pronalaze plodno tlo u svjetini kojoj manjka sposobnost uočavanja veza, jer samo pripadnici takve svjetine jesu potrošači.

Suosjećanje je etička inteligencija: ono je sposobnost uočavanja veza, uslijed čega nastaje poriv za ublažavanjem patnje ostalih bića. Nju, kao i spoznajnu inteligenciju, guši čin jedenja životinja. Sposobnost odvajanja od vlastitih osjećaja, koju vježbamo za svakim obrokom, možda se bolje može uočiti na jezivim primjerima nekadašnjih znanstvenika koji smrzavaju žive pse kako bi proučavali ljudsku fiziologiju, suvremenih vojnika koji gledaju ravno u oči bespomoćnih civila dok pucaju u njih,  lovaca koji mame i natjeravaju bespomoćne životinje ubijajući ih zbog zabave, te mnogih drugih društveno prihvaćenih i zakonitih ponašanja.

  Dokle god ćemo mi biti društvo koje u životinjama vidi nižu vrstu koju time možemo izrabljivati radi profita i zarade, imat ćemo male nade za preživjeti jer i sami sebe promatramo kao međusobno manje vrijedne i koristimo jedni druge za profit.  Sustavna praksa zapostavljanja, potlačivanja i isključivanja koja je temelj naših svakodnevnih obroka, odvaja nas od naše unutrašnje mudrosti i osjećaja pripadnosti blaženom svemiru. Ako aktivno zapostavljamo istinu o našoj povezanosti, neizbježno ubijamo zemlju i sami sebe. Naša inteligencija vene.

´Ne treba vjerovati da sva bića postoje radi čovjeka. Upravo suprotno, sva druga bića imaju svoju vlastitu svrhu i ne služe svrsi bilo koga drugoga.’ – MAJMONID

Majstorstvo poricanja

Naše uporno i neprestano pretvaranje životinja u predmete uzrokovalo je sljepoću zbog koje sebe smatramo materijalnim bićima koja se rađaju, žive neko kratko vrijeme i onda umiru. Poput drugih životinja mi u osnovi nismo fizička bića, već svijest. Nažalost, ostala bića nazivamo (rasistički) crncima, robovima, poganima, ciganima, (ili seksistički) ´pičkama´, kurvama, droljama, (ili specističkii) gamadi, stokom, životinjama za hranu, živadi, divljači, laboratorijskim životinjama. Tim kategorijama zapravo samo zamagljujemo i zatvaramo naše umove pomoću isključivog i samodopadnog stava.

Naše društvo nas potiče da budemo svejedi. ˝jedimo sve!˝ je postalo prikladan opis naše civilizacije dok proždiremo ekosustave. Zbog industrijalizacije jedemo umjetno obojane, rafinirane, ozračene, genetički modificirane i kemikalijama opterećene proizvode, ubijamo i u meso prerađujemo životinje koje su oboljele i koje su prepune lijekova i kemikalija. Pojest ćemo gotovo sve. Reklame nas uče i odgajaju kako treba gutati sve, a zahvaljujući našoj sposobnosti da razdvojimo našu svijest od strave koju svakodnevno unosimo u sebe za vrijeme svojih obroka, s istom lakoćom iz svijesti potiskujemo činjenicu da naša hrana sadrži otrovne kemikalije.

Možda čak i da se ponosimo na svoju inteligenciju, te na izbirljivost svoje hrane, svojim mentalitetom zapravo stvaramo zaradu industriji lijekovima, što nas dovodi do direktnog sudjelovanja u stvaranju društva ‘žderača’. Jedenje životinja je tako prepoznatljivi temelj potrošačkog mentaliteta, koji je postao pseudoreligija suvremenog svijeta.

Prirodno je i zdravo jedino da osjećamo žalost i grižnju savjesti koje potiskujemo u pogledu strave koju redovito i učinkovito nanosimo životinjama kako bismo ih jeli. Jeziva nam je pomisao na ljude koji bez grižnje savjesti ubijaju ili muče druge, te ih označavamo sociopatima i psihopatima i zatvaramo ih. A ipak mučimo i ubijamo životinje koje osjećaju bol i strah jednako kao i mi. Lako pokušavamo zaboraviti ili obezvrijediti patnju koju im nanosimo, duboko u sebi znamo da je bespotrebna, stravična i nemoralna.

Postoji njemačka izreka: vježba čini majstora. Ako vježbamo sviranje nekog instrumenta, postajemo vješti u tome i ono postaje dio nas i dio našeg bića. Ako vježbamo ubijanje, laganje ili krađu, postajemo vješti u ubijanju, laganju i krađi i ono postaje dio našeg bića. Kada neumorno i marljivo vježbamo sposobnost razdvajanja stvarnosti iza mesa, sira ili jaja od stvarnosti bijede koju je biće sposobno za patnju proživjelo radi stvaranja te hrane, onda postajemo majstori reduciranja takvih bića na puke predmete, oruđe, sredstva ili imovinu. Postali smo zapravo vješti u tuposti i isključivanju, u nepokazivanju suosjećanja prema patnji. Postali smo majstori poricanja jer u potpunosti odbijamo urezati posljedice svojeg ponašanja u vlastitu svijest. To poricanje postaje naša paraliza koja sprečava naše učinkovito i drugačije ponašanje. Naši dnevni prehrambeni objedi, koje vježbamo o kolijevke, od nas su učinili majstore umjetnosti ponašanja prema drugima kao prema predmetima. To je strahovita tragedija koju ne želimo osvijestiti.
U crkvama svećenici često govore o tragičnoj činjenici da volimo stvari i iskorištavamo ljude, a zapravo bismo trebali voljeti ljude i koristiti stvari. Nakon propovjedi isti ljudi odlaze svojim kućama  i jedu obroke zbog kojih su životinje postale stvari koje se koriste, a ne bića koja ljudi vole. Posebno u ovo blagdansko vrijeme (kada je Uskrs) i kada će svi pričati o praštanju, ljubavi, dobroti, dijeljenju, a istovremeno će na svom blagdanskom stolu servirati veliku količinu mrtvih životinja i sudjelovati u globalnoj eksploataciji kokoši koje se na farmama muče i tetoše za proizvodnju golemih količina jaja (link na post o proizvodnji jaja). To ponašanje, ako se ritualno ponavlja, od nas stvara ljude koji koriste druge ljude kao što koriste i životinje – kao stvari.

Ignoriranje univerzalne inteligencije

Sve cjeline: sustavi, planeti, ljudi, zajednice, životinje, biljke, dio su univerzalne inteligencije koja djeluje kroz njih i u nama. Ta inteligencija predstavlja njihovu osobnost stvaranja njihovih veza koje su bitne za njihovo postojanje i koje služe njihovoj svrsi, odnosno telosu. Telos svakog čitavog dijela je služenje većim cjelinama u kojima postoji. Univerzalna inteligencija koju vidimo u prirodi, beskrajno je složena i široka mreža te međusobne povezanosti i povratnih poruka. Primjerice, inteligencija koja se očituje u obliku kokoši, posebno je prilagođena ispunjenju svrhe kokoši. Ona se brine za kokoš i upravlja njezinim odnosima s cjelinama koje služe njezinoj svrsi, odnosno sa stanicama i sustavima koji su u njezinom tijelu. Kao i naša, njezina inteligencija uključuje svjesnost, emocije, želje i središnji živčani sustav s receptorima za bol.

Kada prisilno izdvojimo kokoš, svinju, ribu, kravu ili bilo koji drugu životinju od njezinog staništa, kako bismo je zatvorili i iskorištavali radi hrane, sustavno sputavamo njezinu urođenu inteligenciju. Univerzalna inteligencija u kokoši, svinji, kravi, jelenu, medvjedu, dupinu ili kitu, više ne može slobodno djelovati te tako pridonijeti i obogatiti mnoge više razine kojima služi. To je golem i tragičan napad na srž određenog bića.

Inteligencija živih sustava određuje se količinom i kakvoćom povratnih poruka koje sustavi mogu primiti. Ta sposobnost primanja povratnih poruka je u bliskoj vezi s sposobnošću stvaranja smislenih veza. Budući da je svaka životinjska vrsta jedinstvena, jasno je da svaka vrsta ima svoju vlastitu vrstu inteligencije prilagođenu njezinom telosu. Ako tvrdimo da je jedna vrsta inteligencije viša od druge, onda tu činjenicu zanemarujemo i namećemo svojevoljni standard. Isti onakav kakvog namećemo predodžbom o prehrambenom lancu kojega je čovjek osmislio u skladu s onakvim prehrambenim navikama kakve su potrebne da bi se održavala industrija profita, izlovljavana, zlostavljanja i trgovina životinjama, kao i ljekarski karteli. Isto tako mnogi koriste i argument ljudske inteligencije koja je urodila naprednom tehnologijom. No, gledajući objektivno, živimo u nazadnom tehnološkom društvu (s obzirom da smo okruženi beskrajnim, obnovljivim izvorima energije, a svjetski profit ovisi isključivo o iskorištavanju fosilnih goriva kao osnovnog izvora energije). Dok se službena znanost poziva na otkrića poput atomske bombe, istovremeno pustošimo planet. Takav specistički, nemoralni i diskriminirajući način razmišljanja, kada ljudsku inteligenciju postavljamo na sam vrh hijerarhije, je uobičajen za  potrošački mentalitet koji ignorira univerzalnu inteligenciju.

Životinje imaju vrste inteligencija koje ljudi ne posjeduju. Ljudi koji žive u društvu drugih životinja, poput pasa i mačaka čude se intuitivnim sposobnostima tih životinja. Primjerice, istraživanja su dokazala da životinje mogu osjećati točan trenutak kada njihov ljudski prijatelj, koji se nalazi na udaljenosti od nekoliko kilometara, odluči ići kući. Postoje bezbrojni drugi primjeri koji pokazuju da neljudske životinje imaju inteligenciju kojoj se možemo samo diviti. Takve primjere inteligencija, poput posebnog čula za predosjećaj nevrjemena i nečega što će se teg dogoditi, smo posjedovali i mi sami dok smo bili na ˝nižem˝ stupnju razvoja. No, ljudska inteligencija, koja nam je omogućila da izgradimo betonske zgrade, izmislimo religije, države, zastave, institucije i školstvo (i atomske bombe), odvojilo nas je od potencijala kojega smo mogli zadržati. Sada smo ga zamijenili s plitkim strastima, porocima i ovisnošću jedenja drugih životinja, a istovremeno se čudimo njihovim mogućnostima da uočavaju stvari, te njihovoj inteligenciji, koju s druge strane smatramo inferiornom našoj.

Dok s čežnjom promatramo svemir u potrazi za drugim inteligentnim životima, tužna i tragična činjenica jest da smo okruženi tisućama vrsta inteligentnih životnih oblika čiju svjesnost, sposobnost i subjektivna iskustva još nismo počeli shvaćati niti cijeniti.

Raznolikosti inteligencije u prirodi je zadivljujuća jer vrste, podvrste i pojedinci maju jedinstvene značajke inteligencije. Međutim, znanstvenici, kao i većina ljudi, nisu skloni priznati ili cijeniti raznolikosti inteligencije u prirodi jer svjesno sudjeluju u društvu u kojemu se potpuna dominacija nad životinjama podrazumijeva. Primjeri su u društvenim uređenjima južnih država SAD-a prije Građansko g rata, kada je ropstvo bilo zakonito. Članovi tog društva dominacije su smatrali da su crni ljudi, koji su bili robovi i objekti dominacije i iskorištavanja, posjedovali manju inteligenciju.

Kada zanemarujemo, obezvrjeđujemo ili zatiremo inteligenciju drugih životinja, posljedica stvari jest da tako aktivno smanjujemo vlastitu inteligenciju.

Bez grižnje savjesti izlovljavamo ribu i pustošimo oceane, uništavamo staništa divljih životinja odlaganjem otpadnih voda sa stočnih farmi, te rušimo goleme tropske šume radi ispaše stoke, uzrokujući izumiranje nekoliko tisuća vrsta godišnje. Bezobzirni u stvaranju profita, mijenjamo genetske strukture živih bića, samim time i nas, te devastiramo planet vojnim i toksičnim otpadom. Ipak, budući da smo vješto prekinuli veze s tim što se događa, spretno smo zanemarili tu tragediju koju uzrokuje čovjek. Ta neosjetljivost na druge životinjske vrste je uzrokovala neosjetljivost i prema vlastitoj vrsti, poput ljudske patnje, gladi u trećem svijetu koju uzrokuje potrošački mentalitet, štovanje kulture ratovanja, daljnji masovni odziv na vojne poduhvate,  i tako dalje. Za taj gubitak društvene i osobne inteligencije prvenstveno je odgovoran društveno poticajni čin jedenja životinja. Držanje, sakaćenje i ubijanje životinja radi hrane je u svojoj biti toliko okrutan i ružan čin da zbog njega moramo umrtviti velik dio naše osobne i društvene inteligencije, osobito kada taj čin poprimi goleme razmjere u kojima se danas životinje ubijaju i zlostavljaju.

Mi smo uistinu majstori poricanja.

duh-vremena

Um nikada ne može pronaći rješenje, niti si može dozvoliti da vam dopusti da ga vi pronađete, jer on sam predstavlja unutarnji dio »problema«. Zamislite šefa policije kako pokušava pronaći palikuću, a zapravo je on sam taj palikuća. Boli se nećete osloboditi sve dok osjećaj vlastitoga ja ne prestanete crpiti iz poistovjećivanja s umom, odnosno s egom. Um će se tada srušiti sa svoga mjesta moći, a Biće će se razotkriti kao vaša istinska priroda.

Pitanje: Što je s emocijama? Mene zaokupljaju emocije više nego um.

Um, u onom smislu u kojemu ga koristim, nije samo misao. On obuhvaća i vaše emocije, kao i sve nesvjesne mentalno-emocionalne reaktivne obrasce. Emocija se pojavljuje ondje gdje se susreću um i tijelo. Ona predstavlja reakciju tijela na um – ili biste mogli reći, odraz uma u tijelu. Primjerice, napadačka ili neprijateljska misao stvorit će u tijelu nakupinu energije koju nazivamo bijesom. Tijelo se priprema za borbu. Misao da vam netko prijeti, u tjelesnom ili psihološkom smislu, izaziva stezanje tijela, a to je tjelesni vid onoga što nazivamo strahom. Istraživanja su pokazala kako snažne emocije mogu čak izazvati promjene u biokemiji tijela. Te biokemijske promjene predstavljaju fizički ili materijalni vid emocija. Naravno, najčešće niste svjesni svih svojih misaonih obrazaca, i često ih možete osvijestiti tek promatranjem vlastitih emocija.
Što se više poistovjećujete sa svojim razmišljanjem, s onim što volite i ne volite, s prosudbama i tumačenjima, odnosno, što ste manje prisutni kao promatračka svijest, to će energetski naboj emocija biti jači, bez obzira na to jeste li toga svjesni ili niste. Ne možete li osjetitisvoje emocije, ako ste se odvojili od njih, na kraju ćete ih iskusiti na čisto tjelesnoj razini, kao tjelesni problem ili simptom. Proteklih godina mnogo je napisano o tom pitanju, stoga ne moramo ovdje o tom govoriti. Snažan nesvjestan emocionalni obrazac može se čak očitovati kao neki vanjski događaj za koji vam se čini da vam se jednostavno dogodio. Primjerice, primijetio sam da će ljudi koji u sebi nose mnogo bijesa, ako toga nisu svjesni i ako ga ne izražavaju, vrlo vjerojatno doživjeti napad, verbalan ili čak fizički – napast će ih drugi bijesni ljudi, često bez ikakva očita razloga. Oni zrače jakim bijesom, tako da neki ljudi to osjete, a to potiče njihov vlastiti usnuli bijes. Imate li poteškoća s doživljavanjem vlastitih emocija, počnite Usredotočivati pažnju na unutarnje energetsko polje vlastita tijela. Osjetite tijelo iznutra. To će vas dovesti u dodir s vlastitim emocijama. To ćemo kasnije potanje objasniti.

Kažete kako je emocija odraz uma u tijelu. Ali katkad između to dvoje dođe do sukoba: um kaže: »Ne«, a emocija kaže: »Da« ili obratno.

Želite li uistinu upoznati um, tijelo će vam uvijek pokazati njegov točan odraz, stoga promotrite emociju ili je radije osjetite u svome tijelu. Postoji li medu njima neki očit sukob, misao će biti laž, a emocija će biti istinita. Nije to ona krajnja istina o tome tko jeste, nego relativna istina o stanju vašega uma u tom trenutku.
Sukob između površinskih misli i nesvjesnih mentalnih procesa prilično je uobičajen. Možda još niste sposobni aktivnost nesvjesna uma prenijeti u svijest u obliku misli, ali ona će se uvijek kao emocija odražavati u tijelu, a toga možete postati svjesni. Promatrate li emociju na taj način, to je u osnovi isto kao kad osluškujete ili nadzirete misao, što sam opisao ranije. Jedina je razlika u tome što se misao nalazi u glavi, a emocija posjeduje snažan tjelesni vid, stoga se prvenstveno osjeća u tijelu. Kad je promatrate, možete joj dopustiti da ondje postoji, a u tom slučaju neće moći upravljati vama. Više niste emocija, nego promatrač, prisutnost koja motri. Vježbate li to, sve ono nesvjesno u vama izronit će na svjetlost svijesti.

Dakle, promatranje emocija podjednako je važno kao i promatranje misli?

Tako je. Naviknite se postavljati si pitanje: što se u ovom trenutku zbiva u meni? To će vas pitanje usmjeriti u pravom smjeru. Ali, nemojte analizirati, nego samo promatrajte. Usredotočite pažnju na nutrinu. Osjetite energiju emocije. Nema li nijedne emocije, usmjerite pažnju još dublje, u unutarnje energetsko polje tijela. Ono predstavlja dveri koja vode Biću.
Emocija najčešće predstavlja proširen i energiziran misaoni obrazac, a zbog njezinog, nerijetko prejakog energetskog naboja, u početku nije lako ostati dovoljno prisutan kako biste je mogli promatrati. Ona bi vas željela prevladati i najčešće u tome uspijeva – ako niste dovoljno prisutni. Ako zbog nedovoljne prisutnosti zapadnete u nesvjesno poistovjećivanje s emocijom, što je prirodno, privremeno se pretvarate u emociju. Između razmišljanja i emocija nerijetko se stvara krug bez kraja: oni hrane jedno drugo. Misaoni obrazac stvara povećani odraz samoga sebe u obliku emocije, a vibracijska frekvencija emocije hrani izvorni misaoni obrazac. Zadržite li se mentalno na nekoj situaciji, događaju ili osobi koje smatrate uzrokom osjećaja, ta misao energijom hrani emociju, koja zauzvrat puni energijom misaoni obrazac i tako dalje.
U osnovi, sve emocije oblici su prvobitne, nediferencirane emocije koja vuče podrijetlo iz gubitka svijesti o tome tko ste s onu stranu imena i oblika. Zbog svoje nediferencirane prirode, teško je otkriti ime koje točno opisuje tu emociju. »Strah« približno odgovara ali, osim trajnog osjećaja prijetnje, ta emocija također obuhvaća dubok osjećaj napuštenosti i nepotpunosti. Možda bi najbolje bilo koristiti se pojmom koji je podjednako nediferenciran kao i ta temeljna emocija te ga jednostavno nazivamo »bol«. Jedan od glavnih zadataka uma jest boriti se protiv te emocionalne boli ili je otkloniti, što je jedan od razloga njegovoj neprestanoj aktivnosti, ali sve što um može postići jest privremeno prikrivanje te emocije. Zapravo, što se um jače bori da se oslobodi boli, to je bol veća. Um nikada ne može pronaći rješenje, niti si može dozvoliti da vam dopusti da ga vi pronađete, jer on sam predstavlja unutarnji dio »problema«. Zamislite šefa policije kako pokušava pronaći palikuću, a zapravo je on sam taj palikuća. Boli se nećete osloboditi sve dok osjećaj vlastitoga ja ne prestanete crpiti iz poistovjećivanja s umom, odnosno s egom. Um će se tada srušiti sa svoga mjesta moći, a Biće će se razotkriti kao vaša istinska priroda.

iz knjige Eckhart Tolle: Moć sadašnjeg trenutka

Izvor: aikidorijeka.hr

Kako se emocije manifestiraju na tijelu

Činjenice gube osnovno svojstvo koje mogu imati kao dio strukturizirane cijeline, a zadržavaju jedno apstraktno, kvantitativno značenje.

Svaka činjenica je samo još jedna činjenica, a važno je samo da li znamo više ili manje činjenica.

Zbog toga internet, radio, filmovi, novine, mediji općenito, te tekstovi poput ovoga djeluju razorno.

( Ipak ću se potruditi da ovaj tekst učini potpuno suprotno, iako to niti sam sebi ne mogu garantirati…)

Reklame za alat, lijekove, detergent…

Vijest o bombardiranju nekog grada ili o smrti više stotina ljudi…

Niti sekunda ne stoji između te dvije informacije.

Vijest o tome kako Obmana printa još par milijardi papira i šalje vojsku kako bi „spasila” još jednu državu od zločestog diktatora, onaj isti spiker, istim sugestivnim, umilnim i autoritativniom glasom kojim se poslužio da bi na nas ostavio utisak o ozbiljnosti političke situacije, sada usađuje publici u glavu dobre osobine posebne vrste Monsanto – Terminator sjemena čiji proizvođač plača za emitiranje Vijesti. ( Ne šalim se, da, zaista se sjeme naziva Terminator – zaista ekološki, prikladan i prirodan naziv, zar ne?) Eh da, još jedna zanimljivost u vezi toga sjemena.

Naziva se “Terminator” zbog toga jer se sjemenje koje plod daje razgrađuje (terminira), ne dozvoljavajući ponovnu sadnju. Naravno, tada ponovno moramo kupiti sjeme od iste te mega klaster korporacije koja je valjda nekako zaključila kako smo joj prešutno dozvolili da proizvoljno proizvodi neakve “ nove prirodne zakone…”

Sutra će možda ta ista kompanija proširiti svoj habitat, doživjeti metamorfozu i evoluirati u novu duhovnu struju!? To bi mogao biti sasvim “prirodan” slijed događaja… Ionako već posjeduju patent?!!? na soju, kukuruz…

Kažu, ono si što jedeš….

Zaključite onda što polako postajemo… Patent?!

Globalizacija nas je odavno već progutala i ispljunila u distopiju stvarnosti koju smo nekada zamišljali kao vedra budućnost…

„U ponovnom raketiranju pobunjeničkih baza u Siriji, zločesti diktator Bašar al Asad pobio na stotine mirnih prosvjednika!” – Istih onih mirnih prosvjednika koji sa Turske granice neometano uvoze oružje i bojne otrove, te papaju organe zločeste diktatorove vojske!?

Ovdje ne želim pisati još jedan “angažirani” pamflet protiv Američke vanjske politike i njihove kontrole medija.

Ne želim također da me krivo shvatite, nema danas “jadnih i nevinih” te “zločestih i proždrljivih”.

Uostalom, cijela jedna “jadan i goloruk narod” – regija, prije par tisuća godina bila je močna i proždrljiva Perzija…

Patetično kukanje o tome kako trenutno jedni žare i pale, a mi ispaštamo, pada u vodu.

Sve je to ciklus, neka je!

Zatim voditeljica nastavlja blic vijesti: “Iranu nove vojne sankcije, u Etiopiji zbog gladi ovoga vikenda umrlo dvije – tri tisuće djece, Dinamo primio pet, šest golova i ispao iz lige prvaka. Sutra sunčano sa povremenim pljuskovima…”

Slajdovi koji se prošetavaju našim monitorima na dnu ekrana, uz slike modne revije prenose vijesti o ubijenim civilima na redu za kruh. Novine nas obavještavaju o neakvom celebritiju koji objašnjava svoje navike pri doručkovanju na istom prostoru sa istom ozbiljnošću koje upotrebljavaju za izvještaje o događajima kulturnog ili znanstvenog značaja.

Zbog svega toga, prekida se veza između nas i onoga što se događa.

Prestaje naše uzbuđenje, sputavaju se naše emocije, naš kritički sud i naš stav prema onome što se u svijetu zbilja događa, te potiče naše svojstvo ravnodušnosti i dosade.

ALI, ako ništa drugo, sa ovim informativnim kupusom i mesom na dnevnom jelovniku, zapravo konzumiramo transcendiranu sarmu. Tko voli sarmu, njemu je u biti veoma ukusno, ugodno i udobno u ovome svijetu. Meni sarma nije draga. Naravno da “ALI” filozofija nikada nije jednostavna, nikada uobičajena, ponekada se čini pretjeranom, nepovezivom i jednostavno nerealnom i netočnom.

Ona je pretjerana ali je u pravu.

U ime “slobode” informacija, i “slobode” općenito, (jednostavno ne mogu riječ sloboda ne staviti pod navodne znakove) život sasvim gubi strukturu; on je sačinjen iz mnogih malih komada međusobno odvojenih, koji kao cijelina nemaju nikakav smisao. Sa tim komadićima u rukama, pojedinac ostaje sam, kao dijete sa kockicama; međutim, razlika je u tome što dijete zna što je kuća, te može spoznati male dijeliće kuće u komadićima što ih ima, te ju sastaviti, dok odrasla osoba ne uviđa značenje cijeline čiji joj dijelovi dospijevaju u ruke. Ona je pometena i uplašena pa i dalje samo zuri u te beznačajne komadiće…

Zašto je tomu tako? Čemu tolika zapetljavanja, ratovi, zbunjenosti, strah i neslaganja, kako na globalnom planu, tako i pojedinačno, na osobnom nivou?

Mislim da sam na tragu odgovora na to pitanje.

„Zašto je uopće biće, a ne radije ništa?”

Kada je to pitanje postavljeno, tada se u tom pitanju , u slučaju da je doista izvedeno, nužno zbiva povratni udar iz onoga za što se pita i što je upitano unatrag na samo pitanje. Stoga to pitanje nije slučajan događaj, nego iznimno događanje, koje nazivamo zbivanjem.

To pitanje neusporedivo je sa bilo kojim drugim.

Heidegger bi na takav način objasnio, svjestan da na prvi pogled to pojašnjenje izgleda kao prazno mozganje. Odlučimo li ne biti žrtvom tog privida, zasigurno ćemo se složiti kako je to upravo prvo od svih pitanja. Doduše, ne prvo u poretku vremenskog slijeda, nego po važnosti.

Kao najdalekosežnije i najdublje pitanje, ono je i najizvornije.

Ono je krucijalno kao osnova i temelj za strukturu predstave o svijetu i stvarnosti.

Ono je majka svih pitanja.

Zamislite, milijuni informacija i dvojbi dnevno kolaju našim mozgom. Borimo se za svoje ideale i ciljeve, kao da nam postojanje kao takvo ovisi o tome, a rijetko, možda i nikada ne postavljamo takvo pitanje. Fascinantno, zar ne?

Dakle, nemamo temelj, a gradimo kule u zraku i pitamo se zašto nam se život s vremena na vrijeme urušava, baca nas u ponore depresije i ogorčenja.

Zašto uopće postojimo?

Dali postojimo kako bi svakoga jutra otišli na posao?

Možda postojimo kako bi smo stvorili obitelj, prakticirali spolnost i odnose koji iz spolnosti proizlaze te dovodili na svijet još izgubljenih duša?

ILI smo možda rođeni kako bismo nešto promijenili?

Evo, dođošmo i do “ILI” filozofije.

Ovoga puta do Kierkegaardove ;- “Nakon silnoga mozganja o današnjoj stvarnosti, ne znam dali da popijem kavu ILI se ubijem?!”

Meni osobno je u najmanju ruku nepošteno i kukavički dovoditi nove duše u fizičko tijelo i u ovu našu današnju stvarnost.

Možda je ovaj opis depresivan i pesimističan, ali pod dojmom sam kako ljudi dovode djecu na ovaj svijet pod utjecajem okoline i društva općenito. Naravno i zbog svojih sebičnih razloga.

Zašto biti toliko okrutan i dovesti nekoga u ovu stvarnost koja je toliko brutalna, gruba, nestrukturizirana, nekorektna, nepravedna; svijet u kojemu je sve zatrovano, duhovno i materijalno. Kao situacija u kojoj pozoveš gosta na večeru koji nikada nije bio u tvome domu.

Gost se odazove na tvoj poziv, shvati da zapravo živiš na divljem deponiju, dok ti je za objed servirana lešina.

Znam da je ovaj opis ekstremno pesimističan, ali svoje dijete, koliko god ga želio ili ne želio imati, nikada ne bih osudio na ovakav život koji se prakticira na ovoj našoj kugli zemaljskoj, u ovom našem trenutnom realitetu.

Tek kada smo “dokučili” strukturu, ključ i smisao ovoga života i imamo nešto za ponuditi novome biću koje se ovdje zateklo, tek onda imamo pravo to biće i pozvati. Većina ljudi se bori krajnjim naporima za čistu egzistenciju, muči pod križem neznanja, te dovodi još mučenika na ovaj svijet…

No, nije sve tako crno. Sivo je. A to znači da u ovome mraku življenja i neznanja ipak sija i pristojna količina svjetla.

Ovaj život također i po mnogočemu ovisi o kutu gledanja. Kada bi sve u životu “išlo glatko” i po našim zahtjevima i željama, to niti ne bi bio život i znanje. To bi bio komformizam, lagodnost i stagniranje, mirovanje. A mirovanje znači beživotnost.

Kao i vjera. Ako se vjera ne izlaže stalnim propitkivanjima i mogućnosti nevjerovanja, onda i nije vjera, nego ravnodušnost, neakav kompromis i sporazum sa samim sobom.

Dakle „Zašto je uopće biće, a ne radije ništa?”

Ne bih si želio davati takvu veličinu i važnost pa vas prepotentno uvjeravati da vam upravo ja pružam odgovor na takvo pitanje.

Ali, mogu vas navesti na zaključak.

Krenuo bih od starog teorema kojeg je izveo jedan meni izrazito naporan, ali u istu ruku pronicljiv, samosvjestan i istinoljubljiv čovjek; ”Sve se u povijesti dešava dva puta.”

Iz toga bi se dalo zaključiti, ako uzmemo da je pitanje „Zašto je uopće biće, a ne radije ništa?” jedan mali komadić, uzorak i fraktal misli u vremenu, koju možemo nazvati i djelićem povijesti, da je zapravo riječ “ništa” napisana dva puta u istome pitanju. Prvoga puta oslovljena, zamaskirana kao “biće”, drugoga puta upriličena izravnijim izrazom, ali istoga značenja; “ništa”.

Zig Atman

“Sama riječ tajnovitost je odbojna u slobodnom i otvorenom društvu, i nama je kao narodu urođeno i povijesno da smo protivni tajnim društvima, tajnim zakletvama i tajnim postupcima…” riječi su sa kojima je John F. Kennedy započeo povijesno obraćanje novinarskim izdavačima i američkoj javnosti, razotkrivajući tajna društva i ideju ‘Novog Svjetskog Poretka’ koja ga je prema svemu sudeći, koštala glave.

John F. Kennedy – O medijima i tajnim društvima

.

Izdvojen dio obraćanja: http://youtu.be/v7d1AO3yt38

Vezano: Ritual žrtvovanja: ubojstvo J.F. Kennedya

Istinska suverenost ne počiva u kolektivnom mišljenju već u kreativnim moćima pojedinačnog ljudskog uma. Nalazimo se usred žestokog sukoba ideala. Na jednoj strani je renesansni pogled na čovjeka, a na drugoj oni su koji, zbog prirođenog prava, sebe vide iznad drugih ljudi, a čovječanstvo vide kao životinju čije najgore porive mora obuzdavati država.

Konačna dvojba našeg vremena je: Čovjek ili Stroj. Logika ili Empatija. Um ili srce.

Piše: Krešimir Mišak

Nedavno sam s jednim inspirativnim etnologom na kavi ušao u duboko „kuženje svijeta“. Razgovarali smo o pitanju zbiva li se na svijetu išta što bi moglo imati veze s „teorijom urote“. Nadovezivale su se teme iz raznih područja. Recimo, jedna svjetski znana sociologinja zaključila je da postoji svjetska globalna klasa. Ona je nadnacionalna, umrežena kroz društvenu dinamiku u rasponu od obiteljskih veza pa sve do jednostavnih činjenica da, pučki rečeno, sva djeca bogataša oduvijek idu u iste skupe škole gdje idu i i djeca drugih bogataša. Tamo se ti klinci upoznaju, što traje cijeli život, pa se i dalje sreću tijekom radnog života obavljajući razne važne funkcije koje se po naravi stvari prostiru ispred njih. Potom njihova djeca opet idu u te iste škole i tako se određeni svjetonazor prenosi, ali rijetko kada širi izvan tog kruga. Uz to, pripadnicima te globalne klase, rekao bih, potpuno nedostaje neko iskustvo izvan njihova društvenog, kastinskog geta. S toga oni znaju što znaju, razmišljaju kako razmišljaju i mada njihove poteze doživljavamo kao loše, moj je sugovornik, vjerujem, bio u pravu kad je rekao da smatra da ta globalna klasa (čije akcije na svojoj koži osjećamo u vidu ratova i kriza), zapravo sebe ne smatra negativcima. Oni misle da rade dobro.

George Bush stariji, lijevo do sata

Naravno, iz svoje perspektive. U kojoj se sve ostale pripadnike čovječanstva doživljava kao neku vrst kmetova. Nema tu neke mržnje niti zlih namjera, to je za njih jednostavno tako, kao što mi, kad gradimo kuću, ne razmišljamo o mravima koje možda slučajno zgazimo.

Sugovornik mi je ispričao i kako je poznati strip-autor i pisac fantastike i SF-a, Alan Moore, čiji je zamaskirani lik borca protiv fašističke države iz stripa „V For Vendetta“ postao zaštitni znak skupina koje organiziraju razne prosvjede tipa „Occupy“ i sl, zaključio da na žalost nema nikakve urote, ali da bi bilo dobro da je ima, s obzirom na to kakve negativne tendencije vladaju svijetom. Nisam se mogao složiti s takvim zaključkom, ali je bio očekivan jer sam, boraveći na SF-konvencijama, ustanovio da, koliko god maštoviti mogli biti u svojim djelima, i koliko god bili raspoloženi za svakojake rasprave skoro o bilo čemu, ljubitelji SF-a ipak uglavnom pripadaju razmišljanju koje se ponekad opisuje sintagmom „zarobljenici lijeve polutke mozga“. To je ona koja svijet vidi u dijelovima i analitički, nasuprot desne iz koje stižu nadahnuća i svi drugi uvidi proistekli iz cjelovitosti i intuitivne povezanosti s nekim ‘izvorom’ svega. Kontrolni sustav silno se trudi cijeli svijet zatočiti u lijevu polutku mozga, kojoj pripada suvremeni pogled na znanost, a u samom SF-u to je prirodna posljedica budući da je riječ o znanstvenoj fantastici. Stoga ona često ima ulogu prediktivnog programiranja ili unošenja u sustav ideja koje se planiraju u budućnosti za društvo – ne nužno tako da sami autori to znaju, oni jednostavno stvaraju maštovita djela u skladu s programom kojega su usvojili.

Globalna gornja klasa, tu smo se složili, postoji, ali nije mi se točnim činio zaključak te sociologinje da su zbivanja u svijetu koja se mogu pripisati toj klasi tek proizvod inercije njihova postojanja. Jer je očigledno da ta struktura ima svoje operativne organizacije koje sasvim jasno znaju što i kako rade i nastoje ništa ne prepustiti slučaju – skupine poput Bilderberga, Trilateralne komsiije, MMF-a, Svjetske banke, Vijeća za vanjske odnose i mnogih, mnogih drugih.

Moj se sugovornik s time složio, a obojica smo se već prije složili da ta struktura ne misli da radi loše, kao što Hitler nije mislio da radi loše. U čemu je onda problem?

Moramo otići korak dalje i zapitati se iz kakvog sklopa dolaze ta matematičko-analitička razmišljanja o ljudskom društvu i njegovim dobrobitima. Očigledno, posrijedi je čista logika, koja zna zvučati neporecivo. Klasični primjeri stižu iz rata – ako trebaš žrtvovati sto ljudi da bi spasio tisuću, logika nalaže da je baš to najbolje rješenje. Koliko god se ona žrtvovana stotina mogla s time ne složiti.

Logika, dakle. Ima nas šest milijardi i nema dosta za sve. Mora se napraviti da nas bude dvije milijarde pa će to biti sretan svijet. Ljudi su nepredvidljivi zbog čega ih je teško kontrolirati, pa nastaju razne nepredviđene varijable koje kvare sklad. Najbolje ih je sve lobotomizirati, ili lagano drogirati, kao u Huxleyevom „Vrlom novom svijetu“, pa ćemo imati svijet mirnih, krotkih i sretnih pojedinaca. Vuk sit i koza cijela.

Tako razmišlja um. Takvi zaključci nastaju kad se tom ‘tupsonu’ dade zadatak da razmišlja o sreći, ispunjenju, sretnom svijetu punom sretnih ljudi, moralu…On smišlja, smišlja i smišlja, i kao rezultat tog razmišljanja dobijete izume poput električnog stolca ili situacije u kojima se bombardiraju građani zemlje koje se navodno oslobađa.

Um se ne bavi pitanjem kako ostvariti čovjekovu prirodu, ona ga zanima samo utoliko koliko je njena nepredvidljivost smetnja jednom imaginarnom društvu koje funkcionira poput dobro podmazanog stroja. Upravo tako, stroja. Da bi se taj ‘ideal’ postigao potrebno je da se ljudi ponašaju kao strojevi ili njegovi djelići. Zato u njima treba uništiti nepredvidljivo i dobit ćemo sretno društvo. Jedini problem je što je upravo to nepredvidljivo esencijalni dio ljudske prirode, što, paradoksalno, znači da treba zatomiti ili uništiti čovjeka u svakome od nas – da bi se spasilo čovjeka. Što reći? Um u svoj svojoj slavi.

Naravno, globalna vladajuća klasa ne vidi sebe u tome, ona smatra da je ona, za razliku od kmetova, prosvijećena i da joj je to samo po sebi jasno te da se nje to ne tiče.

Čovjekovoj prirodi može se puno toga pripisati, ali samo ne da je strojne naravi. Vlastita bit čovjeka tjera da proživljava ekstreme; da doživljava uzvišene trenutke nadahnuća ili pak bolna iskustva (koja, unatrag gledano, uglavnom ne bi mijenjao); da svjesno prihvaća društvene norme, a da ga nešto nedefinirano iznutra tjera da bude privučen i onime što je izvan njihova dometa shvaćanja i logike što je za njega dobro, a što ne; da se prepušta događajima pa kamo stigne, ne znajući ishod (za razliku od predvidljivosti stroja); da mu nedefinirljiva ljepota grije grudi iznutra, pa i ako je ne može normirati; da ga odlikuje empatija, urođena osobina zbog koje ne želi da drugo živo biće bude izloženo patnji (čak i onda kad to nalaže logika uma)…

Neki ogranci znanosti su produženi izdanci globalne elite, pogotovo oni koji se bave mehanizmima ljudskog uma i društvenim inženjeringom. Na tu temu, toplo preporučujem izvanrednu Estulinovu knjigu „Institut Tavistock“, koji ulazi duboko u materiju i pokazuje da je urota sve samo ne zamisao o šačici ljudi koji nagnuti nad globusom razmišljaju kako osvojiti svijet. Riječ je o dubokom kulturološkom, semantičkom, filozofskom i političkom programiranju, ali takvom koje je proizvod svjesne namjere i ima zadani cilj, a nije nastalo sponatno, nekom iznutra pirođenom inercijom.

Recimo, piše Estulin, „(…) psihološke znanosti slijedile su rutu koju je 1945. naznačio dr. John Rawlings Rees, veliki meštar kontrarevolucionarnog psihološkog ratovaja, u svojoj knjizi Oblikovanje psihijatrije ratom.(…) Rees je pozvao na razvoj psihijatrijskih ‘udarnih jedinica’ kako bi se razvile metode političke kontrole zasnovane na tjeranju većine stanovništva ka psihozi kroz postupke tzv. programirane promjene ponašanja. Predlagao je to kako bi se u poratnom ekonomskom svjetskom poretku postigla pokornost masa. (…) A budući da je to rat predodžbi, ‘svjetonazora’, važno je da psiholozi, psihijatri, sociolozi i antropolozi (..) koji rade za Tavistock, razumiju utjecaj umjetnosti, glazbe, književnosti i drugih kulturnih oblika izražavanja i načina na koji ovi predstavljaju svjetonazore.“

Jedan od psihologa uključenih u modifikaciju ponašanja bio je Kurt Lewin, koji je oblikovao koncepciju „fašizma s demokratskim licem“. U tu je svrhu potrebno ljude napraviti što infatilnijima, a u Tavistocku su razvijali brojne društvene metode na temelju istog osnovnog prinicipa: izazivanje golemog tjelesnog ili psihološkog stresa u pojedincu, a zatim oslobađanje od stresa. Kroz opetovana kolebanja između napetosti i opuštanja subjekti (bilo vojni novaci, obavještajni agenti ili opće stanovništvo), naposljetku bi postali krajnje povodljivi.

Šokove u društvu doista vidimo na raznim razinama, od onih koji pogađaju šire slojeve stanovništa svijeta (ratovi) do mnoštva manjih, segmentiranih i usmjerenih. Zapitao sam se ne krije li baš to negdje duboko u pozadini, primjerice, banalnih primjera poput uvođenja fiskalnih blagajni (to su blagajne koje su cijelo vrijeme povezane sa Poreznom upravom i svaki račun odmah knjiži država), naravno, čak i bez znanja programiranih tipova koje te zamisli provode u djelo, kad mi je rečeno da je u neformalnoj situaciji jedan ministar procijenio da će uvođenje fiskalnih blagajni do bankrota dovesti oko 30 posto ugostitelja. Hm, ako želite ekonomski jačati ljude, koja bi bila logika da im uskratite ono malo sive zone poslovanja, zahvaljujući kojoj ti ugostitelji zapošljavaju sebe i neke druge ljude, koji potom zarađeni novac troše kupujući kod nekih trećih ljudi…? No, sve se te ljude proglašava prevarantima, isprika je bolje prikupljanje poreza, ali taj se porez na kraju troši na plaćanje dugova koje ti ljudi nisu napravili, a kriza se produbljuje. Mnoštvo je oko nas takvih primjera koji očigledno imaju drugačije učinke od proklamiranih ciljeva, ali ipak se nezaustavljivo i usprkos neslaganju ljudi provode. Je li doista riječ samo o novcu? Ili je možda sve to dio programa šok terapije stanovništa svijeta?

Isto vrijedi za velik broj „rješenja“ za razne situacije, lokalne ili globalne, za koja je svakom laiku od početka očigledno da će polučiti negativan efekt. No, ipak ih se napravi i kasnije se svi uključeni pitaju: kako to da nije uspjelo?

Najvjerojatnije zato jer nije ni trebalo uspjeti. To jest, „uspjelo“ je, ali u skladu sa skrivenim ciljem stvaranja većeg kaosa, a ne rješavanja konkretne situacije na bilo kakav ljudski ili razuman način.

Lord Bertrand Russell je 1951. u knjizi Utjecaj znanosti na društvo napisao: „Važnost masovne psihologije uvelike je uvećana rastom suvremenih metoda propagande. Najutjecajnija među njima je ono što nazivamo ‘obrazovanjem’. Određenu ulogu tu igra i religija, iako sve manju, a sve veću imaju tisak, kinematografi i radio.(…) Nadam se da će, s vremenom, svatko moći uvjeriti svakoga u nešto ako, na pr. pacijenta bude tretirao dok je ovaj još vrlo mlad te ako mu Država dade novac i opremu. „

H. G. Wells, SF-pisac i član zloglasnog Fabijanskog društva napisao je 1928. knjigu Otvorena zavjera: koncepti svjetske revolucije. Kako je jedan autor objasnio, „ono što ‘otvorenu zavjeru’ čini otvorenom nije osmišljavanje nekog tajnog plana, niti razotkrivanje popisa članova nekog užeg kruga bogatih i moćnih, za koji tipični zaluđeni populist pretpostavlja da čini tajnu vlasti i moći u svijetu. Prije bi se moglo reći da je otvorenom čini razumijevanje kako ideje, filozofije i kulture oblikuju povijest. Ono što čini neku urotu, u dobre svrhe ili zle, je sklop ideja koje utjelovljuju pojam o tome što znači biti čovjek i zamisao o čovjekovoj ulozi u sveopćoj povijesti“. Po Wellsovom mišljenju, to nije urota već ‘jednosvjetski mozak’ koj funkcionira kao policija uma. Podsjeća li i vas ovo na – stroj?

A evo što je još jedan član Fabijanskog društva, Aldous Huxley, rekao u govoru na Kalifornijskom medicinskom fakultetu: „Negdje u slijedećoj generaciji postojat će farmakološka metoda uvjeravanja ljudi da zavole svoje ropstvo i stvaranje diktature bez suza, da tako kažem. Stvorit će se svojevrstan bezbolni koncentracijski logor za čitava društva, tako da će ljudima biti oduzimane njihove slobode, ali će oni, na neki način, u tome uživati jer će biti odvraćeni od bilo kakve želje za pobunom, i to putem propagande ili ispiranja mozga, ili farmakološki pojačanog ispiranja mozga. A to je, čini se, ona konačna revolucija“.

Huxley zamišlja nenasilni totalitarizam, „potpuno organizirano društvo, (…) dokidanje slobodne volje sustavnim uvjetovanjem, ropstvo koje je učinjeno prihvatljim preko redovitih doza kemijski izazvane sreće.“ Stroj? Ili sam to već rekao?

Estulinovu knjigu moglo bi se citirati u nedogled: „Ukoliko kontrolori uspiju prikladno strukturirati situaciju pojedinca ili cijele skupine pod stresom, žrtvu se može navesti da za sebe razvije posebnu vrstu ‘stvaranja reakcija’ preko koje ona ‘demokratski’ dolazi točno do onakvih stavova i odluka koje mu diktatori žele nametnuti“.

Filozofija funkcioniranja ljudskih grupa poput stroja ubacuje se u raznim oblicima. Svuda hvaljeni timski rad je psihološka trehnika koju je uveo institut Tavistock kao način kontrole briljantnih pojedinaca preko pritiska okoline. To je bio dio eksperimenta kojeg je vodi brigadni general i šef Tavistocka John Rees na polju grupne terapije. Cilj je posredstvom skupine stvoriti jako obiteljsko okruženje i tako manipulirati pojedincem, ali ne tako da to radi vođa skupine nego preko suptilnog manipuliranja (sugestija) drugih članova skupine: „Žrtva je navedena da skupinu doživljava kao nešto srdačno i susretljivo. Ako se ona okrene protiv njega, to će doživjeti kao uskratu majčinske ljubavi.“

No, ono što čovjeka čini čovjekom je njegova moć rasuđivanja. Istinska suverenost ne počiva u kolektivnom mišljenju već u kreativnim moćima pojedinačnog ljudskog uma. Nalazimo se usred žestokog sukoba ideala. Na jednoj strani je renesansni pogled na čovjeka, a na drugoj oni su koji, zbog prirođenog prava, sebe vide iznad drugih ljudi, a čovječanstvo vide kao životinju čije najgore porive mora obuzdavati država.

Konačna dvojba našeg vremena je: Čovjek ili Stroj. Logika ili Empatija. Um ili srce.

Krešimir Mišak

Izvor: radioliberum.org

Jedan nevjerojatno oslobađajući uvid koji dolazi s razumijevanjem Tri principa je uvid u to da su okolnosti našeg života potpuno neutralne, da nemaju mogućnost da u nama stvore nikakav osjećaj ni stanje već da tu mogućnost imaju samo naše  misli (odnosno vjerovanje u misli). To nas dovodi do prave unutarnje slobode. Prestajemo biti vezani za bilo koju okolnost, bilo koju situaciju i kao posljedica otvara se čudesnost i ljepota sadašnjeg trenutka. „Tamo“ prestaje biti bolje od „ovdje“. Bilo koja okolnost, bilo koji trenutak prestaje biti bolji od bilo kojeg drugog. Iz našeg uma se gube pojmovi bolje i lošije.

 Budući da je praktički cijela moderna civilizacija povjerovala u psihičku zamku, u zabludu koja kaže da naši osjećaji i stanja dolaze iz okolnosti (izvana-prema-unutra paradigma), uvjereni smo u to da životne okolnosti variraju od izrazito negativnih do izrazito pozitivnih sa cijelim spektrom između i da „negativne“ okolnosti u nama stvaraju negativne osjećaje, a „pozitivne“ okolnosti pozitivne osjećaje. To u sebi imamo naviku predočavati na način prikazan na grafu – krivulja A.

Međutim, to što smo zamislili kao stvarno – postojanje pozitivnih i negativnih, tj. dobrih i loših životnih okolnosti je čista iluzija – naše nerazumijevanje načina na koji život funkcionira projicirano na naš doživljaj života. To vjerovanje je toliko uvriježeno, rašireno i suptilno ugrađeno u podsvijest gotovo svakoga od nas da ga se nikad ne sjetimo dovesti u pitanje, paradigma koja se uzima zdravo za gotovo. A ona je to što uzrokuje svu ljudsku psihičku patnju.

Ne postoji ni jedan događaj koji ima moć omesti vas ili povrijediti. Nema takvog događaja, uvjeta, situacije, ili osobe. Nitko vam to nije rekao, rekli su vam suprotno. Zato se i nalazite u takvoj zbrci u kakvoj ste sada. Zato spavate. Nikada vam to nisu rekli, ali to je samo po sebi jasno.
Uzmimo, na primjer, da kiša upropasti picnic. Tko ima negativne osjećaje? Kiša? Ili vi? Što uzrokuje negativne osjećaje? Kiša ili vaša reakcija? Kada udarite koljenom o stol, stol je u redu. Bol je u vašem koljenu, a ne u stolu. Mistici nam stalno pokušavaju reći da je sve u redu. Stvarnost nije problematična. Problemi postoje samo u ljudskom umu.

Anthony de Mello

Nekad se mislilo da je Zemlja ravna ploča i to vjerovanje, iako je bilo pogrešno, uzeto je kao istina, nitko u njega nije sumnjao. A oni rijetki koji su vidjeli malo dublje i predložili ideju da Zemlja izgleda drugačije optuženi su kao luđaci. Tolika je snaga uvjerenja.

Ista je stvar i s uvjerenjem da osjećaji dolaze iz okolnosti. Iako je potpuno krivo, svi u njega vjeruju. I kako je radikalna promjena paradigme o obliku Zemlje donijela revoluciju koja je omogućila nova otkrića i bolje shvaćanje svijeta, tako promjena paradigme o tome odakle dolaze naši osjećaji donosi revoluciju u shvaćanju načina na koji funkcionira doživljaj života i može donijeti temeljitu promjenu – podizanje ljudske svijesti. Postoji i knjiga s upravo takvim naslovom: The Inside-out Revolution (Revolucija iznutra-prema-van) – Michael Neill.

Da se vratimo na srž priče. Dakle, krivulja A u stvarnosti ne postoji, ona je potpuno izmišljena. Jedan faktor zbog kojeg izgleda vrlo realno je činjenica da ljudi unutar određene sredine tj. kulture ovu izmišljotinu stvaraju na sličan način – na sličan način definiraju što su pozitivne, a što negativne okolnosti. A ako svi izmišljamo istu izmišljotinu, vrlo je lako povjerovati da to nije izmišljotina nego istina. Same po sebi, okolnosti našeg života su potpuno neutralne – one su ravna crta – krivulja B.

Krivulje C₁, C₂ i C₃ su naš osjećaj, tj. kvaliteta našeg unutarnjeg stanja. Većina ljudi pod utjecajem izvana-prema-unutra nerazumijevanja tu krivulju vidi kao krivulju C₁ – kao da se preklapa s krivuljom A ili minimalno od nje odstupa. Uvriježeno razmišljanje izgleda ovako nekako: „Okolnosti i ono što one nose je realno, a mislima možemo to eventualno minimalno preoblikovati – možda ne 100%, ali veliki postotak našeg osjećaja dolazi iz okolnosti.“ Upravo zbog tog uvjerenja, krivulja C₁ često prati krivulju A. Svejedno, postoje trenuci, situacije i primjeri u svačijem životu, koji pokazuju da krivulje C₁ i A zapravo same po sebi uopće nisu vezane. Naš osjećaj može biti potpuno suprotan od onog što očekujemo da bi nam određene okolnosti trebale donijeti. Taj slučaj prikazuje krivulja C₂. Osvrt na takve trenutke koristan je da se zapitamo: „Da li stvar zaista tako funkcionira, jesu li ikad okolnosti te koje donose osjećaje?“

Ne događa se tebi, već se jednostavno događa.- Mooji

Siguran sam da se u svom životu možete sjetiti, a i da ste od drugih čuli priče o situacijama ili razdobljima u kojima netko ima „idealne“ životne okolnosti, a iznutra je duboko nesretan. Jesu li vam se desili trenuci u kojima je izvana sve bilo savršeno na svom mjestu, okolnosti kakve bi samo poželjeti mogli, a iznutra ste se osjećali jadno, prazno i nezadovoljno? Isto tako, sigurno vam se zna desiti da se iznutra osjećate fantastično, u običnim, po ničem posebnim svakodnevnim situacijama ili čak u situacijama za koje mislite da bi vam trebale nanijeti patnju i bol.

Na primjer, jedna takva istinita priča govori o bombardiranju Novog Sada 1999. godine. Suprotno očekivanom doživljaju, neki ljudi koji su to proživjeli, taj period koji je za njih bio pravo ratno stanje, pamte po dobrom osjećaju koji se tada probudio u njima. Pošto su bili svjesni toga da bi im svaki dan mogao biti posljednji i da bi bomba u bilo kojem trenutku mogla pasti i na njihovu kuću, puno su više živjeli za sadašnji trenutak. To je donijelo bogatiji i potpuniji doživljaj života te izostanak misli brige i straha. Dakle, usred onoga za što bi se svi složili da su izrazito negativne okolnosti, ti ljudi su imali izrazito pozitivno iskustvo života, pozitivnije nego u razdoblju mira. Tad su se osjećali istinski živi. Također, čuo sam više priča o tome kako se ljudima u trenucima bolesti ili smrti bliske osobe probudi njihova unutarnja mudrost te takve trenutke ili razdoblja zapamte po izrazito pozitivnom unutarnjem osjećaju.

Ovakvi primjeri dovode u pitanje uvriježenu široko prihvaćenu paradigmu izvana-prema-unutra. Kroz rastvaranje zabluda dolazimo bliže istini te tada uviđamo da je krivulja C – naš osjećaj – potpuno neovisna o okolnostima, vidimo da krivulja A zapravo ne postoji. I u mjeri u kojoj to vidimo postajemo istinski slobodni, nestaje potreba, težnja i želja za nečim što nije sada i ovdje. A s tim nestaje i onaj stalni osjećaj pozadinskog nezadovoljstva koji dolazi iz vjerovanja da je u bilo kojem smislu „tamo“ bolje nego „ovdje“. Nestaje osjećaj da nekamo moramo stići, još nešto napraviti, popraviti, postići, shvatiti, naučiti, promijeniti. Uviđamo da je sve savršeno već sada, točno onako kako jest, postajemo savršeno mirni, ispunjeni i zadovoljni u trenutku.

S produbljivanjem razumijevanja Tri principa, naša krivulja C postaje C₃ – uz neizbježne, ali sada minimalne, uspone i padove, naš doživljaj svijeta se iz temelja mijenja i postaje sve ljepši, potpuniji, čudesniji i dublji.

Tri principa nas usmjeravaju da i sami iz sebe istinski uvidimo da život funkcionira sasvim drugačije – da su okolnosti po svojoj mogućnosti da stvore osjećaje potpuno neutralne, a da 100% našeg unutarnjeg stanja i naših emocija u svakom trenutku stvaramo sami vlastitim mislima.

Nasuprot još jednom uvriježenom vjerovanju – da su uvidi u ove stvari nešto do čega se teško dolazi, istina je potpuno drugačija.

Ako ti “jesi”, onda je sva stvarnost samo san. Ako ti “nisi”, onda snovi postaju java. – Gurdjieff

Više o Tri principa na www.darkopribeg.com

Darko Pribeg

Zarobljenik ste sustava? Oslobodite se raspoznavanjem znakova koji su vas doveli u to stanje.

1. Plaćate porez ljudima za koje smatrate da bi trebali biti u zatvoru: Ovo je možda jedan od najvećih pokazatelja da ste rob sustava, odnosno rob matrice. Tradicionalni pojam ropstva daje nam sliku ljudi vezanih u okovima kako su prisiljeni raditi na plantažama za bogate vlasnike plantaža. Suvremeni oblik ropstva je automatsko oporezivanje vašeg novca, prije nego smo uopće vidjeli postoji li i bez obzira na to slažemo li se ili ne da novac zarađen našom mukom bude utrošen i proislijeđen moćnicima.

2. Odlazite liječniku iako ste još uvijek bolesni: Moderna medicinska skrb, unatoč svom znanstvenom napretku, postala je bolesna skrb u kojoj se vrlo rijetko ljude savjetuje na prirodne metode liječenja poput zdrave prehrane – koja ima tendenciju ozdraviti tijelo i duh. Međutim, kao po traci prepisuju se skupi i umjetni lijekovi koji dovode do još većih bolesti, ali osiguravaju financijsku dobit farmaceutskim igračima koji sudjeluju u stvaranju matrice.

3. Podjeljeni ste na desne i lijeve, glasate za HDZ i SDP i o politici razbijate glavu! Ta se strategija naziva; podjeli pa vladaj! Ova strategija izrazito je moćna, pogotovo u našem hrvatskom društvu, jer obje stranke su jednako korumpirane i obje stranke imaju isti cilj da ne vidite ono što vas se događa pred nosom. U ovoj podjeli dobri, nezavisni kandidati nikada neće isplivati niti ćete vi moći vidjeti prednosti kandidata koji nisu u jednoj od ove dvije stranke ili pak koalicije. Vjerujući jednoj od tih dviju stranaka i trošenjem svoje energije na razglabanje o njima te napadanjem drugih običnih ljudi upadate u sustav matrice koji nikako ne želi ujedinjen narod; ujedinjen protiv pljačke i korupcije, a koja se u podjeljanom društvu može nesmetano odvijeti.

Kako stranke funkcioniraju

Stranka na vlasti uvodi agendu Illuminata jer ima “moć” da to čini preko zakonodavstva. Stranka ili stranke koje nisu na vlasti protive se toj agendi, jer to ionako nije bitno, oni nemaju moć da bilo što učine.
Zatim imamo farsu pod nazivom ‘IZBORI’ pa vladajuća stranka postaje oporba, a oporbena stranka postaje vlast. Sada stranka na vlasti koja se u oporbi protivila takvoj agendi uvodi istu tu agendu, jer ima “moć” da to čini. Stranka koja je bila na vlasti, sada se protivi toj agendi koju je ranije uvodila.

4. Vi naporno i predano radite posao koji mrzite za nekoliko i uvijek nedovoljno tisuća kuna: Rad je važan, a vaš zarađeni novac nikako ne može naplatiti sve vaše račune i opće potrebe. Uz to sve jako velik broj ljudi svoje najbolje godine troše radeći poslove koje zapravo mrze samo zbog novca kojeg i tako nema dovoljno. Vi ste rob matrice, jer ne spoznajete da što god radili, naređeno je da novca nema i da neće biti dovoljno. Novac niti ne postoji već je iluzija u glavama ljudi, a namješten od strane matrice. Vi radeći posao koji mrzite za svog života gubite bitne stvari u životu i umjesto da živite život slobodnog čovjeka, živite život nezadovoljnog roba ovisnog o crkavici za koju vam je netko odredio da mora biti dostatna za vaš život.

5. Svakom kartičnom naplatom kreirate iluzornu matricu koja vas porobljava: Svaki puta kada iskoristite kartičnu naplatu ili se koristite bankovnom karticom stvarate bankarski sustav temeljen na virtualnim znamenkama, a koje se koriste za najveću pljačku novca danas u svijetu. Korištenjem kartica vi dajete moć tim institucijama. Čim pristajete plaćati virtualnim novcem i dopuštate na virtualni novac kamate na kojima banke zarađuju nesnosno, vi ste zapravo upali u jedno od glavnih načela matrice, a to je konzumerizam.

6. Razgovarate sa stvarnim ljudima o događajima prenesenim na mainstream TV postajama; TV je namoćniji alat koji se koristi za kontrolu uma i programiranje čovječanstva, a to se najviše čini putem zabavnog ili informativnog programa na TV postajama. Pažnja usmjerena na TV rezultira točno određenim obrascem ponašanja društva. TV jača vaš ego, dramatizira, potiče nasilje i pretjeranu seksualnost i ono što je najvažnije, TV vas uči na pokornost i podložnost sustavu odnosno matrici. Uzimate li TV stvarnost kao vlastitu stvarnost života te svoj život bazirate na TV propagandi, vi ste dobro odgojeni rob koji osim što uživa i programira se namjenjenim, isto i širi u društvu pa se tako stvara Matrix u kojemu TV realnost dobiva na većem značenju od stvarne realnosti života.

7. Ne želite ništa skrivati od globalnog nadzora; Nakon afere Snowden koja je otkrila globalnu kontrolu i nadgledanje privatnih stvari svih ljudi na planetu, jedna od najčešće korištenih rečenica bila je “Neka promatraju i tako nemam što skrivati”. Ako ste vi jedna ili jedan od onih koji smatra da nema što skrivati i spreman je svu svoju viralnu privatnost dati u ruke korporacijama, vi ste itekako zavedeni rob sustava, matrice. Jer u tom trenutku svoj suverenitet uma i tijela dobrovoljno ste predali lažnom gospodaru, matrici.

8. Svjesno pijete flouriranu vodu; Unatoč svim zdravstvenim raspravama danas vi i dalje potpuno svijesno pijete flouriranu vodu koja je zapravo opasan nusproizvod industrijskog procesa. Voda se navodno flourizira za zdravlje zubi što je sporno samo po sebi, no kada bi to bilo i tako, onda bi flourizacija vode bila prisilno liječenje na koje vi niste pristali, odnosno oblik ropstva. Znajući to vi dobrovoljno pristajete na nametnutu matricu.

9. Svjesno konzumirate otrove poput GMO i aspatrama; Te dvije kemikalije nadaleko su poznate kao otrovi za ljudsko tijelo. Znajući to i dalje se trujete njima u kemijski prerađenoj industrijskoj hrani koja nema veze s hranom nego je to neki nus otrovni proizvod. To znači da ste duboko zapali u mrežu matrice jer iako svijesni da se trujete, ne činite ništa po tom pitanju.

10. Prepustili ste farmaceutskoj industriji svoje mentalno zdravlje; Upotreba psihotornih lijekova u zapadnom društvu, uključujući i Hrvatsku nezaustavljivo raste, jer su ljudi naprosto uvjereni da su razna mentalna stanja zapravo bolesti koje treba liječiti. Pa tako ljudi sve više pod pritiskom svih gore navedenih točaka prepuštaju svoje psihičko zdravlje korporacijama koje to itekako znaju dobro iskoristiti. Prirodno zdravlje, naravno je po preporuci propagandnog establišmenta zamagljeno. Ako uzimate psihotorne farmaceutike da možete preživjeti dan, vi ste sebe doslovno predali i to svojom voljom u ruke matrice kojoj ste dopustili da s vama manipulira. Jednom riječju, dopustili ste kontrolu uma. Dio ove kontrole je uvjeriti vas da vi nemate kontrolu nad svojim umom pa da to čini netko drugi umjeto vas, u ovom slučaju farmaceutska industrija.

11. Još niste prestali pratiti lokalne i državne vijesti; Vijesti su glavno sredstvo kontrole i manipulacije. One se stvaraju za vas kako bi podržali skrivene ideje i poglede na svijet. Prateći vijesti dajete im svu svoju pažnju koju oni zahtijevaju od vas roba-volontera. Čak i lokalne vijesti rade se po naputku šačice korporacija, a koje imaju za cilj stvoriti određenu, često iskrivljenu sliku nekog događaja.

12. Sumnjičavi ste prema svemu što nije “znanstveno dokazano”; Znanost je razvijena na pretpostavkama i to je činjenica. Znanošću se itekako da manipulirati i namještati činjenice opet po volji nekoga, nama stranoga bića. Znanost se danas prodaje kao apsolutni dokaz iako je cijela znanost opet utemeljena na čvrsto nedokazivim pretpostavkama. Propagandna mašinerija tako je okrenuta da su ismijani svi oni koji imaju drugačije poglede na svijet bili oni materijalni ili pak duhovni. Ljudi koji ne idu u korak sa znanosti i koji imaju kritički pogled na znanost često su namjerno ismijavani kako se robovi ne bi pobunili protiv onoga u što vas žele uvjeriti da je apsolutni dokaz. Ako ste vi jedan od onih koji znanost smatra temeljem nad temeljima, upali ste u matricu. Potrebno je puno više kritičkog razmišljanja prema onome što vam žele postaviti kao činjenicu.

13. Još niste shvatili da vi kao duhovno biće živite ljudsko iskustvo; Ako još ne znate, niste svjesni  da ste vi duhovno biće sa fizičkim iskustvom, a ne obrnuto, čestitamo, uveli su vas u matricu. Oni ne žele vaše duhovno oslobođenje, oni ne žele da spoznate tko Vi uistinu jeste.

Izvor: dnevno.hr
.

Ključ oslobođenja baš kao i temelj ropstva na duhovnoj je razine. Neznanje o tome tko smo, robovanje je upravo samom neznanju u svim njegovim manifestacijama. Spoznaja naše istinske prirode spoznaja je naše vječite slobode, jer uistinu slobodan (ostvaren) čovjek i u zatvoru je slobodan.

 

Podijelite ovaj članak sa prijateljima!

Poduzimate li išta da se promijenite? Imam jedno veliko iznenađenje za vas, puno dobrih vijesti! Ne morate učiniti ništa. Što više činite, postaje sve gore. Sve što morate učiniti je da shvatite. Razmislite o svojim čuvstvima prema nekome s kim živite ili radite, a koga ne volite, i tko u vama pobuđuje negativne osjećaje. Hajde da vam pomognem da shvatite što se događa.

Prva stvar koju morate shvatiti je da su negativni osjećaji u vama. Vi ste odgovorni za te negativne osjećaje, a ne netko drugi. Netko drugi bi na vašem mjestu bio potpuno miran i staložen u prisustvu te osobe; to na njega ne bi tako djelovalo. Na vas djeluje. Shvatite sada još jednu stvar: postavljate zahtjev, očekujete nešto od te osobe. Možete li si to posvjestiti? Recite onda toj osobi: “Nemam nikakvog prava da ti postavljam bilo kakve zahtjeve.” Rekavši to, odbacit ćete i svoje zahtjeve. “Nemam nikakvog prava da ti postavljam bilo kakve zahtjeve. Ah, ja ću se zaštiti od posljedica tvojih akcija, tvojeg raspoloženja, i čega sve ne, ali ti izvoli, budi što odabereš biti. Nemam nikakvog prava da ti postavljam bilo kakve zahtjeve.”
Vidite li što vam se događa kada to učinite. Ako u vama postoji otpor da to kažete, Bože, koliko toga ćete razotkriti o svojem “pripadajućem”. Neka se pokaže diktator u vama, nek’ se vidi tiranin. Mislili ste da ste kao malo janje, zar ne? Ali ja sam tiranin, i vi ste tiranin. Mala varijacija na temu: “Ja sam budala, i ti si budala.” Ja sam diktator, i vi ste diktator. Želio bih upravljati vašim životom, želio bih vam govoriti kakvi biste trebali biti, i kako biste se trebali ponašati. I bolje da se ponašate kako sam ja odlučio, jer ću se inače kazniti negativnim osjećajima. Sjetite se što sam vam rekao, svi smo mi luđaci.
Jedna mi je žena rekla da je njezin sin dobio nagradu u svojoj srednjoj školi. Nagrada je bila za odlične rezultate u športu i učenju. Bila je sretna zbog njega, ali je bila u iskušenju da mu kaže: “Nemoj se visoko uzdizati zbog te nagrade jer bi mogao nisko pasti kada ne budeš tako uspješan.” Dvoumila se: kako da spriječi njegova buduća razočarenja, a da mu sada ne pokvari veselje.
Nadajmo se da će i on to naučiti dok mu majka raste u mudrosti. Nije važno što će mu ona reći. Važno je što će od nje jednoga dana biti. Tada će shvatiti, znat će što reći, i kada reći. Nagrada je bila rezultat natjecanja koje može biti okrutno ako se temelji na mržnji prema sebi ili prema drugima. Ljudi se osjećaju dobro na račun lošeg osjećaja drugih. Pobjeda je uvijek nad nekim. Zar to nije grozno? U ludnici je to normalno!
Jedan je američki liječnik pisao o utjecaju natjecanja na svoj život. Pohađao je medicinski fakultet u Švicarskoj gdje je bilo dosta Amerikanaca. Rekao je da su neki studenti doživjeli šok kad su shvatili da na tom fakultetu nema ocjenjivanja, nema nagrada, nema dekanove nagrade za najbolje studente, nema najboljeg, ili drugog najboljeg po odjeljenjima. Rekao je: “Neki od nas to jednostavno nisu mogli prihvatiti. Postali smo skoro paranoidni. Mislili smo da je riječ o nekoj varci.” I zato su neki otišli na druge fakultete. Oni koji su tamo opstali, iznenada su uočili jednu stvar koju nikada nisu vidjeli na američkim sveučilištima: dobri studenti su pomagali drugima, davali su im svoje bilješke. Njegov sin je na medicinskom fakultetu u SAD-u, i kaže mu da studenti u laboratoriju često pokvare sliku na mikroskopu tako da sljedećem studentu treba tri do četiri minute da ga ponovno namjesti. Natjecanje. Moraju uspjeti, moraju biti savršeni. Napisao je i jednu zgodnu priču za koju kaže da je istinita, ali mogla bi poslužiti kao lijepa prispodoba. U jednom malom američkom gradiću ljudi su se navečer okupljali da skupa sviraju. Imali su saksofonistu, bubnjara, violinistu, uglavnom starije ljude. Okupljali su se zbog društva, zbog čistog užitka u sviranju, iako nisu svirali posebno dobro. I tako su uživali, i odlično se provodili dok jednoga dana nisu odlučili da dovedu novog dirigenta koji je bio vrlo ambiciozan i pun elana. Novi dirigent rekao im je: “Hej, ljudi, morali bismo dati jedan koncert. Moramo pripremiti jedan koncert za grad.” Dirigent se zatim postupno otarasio nekoliko ljudi koji nisu dobro svirali, zaposlio je nekoliko profesionalnih glazbenika, uigrao je orkestar, i imena su im se pojavila u novinama. Zar to nije bilo divno? Zatim su odlučili otići svirati u veći grad, ali neki stariji ljudi, sa suzama u očima rekoše: “Bilo nam je tako lijepo u starim vremenima kada smo loše svirali, ali smo uživali.” I tako je okrutnost ušla u njihove živote, ali nitko to nije prepoznao kao okrutnost. Vidite kako su ljudi postali ludi!
Neki od vas pitaju me što to znači: “Budite ono što jeste, to je u redu, ali zaštit ću se i bit ću ono što jesam.” Drugim riječima, neću dopustiti da manipulirate sa mnom. Živjet ću svoj život, ići ću svojim putem, slobodno ću misliti što hoću i slijediti svoja nagnuća i svoj ukus. I reći ću vam ‘ne’. Ako neću željeti biti u vašem društvu, to neće biti zbog bilo kakvih negativnih osjećaja koje bi vi pobudili u meni, zato što ih više ne možete pobuditi. Nemate više moć nada mnom. Može biti da mi društvo drugih ljudi jednostavno više odgovara. I zato, kada mi kažete: “Hoćete li ići sa mnom u kino večeras?” Reći ću vam: “Žao mi je, idem s nekim drugim. Više volim njegovo društvo nego vaše.” I to je u redu – reći ljudima ne, to je divno. Dio buđenja sastoji se u tome da svoj život živite onako kako vam odgovara. I shvatite: to nije sebično. Sebično je ako zahtijevate od drugih da žive onako kako to vi želite. Sebičnost leži u zahtijevanju da netko drugi živi tako da udovolji vašem ukusu, vašem ponosu, vašem dobitku, vašem zadovoljstvu. To je zaista sebično. I zato ću se zaštiti. Neću smatrati dužnošću kazati vam da. Ako se u vašem društvu budem ugodno osjećao, uživat ću u njemu bez lijepljenja. I više vas neću izbjegavati zbog negativnih osjećaja koje pobuđujete u meni. Nemate više tu moć.
Buđenje bi trebalo biti iznenađenje. Kada nešto ne očekujete da se dogodi, a dogodi se, iznenađeni ste. Kada je žena vidjela Webstera kako se ljubi sa služavkom, rekla mu je da je jako iznenađena. Webster je pak bio zagovaratelj ispravne uporabe riječi (shvatljivo, pošto je napisao rječnik), pa je odgovorio: “Ne, draga, ja sam iznenađen. Ti si osupnuta!”
Neki ljudi postave sebi buđenje kao cilj. Čvrsto su odlučili da to postignu. Kažu: “Odbijam biti sretan dok se ne probudim.” U tom slučaju, bolje je da ostanete kakvi jeste. Jednostavna svjesnost je sreća u usporedbi s pokušavanjem da se stalno na sve reagira. Ljudi reagiraju tako brzo zato što nisu svjesni. Shvaćate da postoje okolnosti u kojima ćete neizbježno reagirati, čak u potpunoj svijesti. Ali dok rastete u svjesnosti, sve manje reagirate, a sve više djelujete. Zaista nije važno.
Ima jedna priča o učeniku koji je rekao svom guruu da ide nekamo daleko u nadi da će postići prosvjetljenje. Svakih šest mjeseci slao je svom guruu poruke kako bi ga izvještavao o svom napretku. Prvi izvještaj bio je: “Sada razumijem što znači odreći se samog sebe.” Guru je poderao poruku i bacio je u koš za smeće. Nakon šest mjeseci opet je dobio poruku koja je glasila: “Sada sam postigao osjetljivost za sva bića.” Poderao je i tu poruku. I onda je došla treća poruka koja je glasila: “Sada shvaćam tajnu jednoga i mnogih.” I opet je ju poderao. I tako je to bilo godinama sve dok jednoga dana poruke nisu prestale stizati. Nakon nekog vremena guru je postao znatiželjan. Neki putnik išao je u taj daleki kraj gdje je učenik živio, pa mu je guru rekao: “Pokušaj saznati što se dogodilo s tim čovjekom.” I konačno je dobio poruku od njega. Pisalo je: “Zar je to važno?” kad je to guru pročitao, reče: “Uspio je! Uspio je! Shvatio je! Napokon je shvatio!”
Evo još jedne priče. Jedan je vojnik na ratištu, kad god bi vidio komadić papira, bacio pušku, pokupio papir i gledao u njega. Onda bi ga pustio da odleti iz njegove ruke na zemlju. Zatim bi otišao nekamo dalje i ponovio istu stvar. Njegovi suborci su to primijetili pa su rekli: “Izlaže se pogibelji. Potrebna mu je pomoć.” I tako su ga poslali u bolnicu, i dali mu najboljeg psihijatra, ali činilo se da nema nikakvih rezultata. Lutao je po bolnici i skupljao papiriće. Lijeno bi ih pogledao i pustio da odlepršaju na pod. Na kraju su rekli: “Moramo ga otpustiti iz vojske.” Pozvali su ga da mu predaju otpusno pismo. Lijeno ga je uzeo u ruke, pogledao i uzviknuo: “To je to! To je to!” Konačno je našao ono što je tražio.
Dakle, postanite svjesni svojeg sadašnjeg stanja kakvo god ono bilo. Nemojte više biti diktator. Prestanite gurati sami sebe jer ćete jednog dana shvatiti da se ono što ste htjeli postići guranjem već postigli samom svjesnošću.

Promijenjen čovjek

U svojoj potrazi za svjesnošću nemojte postavljati zahtjeve. Trebali biste se ponašati kao kad poštujete prometne znakove. Ako ne poštujete prometne znakove, plaćate kaznu. Ovdje, u SAD-u, vozi se desnom stranom ceste. U Engleskoj i Indiji vozi se lijevom stranom. Ako to ne poštujete, platit ćete kaznu. Tu nema mjesta za povrijeđene osjećaje, zahtjeve, ili očekivanja, jednostavno se vladate prema prometnim propisima.
Pitate se gdje je tu suosjećanje, gdje je tu osjećaj krivnje. Saznat ćete kada se probudite. Ako upravo sada osjećate krivnju, kako ću vam to onda objasniti? Kako ćete onda shvatiti što je to suosjećanje. Znate, nekada ljudi pokušavaju nasljedovati Isusa, ali ako majmun svira saksofon ne znači da je postao glazbenik. Ne možete nasljedovati Isusa oponašajući njegovo vladanje. Morate postati Isus. Tada ćete točno znati što treba činiti u danoj okolnosti, uzevši u obzir vaš temperament i značaj, te temperament i značaj osobe s kojom imate posla. Nitko vam to neće morati objašnjavati. Ali da biste to mogli, morati biti ono što je Isus bio. Oponašanje izvanjskog aspekta neće vas nikamo dovesti. Ako mislite da samilost podrazumijeva popustljivost, onda vam ni na koji način neću moći opisati što je suosjećanje. Nema šanse, jer suosjećajnost može dovesti do krajnje nepopustljivosti. Suosjećanje može biti vrlo grubo, može vas prodrmati, može zasukati svoje rukave i uzeti vas u svoje ruke. Suosjećanje uključuje mnoge stvari. Suosjećanje može biti vrlo blago, ali ne možete to znati. Možete to “saznati” jedino ako postanete ljubav, ili drugim riječima, ako odbacite svoje iluzije i navezanosti.
Dok se sve manje poistovjećujete s “ja”, bit ćete sve opušteniji glede svega i svakoga. Znate li zašto? Zato jer se više nećete bojati da vas ljudi ne povrijede, ili da im se ne svidite. Ni na koga više nećete željeti ostaviti poseban utisak. Možete li zamisliti to olakšanje kada više nikoga ne morate dojmiti? Ah, koje olakšanje. Napokon ste sretni! Nećete više osjećati potrebu ili poriv da objašnjavate stvari. Što se to treba objašnjavati? I nećete više osjećati potrebu ili poriv da se ispričavate. Više bih od vas volio čuti: “Probudio(la) sam se”, nego: “Žao mi je.” Više bih volio da mi kažete: “Probudio(la) sam se od kad smo se zadnji put sreli. Ono što sam vam zadnji put učinio(la) neće se više ponoviti”, nego da čujem: “Tako mi je žao što sam vam to uradio(la).” Zašto bi ljudi morali zahtijevati ispriku? Dobro razmislite o ovome. Čak i kada bi netko bio namjerno zločest prema vama, nema mjesta za ispriku. Nitko nije bio zločest prema vama. Netko je bio zločest prema onome što je mislio ili mislila da ste vi, ali ne prema vama. Nitko vas nikada ne odbacuje. Odbacuju samo ono što misle da jeste. Ali to važi i za drugu stranu medalje. Također vas nitko nikada ne prihvaća. Dok se ne probude, ljudi jednostavno prihvaćaju ili odbacuju sliku koju imaju o vama. Ljudi stvaraju sliku o vama, i to je ono što prihvaćaju ili odbacuju. Vidite li kako je potresno kada u ovo ulazite duboko? Malo je previše oslobađajuće. Ali kako je lako voljeti ljude kada to shvatite. Kako je lako svakoga voljeti kada se ne poistovjećujete s onim što oni misle o vama, i vi o njima. Postane lako voljeti ih, voljeti svakoga.
Promatram ono što mi je “pripadajuće”, ali se s time ne poistovjećujem, zato što “pripadajuće” također radi puno toga lošega. Ali kada promatram “pripadajuće”, stalno sam svjestan da samo reflektiram. U stvari, ne mislite ni na “pripadajuće”, niti na “ja”. Vi ste kao vozač automobila – nikada ne želite izgubiti svijest o automobilu. U redu je ako maštate, ali nemojte izgubiti svijest o onome što vas okružuje. Morate uvijek biti budni. To je kao kad majka spava: ne čuje zrakoplov koji prelijeće preko njene kuće, ali čuje i najtiši plač svoje bebe. Pozorna je i budna na taj način. Ne možete ništa reći o stanju probuđenosti; možete govoriti samo o stanju spavanja. Ne možete ništa reći o sreći. Ono što se može opisati je jad. Odbacite ono što vas čini nesretnima i shvatit ćete. Ljubav se ne može opisati, ali suprotno da. Odbacite suprotno, odbacite strah i shvatit ćete. Želimo saznati kakav je to probuđeni čovjek, ali saznat ćete tek kada to postignete.
Uključujem li u ovo, na primjer, da ništa ne zahtijevamo od svoje djece? Rekao sam: “Nemate pravo postavljati bilo kakve zahtjeve.” Prije ili kasnije to dijete će vas napustiti iz poslušnosti prema Gospodinovom nalogu, i nećete više uopće imati nikakva prava na njega. U stvari, to dijete nije vaše dijete, niti je ikad bilo vaše. Ono pripada životu, a ne vama. Nitko vam ne pripada. Vi, međutim, mislite na odgoj djece. Ako želite dobiti ručak, budite tu između dvanaest i pola jedan, ili nećete dobiti ručak. I točka. Tako se to ovdje radi. Ne dođete na vrijeme – ne dobijete ručak. Istina, slobodni ste, ali morate snositi posljedice.

Podijelite ovaj članak sa prijateljima!

Ako postoje načini kako izbjeći ljubav, slobodu ili pak sreću, onda su prošlost i budućnost savršen način za to. Nemoguće je voljeti u prošlosti ili budućnosti jer ljubav je moguća samo u stvarnosti, a ovaj trenutak, SADA jedina je i apsolutna stvarnost koja postoji.

Sav misticizam svijeta, svi Učitelji koji su nekoć bili i koji su sada uz nas, sve religije i vjerske predaje koje imaju filozofije, svaka osoba koja je imala dubinsko iskustvo istine, a da su se doticale pitanja vremena govore jednu te istu stvar:

Vrijeme je iluzija.

Podjela života na prošlost, sadašnjost i budućnost proizvod je uma, i u konadnici puki privid. Prošlost i budućnost su misaoni oblici, mentalne apstrakcije. Prošlosti se možemo prisječati samo u Sadašnjem trenutku. Pamtite dogadaj koji se dogodio u Sadašnjem trenutku i pamtite ga u sadašnjosti. Budućnost je, kad se dogodi, Sadašnji trenutak. Stoga je Sadašnji trenutak jedini stvaran, jedino što uvijek postoji.

Budućnost i prošlost donose mnogo misli: razmišljanja uništavaju osjećanja. I osoba koja je previše opsjednuta mislima, malo po malo sasvim zaboravi da ima i srce. Čovjek koji je previše u mislima, malo po malo se počne kretati ka prostorima gdje osjećanja ne govore. Ne slušajući osjećanja, malo po malo, ona će te napustiti. Postoje milijuni i milijuni koji ne znaju što srce znači. Oni misle da je srce samo obična pumpa.

Njihova sva koncentracija je u glavi. Glava je jedna krajnost; ona je potrebna, ona je dobar instrument, ali ona mora biti korištena kao sluga. Ona ne smije biti gospodar. Jednom kada glava postane gospodar a srce se potisne, ti ćeš ipak živjeti, i jednom ćeš i umrijeti ali nećeš znati što je to Bog jer nisi spoznao ljubav.

Postoji li izlaz iz ovakve noćne more opterećenosti prošlošću i budućnošću i vječne potjere za srećom koja je ‘tamo negdje’, uvijek u našim snovima? Postoji li iskustvo koje se kvalitativno razlikuje od onoga koje svakodnevno doživljavamo?

Okončajte privid (iluziju) vremena

Vrijeme i um su neodvojivi. Odstranite vrijeme iz uma i on će se zaustaviti – osim ako ne odlučite koristiti se njime. Poistovjetiti se s umom znači biti uhvaćen u zamku vremena: prisila da živimo gotovo isključivo kroz uspomene i predviđanja budućnosti.

To dovodi do beskonačne zaokupljenosti prošlošću i budućnošću te nespremnosti da poštujete i priznate Sadašnji trenutak i da mu dopustite da postoji. Do prisile dolazi zato što vam prošlost pruža identitet, a budućnost nosi obećanje spasenja i ispunjenja u bilo kojem obliku. I jedno i drugo su prividi.

Vrijeme uopće nije dragocjeno, zato što je privid. Ono što smatrate dragocjenim nije vrijeme, nego jedna jedina točka koja se nalazi izvan vremena: Sadašnji trenutak. To je uistinu dragocjeno. Sto se više usredotočite na vrijeme – na prošlost i budućnost – to više propuštate

Sadašnji trenutak, najdragocjenije što postoji. Zašto je to najdragocjenije? Ponajprije zato što to jedino postoji. Ničeg drugog nema. Vječna sadašnjost prostor je u kojemu se odvija cijeli vaš život, jedini čimbenik koji ostaje trajan. Život je sada. Nikada nije bilo razdoblja u kojem vaš život nije bio sada, niti će ga ikada biti. Drugo, sadašnji trenutak jedina je točka koja vas može odvesti s onu stranu granica uma. To je jedina točka pristupa bezvremenom i bezobličnom carstvu Bića.

Jeste li ikada iskusili, napravili, pomislili ili osjetili bilo što izvan Sadašnjeg trenutka? Mislite li da ikada hoćete? Je li moguće da se nešto dogodi ili postoji izvan Sadašnjeg trenutka? Odgovor je očit, zar ne?

Ništa se nikada ne događa u prošlosti; dogodilo se u Sadašnjem trenutku.

Ništa se nikada neće dogoditi u budućnosti; dogodit će se u Sadašnjem trenutku.

Život je uvijek sada. Što god se dogodilo, što god doživljavate, osjećate, mislite, činite, to je uvijek sada. To je sve što postoji.

Ono za što mislite da je prošlost uspomena je na prethodni Sadašnji trenutak pohranjena u mislima. Sjetite li se prošlosti, vi ponovno budite uspomenu – a to činite sada. Budućnost je zamišljen Sadašnji trenutak, projekcija uma. Kad budućnost dođe, ona dolazi kao

Sadašnji trenutak, razmišljate li o budućnosti, to činite sada. Prošlost i budućnost očito nemaju vlastite stvarnosti. Upravo kao što Mjesec ne posjeduje vlastiti izvor svjetlosti, nego može samo odražavati svjetlost Sunca, tako su prošlost i budućnost samo blijedi odrazi svjetlosti, moći i stvarnosti vječne sadašnjosti. Oni svoju stvarnost »posuđuju « od Sadašnjeg trenutka.

Suština ovoga što govorim ne može se shvatiti umom. Onoga trenutka kad je shvatite, u svijesti dolazi do pomaka od uma prema Biću, od vremena u prisutnost. Iznenada se sve doima oživljenim, zrači energijom i iz svega zrači Biće.

Osobnost koja posjeduje prošlost i budućnost na trenutak se povlači, a zamjenjuje ju snažna svjesna prisutnost, vrlo mirna, ali istodobno i vrlo budna. Reakcija koja je potrebna u tome trenutku tada izvire iz toga stanja svjesnosti. Razlozi zbog kojih se neki ljudi vole upuštati u opasne djelatnosti, kao što su planinarenje, automobilističke utrke i tako dalje, iako oni toga možda nisu svjesni, jest u tome što ih te aktivnosti prisiljavaju da budu u Sadašnjem trenutku – u tom intenzivno budnom stanju oslobođenom od vremena, problema, razmišljanja i tereta osobnosti.

Udalje li se makar i na trenutak iz Sadašnjeg trenutka to može izazvati smrt. Na nesreću, postepeno postanu ovisni o toj djelatnosti kako bi doživjeli takvo stanje. Ali ne morate se penjati na sjevernu stranu Eigera. Ovoga trenutka možete zakoračiti u to stanje. Od drevnih vremena, duhovni majstori sviju tradicija ukazivali su na Sadašnji trenutak kao na ključ koji otvara vrata duhovne dimenzije.

Unatoč tome, čini se da je taj nauk ostao tajna. Svakako o njemu ne govore u crkvama i hramovima. Idete li u crkvu, možda ćete čuti stihove iz Evanđelja, kao što su: »Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan brinuti za se!« Ili: »Onaj tko stavi ruku na plug i osvrne se unazad nije prikladan za Kraljevstvo Božje.« Ili biste mogli čuti odlomak o krasnom cvijeću koje ne brine za sutrašnji dan, nego živi u bezvremenoj sadašnjosti jer se za njega Bog brine. Dubina i radikalna narav tih učenja nije prepoznata. Čini se kako nitko ne shvaća da bi takva učenja trebalo živjeti i na taj način izazvati duboku unutarnju preobrazbu.

Cijela se suština zena sastoji u hodu oštricom Sadašnjeg trenutka – biti toliko krajnje i potpuno prisutan da u vama ne može opstati nijedan problem, nikakva patnja, ništa što niste vi u svoj svojoj suštini. U Sadašnjem trenutku, u odsutnosti vremena, svi se vaši problemi razrješavaju. Patnji je potrebno vrijeme i ona ne može preživjeti u sadašnjosti. Kako bi pažnju svojih učenika odvratio od vremena, veliki majstor zena Rinzai često bi podigao prst i polagano upitao: »Što nedostaje u ovom trenutku?« To je snažno pitanje koje ne zahtijeva odgovor na razini uma. Smišljeno je da vam pažnju odvuče dublje u Sadašnji trenutak. Slično pitanje u tradiciji zena glasi: »Kad, ako ne sad?«

Sadašnji trenutak također je najvažniji u učenju sufizma, mističkog ogranka islama. Sufiji imaju izreku: »Sufi je sin sadašnjeg vremena«. A Rumi, veliki pjesnik i učitelj sufizma, tvrdi: »Prošlost i budućnost kriju Boga od našega oka; i jedno i drugo sagori ognjem«. Meister Eckhart, duhovni učitelj iz trinaestoga stoljeća, to je prekrasno sažeo: »Vrijeme je ono što ne dopušta svjetlosti da nas dotakne. Od vremena nema veće prepreke do Boga.«

S bezvremenom dimenzijom dolazi i različita vrsta spoznavanja, ona koja ne »ubija« duh što živi u svakom stvorenju i svakoj stvari. Spoznaja koja ne uništava svetost i tajanstvenost života, nego sadrži duboku ljubav i poštovanje prema svemu što jest. Spoznaja o kojoj um ništa ne zna.

Um ne može spoznati stablo. On može znati samo činjenice ili informacije o stablu. Moj um ne može upoznati vas, nego samo oznake, prosudbe, činjenice i mišljenja o vama. Samo Biće izravno spoznaje. Um i njegovo znanje imaju svoje mjesto u praktičnom carstvu svakodnevnog života. Međutim, um preuzima pod svoj nadzor sve vidove vašega života, uključujući i odnose s drugim ljudskim bićima i s prirodom, te postaje čudovišni nametnik koji bi, ne ovladate li njime, mogao pobiti sav život na planeti i konačno ubiti i samog domaćina.

Doživjeli ste uvid u to kako bezvremenost može preobraziti vaše opažaje. Ali jedno jedino iskustvo, koliko god bilo prekrasno ili duboko, nije dovoljno. Potrebno je doživjeti trajan pomak u svijesti i mi upravo o tome govorimo.

Stoga raskinite stare obrasce nijekanja i otpora sadašnjem trenutku. Prakticirajte povlačenje pažnje iz prošlosti i budućnosti kad god to nije prijeko potrebno. Iskoračujte iz vremenske dimenzije svakoga dana, što je češće moguće. Bude li vam teško zakoračiti izravno u Sadašnji trenutak, počnite tako što ćete promatrati uobičajenu sklonost uma kojom želi izbjeći taj trenutak. Primijetit ćete kako budućnost najčešće zamišlja boljom ili gorom od sadašnjosti. Ako je zamišljena budućnost bolja, pruža vam nadu ili ugodno očekivanje. Ako je gora, stvara tjeskobu. I jedno i drugo je privid. Samopromatranjem u vaš život automatski ulazi više prisutnosti. Onoga trenutka kad shvatite

da niste prisutni, tada jeste prisutni. Kad god ste u stanju promatrati um, više niste u njegovoj zamci. Nastupio je novi čimbenik, nešto što ne pripada umu: prisutnost svjedoka.

Budite prisutni kao promatrač uma – promatrač misli i emocija, kao i reakcija u različitim situacijama. Budite barem podjednako zainteresirani za vlastite reakcije kao i za situaciju ili osobu koja vas je navela na reakciju. Također zamijetite koliko se često vaša pažnja premješta

u prošlost ili budućnost. Ne prosuđujte i ne analizirajte ono što ste zamijetili. Promatrajte misao, osjetite emociju, promatrajte reakciju. Nemojte iz toga stvarati osobne probleme. Tada ćete osjetiti nešto moćnije od bilo koje od tih stvari koje promatrate: tihu prisutnost koja promatra sebe u pozadini sadržaja vaših misli, onoga tihog promatrača.

Snažna je prisutnost potrebna kad neke situacije potaknu reakciju praćenu jakim emocionalnim nabojem, kao što je situacija u kojoj je ugrožena vaša slika o sebi, kad se u vašem životu pojavi izazov koji potiče strah, kad stvari »krenu nizbrdo« ili kad izroni neki emocionalni sklop iz prošlosti. U takvim trenucima skloni ste postati »nesvjesni «. Prevladaju vas reakcija ili emocija – i vi »postajete« ta reakcija ili emocija. Tada ih izražavate. Opravdavate se, pogrešno postupate, napadate, branite… ali to niste vi, to je obrazac reakcije, um u svom uobičajenom obrascu opstanka.

Poistovjećivanje s umom daje mu više energije; promatranje uma oduzima mu energiju. Poistovjećivanje s umom još više stvara vrijeme; promatranje uma otvara dimenziju bezvremenosti. Energija koju oduzimate umu pretvara se u prisutnost. Jednom kad uspijete osjetiti što to znači biti prisutan, postaje vam mnogo lakše jednostavno odabrati izlazak iz dimenzije vremena kad god vam vrijeme nije potrebno za neke praktične svrhe. Tada se dublje prepuštate Sadašnjem trenutku. To ne oštećuje vašu sposobnost korištenja vremenom – prošlošću ili budućnošću – kad vam je ono potrebno da se njime poslužite u neke praktične svrhe. To također ne slabi vašu sposobnost korištenja umom. Zapravo je poboljšava. Kad se koristite umom on će biti oštroumniji i usredotočeniji.

Ovaj trenutak – Sadašnji trenutak – jedino je od čega nikada ne možete pobjeći, jedini stalan čimbenik vašeg života. Što god se događalo, kako god vam se život mijenjao, jedno je sigurno: uvijek je Sadašnji trenutak. Budući da ne možete pobjeći od Sadašnjeg trenutka, za – što ga ne biste srdaćno dočekali, zašto se ne biste sprijateljili s njime?

Biti prisutan, biti ovdje i sada, daje nam pristup univerzalnoj Istini, višim aspektima našega bića, intuiciji. Ne možemo spoznati istinu ako nismo ovdje i sada, jer istina je dostupna samo u sadašnjem trenutku.

Ne možemo biti istinski slobodni u koliko nismo ukorijenjeni u sada, jer biti slobodnim podrazumijeva i slobodu od onoga što je bili i što će biti.

Ne možemo biti istinski sretni, ispunjeni u koliko nismo sada, jer sada je jedino mjesto gdje istinska sreća postoji.

Vaš najskriveniji osječaj Ja Jesam ni na koji način nije povezan s onim što se dogada u vašem životu, ni na koji način nije povezan sa sadržajem, vremenom. Osjećaj Ja Jesam sjedinjen je sa Sadašnjim trenutkom. Uvijek ostaje isti. U djetinjstvu i starosti, u zdravlju ili bolesti, u uspjehu ili neuspjehu, Ja Jesam – prostor Sadašnjeg trenutka – na svojoj najdubljoj razini uvijek ostaje nepromjenjiv. Često ga pogrešno smatramo sadržajem i stoga ]a Jesam ili Sadašnji trenutak doživljavate samo blijedo i neizravng kroz sadržaj svog života. Drugim riječima: vaš osjećaj postojanja zamagljuju okolnosti, bujica razmišljanja i mnoštvo stvari ovog svijeta. Sadašnji trenutak biva zamagljen vremenom.

I zato zaboravljate da ste ukorijenjeni u Postojanju, zaboravljate svoju božansku stvarnost i izgublli ste se u svijetu. Kad ljudska bića zaborave tko su, pojavljuje se zbunjenost, bijes, depresija, nasilje i sukobi.

No, kako je samo lako prisjetiti se istine i tako se vratiti svom domu: ja se ne svodim na svoje misli, emocije, osjetilne opažaje i iskustva. Ja se ne mogu svesti na sadržaj svog života. ]a jesam život,  ja jesam prostor u kojemu se sve dogada. ]a jesam svijest,  ja jesam Sadašnji trenutak. Ja Jesam.

To što tražim životima je cijelo vrijeme bilo prisutno u meni, u točki ovdje i sada.

Budha

Izvori: Eckhart Tolle, Osho, Mooji

Nakon što je nezavisni američki laboratorij Forensic Food lab, poznatog američkog alternativnog portala Natural News analizirao više od 1000 vrsta različite hrane, od “super” hrane do junk fooda preko vitamina, žitarica i svega što se danas nudi pod oznakom “hrana”, Mike Adams, urednik Natural Newsa došao je do jednog jedinog zaključka;

“Hrana je danas dizajnirana tako da ubija, a ne da nas nahrani! Na temelju onoga što sam vidio putem atomske spektroskopije i analize svih tvari koje ljudi konzumiraju na dnevnoj bazi, moram poručiti u grubo da je stanje zaista alarmantno”.

Izvor: atma.hr

Adams je rekao javnosti kako su istraživanja njegova laboratorija, a koja traju već dugi niz godina pokazala zastrašujuće činjenice; hrana danas izaziva smrt, psihičke bolesti poput demencije, stresa, depresije, neplodnosti koja se širi, do oštećenja pojedinih organa, ali i ono što je najvažnije, dolazi do gubitka sposobnosti čovjeka da razmišlja racionalno; dolazi do smetenosti, nedostatka koncentracije itd. Tu su i kožne bolesti, tumori, moždani udari i sve druge napasti koje se kriju iza riječi “Hrana”. “Puno je toga više nego što su analize pokazale, od kontaminacije hrane teškim metalima koje ljudi svakodnevno konzumiraju, a koje vode u grob same po sebi.”

“Ovdje se radi o potpuno namjernoj formulaciji toksičnih otrova u proizvodima koji se masovno koriste u cijelom svijetu.” Rezultat toga je, tvrdi Adams ono što vidimo: “Masovno ludilo, porast kriminaliteta, kolaps masovne radne snage, povećanje ovisnika o državnoj blagajni, kolaps demokracija koje ne mogu zaživjeti zbog kognitivne retardacije masa koje imaju pravo glasa, porast zatvorske populacije, ali i potpuni kolaps sposobnosti sveopće javnosti koja ne može shvatiti ni osnovne informacije, a koje im se serviraju u mainstream medijima.”

Dugoročne posljedice ovog raširenog trovanja hranom su kako upozorava Adams: “potpuna propast moderne ljudske civilizacije i to iz više razloga; ekonomske neodrživosti, ekološkog uništenja, masovne depopulacije stanovništva ali i političkog nasilja koji je sve češći, a zadnji primjer imamo u Ukrajini. Da, sve je to zbog hrane”!

Zastrašujući otrovi koje ljudsko biće konzumira

U svojoj detaljnoj analizi koju je proveo Adamsov laboratorij, on spominje velike količine kemijskih spojeva koje se, kako govori, koriste u podzemnim željeznicama, ali u i svoj široko rasprostranjenoj brzoj hrani, od restorana, preko, kruha, peciva, salama, sireva i svega suhog i mesnatog što možete naći na policama dućana. Također u velikim količinama u istim namirnicama pronađena je velika količina kemijskog azodikarbonamida koji se povezuje s rakom. No, to nije slučajno, nego, govori Adams – taj kemijski spoj namjerno se stavlja i bez ikakve potrebe u hranu za masovnu konzumaciju. “Ne postoji logičan razlog zašto kemikalija pod nazivom azodikarbonamid treba biti dodana primjerice, kruhu ili pecivu, i salamama, ona kemijski ne služi tim namirnicama i nema nikakvu nutritivnu ni zaštitničku svrhu. Čini se kako dodaje samo kao otrov za stotine milijuna potrošača koji ga bespotrebno konzumiraju.”

Adams se posebno bazirao i na vitamine koji je također zatrovani. Primjerice mnogi popularni umjetni vitamini (uključujući dječje) koje masovno ljudi koriste kao nadomjestak prehrani toliko su zatrovani bakrom da je to nevjerojatno. Vitamini se uzimaju na dnevnoj bazi, a takva konzumacija bakra dovodi do mentalnog ludila i psihoze. Naravno kada ljudi obole od mentalnih bolesti uslijed vitamina opet se okreću istim farmaceutskim otrovima.

“Osim u rijetkim iznimkama, prestnite kupovati superfood hranu i dodatake proizvedene u Kini, svjetski najzagađenijem proizvođaču hrane. Industriju američkih prirodnih proizvoda je praktički preuzela Kina u posljednjih deset godina, a mnogo od onoga što mislite da je sigurno i organski je zapravo jako zagađeno, slučajno ili namjerno, u kontinentalnoj Kini.”

Biljke koje kupujete zatrovane su olovom, tvrdi Adams, na temelju istraživanje njegova laboratorija. Biljke su tretirane raznim dodacima iz Kine prepunih olovom. Adams upozorava da je čak 90 posto biljaka koje su testirane imale u sebi zabrinjavajuće razine olova. Kako govori, olovo je teški metal koji oštećuje ljudski mozak. On uzrokuje demenciju i Alzheimera i ubrzava raspad ljudskog mozga. Zastrašujuće je da to ljudi koriste, napominje Adams.

To su samo neki od rezultata ovog istraživanja. No ovaj spektroskopski laboratorij pronašao je još nešto. A to su velike količine aluminija u zraku i na poljoprivrednim površinama, a koje padaju direktno sa neba. Adams tvrdi da su njegova istraživanja potvrdila da je planeta, zemlja i zrak prekrivena aluminijem. Izmjeren je zrak unutar laboratorija, izvan zgrade, oko poljoprivrednih površina i dokazano je da aluminija ima svugdje, ne možemo ga izbjeći, ali najveće koncentracije su naravno oko usjeva što dokazuje da se usjevi posebno tretiraju iz zraka otrovnim kemijskim supstancma poput aluminija. Za sve oni koje ne znaju Adams upozorava da je udisanje i konzumiranje aluminija uzročnik degenerativnih poremećaja mozga, cijele ljudske populacije.

Hrana kao oružje

“Ogromna je financijska dobit od: prvo trovanja mase, a zatim “liječenja” od nuspojava tog trovanja. Ovaj reket je tako masivan i tako je duboko ukorijenjen u našu današnju kulturu pohlepe da vrlo malo ljudi, čak i prepoznaje što se događa s njima. Ali da ne bude zabune: ne vrednuju vas po humanosti, duhu, originalnosti ili kreativnosti. Vi se vrednujete samo kao izvor naplate porezna u početku, a onda u konačnici kao “dobit za upravljanje bolestima”.

Adams govori: “Kao što možete vidjeti iz ovih malih primjera, hrana se danas koristi kao oružje protiv čovječanstva. To je vrlo podmukao i tihi rat protiv čovječnosti, vrlo dobro zakamufliran, a posljedice su strašne. Hrana koju jedemo mijenja ljudsko biće, a samim time i stvarnost koju živimo.

Rješenja

Prvo – masovno buđenje. Drugo – uzgoj vlastite hrane ili kupujte od lokalnih farmera koji kvalitetno uzgajaju. Ne kupujte prerađenu hranu u supermarketima (posebno su opasni umjetni zaslađivači kao aspartam i sodium nitrat). Osim u rijetkim iznimkama, prestate kupovati superfood hranu i dodatake prehrani proizvedene u Kini, svjetski najzagađenijem proizvođaču hrane. Budite sumnjičavi i prema “prirodnim” proizvodima koji su često jako obrađeni i rafinirani na neki način. Pitajte o zemljama podrijetla. Provjerite prisutnost teških metala.

Zaključak

“Prvi svjetski rat vodio se u rovovima s vojnicima i stvarnim oružjem od olova! Drugi svjetski rat bio je namjerno izazvan i bio je genocidnog karaktera. Bitka se vodila naprednim kinetičkim oružjem, ali i kemijskim oružjem osmišljenim od farmaceutske industrije. Nakon Drugog svjetskog rata i nacističke ere rat se prividno prikriva, a vođe iz nacističkog doba osnivaju farmaceutsku industriju koja u svojim rukama drži i hranu i lijekove cijeloga svijeta (npr tvrtka Bayer). Treći svjetski rat je u tijeku. On se odvija upravo sada protiv svakog živog bića.”

Ako ne vjerujete u ove izjave ili ih smatrate pretjeranim, samo pogledajte generalno fizičko, psihičko i duhovno stanje današnjeg stanovništa,a posebno mladih – i sve će vam sjesti na svoje mjesto.

naturalnews.com

Prenosi: atma.hr
.

Podijelite članak sa prijateljima!

Moglo bi se činiti da naslov ukazuje na prilično ‘mlitav’ način da se svlada ‘moć’ urote Illuminatskih hibrida, ali nije. To je jedini način da se to uspješno obavi. Sve proizlazi iz mijenjanja nas samih i nadjačavanja programa koji nas kontrolira i upravlja našim ponašanjem. Mogao sam reći da moramo organizirati prosvjedne povorke i javne rasprave ili da trebamo organizirati oružani otpor, kako neki predlažu. Ako se namjeravamo suprotstaviti zavjeri dok se nalazimo u istom lom programu, kakvog to, dovraga, dobra može donijeti? Samo bismo dolili ulje na vatru, na globalnoj razini. „Sili se moramo suprotstaviti silom, a vatri vatrom.” Doista? Što dobivate u takvim
situacijama? Dvostruku silu i dvostruku vatru. „Moramo ustati i boriti se.” O, odlično zamišljeno, sada imamo dvije strane koje se bore, a ja mislim da se to zove ‘rat’. „Moramo ratovali da bismo zaustavili ratove.” Hej, zašto se ne borite za mir, pa ćemo imati dvije jednako beskorisne stvari istovremeno? Boriti se za mir, ratovati da bi se spriječili ratovi jest glupa dvomisao a, baš kao što kompjutorski testosteroni mogu žudjeti za borbom, u ovakvoj bici vladajuće strukture imaju sve potrebno oružje da pobijede.

Još nešto: jesu li ikada borbe protiv diktature postigle išta osim nove diktature pod novim nazivom?
Fašizam, komunizam, demokracija, sve su to diktature u različitim oblicima zato što predstavljaju manifestaciju iste sile. „Vanjski” mir može doći jedino kroz „unutarnji mir”. Crni Jelen (Black Elk), duhovni vođa Oglala Sijuksa, kaže: Prvi mir, koji je najvažniji, proizlazi iz duša ljudi koji su uvidjeli svoj odnos i svoje jedinstvo sa svemirom i svim njegovim silama, koji su uvidjeli da u središtu svemira boravi Wakan-Tanka [Veliki Duh], da se to središte zapravo nalazi posvuda i da je ono unutar svakog od nas.
To je pravi mir, a svaki drugi mir je samo njegov odraz. Drugi mir je onaj koji se sklapa između dva pojedinca, a treći onaj koji se sldapa između dvije nacije. Međutim, iznad svega morale shvatiti da između nacija mira nikada ne može biti sve dok se ne spozna da pravi mir, što cesto govorim, obitava unutar ljudskih duša.
Potreban je pomak u svijesti ili se ništa neće promijeniti. Kako i bi, kada ova razina svjesnosti – Svijesti – koja je sudionik u stvaranju vibracijskog zatvora samo nastavlja dodavati rešetke. Albert Einstein je rekao da se „problemi ne mogu riješiti na onoj razini svijesti na kojoj su stvoreni”. Iako je bio sasvim u pravu, mnogi pokušavaju činiti baš to. Vidim istraživače koji uspijevaju osvijetliti neke aspekte zavjera, i nek’ im je sa srećom, ali oni su još uvijek zatočeni svojim religijskim uvjerenjima koja su dio urote.

Gostovao sam u jednoj američkoj radio-emisiji kada me je jedan kršćanin, protivnik zavjera nazvao ‘Sotonom’, na osnovu toga što ne vjerujem u Tsusa’. Nebitno što sam posvetio većinu svog života razotkrivanju onoga što se zbiva, budući da nisam sljedbenik njegove religije, treba me osuditi i odbaciti. Takvi se ljudi ‘bore’ protiv zavjere dok su istodobno njome prošiveni. Oni nikada neće biti nositelji oslobođenja, između ostalog i zato jer ga zapravo ne žele. Ne traže oni slobodu za sve, nego slobodu za njih i njihova uvjerenja. Kad bi bili na vlasti, nametali bi narodu svoja uvjerenja jednakim žarom kao Iluminati danas. Vidjeli smo to kod onih koji su bježeći od „vjerskih progona” iz Europe
nametnuli strogu puritansku vjeru u Americi čim im se za to ukazala prilika. Naravno da jesu, slijedili su isti program kao i ostale inačice kršćanske religije koja ih je natjerala da pobjegnu u Ameriku. Dakle, još jednom imamo isti program drugog naziva. Jedan televizijski producent rekao mi je kako se član pokreta istine o napadima 11. rujna ne želi pojaviti zajedno sa mnom u snimanom dokumentarcu.
Osim toga, taj me pokret ne poziva na svoje manifestacije, iako sam o zavjeri 11. rujna pisao i govorio daleko prije nego što je ta mogućnost ikome od njih pala na pamet. Ne žele da ih se povezuje sa mnom zato što prelazim granice njihove percepcije. Oni se mogu nositi s činjenicom da su zla ljudska bića mogla izvršiti napade 11. rujna kako bi opravdali veće nametanje kontrole i napade na druge države zbog nafte, no, čim se dotaknete iluzorne prirode stvarnosti i entiteta iz drugih dimenzija, njihovi se umovipozatvaraju jednako brzo kao što se drugima zatvaraju umovi u odnosu na njih i njihova uvjerenja o događajima 11. rujna. Kako li često ljudi postupaju prema drugima na način kojeg osuđuju kada se tako postupa prema njima samima. Nimalo me ne dira što su me te ‘zavjereničke’ organizacije odbile. Uvijek sam radio sam i uvijek ću raditi sam, pa me organizacije uopće ne zanimaju. Ovo izdvajam tek kao izvrstan primjer kako se nešto pokušava promijeniti na onoj razini svijesti koja je to stvorila. To nikada nije uspjelo, iz jednog jednostavnog razloga: jer je nemoguće.
Jedino pristupanjem višim razinama Svijesti možemo preobraziti ono što su stvorile gušće razine. Ovo znači otvaranje naših umova i srca tako da se možemo povezati sa višom Svjesnošću. Spominjući zatvorene umove, savršeno opisujemo tu situaciju. Ljudsko energetsko polje postaje balon niske frekvencije koji tjera svoje stanare. David Shainberg, američki psihijatar iz Psihijatrijskog instituta William Alanson White, smatra da su misli energetski vrtlozi koji mogu postati nepokretni i kruti. Ovi vrtlozi su druga razina procesa koji spaja neuronske mreže i stvara kruti, repetitivni niz kojeg one ispaljuju ‘očitavajući’ stvarnost. Shainberg kaže da se ovi nepokretni, gusti vrtlozi ispoljavaju u vidu čvrstih uvjerenja, krutog osjećaja za stvarnost i nepromjenjivih stavova. Ovo također ide i u obrnutom pravcu, pa kruti stavovi i uvjerenja stvaraju guste vrtloge i nepomične neuronske mreže. Ove mreže i energetska polja niske frekvencije (drugačiji izraz istih uvjerenja) su ono što zatvara kanale čakri i zadržava nas u stvarnosti pet osjetila, blokirajući svjesnu povezanost s Beskrajnom sviješću. Kao što sam rekao, čak će i većina članova pokreta za istraživanje
urota doći samo do točke gdje njihova kruta uvjerenja blokiraju put i sprečavaju njihove neurone da ih ispale u višu orbitu odakle se vidi daleko šira slika. Ti ljudi također žele zadržati svoju ‘vjerodostojnost’ u javnosti, stoga dozvoljavaju da ograničena percepcija većine ljudi postane njihova. Budite ‘vjerodostojni’, budite mentalni rob, vi znate da to ima smisla.

Prvi korak u razbijanju ovih čvrstih energetskih polja koja nas drže u neznanju i ropstvu je prestanak prosuđivanja na osnovu refleksne akcije. Otvorite um Svekolikoj Mogućnosti. To ne znači da morate prihvatiti sve što čujete, naravno da ne. To znači prestati s odbacivanjem nečega samo zato što je u suprotnosti s vašom trenutnom percepcijom stvarnosti i mogućnostima. Sjetite se da Svekolika Mogućnost znači da je sve moguće. Ovo možda zvuči samo po sebi razumljivo, ali obično se zaboravlja. To ne znači da se nešto, ako je to nešto moguće, mora i događati; već jedino znači da je
to moguće, stoga pustite da informacija o tome uđe u vaš sustav obrade podataka bez apriornog odbacivanja. Energija će odmah poteći ravnomjernije i snažnije, čim se vaš um otvori a energetska ljuska počne pucati. Sad otvorite srce i osjetite informaciju koju razmatrate. Što vam vaša intuicija, vaše znanje govori o tome? Nije bitno što vam govore misli; što govori vaša intuicija o njenoj valjanosti? Je li to ‘da ili ‘ne’, ‘možda ili „ima u tome istine ali ne razumijem sve”? Pod otvaranjem
srca mislim na otvaranje srčanog vrtloga u sredini vaših grudi, što sam otkrio da je najsnažnija veza s intuitivnim znanjem. Vizualizirajte da se otvara još više te će se vrtlog i otvoriti, zato što energija reagira na svijest. Kako i ne bi kada energija jest svijest? Ova prosta načela otvaranja vašeg uma prema Svekolikoj Mogućnosti, filtriranja informacija i iskustava kroz intuitivno znanje i nastojanja da sami budete promjena koju želite vidjeti u svijetu, preobrazit će vaš život i odvesti vas na daleko višu razinu svjesnosti. Vaše će se vibracijsko stanje ubrzati i postati još snažniji magnet, a vi ćete se moći svjesno povezati s Beskrajnom svjesnošću – mirnom i tihom samosvjesnom Sveukupnošću.

David Icke

Izvor: znakovi-vremena.net

Mi smo sve (i ništa); mi smo svugdje (i nigdje); mi smo sve što postoji, što je ikada postojalo i što će ikada postojati, u vječnom i beskrajnom SADA. Nas su samo izmanipulirali da to zaboravimo. Ne postoji „moja malenkost”, osim ukoliko dopustimo da naša uvjerenja stvore takvu iluziju, a čak ne postojimo ‘mi’, već jedno beskonačno ‘ja’.

Naša ograničenja samo su naš osjećaj ograničenja. Iluzija nas može kontrolirati samo kada mislimo da je stvarna.

Glava vjeruje da je Amerikanac ili Britanac, Arapin ili Židov. Ona vidi samo dijelove, ne cjelinu. Vjeruje u svjetlost i tamu, lijevo i desno, dobro i zlo; a takva tvrdokorna uvjerenja stvaraju iluzornu dvojnost. Glava prilagođava ono što ‘vidi kako bi to potvrđivalo njena uvjerenja i vidi ono što joj se kaže da vidi. Zovete li sebe Amerikancem, Arapinom, Židovom, Australcem, Afrikancem ili Kinezom; vi razmišljate u okvirima podijeljenosti i malenog. Ili ste Kršćanin, Hindus, Budist ili Musliman?  To su ideologije, vjerovanja u neku apsolutnu istinu u beskraju mogućnosti.  Istina jednostavno jest; svi mi jednostavno jesmo. To je sila bez imena.

Ako možete dati naziv ili titulu onome što jeste i u što vjerujete da jeste, rob ste iluzije. Osoba je misaoni konstrukt. Tko je spreman odbaciti osobu, najdragocjeniju misao?

Govorimo o tome kako smo odvojeni, dok u stvari, mi uopće nismo odvojeni. I ne možemo biti, zato što je Jedno uvijek Jedno. Preciznije rečeno, nasjeli smo na iluziju odvojenosti, dvojnosti i polarnosti, i kao takvi stvaramo holografski privid odvojenosti. Ne trebamo se ponovno povezati, jednostavno moramo shvatiti da nikada nismo ni bili odvojeni. Osjećaj podijeljenosti indoktrinirana je iluzija.

Vani i unutra – to su samo lažne podjele, kao što su sve podjele lažne. No one su potrebne jer teško je razgovarati bez riječi. Ali tada shvatite da postoji samo jedno, a za to jedno ne postoji pojam ni unutra ni vani. Ono je jedno, a to jedno ste vi.

Nema podjela – smrt je život, život je smrt. Sve podjele postoje zato jer je um nesposoban vidjeti da ono što je kontradiktorno može biti jedno. Zbog svoje logike um ne može vidjeti kako jedna stvar može biti i jedno i drugo. Um misli: ili ovo ili ono.

A život je oboje, postojanje je oboje zajedno. Zato nije ispravno reći da je postojanje i jedno i drugo, već je ono jedna silna jednost.

Da bi postojalo iskustvo, mora postojati drugost, dvoje, dualnost, ali pošto je sve Jedno, Bog, i pošto ništa ne postoji izvan Boga, dvoje može postojati samo kao privid, iluzija. Drugost, dualnost nije slučajnost, greška, ono je način na koji se manifestira sve što postoji, način na koji možemo i imamo ovo iskustvo, ili drugim riječima, ne postoji univerzum niti postojimo mi, postoji samo iskustvo univerzuma i nas. Ne postojim ja koji piše ovaj članak na zaslonu ekrana, ne postoji ekran, ne postojite vi koji čitate ovaj članak, već postoji iskustvo mene i vas kako čitate odnosno pišem ovaj članak. Ne postojite vi niti postojim ja, postoji samo iskustvo pisanja i čitanja, jer Jedno je uvijek Jedno. Drugost, dualnost samo je privid, iskustvo koje se manifestira unutar Jednote.

Ono što vidimo je ples prolaznosti. Sve dolazi i odlazi. Ali ima nešto što ne dolazi i ne odlazi. To je čista, nepromjenjiva Svijest. I to je ono što jesmo. Ti nisi slika koju imaš sam o sebi. Ponekad um dođe i kaže, „Svijest dolazi i odlazi“, ali što bi svjedočilo dolasku i odlasku Svijesti? Još jedna Svijest? Ne postoje dvije svijesti. Misao, „Svijest dolazi i odlazi“, je sama po sebi misao koja se pojavljuje u jednoj i nepromjenjivoj Svijesti koja već ti/mi jesmo.

Svijest je u svima ista, sve je Jedno. Ne postoje podjele, već samo iluzije podjela.

Spoznaj istinu

Prosvijetljenost nije neko stanje ekstaze. Prosvijetljenost nije uzbuđenje. Ekstaza je stanje uzbuđenija, to je stanje uma, lijepo stanje uma, ali ipak samo stanje uma. Ekstaza je iskustvo. A prosvijetljenost nije iskustvo jer nema više uma da ga doživi.

Ekstaza se još uvijek nalazi u domeni ega, ali prosvijetljenost je iznad ega …

Prosvijetljenost, spoznaja JEDNOTE manifest je blaženstva i unutarnjeg mira, a unutarnji mir postaje vanjski mir. Sukob u Vanjskom’ svijetu samo je odraz rata u svima nama. Pomirimo li se sami sa sobom, pomirili smo se sa samim životom, jer mi smo sam život.

Mi smo sve (i ništa); mi smo svugdje (i nigdje); mi smo sve što postoji, što je ikada postojalo i što će ikada postojati, u vječnom i beskrajnom SADA. Nas su samo izmanipulirali da to zaboravimo. Ne postoji „moja malenkost”, osim ukoliko dopustimo da naša uvjerenja stvore takvu iluziju, a čak ne postojimo ‘mi’, već jedno beskonačno ‘ja’.

 Ja - u jedno i isto vrijeme ja je svih živih bića, i stoga moje ja – ne poznaje nikakve prepreke; tako je cijela stvarnost u meni, a moje ja ispunjava cijelu stvarnost. Sve što jest - to sam ja! U svemu što volim, ja volim moje ja, jer jedino što mislimo da ne volimo je ono što još nismo uspjeli da prepoznamo u sebi!

  JA JE ŽIVOT I JEDINA STVARNOST, I TKO GOD JE UPUĆEN U SEBE – I NA TAJ NAČIN USPIO DA UPOZNA SEBE POTPUNO – VOLI SVE I SVAKOG PODJEDNAKO, JER JE JEDNO SA NJIMA.

.

U cjelokupnom, ovom, uniuverzumu nema nikoga i ničega „drugog“ osim – MENE: vječnog, vječitog i beskonačnog MENE!

Ja sam Postojanje…. Ja sam koji Jesam, uvijek sam bio i uvijek ću biti….

Ali kako bih znao da sam Postojanje, trebam znati kako nisam nepostojanje jer ono ne može biti…. Kada bi nepostojanje bilo, postojalo bi….

Ja sam vječnost…. Ja sam apsolut…. Ali kako ću znati da sam vječnost ako ne znam što je prolaznost, kako ću znati da sam apsolut, ako ne znam što je relativitet?….

Zato moram iskusiti prolaznost da bih spoznao vječnost koja Jesam….. Moram iskusiti smrt, da bih znao što je život…. Kako ću znati što je bijelo, ako ne znam što je crno?…. Kako ću znati što je dobro, ako ne znam što je zlo?… Kako ću znati što je sreća, ako ne znam što je patnja?…. Kako ću znati što je ljubav, ako ne znam što je strah?….

Zato sam kreirao bezbroj mogućnosti, kako bih znao da sam Ja jedina mogućnost….

Ali u relativitetu sam izgubio osjećaj apsoluta…. Stvorivši bezbroj mogućnosti, stvorio sam i neograničeni izbor…. Međutim, drugačije ne mogu spoznati svoj apsolut, svoju veličanstvenost, svoje savršenstvo…. Ne bez relativnosti, ne bez nesavršenstva….

Kako sam u relativitetu izgubio osjećaj svojeg Ja i prigrlio zamjenski ja (ego), prepušten sam donošenju prosudbi i odluka, imam osjećaj kako moram birati između ponuđenih mogućnosti, između onoga što sam stvorio…. Između dobra i zla, između ljubavi i straha, između sreće i patnje… Zaboravio sam da život nije obveza, već prilika da iskusim Postojanje….

U svom zaboravu, odvojenosti od samoga sebe, ja (ego) biram…. Biram između stvari koje sam stvorio u svom egoističnom umu…. Između pojmova koje sam izmislio kako bih definirao «sebe» (svoj ego)…. Ne shvaćam kako ne moram birati, jer u stvarnosti nemam što birati…. Dobro i zlo postoje samo u mom umu, i postojaće dok god ih hranim svojom mišlju… I dok god ih kao takve stvaram, kao takve ću ih i činiti….

Izgubio sam Znanje, i zato sam sebi kažem: “Oprosti si, jer ne znaš što činiš!”….

Sve je na Meni (odnosno na Nama), kao što je uvijek i bilo, i kao što će uvijek i biti…

Ja sam Ja, ali sam morao postati Mi kako bih se spoznao….

Izvori: Mooji, Osho, David Icke, Smisao Života

S ovim četvrtim dijelom, završit ćemo priču o silama koje upravljaju našim životima. Ovdje ćemo spomenuti prirodne sile, ego, kolektivno nesvjesno i podsvijest.

Prirodne sile:

Ovdje nećemo spominjati sile planete Zemlje, koje neupitno utječu na naš život (recimo voda, hrana, nadmorska visina, geografski položaj itd.,), nego ćemo spominjati prirodne sile koje se nalaze u čovjeku. Spomenut ćemo samo emocije i nagon.

Emocije;

Često puta volimo misliti da su naše emocije isključivo naše i ničije više? Mislimo da su naše emocije neotuđive i da nikad nikome ne bi dali da upravlja našim osjećajima, pogotovo onima koje su vezane za naše najmilije? Pa ipak, koliko god da nam bilo teško prihvatiti, ponekad naše emocije koje potječu iz temeljnih emocija (strah i ljubav) ipak nisu naše nego su nam nametnute. Svi znamo za jednostavne primjere manipuliranja i nametanja emocija kao što su ljubav prema domovini ili sportskom klubu. Ali okrenimo se onim intimnijim emocijama, emocijama usmjerenim prema našim najdražim. To su emocije za koje smo uvjereni da nam nisu nametnute. Ali sile nas i ovdje mogu izigrati. Uzmimo jednostavni primjer, a to će biti dan kada se kršćani sjećaju svojih najbližih osoba koje su preminule – dan Svih svetih ili „Sesvete“. To je dan kada su neki ljudi emotivniji nego inače. Tad se kolektivno kršćani podsjećaju na svoje najdraže koji više nisu s njima. Osoba koja je na taj dan emotivnija nego inače, ona je takva samo jer je uvjetovana sociološkim pojavama, u ovom slučaju, kolektivno obilježavanje dana kada se sjećamo preminulih osoba. Da je ta osoba rođena u Kini ili Indiji, ili da je samo druge religije, tad ne bi obilježava taj dan, i taj dan bi joj bio kao i svaki drugi. Ta osoba bi bila tužna na sasvim neki drugi dan ili možda uopće ne bi bila žalosna ako joj je društvo od malena učilo da duh nije tijelo i da je ta osoba živa i sretna i nakon smrti. Ovdje su dva bitna faktora (i nekoliko podfaktora) koja utječu na ponašanje i izražavanje emocija u ovom slučaju.

1. Rođenje u određenom društvu, odnosno kulturološkoj sredini

2. Sociološki uvjeti tog društva, a to su:

a) vjerska pripadnost

b) povijesno društvene okolnosti. Npr; ako dođe do miješanja vjera, kod te nove     vjere ne mora se držati do nekih tradicija ili društvo može biti više sekularno ili pak može strogo držati do vjere.

c) posebne osobne okolnosti. Npr; određeni događaji u životu koji su utjecali na razočaranje u vjeru ili suprotno, događaji koji su uzrokovali produbljivanje vjerovanja.

3. Svjesnost same osobe

To su uvjeti koji oblikuju naše misli u navedenom slučaju. Na naše emocije utječu još mnogi faktori, najjednostavnije, reći ćemo da su to društveno ekonomski. Misli se odražavaju na emocije. No, nije stvar samo u mislima. Stvar je i u informacijama koje su utisnute u podsvijest. Te informacije također utječu na naše osjećaje. Recimo, tuga prema preminuloj osobi jer smo podsvjesno uvjereni da je to kraj. Ili strah prema nečemu (nekome) zbog trauma prouzrokovanih od strane te osobe ili određene situacije. Jednostavan primjer je slučaj kad doživimo traume kao mala djeca. Te informacije se utiskuju u nama i utječu na naše ponašanje, misli ali i emocije. Kao što vidimo, jedna od najvećih sila koja (će) utječe na naše ponašanje je rođenje u određenom društvu, odnosno u određenoj kulturološkoj sredini, koja nas polako (ne)svjesno usmjerava u životu, nas same, naše misli i naše osjećaje. Tu je naravno i individua. Odnosno osjećaj i potreba pojedinca da razvija svoje mišljenje, vjerovanje, karakter, odnosno da razvije svoj vlastiti život. Taj unutrašnji osjećaj, različitog je stupnja i snage kod ljudi. Taj stupanj unutrašnje potrebe osobnog i svojstvenog razvoja, ovisi o kojekakvim faktorima. Jednim djelom to su vanjski faktori, a drugim djelom to je unutrašnja životna sila.

Nagoni:

Najveći nagon, a možda, (naglašavam možda) i jedini iz kojeg se šire ostali, je nagon za preživljavanje. U ovaj nagon možemo svrstati ostale podvrste nagona, kao što su seksualni nagon, nagonski strah, pa čak i ljubav jer bez ljubavi ne možemo preživjeti. Pa težnja zajednici, težnja za hranom, borbom i mirom. I tako dalje. Pod nagonom za preživljavanje, nalaze se neke ironične pojave. Želimo preživjeti, pa se možemo boriti za komad zemlje. Ali znamo da nas borba može uništiti pa težimo miru i ljubavi. To su nagonske potrebe koje su dio čovjeka. Naravno, kada svrstavamo ljubav pod prirodni nagon, i označavamo ga kao podvrstu nagona za preživljavanje, misli se na ljubav fizičkog podrijetla.

Koliko god da težimo da se ubijamo i razaramo, u svemu tome, ipak postoji i nagon za opstanak. I ne samo nagon pojedinca da preživi, nego tu je i nagon društva da opstane. Čovjek podsvjesno teži društvu, jer ga je u samoj srži strah biti sam. „Homos solitarius aut bestia aut deus“  „Čovjek samotnjak ili je zvjer ili je bog“. Kaže stara latinska poslovica. Glavna sila koja čovjeka tjera da bude u društvu je strah. U gomili se osjećamo sigurnijim. To je svima jasno. Prema Frommu, glavni razlog što čovjek teži društvu, je strah od ludila. Jer jedni druge činimo čovječnim, osjećamo se živim, imamo smisao postojanja. Imamo sukobe, mržnju i ljubav koji nam daju osjećaj živosti. Bez toga, običan čovjek može biti izgubljen u mračnom ludilu. Mi ne možemo opstati jedni bez drugih. I zato, koliko god da se mrzimo, uvijek ćemo težiti barem nekom malom društvu. Ili, osim ako ne spoznamo boga u sebi, Atmana. Dubokom spoznajom i svjesnošću, više ne ovisimo o drugom čovjeku i društvu, jer životnu energiju, ljubav i sigurnost, dobivamo izravno iz Izvora.

Sile su svuda oko nas i igraju se sa nama kao sa lutkama. Pa i onda kad pomislimo da smo slobodni, uvidimo da to nismo!

Kako se osloboditi toga? Zapravo, pravo je pitanje kako se osloboditi samoga sebe? Tu u nama se režu konopi. Treba se vratiti na početak. Dijete, kao biće koje je tek došlo na ovaj svijet, nema misli. Misli se oblikuju uz pomoć rečenica. A pošto ne zna govoriti, nema riječi. Nema riječi, nema misli. Dijete je podsvjesno biće. Recimo, osjeti da nema majke, osjeti strah i počne se plakati. Kad je majka tu, osjeti mir i ljubav. A kad nema misli, nema niti procjenjivanja, osuđivanja itd…

Čim manje misli odnosno prosuđivanja, proces vaše transformacije biti će nezaustavljiv

Nagoni od čovjeka čine automat. Nagonski reagiramo i mislimo. Upoznavanjem nagona, počinjemo ih se oslobađati. Nagoni nam služe za preživljavanje u ovom svijetu i zbog toga, oni sami po sebi nisu loši. Loše je u tome što smo postali njihovi robovi. Umjesto da nam služe, mi služimo njima.

Ego

O egu su napisane bezbrojne riječi, slova i stranice, pa će ovdje biti dovoljno samo da se spomene da je ego jedna od najvećih sila koja upravlja našim životima. Ali niti on nije slobodan jer je vezan za vanjske sile, recimo društveno ekonomske. Tu silu on sam i stvara i postaje ovisan o njoj, time se krug zatvara.

Kolektivno nesvjesno;

O kolektivnom polju može se puno toga reći. Ovdje ćemo samo ukratko spomenuti neke primjere kako informacije u energetskom polju mogu utjecati na naš životni tok. Kad se uspijemo odmaknuti od tog toka, počinjemo razmišljati svojom glavom i tad krećemo na put slobode. Ovo polje, možda je najviše proslavio C. G. Jung. Prema njemu, u kolektivnom nesvjesnom, nalaze se informacije koje utječu na naše živote. Te informacije su kao zrcalo.

Ovo polje je izvan vremena i prostora. U njemu se sadržane sve informacije koje su se dogodile a možda i one koje će se dogoditi. To polje je jedna velika TV kamera koja snima i bilježi. Slika se emitira u našim životima. Tko padne pod utjecaj te slike, postane njom opijen, postaje rob informacija kolektivnog polja

Ovdje, u našem svijetu, informacije iz kolektivnog polja su kao reklame koje nas opijaju i mame. Te informacije su u obliku obrazaca i mišljenja društva, njihova vjerovanja ili pak individualnog karaktera, o čemu je govorio Jung, a to su arhetipovi. Arhetipovi su samo uloge koje preuzima ego. Primjer mogu biti polje intelektualca koji se boje priznati i uvidjeti pojave u društvu koje su van njihovog razumijevanja. Odbacivanje čudesnih iscjeljenja, pojava inteligentnog života van ove planet. Ili recimo potiskivanje i odbacivanje činjenice da ljudi mogu hodati po žaru a da se ne ozlijede. To je dobro utvrđena činjenica, koju neki i dalje potiskuju i smatraju varkom. Tu se javlja potiskivanje. Zašto? Ovdje se odmah moramo nadovezati na ego, jer je očito da se potiskivanje uvijek tiče ega ali i kolektivnog polja. Prvo, ego potiskuje očite činjenice iz očitog razloga jer želi zaštiti svoj identitet. Njegov identitet je osoba koja se je godinama školovala, mučila učeći za ispite, trošeći mnogo privatnog vremena, živaca i emocija posvetila istraživanju. Sve to su temelji, kao cigle koje je ta osoba gradila i sada, netko sa nekim očitim dokazima (recimo iscjeljenje „neizlječive“ bolesti), urušava sve ono što je ta osoba dala za ono čime se bavi. Ta osoba se osjeća ispunjenom u poslu kojim se bavi, sve emocije, tuge, sreće, sve je sadržano u tom radu i sada postoji opasnost da netko to uruši. Tu se javlja strah da bi se ti temelji koje je ego gradio, (svoj identitet) mogli urušiti. U tom slučaju, intelektualac nije dovoljno intelektualan (a za ovo niti nije bitna inteligencija nego svjesnost), da bi spoznao istinu i sile koje utječu na njegovo iracionalno ponašanje. Njemu njegova uloga i emocije zamagljuju um. One su ga opile i ponaša se kao pijanica koja mora težiti potiskivanju. Tu se javlja strah od gubitka svega što je ikada imao i znao. Prihvaćanje istine, značilo bi početi iz početka. Neki ljudi u tome vide predivnu i čudesnu priliku, dok većina na to gleda kao prijetnju.

I tu je onda kolektivno polje. Ponašanje kolektivnog polja ovdje postaje vrlo zanimljivo i nadasve intrigantno

Tokom vremena, kako ego izgrađuje identitet, te informacije upisuju se u energetsko polje planete i odražava se na naše ponašanje pa čak i na našu fizičku strukturu što se spominje u teoriji o morfogenetičkom polju. Ovdje sada nećemo ulaziti u biologiju. Za primjer, taj utisnuti obrazac, odražava se na taj način da upravlja našim vjerovanjima, načinom ishrane, kulturom, oblačenjem itd. Dakle, nije stvar da nas samo društvo usmjerava u određenom smjeru, nego je stvar u tome da sve nas, određeni kolektivni obrazac usmjerava u nekom smjeru, što dokazuje i ideja morfogenetičkog polja. I tako, kako se stvara kultura, kako se društvo razvija, razvija se i polje koje je ogledalo društva, ono je stup društva. Zanimljivo je to, da na početku, kada polje nije zrelo, kada je u fazi rađanja, ponaša se kao neki stroj. On samo daje neki odraz, samo zrcali informacije. Ponaša se kao običan mehanizam. Ali tokom vremena, događa se jedna zanimljiva stvar, a to je da se polje sve više razvija sve dok jednog dana ne dođe do nivoa kojeg mogu najjednostavnije predstaviti i imenovati kao umjetna inteligencija! Dakle, to polje više nije samo obično skladište informacija, ono tokom vremena postaje ni manje ni više nego samoorganizirajuća, inteligentna matrica. I kao takva, kao i svako svjesno biće, ima potrebu da se održi i obrani od neprijatelja. Svatko tko ju pokuša mijenjati ili potpuno uništiti, biti će smatran smrtnim neprijateljem. Onaj tko je protiv sistema, njega treba uništiti. U ovom slučaju ta umjetno proizvedena svijest, ta matrica oblikuje ljudsko mišljenje. Kolektivno polje pretvorilo se je iz običnog programa u superračunalo sposobno održavati samog sebe, biti neovisan. Biti neovisan je samo uvjetno rečeno, jer kao i svakom stroju, treba mu hrana a to je čovjek, društvo. Kao takav, potrebna mu je hrana, treba preživjeti. Hrana su iste vibracije koje su ga i stvorile. Stoljećima, čovječanstvo je stvaralo kolektivno polje „teške“ vibracije. To je energija sačinjena od nasilja, sa malom dozom ljubavi. Takva vibracija se odražava na naš život. Ona se ne može naglo mijenjati, velikom revolucijom. Ona se malo pomalo mijenja. Tu matricu, „škaklja“ ta promjena, i naravno da se odupire toj smetnji. Ali kako se sve više mijenja vibracijom mira, tako i ona sama postaje mir. Kolektivno polje utječe na naše živote samo onoliko koliko joj to dozvolimo.

Arhetipovi

Arhetipovi su univerzalni obrasci ponašanja. To su uloge u našim životima koje preuzima ego.

Arhetipove ćemo najbolje razumjeti ako na život doslovno gledamo kao kazalište ili predstavu. Život je predstava u kojoj glumci (mi), preuzimamo određene uloge a to su arhetipovi. Te uloge nam omogućuju da doživimo određena iskustva koja smo si predodredili. Iz njih, vučemo neke lekcije, znanje i mudrost, bilo u ovom životu ili u jednom od života. Oni su osobni izazovi koje smo si sami postavili. Izazovi nas jačaju, osnažuju, tjeraju nas da napredujemo i evoluiramo. Arhetip je obrazac, znači informacija u kolektivnom nesvjesnom polju koja se reflektira na naše živote. Dakle, ta informacija se reflektira kao uloga. Najgore za čovjeka može biti ako se neke uloge prihvati čvrsto i onda ju ne zna pustiti. Da bi razumjeli, uzet ćemo jedan primjer.

Primjer: Na ulici sam sreo jednog čovjeka i počeli smo razgovarati. Požalio se kako mu je teško. Ima ženu i malo dijete i navodno žive samo od dječjeg doplatka. Kad sam ga upitao da li im država još nešto daje, rekao je da su im nudili preko tisuću kuna ali nisu htjeli uzeti iz nekakvog glupog razloga, kao što je osjećaj ponosa ili tako nešto. Istina, od dodatnih tisuću i nešto kuna i ne može se bog zna kako živjeti, ali bi im opet bilo lakše.

Ovo je primjer kako je siromah preozbiljno shvatio i primio ulogu siromaha. To je bila odluka ega da odigra ulogu siromaha do maksimuma. Dakle, kao što je bilo spomenuto u jednom od tekstova, ako maknemo jednog tlačitelja, na njegovo mjesto vrlo lako će doći drugi. On neće iskočiti iz grma tek tako, nego će nastati jer smo ga mi podsvjesno hranili i stvarali ga. Tlačitelje stvaraju žrtve i obratno. Ali ako žrtva ne postane svjesna ovog procesa, ona će se do smrti držati te uloge. I ne samo to, nego će se dogoditi ono što nam se događa već tisućama godina, a to je da će se ta uloga prenositi na slijedeće generacije. Najgore je to, kada uloga žrtve postane kolektivna! To je najbolje objašnjenje kako funkcionira obrazac. Kao što je spomenuto, obrazac je utisnuta informacija u kolektivno polje koje se odražava na društvo iz generacije u generaciju. Imamo radikalne primjere nekih nacija kao što su Palestinci, neki manje radikalni primjeri mogao bi biti Hrvatski narod, ali najgore je to, da cijeli planet boluje od jedne velike bolesti a to je uloga žrtva – tlačitelj. I tako, u polju se je stvorila jedna informacija koja nas oblikuje iz razloga jer smo u toj matrici i nitko nam ne govori da postoje vrata kroz koja možemo izaći. Odlogiranje iz matrice, iz ovih arhetipova, u biti je jednostavna kao što je i spomenuto na samom početku ovih tekstova. Prvi korak je njezina spoznaja, treba ju rastvoriti, iznijeti na svijetlo dana. Kada ju prepoznamo (što je i cilj ovih tekstova), već smo napravili veliki napredak. Idući korak je čišćenja tih informacija koje su programirane iz kolektivne, u našu privatnu matricu. Mi smo savršeni i zbog toga nema potrebe da čistimo sebe, nego samo moramo pročistiti te informacije koje su se nataložile u bunaru našeg života. Mi smo kao bunar, a svaki prolaznik u njega baci neko smeće. To moramo očistiti. Dakle, postoji jedna kolektivna matrica i osobna. U procesu odlogiranja, događa se i proces reprogramiranja vlastite matrice, što se još naziva Nulto stanje.

Sam bit arhetipova i je da izvučemo iz njih lekcije i da ih nakon toga transformiramo. Ako ne težimo transformaciji, to znači da ne težimo evoluciji. Stojimo na mjestu i ne krećemo se. Kretanje je razvoj i život.

Dakle, uloga žrtve je jedna od najgorih koje možemo preuzeti bilo iz kolektivnog polja, bilo da ju sami stvorimo sa „partnerom“ tlačiteljem. Odnos ta dva arhetipa, ima puno dublje uzroke i posljedice nego što se čini na prvi pogled. Puno toga ovisi u kakvom su odnosu te dvije uloge. Taj odnos utječe na vrstu uloga i kako će se te uloge izraziti u ulozi tlačitelja ili žrtve. Nije isto, odnosno ne mora biti isto, ako su oni u obiteljskom srodstvu, ili ako se radi o odnosu između uloge žrtve i tlačitelja kao predstavnika kolektiva, recimo vlade. Takve uloge će drugačije odigrati svoje predstave. Recimo, uloga djeteta kao žrtve, može biti iz više razloga. Uzmimo primjer da roditelj tuče dijete samo iz nužde, kad napravi neki kvar i uvijek nakon toga, kaže mu da ga voli. Nešto o tome je pisano i u djelu o alergijama. Kasnije, kada odraste, takva osoba može preuzeti ulogu žrtve, samo zato jer je u njemu usađena informacija da ljubav boli i da će na taj način, preko boli izgraditi odnos sa roditeljem i drugim bližnjima. To se može odraziti i kao neka bolest. Podsvijest stvara bolest jer je programirana da smatra da jedino uz pomoć boli može imati ljubav i održati taj odnos sa roditeljem. Ili može pak podsvjesno narušavati odnos sa roditeljima, bilo samo buntovnim ponašanjem ili ovisnostima iz istog razloga. Buntovno ponašanje je samo pokušaj privlačenja pažnje (ljubavi) i energije o čemu je pisao James Redfield, što ulazi u područje energetske psihologije. Ovdje je bitno za shvatiti da je ljubav prema drugim ljudima duboko u nama usađena (pogotovo prema roditeljima) i kod ljudi koji nisu i nemaju skladne odnose, ona se može izraziti na vrlo čudne načine. Ali to čudno je samo uvjetno rečeno, jer sva ta izražavanja ljubavi nama su čudna samo zato jer ne poznajemo pravu prirodu funkcioniranja ljudskog bića. Da navedemo dva primjera. Poznato je da neki (možda i velika većina) zlostavljači, često puta budu uvjereni da kada zlostavljaju svoju obitelj, da rade za njihovo dobro. Recimo, drže ih zatvorene u podrumu jer misle da će ih na taj način zaštiti od vanjskog svijeta. Ili ih siluju jer su i njih silovali i tako je kod njih deformirana energija koju zovemo ljubav. Silovatelj želi izraziti ljubav prema drugim ljudima, ali on to radi na deformiran i iskrivljen način. Kao što je i rečeno, sve što radimo u životu, radimo samo zato jer smo odvojeni od Cjeline. Seks je samo primjer podsvjesne i finalne potrebe da se čim više približimo i ujedinimo sa drugim bićem. To je naravno nemoguće učiniti u ovom obliku jer nas tijela sprječavaju u tom procesu. Silovanje je čin koji je sličan virusu u računalu. Virus poremeti sustav rada. Računalo više ne funkcionira kao nekada, izbacuje čudne informacije koje nemaju smisla. Tako i taj čin. Poremeti sustav protoka energije, i  onda se ta energija izražava na čudan način. Naravno, tu je i osjećaj moći nad drugim ljudima a moć je kao snažna droga. Ona opija i zavodi, moć je opijum. Silovatelj kao i neki sadist, uvjerava se u iluziju da bi potisnuo neke svoje impulse koji su u njemu naravno iskrivljeni (traumama) i nisu njegovi pravi. Sadist sebe uvjerava u iluziju da kažnjava svoje bližnje jer ih na taj način upozorava i daje im lekciju što smiju raditi u životu, daje im lekciju što je opasno a što ne i tako dalje. On je uvjeren da čini dobro, a zapravo zadovoljava svoje impulse. Silovatelj isto tako može misliti da daje ženama utjehu i ljubav, ali time prikriva istinu koju zna u podsvijesti, a to je da takav način davanja ljubavi vodi u patnju i uzrokuje bol. On time želi pokazati kakva je nepravda njemu učinjena. Ali da ne bi duljili, idemo dalje.

Još jedan zanimljiv primjer žrtve, koja patnjom želi sačuvati ljubav, mogu biti slučajevi žena s rakom dojke. Neke žene se nikako nisu mogle riješiti tog problema. Stvari su išle na gore, ali kada su uz pomoć određenih ljudi, ušli u njihovu podsvijest, shvatili su da te žene bolešću žele okupiti svoju obitelj. Strah da će se obitelj raspasti ako ozdrave, sprječavao je njihovo ozdravljenje. Izvlačenje tih informacije na vidjelo, omogućilo je ozdravljenje i nestanak straha.

Primjera kako nam služi patnja i kako ego preuzima ulogu po pitanju financijske situacije, možemo nabrajati, ali idemo dalje. Ali primjere vjerojatno znate i sami, kao što su jamci za kredite. Jamac svjesno ulazi u rizik. I onda, kad vrača tuđi dug, traži krivca, a krivac je samo i jedino u ogledalu! Oni jedan drugoga hrane i podržavaju jer jedan bez drugoga ne može opstati. To je jedna od najgorih uloga koje možemo odabrati. Ponekad te uloge biramo nesvjesno, dok ponekad svjesno biramo ulogu žrtve, kao što je primjer jamca za kredit! To je primjer kada svjesno ulazimo u eventualnu patnju.

Podsvijest

Podsvijest se još naziva i autopilot, unutrašnje dijete, „mehanizam“ za snimanje i puštanje informacija itd. Podsvijest je puno jača od svjesnog uma. I time, ona upravlja našim životima. Time, mi se pretvaramo u žive mrtvace, ako ne preuzmemo kontrolu nad našim životima. Podsvijest je definitivno jedna od najjačih sila koje utječu na naš život. Ali samo i jedino kada je ona pod utjecajem ostalih sila. Jer u konačnici, podsvijest i je energetsko polje za prikupljanje informacija koje se u životu reflektiraju na naše ponašanje a time i na naš život. Mnogobrojne informacije su nakupljene u nama. Na žalost, veliki broj njih je teškog (ono što zovemo negativno) podrijetla. Takve informacije koče bića u njihovom razvoju. Zbog našeg ne znanja o funkcioniranju ljudskog bića i samog života, skloni smo okrivljavati druge za naše nedaće i probleme. Naravno, te negativne informacije dolaze iz okoline, time, možemo okolinu okriviti za našu životnu situaciju. Ali u konačnici, mi možemo biti gospodari tih informacija. Možemo učiniti s njima što želimo. Čuvati ih, prihvatiti ih ili ih jednostavno obrisati i krenuti ispočetka. Okrivljavanje drugih ne vodi nigdje drugdje osim u patnju. O funkcioniranju podsvijesti, dosta toga je napisano u mnogim knjigama, pa se ovdje više nećemo zadržavati.

Moć pojedinca je nemjerljiva

Epilog:

Dakle, kao što smo vidjeli, iako ste uočili mane ovoga društva, odbacili ih i počeli živjeti drugačije od društveno zadanih normi, to ne znači ujedno da ste se i oslobodili konopa sila koje vas vuku. Baš obratno, to može značiti da ste se ponovno zapleli u još jednu paukovu mrežu, samo toga niste svjesni. Samo ste promijenili program matrice. Sad živite bar donekle onako kako ste htjeli, to vas čini prividno sretnim. Hranite se onako kako želite, vjerujete ili ne vjerujete u ono što želite, itd… Pa koja je onda manjkavost takvog puta, pitamo se? Ako su na vaš način života utjecale sile, onda je takvo stanje, takav mir samo prividan. To ćete već sami iskusiti. Uvjereni ste da ste sada oslobođeni od utjecaja društva jer više ne vjerujete u vjeru kao društvo u kojem živite, ne hranite se kao to društvo, ne oblačite itd, ali postoji velika vjerojatnost da ste i dalje rob matrice, sami ste si napravili dodatni program u njoj, program koji vam daje lažnu sliku i lažni (privremeni) mir. Ako ne možete makar i razgovarati sa osobom drugačijeg svjetonazora, ako vas živciraju takve osobe, ako kritizirate, ako vas ometa tuđe mišljenje, tuđi tekstovi itd… Onda ste i dalje kao muha na paukovoj mreži. Zbog toga je navedeno – privremeni mir! Prema svojim reakcijama, vrlo jednostavno ćete znati na kojoj ste razini. Zato je i navedeno da je bitno da se ne odvajate od društva s kojim ne dijelite iste svjetonazore. Dobro je tu i tamo biti i u tom društvu, jer će vam to biti dobar trening. To je trening za umiranje, kako ide jedna pjesma Hladnog piva. To je trening za umiranje vašeg ega, odnosno arhetipova ili osobnosti. Ego je osobnost. On je takav i takav, živi na takav i takav način. Ovo je odličan način kako da provjerimo na kojoj smo razini. Ali kako da se odmaknemo van matrice, kako da se otrgnemo od tih silnih mreža tih sila, koje nas prožimaju iz svakog kutka? Pa to je također vrlo jednostavno. Sve one potječu iz vana. Ego potječe iz nutrine, ali on se razvija zbog utjecaja iz vana. Već je spomenuto da se u nama režu konopi. Ne možete se popeti tamo negdje gore i tražiti početak veza konopa i sila. Ne postoje nikakve ljestve. Nema niti potrebe da ih tražimo. Prauzrok svega su naše misli. Ako svemu pridajete pridjeve ili dualitete, recimo, oni još nisu na dovoljnoj razini svijesti da bi to razumjeli, oni su mesožderi, oni su takvi i takvi… To su misli, one uvijek stvaraju dualitete, tako funkcionara ovaj svijet. Pravi put, je put bez misli. Tada ste sigurni da se sile vama više ne igraju. One se tope i odlaze od vas. Unutarnja tišina je praiskonski Izvor. Ona ne osuđuje, ne prosuđuje, ne stvara vas ovakvim ili onakvim, ona samo je i postoji. Da dam primjer; kada mi je poznanik želio potvrditi svoju tezu o načinu ishrane koji je standardan u društvu i drugačiji od mojeg, tad sam samo promatrao!!! I znalo mi se je dogoditi bezbroj puta da prosuđujem, on to još ne razumije, on nema dovoljno intelekta i znanja da bi razumio itd… I uvijek mi je unutarnji glas govorio: sad si poput njega, prosuđuješ i osuđuješ! Vrlo jednostavno. Pokušajte samo promatrati. Dozvolite si takve treninge. Već sam dobio primjedbe od neukih ljudi, da ako odbacimo sebe, ovakve kakvi jesmo, da onda niti ne bi više mogli komunicirati, pa zar ćemo komunicirati tako da ćemo svi šutjeti? Ništa nije dalje od istine nego takva misao. Ljudi još uvijek imaju veo, maglu ili zid pred očima, pa niti ne mogu vidjeti kakav se predivan horizont pruža s druge strane. Ali stvari stoje upravo obratno. Upravo zbog toga što jesmo, zbog ega, ne možemo normalno komunicirati, nastaju sukobi, mržnja, odvajanje, ratovi itd.. Uvijek možemo dati komentar na tuđe mišljenje, to je i poželjno jer tako učimo i napredujemo. Ali naš problem je u tome da imamo vrlo jak ego. On je prepreka normalnoj komunikaciji. Nestankom ega, počinje pravi život! Tek tada ćemo moći međusobno komunicirati i događat će nam se suprotne stvari od onih koje smo doživljavali sa egom. Tek tada ćemo osjetiti zbližavanje, radost, ljubav, neće biti potrebe za potvrđivanjem itd… Kada dajemo svoje mišljenje ili komentar, kod nesvjesnih ljudi izražava se ego (to se često može uočiti i kod ljudi koji se bave duhovnošću), koji samo želi potvrditi svoju istinu – tu nije ništa rečeno, on ne zna ništa, nije na dovoljnoj razini svijesti, tu su rečene same tlapnje, gluposti, itd… Znate i sami kako to ide. Mnogi bi se zapitali, pa kako onda da reagiram? Maknite ego, pa ćete vidjeti! Tada, ćete samo imati potrebu dati svoje mišljenje, nadopuniti nekoga, itd… I to bez ikakve potrebe potvrđivanje neke svoje istine. Kao što je rečeno. Oslobađanje od sila ne leži u razumijevanju, nego upravo obrnuto, u nerazumijevanju. Tim silama možemo dati imena i brojeve, možemo ih staviti na vidjelo dana, dati im oblike i boje. To je razumijevanje. To činimo da bi smirili naš um. I to je sve. Time, možda se ovi tekstovi čine besmislenim. Ali…

Da bi našli mir, moramo spoznati nemir

Um se nikada ne može osloboditi tih sila, jer opstanak uma, ovisi o vanjskom svijetu koji je prožet tim silama. Ne samo to, te sile i čine ovaj materijalni svijet. Sama misao je i stvorila ovaj svijet. Može li materijalni svijet postojati bez tih sila? Bez nekih sila, ovaj svijet ne bi mogao postojati. Recimo sila privlačenja. Bez nje, materija ne bi bila materija. Bez nje, ljudi se ne privlačili jedni drugima što dalje vuče svoje posljedice. Ovo je svijet dualiteta i privlačenja. Neke sile kao ove su nužne i neizbježne. Oslobađanje od sila leži van uma, transcendentacijom misli. Oslobađanje je bezmisao!!!  Biti bez misli, jer misli su podložne vanjskom utjecaju. Dokle god mislimo, mislimo jer sile iz vana utječu na nas. Oslobađanje od sila je u biti vrlo jednostavno. Prema njihovoj anatomiji, možemo vidjeti da imaju svoje osobine. Jedna od njih je da dolaze iz vanjskog svijet a ne iz unutrašnjeg!!! Ne zaboravimo, čak i one koje se nalaze u kolektivnom polju, dolaze iz materijalnog svijeta i nalaze se van četvrte dimenzije i tako utječu na ljude danas, prije 200 godina i utjecat će i na ljude za tisuću godina ako i dalje ostanu usidrene tamo….. Nismo još odgovorili na pitanje, kako bi izgledao svijet bez tih sila, ili barem sa silama privlačenja i dualiteta, jer su one temelj materijalnog svijeta? Pa to bi doista bilo zgodno za vidjeti. To i mene zanima. I ovaj put išlo bi opet ispočetka. Krenulo bi se od tišine, pa onda od misli, jer misao kreira svijet a kasnije sve se vrati kao bumerang i onda taj svijet (sile), kreiraju misao. To je isto kao i sa računalima. Stvorili smo računala da si olakšamo život, da njima upravljamo a na kraju je ispalo da ona upravljaju nama. Postali smo ovisni o njima. Naš život je jedno putovanje. Kreiranje je započelo sa mislima, put je bio dugačak i izgubili smo se na tom putu. Sada učimo ponovno kako se vratiti doma. Učimo kako da opet mislima stvaramo stvarnost, a ne da živimo u uvjerenju kako stvarnost stvara nas, da smo marionete u nemilosrdnim rukama sila. Mi i jesmo marionete, ali samo zato jer smo si to dopustili. Samo zato jer je ovo putovanje za čovjeka bilo dugačko (iz ljudskog gledanja) i jednostavno smo zaboravili neke stvari. Ali ponovno učimo, budimo se i sazrijevamo. S pogleda duše, taj zaborav je samo tren u njezinoj vječnosti.

Oslobađanje leži u ne razumijevanju, jer kada mislimo da razumijemo tada mislimo. A misli su pokretane silama koje dolaze izvana.

Budi slobodan čovječe, isprazni um. Budi prazan da bi se ispunio i opet krenuo ispočetka.

Ivan

Kako svijest izgleda? Izgleda kao ništa. Kakvog je oblika? Nema oblik. Koliko je velika? Nema veličinu, neograničena je. Kakve su joj odgovornosti? Nema odgovornosti, a opet bez nje ništa ne može biti manifestirano, ništa ne može postojati, ništa se ne može pojaviti, ništa se ne može iskusiti. Ona je srž samog postojanja.

 Što god da se manifestira-događa se, ništa se ne događa vama, ništa nije osobno. Uočite to. Sve se događa u svijesti, ali ništa se ne događa svijesti.

.

Jedini uvjet da biste pročitali ovaj tekst, jest da potpuno primijenite ono što pročitate.
Ako ne namjeravate provesti u djelo savjete koji se nalaze u ovom tekstu, preporucujemo Vam da okrenete stranu i nastavite dalje. U suprotnom, snosit ćete svu odgovornost koju donosi lijenost, a to je, nemojte ni malo sumnjati, užasna stvar.

Cilj i namjera ovog teksta je da uzdrma temelje discipline u vašem biću i pokrene tok energije i života u pozitivnom smjeru. Ništa lakše, a opet, ništa teže.
Inspirirani Danom Millmanom, piscem poznate knjige “Put mirnog ratnika”, po kojoj je snimljen i istoimeni film, odlučili smo kako bi bilo dobro prenijeti pouke koje čine suštinu ovih dijela.

Ove pouke i savjeti su koncipirani tako da probude i prošire našu svijest i stoga je neophodno shvatiti ih ozbiljno i primijeniti kada god to naš usnuli um dozvoli.

Prva istina koja je svima poznata, na ovaj ili onaj način, jest da je naš život jedna velika učionica. Mi smo rođeni kako bi učili, kako bi širili našu svijest o svijetu oko nas i o nama samima. Rođeni smo da rastemo u svakom smislu.

Ono što mnogi ne znaju, a što Dan Millman objašnjava divnim pričama, jest kako mi to učimo.  Nijedan fakultet, diploma, ili titula nije mjerilo vašeg znanja. Toga morate biti svjesni, iako ta činjenica predstavlja jak udarac za ego, pogotovo ako je većim djelom utemeljen na intelektu. Mjerilo našeg znanja predstavlja samo naše iskustvo. I ovo je formula koja je apsolutna i vječna istina.

To najbolje ilustrira priča o jednom učenom i školovanom mladiću koji je većinu vremena provodio čitajući razne knjige i gomilajući različite vrste znanja.  Prilikom jednog  putovanja, došao je na obalu velike rijeke te zamolio lađara da ga preveze prijeko. Dok su plovili rijekom, da bi mu vrijeme brže prošlo, mladić poče pričati o svojim znanjima, o knjigama koje je pročitao, školama koje je završio i time ostavio veoma impresivan utisak na lađara. U jednom trenutku lađar mu reče: “Nema sumnje gospodine, naučili ste izuzetno mnogo, ali da li ste naučili plivati?”
“Pa ne, nisam”, odgovori mu mladić.
“Bojim se da je vaše znanje u tom slučaju beskorisno”, reče lađar, “ jer naš čamac tone.”

Praktične pouke donose nam mudrost dublju od one koju stečemo iz teorijskih pouka.  Ono što ljude plaši, jest da iskustvo nije uvijek pozitivno. Međutim, pouka je uvijek pozitivna, bez obzira koliko iskustvo bilo negativno.

Svaki uspeh je proizvod niza neuspjeha. To je način na koji učimo. Metodom pogrešaka mi učimo kako nešto uraditi ispravno. Djeca su najbolji primjer za to, jer nitko ne radi toliko grešaka i ne uči toliko brzo kao djeca.

“Griješimo samo onda kada ne učimo na greškama”

Zašto bi se itko plašio neuspjeha ako ima u vidu da on nosi pouku, a pouka nosi mudrost.  Dakle, svaki neuspjeh vodi nekom postignuću. Razlika između uspješnih i neuspješnih ljudi je u tome što su uspješni bili ustrajni i uporni, ne dozvoljavajući da im neuspjeh bude krajnji cilj. Nijedan neuspjeh nije konačan osim ako vi tako ne odredite.

Sedam izdavača odbilo je „Prohujalo s vihorom“ Margaret Mitchell, prije nego što je netko prihvatio to djelo; engleski romanopisac John Creasey odbijen je 753 puta prije nego što je objavio prvu od svoje 564 knjige. Više od stotinu banaka odbilo je zahtjev Walta Disneya prije nego što mu je jedna napokon odobrila zajam za izgradnju Disneylanda.

Što više naučimo, to smo prilagodljiviji i to manje pogreška ponavljamo. Učenje iziskuje promjenu; promjena podrazumijeva gubitak obrazaca; gubitak obrazaca podrazumijeva umiranje starog; umiranje starog rađa novo. Zapravo se ništa ne promijeni dok se mi ne promijenimo.

Postoji samo jedan način da se izađe iz šablona nametnutog života, i on je sljedeći (ovaj savjet je praktičan i mora se primijeniti):
Važno je svjesno opažanje vlastitog ponašanja i vlastitih postupaka.

Zvuči lako, ali je u stvari izuzetno teško biti svjestan sebe i svojih postupka. Svako tko je ikada probao da prati i promatra sebe, shvatio je da nije u stanju biti svjestan više od par minuta, ako čak i toliko. Što znači biti svjestan samog sebe?

To znači osvijetliti svaku svoju  misao, emociju, ili djelo. Znači vidjeti to, osjetiti, kada prođe misao kroz glavu, reći sebi: „Hej, ja sam sada pomislio na to i to“, ili u trenutku nadolazećeg bijesa postati svjestan da se bijes pojavljuje, te ne reagirati na njega, već ga promatrati, kao da je neki stranac. Dovoljno je samo promatrati svoju emociju, ili misao i ona je već osviještena. Dakle svjesnost znači neprekidno samopromatranje. Promatrajte emociju kao da je stranac. To je odnos osvješćivanja.  Opazite kako se krećete i kakvi su ton i boja vašeg glasa u različitim situacijama – posebno u stresnim, u kojima je većina ljudi „nesvjesna“. Promatrajte sebe u situacijama upoznavanja novih ljudi (možda nismo svjesni da zagrizemo u snu, ili se namrštimo kad god upoznajemo nekoga). U svemu postoje obrasci i jako je važno osvijestiti ih.

Što smo više svjesniji, to veću kontrolu nad svojim životom dobivamo/imamo. Dok se u potpunosti ne osvijeste, ljudi su samo brodovi u oluji sudbine. Tek kada zagospodarimo vlastitom sviješću, more će se smiriti i moći ćemo birati svoj pravac.

Mnogo lekcija se mora naučiti na tom putu i bolje ih je učiti na vrijeme, jer ukoliko ih izbjegavamo, ili zaobilazimo, one će nam se vraćati u sve težim oblicima. Nevolja je jedan od načina na koji univerzum privlači našu pažnju. Tjelesna nas bol potiče da uravnotežimo tijelo.

Emocionalna patnja otkriva nam naše iluzije i otpor. Duševna patnja otkriva iscjeljujuću moć sadašnjeg trenutka. Neke boli nije moguće izbjeći, ali kad naučimo slušati blage životne pouke, patnja se rasplinjuje.

Jako bitna spoznaja je i ta da mi ne možemo odrediti ishod neke situacije, ali zato možemo odrediti svoj trud. Mi ne možemo znati da li ćemo pobijediti u nekoj igri, ili ne, da li ćemo dobiti posao koji želimo, ili pronaći ljubav. Ali zato možemo odrediti trud koji ćemo u to uložiti. Što god mislili, ili osjećali, sumnjali, ili strahovali, usprkos našoj prošlosti, ili roditeljima, naš trud i dalje oblikuje naš život.

Stoga uložite trud, a tada prihvatite ishod. Pustite ono čime ne možete upravljati.

Mnogo toga nije u našim rukama. Neki postupak može biti ispravan, ali u pogrešnom trenutku on ne služi ničemu. Kao što djelovanje može odražavati hrabrost, čekanje može odražavati mudrost.  Ali, ako čekamo da dobijemo dopuštenje, da se osjećamo motivirano, da postane lakše, da strah nestane, ili da na vrbi rodi grožđe, mogli bismo propustiti svaku priliku za djelovanje. Ako čekamo savršeni trenutak, mogli bismo otkriti da uopće nismo živjeli.

Ljudi koji predugo razmišljaju prije nego što načine korak, mogli bi čitav život provesti na jednoj nozi. – Anthony de Mello

Primjena ovoga načela – i življenje sa svrhom – znači pitati samog sebe, ne samo “Što moram učiniti?”, već i  “Kada je najbolje vrijeme da to učinim?”.

Ono što smo posijali dobrotom, vraća nam se kao žetva iznenađenja; poslani darovi vraćaju nam se u drukčijim omotima. Dobra dijela i vrline nalik su sjemenkama koje se množe; posadimo jednu mladicu i požanjemo šumu zahvalnosti.

Najjednostavniji čin velikodušnosti blagoslivlja onoga koji daje, ali ako dajemo da bismo primali, naše se nade razbijaju na obalama vezanosti. Stoga zbog davanja dajte najbolje od sebe i najbolje će vam se vratiti.

Testirajte ovo pravilo:
- Navedite troje ljudi koje dobro poznajete.
- Za svaku osobu navedite što ste joj točno, konkretno dali jučer, u proteklih sedam, ili mjesec dana.
- Za svaku osobu navedite što vam je točno, konkretno dala. Ako dobro razmislite, mogli biste ustanoviti da ste primili barem onoliko koliko ste dali.

Mrtvi sa sobom nose samo ono što su dali. – DeWitt Wallace

Duhovni život započinje i završava se tijelom. Ono je naša jedina imovina koja traje čitav život. Možemo meditirati, vizualizirati i sanjati, ali ne možemo izaći iz tijela ako najprije ne uđemo u njega. U uravnoteženom stanju tijelo i duh zajedno stvaraju energiju i obilje u našim životima. Ravnotežu postižemo putem “svetog trojstva zdravlja”: svakodnevne tjelesne aktivnosti, zdrave hrane i kvalitetnog odmora.

Uravnotežite tijelo. Vjerujte njegovoj mudrosti. Iz tog temelja proizlazi sve drugo. Moramo slušati svoje tijelo i svoju prirodu jer ćemo samo tako biti povezani sa životom oko nas. Moramo biti svjesni ciklusa jer oni su prirodno ustrojstvo života, poput četiri godišnja doba koja beskrajno slijede jedno drugo.

Teškoće s vremenom prolaze, kao i užici, jer što god se uzdigne, mora pasti, a što god padne, ponovno će se uzdići u ovom, ili onom obliku. To je priroda svijeta. Ciklusima života ne možemo upravljati, ali možemo ih jahati kao konje, ili blage valove. Prihvaćajući promjene vlastitih doba, krećemo se u skladu s ciklusima vlastitoga svijeta.

Slušajući sebe, promatrajući se, mi širimo svijest i tako podižemo vibraciju cjelokupnog sveta oko nas, doprinoseći njegovom razvoju. Ovaj put nije lak i strah vreba iz svakog kuta, spreman da nas zaskoči i vrati u tamu. U tim trenucima, samo se sjetite riječi velikog Milorada Pavića : „Jedan od puteva u pravu budućnost, iako ima lažne budućnosti, jeste ići u pravcu u kom raste tvoj strah.“
I produžite dalje.

Milan Bojić za magazin Sensa
Prenosi: novasvest.com

 Dok će neki od nas bar djelomično prihvatiti ideju da je ovaj svijet baziran na lažima i strahu, i da je strah izvor patnje ljudskih bića, istovremeno, vrlo je malo onih koji će tu zastati i zapitati se, zašto je tome tako. Odakle takvo stanje dolazi i koga bismo trebali kriviti za to? Da li vjerujemo da je sama priroda ta koja je za to kriva, ili postoje neke više sile koje se trude da to bude i ostane tako? Da li vjerujemo da se taj problem, kao i njegovo rješenje nalaze tamo negdje drugdje, u nekom drugom, izvan nas, a ne ovdje i sada, u nama samima?

Stvarnost je onakva kakva jest, ona ne laže, ne glumi, ne predstavlja se onim što nije, stoga sve laži, prevare i strahovi nastaju, postoje samo u našim glavama i dolaze od nas samih. Dakle radi se o tome da je taj problem u nama, pa stoga i njegovo rješenje treba da krene od nas, prvo na pojedinačnoj a kasnije na kolektivnoj razini. To je prva i najvažnija stvar koju bi trebalo razumjeti, u protivnom, mi ćemo uvijek biti podložni da postanemo žrtve nekog od mnogih “spasitelja” koji su se dobrovoljno izjasnili kako će nas zaštititi i preuzeti odgovornost za nas, na sebe.

Tek kad čovjek vidi objektivno stanje stvari i odakle ljudska patnja stvarno dolazi, tek će onda biti u stanju da svjesno povuče, odnosno prekine podržavati, hraniti a samim time i održavati ovu na obmanama i lažima, na STRAHU temeljenu stvarnost.

Što je strah? Kako on nastaje? 

Strah se definira kao ‘Neugodna emocija uzrokovana uvjerenjem da je netko (ili nešto) opasan, da će nanijeti bol ili predstavljati prijetnju’ te ‘Osjećaj strepnje i tjeskobe uzrokovan prisutnošću ili prijetećom blizinom opasnosti.’ Po tim kriterijima gotovo svatko doživljava određenu razinu straha: ‘Hoću li izgubiti posao?’ ‘Dolazi li kraj mojoj ljubavnoj vezi?’ ‘Hoću li uspjeti platiti režije?’ ‘Što će biti s mojom djecom?’ Cijelu biste knjižnicu mogli napuniti razlozima koje ljudi pronalaze kako bi strahovali i osjećali se uznemireno, tjeskobno i zabrinuto.

Kada je situacija loša ljudi se zabrinuto pitaju što da glede toga poduzmu. A kada je situacija dobra brinu se hoće li situacija postati loša.

Upravo takovo, psihološko stanje straha nije u vezi sa bilo kakvom konkretnom i istinskom neposrednom opasnošću. Ovakav psihološki strah uvijek se odnosi na nešto što bi se moglo desiti, a ne na nešto što se dešava upravo sada. Vi se nalazite na ovom mjestu i u sadašnjem trenutku, a vaš um je u budućnosti. To stvara prazninu strepnje. Uvijek se možete uhvatiti u koštac sa sadašnjim trenutkom, ali ne i sa nečim što predstavlja ništa drugo do projekciju vašeg uma – ne možete se uhvatiti u koštac sa budućnošću.

Važnost straha bilo gledano sa pozicije onoga koji pomoću utiranja straha pokušava doći do određenih ciljeva, ili pak onoga koji je žrtva, koji se želi osloboditi okova iluzija straha, ogromna je. Zašto, zato što je strah glavni alat u rukama manipulatora pomocu kojeg se mase ljudi stvara tek poslušnim robovima, dok je pak sa druge strane, strane onih koji su manipulirani pomoću straha, strah najveća prepreka ka oslobađanju od strane manipulatora stvorenih iluzija.

Strah je temelj svekolike kontrole nad ljudima jer:

(a) manipulatorima daje energetsku moć i

(b) ljudi preplavljeni strahom uradit će i pristat će na sve za što vjeruju da će ih zaštititi od čega god da strahuju, uključujući na dokidanje njihovih ili tuđih sloboda.

Strah kao temelj današnjeg društva

Da strah skoro pa u potpunosti upravlja današnjim čovjekom, a samim time i društvom, jasno je vidljivo na svakom koraku, jer ako malo bolje promatramo same sebe ili druge, vidjet ćemo da je strah skoro pa uvijek temelj našeg djelovanja ili nedjelovanja, no, pošto strah nosi mnoge maske i dolazi u mnogo oblika, za većinu ljudi on ostaje neprepoznat.

Strah se može javiti kao strah od neuspjeha ili pak ismijavanja, strah od različitosti ili pak kao strah od neuklapanja, strah od gubitka, strah od novog, strah od siromaštva, bolesti, smrti… sram, osuđivanje, nelagoda, briga, strepnja, napetost, fobija, mržnja, nasilje… samo su neka od lica/maski te različitih manifestacija straha.

Primjerice, Sram je tek strah od neuspjeha i ismijavanja. Osuđivanje je strah od različitosti. Nelagoda je strah od neuspjeha i osuđivanja. Briga je mješavina straha od neuspjeha i ismijavanja. Strepnja je strah od osuđivanja, neuspjeha, ismijavanja… Napetost je manifestacija brige, straha od neuspjeha, ismijavanja, osuđivanja… odnosno svaki strah satkan je i u sebi sadrži potencijal manifestiranja svih vrsta i oblika strahova, bilo da se radi o strahu od neuspjeha, ismijavanja, različitosti, neprihvaćanja, gubitka, bolesti, smrti ili pak srama, osuđivanja, nelagode, brige, strepnje, napetosti, mržnje, nasilja… svaki strah ima potencijal svih vrsta i oblika strahova, i što je najgore, svaki taj strah postaje temeljem naših izbora i djelovanja.

Sve negativno proizlazi iz straha, sve negativno jest manifestacija straha, odnosno strah, samo u različitim oblicima.

Ako je strah temelj našeg izbora te samim time djelovanja, kuda nas vodi taj izbor, jer svako djelovanje iz straha na kraju će manifestirati novi strah. “Strah rađa strah.” – Kontrolu i moć nad drugima želimo iz straha, a kada steknemo kontrolu i moć, tada živimo u strahu od gubitka te moći. Oni koji manipuliraju, manipuliraju iz straha, oni koji su manipulirani, manipulirani su pomoću straha.

“Naši izbori “tek su manifestacija straha, straha od toga što će drugi reći ili misliti o nama, te dokle god našim izborima upravljaju strahovi, strahovi će biti upravo ono što će “naši” izbori manifestirati. Danas ne radimo ono što mi želimo, već što drugi  žele i očekuju od nas.

Dakle svaki izbor koji je temeljen na strahu na kraju će stvoriti još straha, iliti još nelagode, nerazumijevanja, osuđivanja, brige, strepnje, napetosti, fobije, mržnje, nasilja, ratova…

Moramo znati da strah nije zaštita od neugodnih događaja, od ismijavanja, nasilja i ratova već upravo njihov uzročnik. Svo zlo ovoga svijeta ukorijenjeno je i proizlazi iz straha, ne obrnuto. Iz straha se borimo za slobodu i mir, dok je sam “strah” nasilje i ropstvo, iz tog razloga je i sam Platon rekao: “Od slobodnog čovjeka(dakle slobodnog od straha-iluzija) ne može se napraviti rob, jer je slobodan čovjek i u zatvoru je slobodan”.

Strah je iluzija (umotvorina)

Ne znam dali ste do sada primijetili, ali ono što je zajedničko i što na kraju krajeva čini svaki oblik straha, je misao. Misao koja se nikada ne temelji na onom što je, već na onom što bi moglo, ponavljam, MOGLO biti. Dakle strah je tek proizvod naše mašte, naših misli i vjerovanja u misli.“Strah se ,,hrani,, našom vjerom u njega. Strahu je potrebno da vjerujemo u ono što nam priča, u što nas uvjerava”.

Will Smith je to lijepo objasnio u svom novom filmu “After Earth” rekavši: “Strah nije stvaran. Strah jedino postoji u našim mislima o budućnosti. Proizvod je naše mašte, nečega što ne postoji niti je ikad postojalo. Strah je vrlo blizak ludilu.” te dodaje, ali opasnost, opasnost je stvarna, ali strah, strah je iluzija.

Strah je ukorijenjen u iluziji, hrani se i održava iluzijom, i kao takav, ne može biti ništa više od iluzije. Koliko god laži povezali zajedno, one ne mogu tvoriti istinu. Laž je laž pa čak i onda kada je prihvaćena, smatrana istinom. Strah je iluzija jer je satkan od iluzija. Prihvaćanje straha kao stvarnosti, jednako je prihvaćanju laži kao istine. Koliko god nam laž djelovala istinitom, laž će uvijek biti laž baš kao što će strah uvijek biti iluzija, umotvorina.

Strah u svim njegovim zamaskiranim oblicima postoji samo kada NE živimo u “sadašnjem trenutku”. Strah je iluzija, i kao takav može postojati samo u iluziji, u iluziji vremena, misli, uvjerenja, vjerovanja, iluziji odvojenosti. Strah kao i sve što proizlazi iz straha je iluzija: želja za posjedovanjem, kontrolom, moći …itd. Čovjek kao duhovno biće ne može posjedovati ništa, ali može živjeti u iluziji posjedovanja, a samim time i u iluziji kontrole, moći, odnosno straha od gubitka istih, pa stoga možemo zaključiti da mi ne posjedujemo moć, kontrolu, materijalna bogatstva… već putem straha od gubitka istih one posjeduju, a samim time i kontroliraju nas. Mi smo roblje strahova.

Mnogi ljudi vjeruju kako je strah potreban za preživljavanje te na njega gledaju kao na nešto dobro, kao na nešto što će nas zaštiti od opasnost, ali činjenica je da mi strah baš i neće mnogo pomoći kada se nađem oči u oči sa medvjedom, jer je strah upravo ono što će me u potpunosti paralizirati mentalno i fizički, čime ću postati laki plijen. Da, kao što W. Smith napominje, opasnost je stvarna, iz tog razloga trebamo biti u potpunosti svjesni opasnosti, a ne u strahu od opasnosti čime ćemo se naposljetku dovesti u još veću opasnost. Ne trebamo se bojati da bismo znali posljedice nekog čina i izbjegli ga, već trebamo biti svjesni opasnosti tog čina.

Unatoč važnosti raskrinkavanja straha kao iluzije, strah je slabo zastupljena tema razno raznih blogova, foruma, portala… svi se radije zabavljamo posljedicama straha: maipulacijama, sukobima, ratovima, različitostima, mržnjama …itd. No svi ti problemi su samo manifestacija i posljedica straha(iluzije). Ljudi su manipulirani pomoću straha, a oni koji manipuliraju, manipuliraju iz straha. Da se ljudi nisu ulovili u iluziju straha, njima bi bilo nemoguće manipulirati. Moramo postati svjesni, u koliko se ne izdignemo iznad strahova, nabrojanih manifestacija straha će biti i dalje.

Meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i pristajanja.

Meša Selimović

OSLOBAĐANJE OD ILUZIJA (STRAHOVA)

Nalazimo se u zatvoru koji ne možemo opipati, nanjušiti, okusiti, nalazimo se u zatvoru zvan um. Zatvorenici smo zatvora bez zidova i okova, zatvorenici smo naših uvjerenja, vjerovanja, naših misli, odnosno, zatvorenici smo ILUZIJA, STRAHOVA.Toliko smo se uhvatili u iluziju slobode, da slobodu smatramo prijetnjom, a zatvor slobodom. Toliko smo uhvaćeni u iluziju slobode, da ljude koji nas žele osloboditi, smatramo neprijateljima, onima koji nam žele porobiti.

Iluzija zvana strah zadnja je linije obrane iluzije za koju vjerujemo da je stvarnost. Strah (iluzija) je suprotnost istini, a istina je suprotnost iluziji (strahu). U našoj kratkoj povijesti bilo je mnogo velikih i hrabrih ljudi koji su govorili istinu, ali govoreći istinu, postali su neprijatelji ove iluzorne stvarnosti, stvarnosti laži i obmana, uvjerenja i vjerovanja, nerazumijevanja, sukoba i ratova, i kao takvi ubijeni su od strane straha, straha od gubitka kontrole, moći i iluzija.

ILUZIJA zvana STRAH je i zatvor i stražar, a  kako je istina smrtni neprijatelj iluziji, istina je jedini alat za oslobađanje od ove iluzorne stvarnosti.

Kao ljudskim bićima, naša veličina ne leži toliko u mogućnosti da promenimo svijet, već u mogućnosti da nadiđemo strah, da nadiđemo iluzije kojima bespogovorno robujemo i spoznamo same sebe.

Neznanje je temelj straha, neznanje o našoj pravoj prirodi, neznanje o tome TKO SMO.

Izvori: Eckhart Tolle, David Icke, V. Gašparić…

Vezano:

SJETI SE TKO SI!!!

I Istina Će Vas Osloboditi: Iluzija Razdvojenosti – Sve JEDNO Je!

I Istina Će Vas Osloboditi: Vrijeme Je Iluzija

Ljudi (barem dovoljan broj njih) iskreno vjeruju da im je bolje sa sadašnjim sistemom nego bez njega. Većina poličko-glasačkog angažiranja je temeljena na strahu, a taj strah se temelji na lažima, i hrani se lažima. Oni na pozicijama moći rade prokleto dobar posao uvjeravajući ljude da se trebaju bojati svijeta bez snažne hijerarhijske strukture moći. Mnogi ljudi imaju taj crno/bijeli pogled na svijet u kojem su jedine dvije mogućnosti:

1. Postojeći sistem

2. Najgori zamislivi kaos tipa divljeg zapada

Smatram da je jedan od velikih zadataka onih od nas koji su buđenjem vlastite svijesti spoznali da je trenutni sistem prirođeno brutalan, je pomoći drugima da razumiju kako postoji više opcija. Uklanjanje sistema koji drži 7 milijardi ljudi pod strogom kontrolom nekoliko tisuća pojedinaca i njihovih korporacija i banaka, ne znači automatski da svijet bez njih postaje Mad Max pozornica. Zapravo, znači nešto poprilično suprotno tome.

Kao i uvijek, najsnažniji oblik ropstva je onaj u kojem je rob uvjeren da mu je bolje biti rob; ili još bolje, u kojem je uvjeren da nije rob. Uvjeriti ih u suprotno je težak zadatak. Fizičko ropstvo lako je  izliječiti. Mentalno ropstvo mnogo teže.

Napisao Jon Fergus, preveo Valter

Izvor: oppthrvatska.org

.

.

Film “Bogovi su pali na tjeme”, zasigurno je jedan od svima dobro poznatih filmova. Uz mnoštvo smiješnih scena, sam početak filma koji možete pogledati u nastavku je jako , jako interesantan, štoviše, scena o modernom i civiliziranom čovjeku više nego jasno prikazuje koliko su ljudi u pokušaju da si olakšaju život, život učinili nepodnošljivo teškim.

.

.

Što nam to zapravo sustav nudi, a bez cega ne bi mogli? Iskreno, nudi nam strah da budemo ono sto trebamo i mozemo biti i nudi nam kruha i igara. Problem je što je kruha sve manje a gladnima i nije bas do igre.

Vezano:

Što je to anarhizam?

Ludilo naše kulture

Anarhizam – put u “Zemlju bez zla”

Kraljevi i kraljice u saboru i parlamentu

Naša budućnost u industrijsko – tehnološkom društvu

Država je nasilje!

„Treća i posljednja spasilačka misija je poslana. Ove posebne duše bile su najhrabrije od hrabrih, sve same duše mirnih ratnika. Znali su da se neće vratiti, znali su da će biti osuđeni da eonima godina žive u smrtnom tijelu, uz patnju, gubitke voljenih, smrtnom bolu i strahu sve dok sve duše ne budu oslobođene. To je bila ekipa dobrovoljaca i došli su podsjetiti sve ostale o tome tko su. Ovi dobrovoljci su sad stolari, studenti, liječnici, umjetnici, gimnastičari, glazbenici i `gubitnici´, geniji i luđaci, kriminalci i sveci. Većina ih je zaboravila na svoju misiju, ali žar još uvijek tinja u srcima i sjećanjima onih koji su predodređeni da probude svijest o svome naslijeđu kao sluge čovječanstva i da probude i druge. Ovi spasioci nisu `bolje´ duše osim ako ih ljubav takvima ne čini. Oni mogu biti izgubljeni i nađeni. Sada se bude i stotine tisuća duša na planetu postaju duhovna obitelj.“

Naslov knjige: Sveto putovanje mirnog ratnika

Autor: Dan Millman

Naslov izvornika: Sacred Journey of the Peaceful Warrior

Broj stranica: 264

Postoje knjige koje zauvijek ostaju dio vas, ali ne ostaju u vašem umu nego u srcu. Upravo je ova knjiga jedna od tih. Ovo je knjiga koja bi na neke čitatelje mogla ostaviti vječni i trajni trag u životu. Ovo je životna priča koja se čita od prve do zadnje stranice bez prestanka.

„Vidi ti se po izrazu lica da si strog prema sebi, Dan Millman. Pretpostavljaš da imaš ogroman problem za riješiti, a je li to doista tako? U životu sam naučila da točno u onim trenucima kada se čini da će život krenuti nagore ti se u stvari spremaš na ogroman skok. Kada ti se čini da nemaš cilja, da stojiš na mjestu, čak i da kliziš unazad, tada u stvari uzimaš zalet za novi početak.“

Nakon prve knjige „Put mirnog ratnika“ i odličnog filma baziranog na toj priči, Dan Millman ponovno nam nudi svoju životnu priču i svoje veliko putovanje. Za razliku od prve knjige, gdje se je Dan budio, izoštravao, uzdisao prema svjetlu, ova knjiga još više obiluje velikim životnim lekcijama i iskustvima. Ova knjiga nije tipičan nastavak, jer se radnja druge knjige odvija u vrijeme koje se događalo unutar prve knjige. Ovaj nastavak nudi nam još neobičnija i čudesnija iskustva za razliku od prvog dijela. To su iskustva koje će za neke biti samo obična fikcija jer su neka doista nevjerojatna, ali ako ste u životu imali barem jednu iskustvo van ovih dimenzija, onda bi čitajući ovu knjigu, mogli osjetiti kako kroz vas teku valovi energije, možda zadrhtite ili osjetite potrebu da zaplačete. Jer, ovo i je takva životna priča koja bi neke doista mogla natjerati da osjete kako im teku suze i kako im val svjetlosti obasjava srce.

„Ono što nam je svima zajedničko je da gotovo oduvijek osjećamo da smo nekako drugačiji od drugih, kao da smo stranci u stranoj zemlji i nikada se do kraja ne uklopimo. S vremena na vrijeme osjetimo čežnju za ´domom´, ali nismo sigurni gdje je taj dom. Često smo darežljive, ali prilično nesigurne prirode. E, pa nismo ovdje kako bi se uklopili, koliko god mi to željeli. Ovdje smo kako bi smo podučavali, vodili, liječili i podsjećali druge, ako ne na drugi način, onda vlastitim primjerom. Zemlja je služila kao škola mnogim ljudskim dušama, ali naše duše ipak nisu potpuno s ove Zemlje. Mi smo školovani na drugom mjestu. Postoje stvari koje jednostavno znamo, a da ne znamo odakle nam to znanje – stvari koje prepoznamo, kao da je ovo tečaj `osvježavanja pamćenja´ sigurno je to da smo na misiji služenja.“

I nakon velikih lekcija i iskustva koje je proživio s Socratesom, Dan se je osjećao potpuno neočekivano. Bio je neispunjen, razočaran svojim životom, dogodili su mu se promašaji i frustracije. Jedno vrijeme bio je potpuno izgubljen. No, dobio je priliku da ode na jedno putovanje do Indije. To je putovanje koje mu nije dalo očekivane rezultate. Osjetio je da Indija odiše duhovnošću, ali jednostavno nije našao što je tražio. Ali na povratku kući, završio je na Havajima. I tu kreće prava pustolovina. Radnja obiluje nekim nevjerojatnim „slučajnostima“ i obratima a da ne govorimo o vizijama i viđenjima, pa neće biti čudno ako će čitatelj na ovo gledati kao na fikciju. Sjetivši se da mu je Socrates spominjao neku ženu s Havaja, koja bi ga trebala podučavati, Dan kreće u potragu za njom. Nakon velike potrage, promašaja i želje za odustajanjem, konačno ju pronalazi. S vremenom saznaje da je ona ni manje ni više nego havajski šaman ili kahuna! Priča je počela na otoku Molokai. To je otok legendi, duhova prirode, tajnih grobova šamana (kahuna) i duhovnih ratnika koji su usklađeni s energijama zemlje. I tako, doznaje ime svoje učiteljice, ona se zvala Mama Chia. Poduka je počela.

Mnoge sumnje i strahovi su bili dio Danove potrage na Havajima, ali slušajući svoj unutrašnji glas, pronašao je ono što je tražio. Tako, provodeći sve više vremena s Mamom Chiom, Dan dobiva sve više spoznaja i uvida.

„Susret ćeš se sa svojim Višim Ja onoga trenutka kada se tvoja svijest izdigne iz mora osobnih pitanja i briga, te uplovi u srce. Znaš, ne moraš se penjati na vrhove Tibeta, jer kraljevstvo neba je unutra. Unutra i gore – u srcu i iznad – sve je tamo.“

Neka iskustva su pomalo neočekivana za „uobičajena“ duhovne doživljaje, koje smatramo lijepim i čudesnim. Pa tako Dan završi i na groblju otoka Molokai. Kako proživljava iskustva i ima viđenja, tako dolazi i do čišćenja unutrašnjih strahova. Čišćenje tih podruma, omogućilo mu je da se polako penje prema vrhu svoje duše da bi na kraju došao do konačnog ispita hrabrosti i u konačnosti, ispita ljubavi. Ispita koji svaki ratnik mora proći da bi mogao konačno ispuniti svoju svrhu na ovoj planeti, da bi konačno mogao djelovati čistim srcem. Da li je Dan uspio pred konačnim ispitom ili je pokleknuo, možete pročitati u ovoj knjizi. Kakav je uopće to bio ispit za njega, ispit koje čeka svakog duhovnog tragača. Nadljudski napori su potrebni da bi se došlo samo do krajnjeg ispita do kojeg je došao Dan, a da ne govorimo o prolasku tog testa.

Dok u određenim situacijama, Dan je ponekad pomislio da je došao na rub ludila.

„Teško dišući zgrabio sam njezinu ruku i promucao: ´Kao da sam bio u obilasku pakla…´ Samo svojeg pakla, Dan. Svatko od nas stvara svoj vlastiti pakao. Samo si obišao prvu razinu, područje izolacije i straha, bezumnog instinkta da se preživi pod svaku cijenu. Ratnici se sukobljavaju licem u lice sa svojim demonima i ti si se suočio sa svojima te ih tako razriješio, otpustio.“

Jedna od najvećih lekcija i iskustva koje je Dan proživio, je bilo služenje u koloniji gubavaca na Havajima. To je bilo mjesto i vrijeme kada je naučio djelovati i služiti iz čistog srca. Spoznaje puta ratnika, dolazile su Danu iz dana u dan. Svaki dan je bila nova pustolovina i iskušenje. Traganje i borba sa samim sobom. Svatko od nas se može prepoznati u nekim od tih situacija, jer ispiti nas čekaju iza svakog ugla.

„Dok mi ratnici budemo istraživali špilje i sjenovita mjesta unutar naših vlastitih umova, jedino što ćemo vidjeti bit će naši vlastiti odbljesci i majstori će zvučati poput budala, zato što ih budale slušaju. Sada je vrijeme kada nevidljivo ponovno postaje vidljivo i kada anđeli polijeću. Ti si jedan od takvih. Pomoći ti na putu, bila je moja dužnost, dužnost koja me činila sretnom. Poput Socratesa, ja sam ona koja bodri dušu. Mi smo ovdje kako bi smo ti pružili podršku, a ne da ti olakšamo. Ti sam moraš pronaći put koji je pred tobom, kao što si našao mene. Ja te jedino mogu uputiti na pravi smjer, malo te pogurati i poželjeti ti sretna put. Opusti obrve Dan. I prestani pokušavati sve raščlaniti i razumjeti. Ne moraš sve znati o oceanu da bi mogao u njemu plivati.“

Ako ste pročitali prvu knjigu Dana Millmana i ona vas je oduševila, nadahnula, dala vam nadu i snagu a niste pročitali nastavka, onda ga morate odmah uzeti u ruke. A tek kada pročitate ovaj nastavak, tek će vas on razdrmati, probuditi, rasplakati i usrećiti. Ova životna priča obiluje velikim izazovima koji su bili ispred Dana, ali koje trebamo i mi sami potražiti. Ova pustolovina obiluje izravnim viđenjima viših dimenzija, istinskih spoznaja ljudske prirode i putovanja naših duša kroz evoluciju. Ovo putovanje po Havajima, omogućilo je, kako Danu tako i nama, uvide o našem smislu postojanja na ovoj planeti, misiji i zadaći. Kako je kazala Mama Chia Danu, kada je bio sav zbunjen i prestrašen – treba vremena da bi se izgradio neboder. Tako su Socrates i Mama Chia, bili samo jedni od graditelja tog nebodera, tog svjetionika koji pokazuje drugim tragačima gdje je svjetlost, gdje je put. Treba imati puno strpljenja, mira i snage tokom izgradnje vlastitog bića. Ponekad imamo osjećaj da smo sami na ovom planetu, izgubljeni u magli i bespuću nepreglednog oceana. Ponekad se čini da nam život nema smisao i da ne vodi nigdje. Brige nas pak ponekad dotuku, ostanemo bez energije. Ali zato, tu smo mi jedni za druge, tu su svjetionici kao Dan Millman koji su prošli teške i naporne puteve da bi postali ono što jesu. I zato hvala ti Dan, hvala ti na tvojoj životnoj priči i na tvom radu, jer u konačnici, kako je kazala Mama Chia, „Stvar je samo o tome da jedan život može nadahnuti drugi“. Zato, budite jedni drugima potpora i podrška. Svijet je pun čuda i radosti. Nije sramota kada padnemo u blato. I sam Dan je nakon Socratovih poduka, mnogo puta osjećao kao da mu život nema smisao (a toliko toga je doživio i spoznao od njega). Sramota je kada se ne želimo dići iz blata. Nema veze ako to ne znamo učiniti, jer tu smo da pružimo ruku jedni drugima. Dan svakako pokazuje put i svjetlost svakom miroljubivom ratniku.

„Ta izjava zaista znači `kad je učenik spreman, učitelj se pojavi´ – posvuda: na nebu na stablima, u taksijima, u bankama, u uredima terapeuta i na benzinskim crpkama, u tvojim prijateljima i u tvojim neprijateljima. Svi smo mi jedni drugima učitelji. Učitelji se nalaze u svačijem susjedstvu, svakom gradu, državi – učitelji za svaku razinu svijesti. Kao i u svakom polju djelovanja, neki su vještiji ili svjesniji od drugih. Ali to nije bitno. Jer sve je proročanstvo, sve je povezano, svaki dio odražava cjelinu kad imaš oči za gledanje i uši za slušanje. Možda ti sve ovo sada zvuči apstraktno, ali ćeš jednog dana to  u potpunosti razumjeti i taj dan možda nije predaleko. I kad budeš to razumio“, rekla je podižući sjajni kamenčić, „bit ćeš u stanju promatrati ovaj kamen, ili proučavati vene na ovom listu ili gledati papirnatu šalicu kako leti na vjetru i kroz to ćeš razumjeti skrivena načela univerzuma.“; I ljudi imaju mudrost za podijeliti, ali učitelji u ljudskom obličju dolaze i odlaze, a kad jednom otvoriš Unutarnje zapise sve ćeš moći vidjeti izravno, iznutra, a Univerzalni učitelji pojavljuju se odsvakuda.“

Osobno, čitajući ovu knjigu, ove riječi iz ove knjige, ponovno i ponovno, osjećam kako struji energija mojim tijelom, kako vibrira svaka stanica, kako srce jače kuca. Kako suza iz oka lije….

Možda pretjerujem, ali možda i ne. Provjerite sami. I svakako posjetite njegovu stranicu http://www.peacefulwarrior.com/

„Toliko sam se želio vratiti! Dio mene je oduvijek znao da je iznad tornja, u prostoru svjetla moj dom. To je bio zadatak moje duše, moje sveto putovanje; Vidjevši sve ovo osjetih eksplozivnu navalu energije i bijah katapultiran prema gore, kroz vlastito srce u stanje savršene empatije sa samim postojanjem; Osvježen i miran, otvorio sam svoje tjelesne oči osjećajući rastući val energije i blaženstva. U ovom stanju dubokog sanjarenja, napisao sam poruku na podu:“

„Nema puta k Miru

Mir jest Put.

Nema puta k sreći.

Sreća jest Put.

Nema puta k ljubavi.

Ljubav jest Put.“

Kad izuzmemo one šarene, kompilativne knjige zabavnog karaktera naslovljene ‘Tajna društva’, ‘Najpoznatije teorije urota’ili slično, koje se uglavnom bave plitkim nabrajanjem raznih odvojenih događaja od kojih većina nema nikakav širi značaj, prva knjiga u kojoj se domaći čitatelj mogao kvalitetno informirati o pozadinskim manipulacijama bila je ‘Stoljeće rata’ Williama Engdahla objavljena sredinom 1990-tih.

Autor: Krešimir Mišak

Izvor: nexsus-svjetlost.com

U toj knjizi naglasak je na nafti, ali jasno su ocrtani obrisi povijesti u kojoj su svjetski ratovi namješteni i upravljani događaji. Kuriozitet je što je ta knjiga svoje prvo objavljivanje imala u Hrvatskoj i nekoliko godina bila je na vrhu domaćih ljestvica najprodavanijih knjiga.

Danas ozbiljnih knjiga o pozadinskim manipulacijama na raznim poljima (tzv. ‘teorije urota’) ne nedostaje, od onih koje se bave GMO-om, farmaceutskom industrijom, korporatizmom, NASA-om, novcem, raznim više ili manje tajnim grupama, tajnim oružjima a da ne pričamo o brojnim tektstovima na stranicama časopisa ‘Nexus’. Internet neću ni spominjati. Najcjelovitiji pristup temi dao je Davida Icke, može se reći da je upravo taj Englez odradio lavovski dio posla i da se mnoge informacije u javnoj areni nalaze zahvaljujući nevjerojatnim naporima tog marljivog i nezaustavljivog istraživača.

Doista je moguće da živimo u vrijeme neke vrsti buđenja iz sna, kad skrivene stvari postaju vidljive. Sve se to, možda baš u skladu s drevnim kalendarima, zbiva od 1990-tih godina. I sve brže i brže. Primjerice, mada je princip manipulacije cijelo vrijeme isti, desetljećima nikome nije padalo na pamet svjetske ratove proglasiti proizvodom namjere i manipulacije. Nakon namještaljke zvane ‘Yom-Kipurski rat’ početkom 1970-tih, koji je lansirao cijene nafte u stratosferu (gdje se i danas nalaze), trebalo je ‘tek’ dvadesetak godina da svijetom počnu kružiti i neki drugačiji pogledi na stvari. Nakon drugog iračkog rata trebala je koja godina da internetom počnu kružiti zanimljiva pitanja. Nakon 9/11 to se dogodilo nakon nekoliko mjeseci (mada su se neki autori, poput Ickea, oglasili odmah). Tijekom libijskog rata i tzv. ‘arapskog proljeća’ moglo se u anketama čuti ljude kako izražavajhu skepsu oko toga jesu li Gadafi i libijski događaji doista takvi kakvim ih se prikazuje još za vrijeme zbivanja događaja.

Ako iz navedenog zaključimo da je ovo vrijeme razotkrivanja, iz toga slijedi da će spoznaja o uroti biti tim manje čim dublje idemo u prošlost.

Točno.

Ali ipak je bilo nekoliko lasti koje su najavljivale proljeće. Nekoliko autora koje možemo nazvati pionirima istraživanja urote, u ona vremena koja još nisu bila sazrela da se percipira dubina i širinu manipulacije. Osim toga, bila su to vremena kad je moderno društvo tek nastajalo, sa širenjem pismenosti, tiska, medija. Trebalo je na vrijeme ‘hakirati’ nove kanale informacija.

‘DOKAZI O UROTI’

Knjige koje razotkrivaju Iluminate tiskaju se najmanje od kraja 18. stoljeća kad je otkriveno postojanje bavarskih Iluminata, nakon što su vlasti došle u posjed nekih tekstove te grupe.

Jednu od prvih i najpopularnijih knjiga o Iluminatima objavio je 1798. John Robison, profesor filozofije prirode na sveučilištu Edinburgh u Škotskoj. PunI naslov knjige bio je ‘Dokazi o uroti protiv svih religija i vlada Europe na tajnim sastancima slobodnih zidara, Iluminata i čitateljskih društava’.  Skraćeno je se naziva ‘Dokazi o uroti’.

Važnost Robisonove knjige je u tome što je napisana u vrijeme kad se Illuminate prvi put razotkrilo javnosti. To je izvještaj iz prve ruke o njihovu djelovanju i o tome kako su postali poznati javnosti. Robison je uvidio važnost dokumentiranja tih zbivanja, pa su njegovi tekstovi i danas jedna od ključnih povijesnih izvora za razumijevanje Iluminata. U knjigu je uključio velike dijelove izvornih tekstova osnivača Adama Weishaupta i drugih članova koji su postali poznati javnosti nakon otkrića tih tekstova. Weishauptove riječi i planovi koje je opisao precizno oslikavaju zamršene i mračne ciljeve, kao i metode kojima Iluminati mogu preuzeti kontrolu nad vladama, medijima i drugim ključnim utjecajnim institucijama.

Robison piše: ‘Udruga o kojoj pričam je red Iluminata, kojeg je 1775. utemeljio Adam Weishaupt, profesor kanonskog prava na sveučilištu Ongolstadt, a ukinuo ga je 1786. izborni knez Bavarske, ali je ubrzo nakon toga, pod drugim imenom, opet oživljena, u drugačijem obliku svuda po Njemačkoj. Opet je zamijećena i naizgled slomljena; ali do tog vremena je pustila toliko duboko korijenje da i dalje neprimjetno postoji te se proširila u sve zemlje Europe. Prvi procvat imala je među slobodnim zidarima, ali je potpuno drugačija od slobodnih zidara.’

Robison u detalje objašnjava kako su se informacije o Iluminatima počele otkrivati te kako njihovi dokumenti pronađeni i obznanjeni javnosti: ‘Početkom 1783. četiri profesora iz Marianske akademije – koju je utemeljila udovica pokojnog izbornog kneza -  Utschneider, Cossandey, Renner i Grunberger, s još dvojicom ljudi – pozvani su pred istražni sud i ispitivani o svojoj odanosti redu Iluminata. Priznali su da su mu pripadali, a kad ih još pomnije ispitalo, otkrili su nekoliko okolnosti o njegovu ustrojenju i principima. Njihovi su iskazi smjesta objavljeni, a bili su vrlo nepovoljni. Rečeno je da je Red želio odreći se kršćanstva i da odbija pristup u više stupnjeve svima koji su pripadali bilo kojoj od tri vjeroispovijedi.’

Robison dalje piše: ‘Zbirka originalnih dokumenata i prepiske pronađena je pretresom kuće Xaviera von Zwacka 1786. godine. Slijedeće godine je puno veća zbirka otkrivena u kući barona Bassusa; od tog vremena je baron Knigge, najaktivniji član uz Weishaupta, objavio izvještaj o nekim od viših stupnjeva koje je sam oformio.’

U radu naslovljenom ‘Književni memoari živućih autora Velike Britanije’ kojeg je 1798. u Londonu objavio R. Faulder piše: ‘U jesen 1797. profesor Robison objavio je knjigu naslovljenu ‘Dokazi o uroti’. Taj je knjiga primljena s pohvalama. (…) Stiže do istog značajnog zaključka kao i slavni Memoari Abbea Barruela, koji ilustriraju povijest jakobinizma, iako su autori međusobno bili potpuno nepovezani i vodili istrage u vrlo različitim smjerovima. Knjiga je podigla (nama je žao zbog toga) veliku buku i neprijateljstvo protiv profesora, iako je knjiga, u to smo uvjereni, napisana iz najboljih motiva. Ne možemo zaključiti ovaj članak bez da zapazimo da su principi i poštena predanost koje je pofesor Robison pokazao ovom prilikom pohvalni i zaslužuju najtoplije priznanje od društva u cjelini.’ Očigledno, po pitanju percepcije razotkrivača urote malo toga se promijenilo do danas.

U svojoj knjizi Robison opisuje inicijacijsku ceremoniju u ‘stupanj regenta’ Iluminata koji je blizu najviše razine u hijerarhiji. Autor knjige ‘Iluminati – činjenice i izmišljotine’ Mark Dice piše da opisom ritual nalikuje sotonističkom ritualu za ulazak u društvo Lubanje i kosti na sveučilištu Yale. Robison opisuje da tijekom ceremonije Iluminata inicirani stoji ispred kostura, a na njegovim stopalima nalaze se kruna i mač. Tad ga se pita ‘je li kostur kralj, plemić ili prosjak’. Usprkos njegovom izboru, predsjednik bi rekao: ‘Karakter da se bude čovjek je jedino važan’.

Unutar sjedišta društva Lubanje i kosti na Yaleu, znanog kao ‘grobnica’, piše: ‘Wer war der Thor, wer Weiser, Bettler oder Kaiser? Ob Arm, ob Reich, im Tode gleich.’ U prijevodu – ‘Tko je bio budala, tko je bio mudrac, prosjak ili kralj? Bio bogat ili siromašan, sve je isto u smrti.’ To je tek jedna od poveznica između bavarskih Iluminata i društva Lubanje i kosti. Jedan od utemeljitelja Lubanja i kosti, William Huntington Russell, vratio se iz studija u inozemstvu u Njemačkoj malo prije nego što je 1832. pokrenuo Lubanje i kosti. I sami članovi grupe rekli su da je Russell prilikom studija dobio dozvolu ‘njemačkog tajnog društva’ za pokretanje društva Lubanje i kosti. Kako su iz tog morbidnog društva proizašli mnogi američki predsjednici i drugi utjecajni američki političari, nije teško zaključiti da su Iluminati življi i utjecajniji nego ikad.

KNJIGA ABBEA BARRUELA

1797. je francuski jezuitski svećenik Abbe Barruel objavio seriju knjiga o jakobincima i njihovom utjecaju na Francusku revoluciju. Jakobinci su u Francuskoj bili moćni politički klub koji je pomogao u organizaciji revolucije krajem 18. stoljeća. U četiri knjige nazvane ‘Memoari koji ilustriraju povijest jakobinizma’, Barruel je objasnio da je Francuska revolucija bila proizvod tajnih društava, najviše bavarskih Iluminata. Dvije knjige usredotočuju se na Adama Weishaupta i Iluminate, a Barruelovi tekstovi također predstavljaju jedna od rijetkih povijesnih tekstova jer su pisani u vrijeme kad su Weishaput i njegovi urotnici, kao i njihovi planovi, razotkriveni svijetu.

Neke informacije su iste kao i u Robisonovoj knjizi, mada dvojica autora nisu bili u kontaktu niti su prije objavljivanja knjiga znali za rad onog drugog. Barruel je napisao: ‘Treća urota, koju ću sad istražiti, urota je ateističkih Iluminata, koju sam nazvao urotom bezbožnika čiji je cilj anarhija protiv svake  religije. Ne samo protiv kraljeva, već protiv svake vlade, protiv cjelokupnog građanskog društva i čak protiv svakog privatnog vlasništva.’

Prije objašnjavanja ciljeva i aktivnosti Iluminata, Barruel objašnjava kako su dokumenti Weishaupta i drugih otkriveni i obznanjeni javnosti: ‘Prva je zbirka naslovljena ‘Neki od originalnih dokumenata sekte Iluminata’, a otkrivena je 11. i 12. listopada 1786. u Landshutu, tijekom pretresa kuće Sieura Zwacka (…) Druga je dodatak izvornim dokumentima, koji uglavnom sadrži one nađene pretragom dvorca Sandersdorf, slavnog mjesta okupljanja Iluminata, koju je naredila Njegova visost izborni knez Minhen, 1787. Ove dvije cjeline  sadrže neporecive dokaze o najodvratnijoj uroti. Oni govore o načelima, cilju i načinima te sekte; o bitnim dijelovima njihova kodeksa, ustrajnoj korespondenciji sljedbenika, posebno njihova šefa, te tvrdnjama o njihovu napretku i budućim nadama.’

Barruel pripisuje stvaranje Iluminata Adamu Weishauptu, ali smatra da je on samo izabran da modernizira organizaciju i formulira suvremene ciljeve i metode operacija koji će biti u skladu s općim napretkom u društvu. Barruel je rekao da ‘nije poznato i da je teško otkriti je li Weishaupt ikad imao gospodara ili je sam veliki izvornik tih monstruoznih doktrina na temelju kojih je utemeljio svoju školu’. No, bez obzira na sve, ciljevi Iluminata ostaju isti: ‘Uništenje religije, uništenje društva i civilnih zakona, destrukcija vlasništva – to je bio cilj kojemu je uvijek stremio.’

Citirao je Weishaupta koji je napisao: ‘Da, prinčevi i nacije će nestati s lica Zemlje; da, doći će vrijeme kad čovjek neće poznavati nikakav zakon osim velike knjige prirode: ova revolucija bit će djelo tajnih društava i to je jedna od naših velikih tajni.’

KNJIGA SETHA PEYSONA

1802. je autor Seth Payson objavio knjigu ‘Dokazi o Iluminatima’ koja je treća od tri knjige koje su objavljene u vrijeme kad su se Iluminati organizirali i počeli sticati moć i utjecaj u modernom društvu.

Payson je bio Amerikanac, služio je u senatu države New Hampshire od 1802-1805. Dio njegove političke kampanje bila je alarmirajuća poruka iz njegove knjige. Zaključke je vukao iz Baruellove i Robisonove knjige, koje citira, a navodi i izvorne tekstove Illuminata otkrivene 1786. S obzirom na to da su neki kritičari pokušali diskreditirati Robisonov rad, Payson svoju knjigu počinje brojnim tekstovima i pismima iz uglednih europskih publikacija, te kritikama drugih znanstvenika koji su hvalili Robisonov karakter i njegovu knjigu.

O Adamu Weishauptu je napisao: ‘Njegova plan je proračunat, ne toliko za ujedinjavanje osoba sličnih sklonosti iz nekog društva, već za zavođenje onih koji imaju suprotne sklonosti, da pomoću najlukavijih i najodvratnijih procesa postupno briše iz njihova uma svaki moralni ili religijski osjećaj. Iz te perspektive potrebno je da čovječanstvo obrati pažnju na taj plan zavođenja jer on razvija tajnu, podmuklu politiku u kojoj su njihovi sljedbenici, zahvaljujujući nevjerici, vođeni planovima tih grupa koje kriju svoje prave namjere sve dok um ljudi ne bude uvučen u labirint pogreški ili upleten u omče iz kojih nema povratka.’ Dosta dobar opis masovne manipulacije umom, koja se i danas koristi u daleko razrađenijim oblicima.

U to vrijeme bez radija i televizije, Payson je uvidio kako su Iluminati kontrolirali tok informacija: ‘Glavna sredstva, o kojima su ovisili za kvarenje javnog mnijenja, bila su čitalačka društva ili čitalački klubovi: njih su organizirali u svakom gradu. To su bile modifikacije Weishauptovih minervijanskih škola; postale su vrlo brojne; posao tajnika i iniciranih prodavača knjiga bio je da ih opskrbljuju knjigama uglavnom antikršćanskog karatera.’

Payson je također objasnio kako su članovi Iluminata indoktrinirani korupcijom te su smatrali da je prihvatljivo koristiti bilo koja neophodna sredstva da se unaprijedi njihov red: ‘Stavlja ga se u situaciju gdje čuje prepredeno prihvatljivo, ali pogrešno zaključivanje koje se koristi da se dokaže da su patriotizam i osobna privrženost slaboumne predrasude: da su bračne veze i roditeljski autoritet oduzimanje prirodnih prava čovjeka; da osjetila zadovoljstva odgovaraju zakonima prirode i da je prikladno, za dobru svrhu, koristiti ta sredstva koja inače zli ljudi koriste za zle svrhe.’

Sve te tri knjige dokazuju da su Iluminati postojali i da su imali motive i planove, ali pokazuju samo vrh ledenog brijega, jer su Iluminati, bar u svojem modernom obliku, bili tek na početku. Narednih će se desetljeća (bez nekog posebnog imena) razvijati sve više, biti sve utjecajniji, a mnoge detalje njihova ih planova već vidimo kao prihvaćene dijelove suvremenog društva i načina razmišljanja.

POČETAK DVADESETOG STOLJEĆA

1924. je žena imenom Nesta Webster objavila knjigu ‘Tajna društva i subverzivni pokreti’ u kojoj je raspravljala o Iluminatima i o tome kako su tajna društva kroz povijest koristila svoje skrivene mreže za organiziranje revolucija i monopoliziranje moći u društvu. Pisala je da su tajna društva bila korištena da se bave ezoteričnim znanjem kao i da su bila korištena za političke svrhe, a kao primjere navodi francusku i rusku revoluciju. O ezoteričnim i mističnim aspiracijama tajnih društava Webster objašnjava: ‘Dok su religijski vođe poput Bude ili Muhameda tražila božansko znanje kako bi ga napravili dijelom svijeta, Inicirani su vjerovali ta svete misterije ne bi trebale biti otkrivene svjetovnom puku već da trebaju ostati ekskluzivno u njihovom posjedu. Pa iako do želje za inicijacijom može doći iz najviše težnji za ispunjenjem, bilo ono stvarno ili imaginarno, ta želja je često dovela do spiritualne arogancije i gnjusne tiranije.’

Po pitanju Iluminata, Webster raspravlja je li Adam Weishaupt stvorio organizaciju prema svom nahođenju ili je radio u ime drugih te traga za izvorom njegove inspiracije. Rani pisci i istraživači povezuju Adama Weishaupta s trgovcem iz Jutlanda imenom Kolmer koji je studirao okultizam u Egiptu i kasnije došao u Njemačku. Neki vjeruju da je Kolmer susreo Weishaupta i inicirao ga u tajne doktrine. Drugi istraživači, piše Webster, vjeruju da je Weishaupta ovlastila obitelj Rotschild da bi organizirao i modernizirao ciljeve misterijskih škola.

Ona piše: ‘Moguće da Weishaput, iako bez sumnje čovjek velikih organizacijskih kapaciteta i obdaren izvanrednom domišljatošću, u stvarnosti nije bio samostalni autor Iluminizma, već član grupe koja je, prepoznavši njegove talente i vrijednost njegove neumorne aktivnosti, stavila usmjeravanje u njegove ruke.’

Webster je također navela izvorne zapise Iluminata za svakoga tko sumnja u autentičnost citata Adama Weishapupta i drugih izvornih članova Iluminata.

Ti izvori su:

1.Einige Originalschriften des Illuminatenordens (Minhen 1787)

2.Nachtrag von weitern Originalschriften, etc (Minhen 1787)

3.Die neuesten Arbeiten des Spartacus und Philo in dem Illuminaten-Orden (Minhen, 1794)

Dalje kaže: ‘Svi se oni sastoje od korepondencije i dokumenata Reda koje je zaplijenila bavarska vlada u kućama članova, Zwacka i Bassusa, i objavila po naredbi izbornog kneza. Autentičnost tih dokumenata nikad nisu zanijekali čak ni samim Iluminati; Weishaupt, u svojoj objavljenoj obrani, pokušao je samo odbaciti najviše inkriminirajuće odlomke. Objavljivači su, štoviše, na početku prvog sveska oprezno ustvrdili: ‘Oni koji mogu imati ikakve sumnje u vezi s autentičnošću ove zbirke mogu se javiti ovdje u tajne arhive, gdje, na zahtjev, mogu dobiti na uvid izvorne dokumente.’

OKULTNA TEOKRAZIJA

1933. je objavljena knjiga ‘Okultna teokrazija’, s preko 700 stranica informacija o tajnim društvima, njihovim povijestima i njihovim planovima za svjetskom dominacijom. Knjigu je napisala žena imenom Edith Starr Miller, a objavljena je ubrzo nakon njene smrti. ‘Teokrazija’ znači spajanje nekoliko božanstava i bogova u jednog, što je definirano na početku knjige i označava vladu koju vode svećenici koji tvde da imaju neko božansko pravo na to. Baš kao što neki suvremeni istraživači Iluminate smatraju religijskom grupom koja vjeruje da ima božansko pravo da vlada Zemljom.

Ova knjiga nije bila toliko utjecajna kao one prije navedene, ali je vrlo informativna, a sadrži i poglavlja posvećena mormonizmu, jezuitima i asasinima, templarima kao i dugi popis okultnih društava i filozofija, objašnjenja ezoteričnih okultnih filozofija te raspravlja o slobodnom zidarstvu tvrdeći da se u njegovoj jezgri krije doktrina luciferijanstva.

Edith Miller, predstavljajući impresivnu količinu znanja o povijestima i međupovezanosti okultnih društava koje će se kasnije razviti u Iluminate, objašnjava: ‘Kako se organizacija Iluminata razvijala, tako su se razvijale i njihove ambicije, koje su završile urotom da potkopaju slobodno zidarstvo prema svom cilju svjetske dominacije pod svaku cijenu i svim dostupnim sredstvima (…) Religijski, ona je bila antikršćanska. Njeni članovi su bili obavezani na slijepu poslušnost svojim pretpostavljenima, a to je osigurano strogim sustavom tajnih ispovijedi i mjesečnim izvještajima koje se provjeravalo  međusobnim špijuniranjem. Svaka osoba je, radi prikrivanja vlastitog identiteta,  imala pseudonim umjesto vlastitog imena.’

Miller je navela priroritete Iluminata:

1. Uništenje kršćanstva i svih monarhističkih vlada

2. uništenje nacija u korist univerzalnog internacionalizma

3. Obeshrabrivanje patriotskih i lojalističkih napora koje će se obilježiti kao plitkoumne predrasude, nespojive s načelima dobronamjernosti za sve ljude i zovom za ‘univerzalnim bratstvom’

4. ukidanje obiteljskih i bračnih veza pomoću sistematskog iskrivljavanja

5. Potiskivanje prava na nasljeđe i vlasništvo.

Miller također prepričava priču o tome kako su navodno izvorni dokumenti Iluminata otkriveni. Priča se zbiva 10. srpnja 1785. kad je čovjeka imenom Jacob Lang pogodila i ubila munja (neki kažu – dok je jahao konja, drugi dok je šetao s Adamom Weishauptom), a kad su njegovi ostaci pregledani, u njegovoj odjeći otkriveni su ušiveni dokumenti koji su predani bavarskoj vladi. Moguće je da je ova priča legenda, jer postoje jasni i provjerljivi povijesni izvori o tome kako su otkriveni izvorni dokumenti Iluminata. Edith Miller smatrana je podržavateljem fašizma zbog svojih veza s nekim britanskim fašistima, ali – kao što je i David Icke jednom dobro primijetio – mada se ne slaže sa svjetonazorom i mnogim pogledima ‘desničarskih’, ‘konzervativnih’ ili ‘kršćanskih’ istraživača urote, mnogi vrijedni podaci stižu baš iz njihova rada (etikete i svjedoče o tome da se oni na neki način ipak nalaze izvan toka suvremenog jednoumlja zvanog ‘politička korektnost’ koju promoviraju isprogramirani ‘robotski ljevičari’, kako ih Icke naziva) pa podatke ne treba zanemariti zbog neslaganja su uvjerenjima onih koji su ih predstavili.

…I KONAČNO?

Plan Iluminata, u zadnjih je 15-20 godina, u cjelini ili nekim segmentima, razotkriven u popriličnoj mjeri (doduše, osobama koje sliku svijeta stiču iz dnevnih novina ili televizijskih ‘vijesti one su i danas poprilično dobro skrivene). Dostupne su brojne knjige i još brojniji filmovi i web-siteovi na internetu. Ta ekspanzija informacija je počela sredinom 1990-tih, a u prvom desetljeću 21. stoljeća mnogi su pojmovi i informacije iz tzv.  ‘teorije urote’ mnogim ljudima postali čak opća mjesta za interpretaciju svijeta, nešto o čemu se priča na kavi. No, čitavih 1980-tih i 1970-tih (da se zadržimo samo u suvremenom informacijskom dobu) ti ‘Iluminati’ su djelovali skriveni od oka.

Stoga nevelika  knjiga koju je 1972. objavio autor Gary Allen, pod naslovom ‘Nemojte to slučajno zvati urotom’ (‘Non Dare Call it Conspiracy’), predstavlja rijetki pionirski rad u kojem su prvi put dana neka viđenja suvremenih manipulacija poput onih vezanih uz Federalne rezerve i druge institucije vlasti. Doista, Iluminati su puno posla obavili od vremena onih upozoravajućih knjiga s kraja 18. stoljeća. U dvjesto godina napravili su nevjerojatni napredak i ostvarili velik dio svojih ciljeva.

Predgovor Allenovoj knjizi napisao je američki kongresmen John G. Schmitz. Prva naklada bila je 350 000 primjeraka i ubrzo se rasprodala, pa ju je slijedila slijedeća od 1 250 000 koja se također rasprodala i konačno je u travnju 1972. otisnuta treća od 4 milijuna primjeraka.

Gary Allen za opisivanje organizacije koju je razotkrivao nije koristio izraz Iluminati već ‘Insideri’. Iluminate spominje u knjizi, ali je smatrao da izraz ‘insideri’ preciznije opisuje grupu bez da joj se daje formalno ime. Primarno se usredotočuje na elitne bankarske kartele i obitelji koje su u potaji financirale komunizam i specijalizirale se u uvlačenje vlada u dugove prema njima. Napisao je da je ‘utemeljitelj ovog tipa tajnog društva bio Adam Weishaupt, čudovište koje je 1. svibnja 1776. utemeljilo red Iluminata u svrhu urote da bi se kontrolirao svijet. Uloga Weishauptovih Iluminata u takvim užasima kao što je francuska Vladavina terora je neupitna, a tehnike Iluminata su odavno prepoznate i kao model komunističke metodologije. Weishaupt je također koristio strukturu jezuita kao model i ponovno napisao njihov kodeks u masonskim terminima.’

Uz to što je razotkrio velike korporacije i privatne organizacije poput Federalnih rezervi, Allen je također uočio opasnost bacanja krivice za cijelu urotu samo na jednu grupu pa je upozorio ljude da će neki ljudi ‘uzeti male djeliće legitimnih dokaza i proširiti ih u zaključak koji će podržavati njihove određene predrasude tj. da je urota je potpuno ‘židovska’, ‘katolička’, ‘masonska’. Ti ljudi ne pomažu razotkrivanju urote, već nažalost igraju u korist onih koji žele da javnost vjeruje da su urotnici neki čudaci’.

Allen je pisao i o medijima: ‘Zato jer establišment kontrolira medije, svatko tko razotkriva Insidere bit će izložen stalnoj bujicu uvreda iz novina, magazina, televizije i radija. Na taj način osobi se prijeti gubitkom ‘društvenog ugleda’ ako se usudi to načeti temu da postoji organizacija iza svih problema koji trenutno muče Ameriku’.

Allen detaljno objašnjava kako su međunarodni bakari iz new Yorka i Londona financirali Hitlera i komunizam i kako Vijeće za vanjske odnose i Federalne rezerve u tajnosti manevriraju kako bi zavladale vladom i ekonomijom. Allen je čak diskutirao o grupi Bilderberg, za koju tada skoro nitko nije niti čuo, i znao je da je organizacija stvorena 1954. i da se svake godine sastaje na elitnim mjestima kako bi raspravljala o planovima za Novi svjetski poredak. Danas mnogi znaju za Bilderberge, a poneka vijest o njima čak se zna probiti i do novina, ali 1970-tih, kad je Allen pisao svoju knjigu, to je uglavnom bilo nepoznato područje.

Sve navedena djela nažalost također predstavljaju ogledalo uspješnog implementiranja iluminatskih ideja u moderni svijet u proteklih dvjesto godina. Možda u vrijeme njihova tiskanja još nije bilo kritične mase koja bi nešto mogla promijeniti, ali su one ipak poput virusa istine kružile sustavom i čekale svoje vrijeme.

Autor: Krešimir Mišak

Izvor: nexsus-svjetlost.com