Kad shvatite da je strah od uskraćivanja Ljubavi na individualnoj razini glavni uzročnik svih patnji u ljudskom životu, kad jasno sagledate sve to skupa, odjednom se u vama otvara jedan prostor razumijevanja, prostor shvaćanja zbog kojeg postajete širi od svoje osobnosti, od svojeg ega. Tada shvaćate da je sve ono što na površini djeluje zamršeno, nerazumljivo i komplicirano i što uzrokuje toliko kaosa i ludila posvuda oko nas, u svojoj suštini zapanjujuće jednostavno. Jedna spontana mudrost je već prirodno tu koja shvaća samu narav te igre.

Tada tek možete jasno razumjeti što doista leži u pozadini igara moći i zašto je situacija u svijetu takva kakva jest, odakle sva ta silna potreba za kontrolom, dominacijom, represijom, zašto ima toliko neravnopravnosti, zašto vlada toliki nesrazmjer između bogatih i siromašnih, između povlaštenih i potlačenih, zašto su odnosi među ljudima toliko neprirodni i hladni, zašto ljudi na utjecajnim pozicijama neprestano očajnički teže imati još više i više, biti još utjecajniji, još ugledniji i u tom procesu prigrabiti čim više bogatstva isključivo za sebe a na račun i štetu drugih bez ikakvog obzira ili

suosjećanja. Na površini se čini da oni to sve rade kako bi postali bogati i kako bi im život u materijalnom smislu bio lakši i kako se ne bi morali brinuti o svom opstanku. Naravno, to je samo djelomice točno, to u početku i na površini tako djeluje, međutim, dublja je priča da se, jednom kad zadovolje i osiguraju svoje osnovne materijalne potrebe, oni na tome ne zaustavljaju, shvaćajući da im bogatstvo samo po sebi nije uspjelo dati ono konačno ispunjenje i zadovoljstvo, da su još uvijek nemirni i da osjećaju duboku prazninu u sebi, zbog čega se u njima javlja potreba za nečim što ni sami ne razumiju, i vođeni tom prazninom zaključuju da mora biti nečeg većeg i dubljeg što mogu dobiti od života, zbog čega se javlja glad za onim što daje trajni osjećaj zadovoljstva i ushićenja. Vjerujući da se TO za čime čeznu nalazi izvan njih samih, nastavljaju svoju potragu u svijetu. Zbog toga, oni daljnjim prikupljanjem bogatstva zapravo kupuju moć, jer jednostavno sami po sebi osjećaju kroničan nedostatak te iste moći! A dublji razlog zbog kojeg teže moći je taj što im ona daje kontrolu. Više moći automatski podrazumijeva više kontrole. E sad, zašto svi žele kontrolu? U čemu je tolika tajna i privlačna moć kontrole? Jer vjeruju da će im osiguravanje kontrole pružiti ono za čim svi tragaju i što im najviše od svega nedostaje – bezuvjetno i apsolutno prihvaćanje i odobravanje.

Potreba za dominacijom i nametanjem volje drugima otkriva duboki nedostatak i uskraćivanje ljubavi u djetinjstvu koji se manifestira preko potrebe za potvrđivanjem, da se bude poštovan, potrebe da se uvijek bude u pravu, da se uvijek bude najbolji u svemu. To je čista reakcija povrijeđenog djeteta koje sada želi nadoknaditi sve te godine uskraćene ljubavi preko apsolutne poslušnosti i bezuvjetnog nametanja svoje volje! Upravo je to razlog zbog kojeg se na pozicijama moći i autoriteta obično nalaze hladni, kruti i okorjeli ljudi. Upravo su oni ti koji su najviše odsječeni od ljubavi u sebi i stoga ju žele pridobiti silom, nastoje premostiti taj jaz kompenzirajući, koristeći te pozicije moći kao sredstva za ostvarivanje te konačne potrebe i nezajažljive čežnje duboko unutar njih – da budu voljeni, prihvaćeni! Nasilno nametanje vlastite volje je u suštini maskirani poziv za Ljubavlju! Oni nastoje preko moći dobiti ljubav ali ne shvaćaju da je to nemoguće. Ljubav se ne dobiva silom, ona mora biti slobodno dana i primljena. Ljubav se ne može prisiliti, i nemoguće ju je kontrolirati. Ljubav je sloboda. Zbog toga moć ne vodi do ljubavi i nikada ju ne može pružiti. Jer, moć je u pravilu uvijek nadmoć – moć nad nekim drugim, a to je temeljna zabluda. Jer, jednota nije moćnija od jednote. Ona je jedno! Samo izdvojeni dio koji je nesvjestan jednote može pomisliti da je veći i bolji od nje.

Potreba za kontrolom proizlazi iz straha od slobode! Svatko tko ima potrebu manipulirati i kontrolirati nekoga ili nešto je zapravo duboko prestrašen da će se bez kontrole stvari odvijati na drugačiji način od onoga za koji on vjeruje da će mu osigurati sreću i da će mu samim time biti uskraćeno to ispunjenje za kojim čezne. Onaj koji nastoji kontrolirati nekoga ili nešto je uplašen da bi ga nepredvidivost slobode u svojoj spontanosti mogla dovesti u situaciju u kojoj njegove želje neće biti ostvarene ili u kojoj će biti povrijeđen, odnosno, biti uskraćen za ljubav, pa čini sve kako bi spriječio moguću povrijeđenost i zaštitio se od eventualne boli koja bi mogla proizaći iz toga!

Razlog zbog kojeg ego teži apsolutnoj dominaciji nad svim aspektima bivanja i života je upravo taj što je u svojoj suštini svjestan da je on samo produkt, instrument bivanja, ali da sam po sebi nema istinsku snagu, nema stvarnost neovisnu od bivanja, da on nije uzročnik i konačni činitelj i da će jednom morati predati svu svoju moć natrag bivanju, zbog čega osjeća revolt, i u želji da ovjekovječi svoj lik i tako postigne besmrtnost, nastoji cjelokupni život i bivanje podčiniti ostvarivanju tog cilja. Upravo zbog tog osjećaja manje vrijednosti on neprestano mora imati nekoga nad kime će demonstrirati svoju nadmoć i nekoga s kime će se uspoređivati. On je zapravo taj “Sotona” koji vječno opsjeda i tjera biće prema budućnosti, činjenju i postizanju, koji nikada nije miran i sretan u trenutku, jer u nedostatku činjenja, u nedostatku postizanja on kao takav nestaje i utapa se u bivanju, gubi svoj identitet a samim time i svoju važnost. A to je nešto što si ego nikako ne smije dopustiti pa zbog toga uvijek mora imati neku svrhu, mora se na neki način uvijek iznova potvrđivati, mora neprestano dokazivati svoju vrijednost ostvarujući neki budući cilj ili prihvaćajući uvijek nove izazove koji će ga uzveličati, jer, bez cilja nema svrhe, a bivanje, čini se, nema druge svrhe osim sebe same. Ono je dovoljno samo sebi i samim time tu nema mjesta egu. Tek nešto dublje od našeg uma shvaća i osjeća tu ljepotu bivanja. To je u suštini razlog zbog kojeg se mnogi od nas ne osjećaju ugodno u dužim periodima tišine i mirnoće, jer tada naš um osjeća tjeskobu, osjeća se ugroženim i stjeranim u kut, jer nakon što iscrpi svu svoju zalihu misli, odjednom ostaje suočen s onime što je vječno i jedino stvarno, s bićem, s bivanjem, a to bivanje nije osobno, njime se ne može ostvariti nikakav profit, nikakva osobna korist, ono je potpuno neupotrebljivo umu, ono jednostavno jest, uvijek prisutno, prevladavajuće, univerzalno, svima dostupno.

Upravo je u tom strahu od bivanja stvoren koncept osvetoljubivog i povrijeđenog Boga kao očajnički pokušaj tih uplašenih i povrijeđenih umova da suzbiju i obuzdaju tu golemu slobodu od koje osjećaju takvu prijetnju. Bolesni um uvijek nastoji zaposjesti čisto biće i podčiniti ga svojim interesima jer je ljubomoran na njegovu čistoću, jer ga ne može posjedovati! A kako drugačije postići da se ono što je neukrotivo i slobodno po svojoj prirodi osjeća inferiornije nego tako da ga se kroz varku uvjeri da je ono nešto što nije, oduzimajući mu i skrivajući znanje o njegovoj vlastitoj prirodi. Kontrola je moguća jedino kroz neznanje. Jedino kroz lukavost. Upravo je zato stvoren koncept Boga koji nas stalno promatra i koji samo čeka prvu priliku da se ogriješimo o jednu od “njegovih” nebrojenih zapovijedi, da bi na nas mogao svaliti svu silu svoje “pravedničke krivnje” i putem prijetnje od svoje “strašne odmazde” učiniti nas pokornima i poslušnima kroz strah. Prihvaćanjem tog koncepta u naš vlastiti um, mi smo prihvatili život u neprestanom osjećaju krivice za to što postojimo, odakle je i rođen osjećaj manje vrijednosti. Kao posljedicu prihvaćanja nametnute krivnje, počeli smo potiskivati svoje prirodno biće, svoju suštinu i podređivati ju umu, strahu. Međutim, zbog činjenice da je krivnja neprirodna našem biću i da naše biće zapravo po svojoj prirodi ne može razumijeti zbog čega bismo uopće mogli ili morali biti krivi, unutar nas se stvara sukob i razdor. Rastrgani smo između uma s jedne i prirode svog bića s druge strane. Odluka donesena na temelju straha da potisnemo svoje prirodno biće i postupimo suprotno njegovoj prirodi stvara ogroman pritisak koji se manifestira kao frustracija i bijes zbog kojeg su naš svijet i životi puni patnje i nasilja.

Tako da, u suštini, strah rađa strah i stvara ropstvo, dok ljubav rađa mir i daje slobodu. Cijela priča oko dominacije je ta da onaj koji teži izraziti svoju nadmoć nasuprot sebe mora uvijek imati nekoga tko će se osjećati inferiorno, podređeno i manje vrijedno. Svaki sadist uživa i uspijeva jedino ako uspije navesti onog drugog da se osjeća kao žrtva i da pati. Ako mu uspije nametnuti krivnju. Bez patnje potlačenog gubi se draž potlačivanja! Upravo zato su religije izmislile savršeni alat manipulacije – grijeh, jer preko prihvaćanja grijeha mi dalje sami sebi kroz život namećemo krivicu i autocenzuriramo se. Jer, dok se osjećamo grešnima, uvijek smo inferiorni, nikada ne možemo biti opušteni, prirodni i radosni, uvijek moramo biti na oprezu od osude drugih koji bi nas mogli optužiti da nismo dovoljno pristojni i moralni, ali i pred samima sobom, da ne bismo “izdali” nametnute nam i nedosezive moralno-političke ideale koji su neprirodni i idu protiv samog života. Samim time, mi smo vječno pokorni i podčinjeni. Sve je to bolesna igra moći koja proizlazi iz osjećaja nedostatka iste te moći u onome koji ju pokušava nametnuti i potvrditi. Onaj koji želi tlačiti drugoga osjeća duboku povrijeđenost i tlačenje je pokušaj osvećivanja za nanešenu bol koju je sam doživio. Potreba da se kazni postaje opsesija preko koje bolesni um traži olakšanje svoje vlastite povrijeđenosti. Kad ne bi bilo kazne i nametanja krivnje, nikada ne bi bilo laganja. Laž je izravna i isključiva posljedica straha od kažnjavanja za izgovorenu istinu. Laž koja se inače pripisuje ljudskoj prirodi nikada ne bi postojala u zdravoj okolini u kojoj ne postoji potreba za kažnjavanjem i nametanjem krivnje. Tako da je Bog većine svjetskih religija stvoren na sliku i priliku upravo takvih bolesnih umova koji preko nametanja krivnje pod uzdama nastoje držati Život koji je neograničen i slobodan.

Taj je osjećaj krivnje posebno snažno usmjeren protiv naše seksualne energije, zato što je ona energija samog Života. Njezinim potiskivanjem i okaljavanjem krivicom ona postaje negativna, osakaćena i razorna energija koja se koristi u svrhu potvrđivanja nadmoći ega nad drugima i ostvarivanju dominacije. Upravo je zbog toga seks toliko usko povezan sa egom i razlog zašto mu je toliko privlačan. Jer on mu imponira i služi njegovom vlastitom veličanju. (Možda ste primijetili da svi veliki egoisti i egomani teže biti veliki jebači?! A oni koji u tome ne uspiju osjećaju duboku povrijeđenost i frustraciju.) Upravo iz tog razloga, seks često postaje alat osvete odbačenog ega. S obzirom da se ne može izraziti na prirodan način, slobodno, seksualna energija postaje sputana, devijantna, neprirodna, ružna, gdje se zajedno s njom oslobađa sva potisnuta povrijeđenost i nametnuti osjećaj manje vrijednosti. Ona se koristi sebično, s namjerom da se prvenstveno zadovolji vlastita požuda, bez bilo kakvog obzira i iskazivanja onog temeljnog poštovanja prema drugom živom biću. Muškarci koji nastoje dominirati nad ženama osjećaju dubok strah od inferiornosti i nemogućnosti zadovoljenja žene, što je primarni razlog zbog kojeg dolazi do podčinjavanja žena u gotovo svim segmentima života i marginalizacije njihove uloge u društvu.

Jer, ego se zapravo boji ženske energije koja je prepuštajuća, koja se daje, koja prihvaća, koja je blaga, koja je razumijevanje i koja daje život. Ista je stvar i u obrnutom slučaju, žene preko dominacije nad muškarcima žele osvetu za to podčinjavanje. To se manifestira posebno u poslovnom svijetu u kojem žene koje su došle na pozicije moći pokušavaju dokazati da su jednake ili čak i superiornije od muškaraca. Sam seksualni čin i energija povezana s njim više ne služe u svrhu sjedinjavanja, iskrene razmjene energija i stvaranja novog života nego razaranja. Ona postaje destruktivna, ugnjetavalačka sila koja je nastala iz i potvrđuje bolesno stanje našeg uma. Ako je seks prljav ili neprirodan, onda je to samo zato što je naš vlastiti um prljav i neprirodan. Naš um je onaj koji nas navodi da dijelimo sastavne i suštinski neodvojive dijelove cjeline kao odvojene. Pod njegovim diktatom, mi smo stvorili uvjerenje da je jedan dio života svet a drugi dio grešan ili sramotan. Kao što Osho to odlično primjećuje u tekstu pod nazivom: “Tantra-spiritualnost-seks” koji vam toplo preporučam da pročitate u cijelosti: “Zapadna psihologija je došla do zaključka da je osnovna ljudska bolest negdje oko seksa, osnovni ljudski duševni poremećaj je seksualno orijentiran. Zato, ako se ta seksualna orijentacija ne riješi, čovjek ne može biti prirodan, normalan. Čovjeku je pošlo loše samo zbog odnosa prema seksu. Nikakav odnos nije potreban – samo ste onda prirodni. Kakav odnos imate prema očima? Da li su one zle ili božanstvene? Da li ste za svoje oči ili protiv njih? Nema odnosa! Zato su vam oči normalne. Prihvatite neko stanovište, pomislite da su oči zle i tada će sagledavanje postati teško. Tada će sagledavanje zadobiti isti problematični oblik koji je zadobio i seks. Onda ćete željeti gledati. Željeti ćete, žudjeti ćete gledati. Ali, dok gledate, osjetiti ćete krivicu: kad god budete gledali osjetiti ćete krivicu. Uradili ste nešto loše, zgriješili ste. Željeli biste ubiti samo sredstvo gledanja: željeli biste uništiti svoje oči. I što više želite da ih uništite, postajati ćete više usredotočeni na oči. Onda ćete se početi ponašati apsurdno: sve više i više ćete voljeti gledanje, a istovremeno ćete osjećati sve veću krivicu. Isto se desilo i sa seksualnim centrom.”

Osim što je nametnuta bolesna i iracionalna krivnja od seksualnosti, seks je postao neprirodan i zbog vječno prisutnog straha od neželjene trudnoće i spolno prenosivih bolesti zbog čega se koristi “zaštita”. Opet strah! Zbog tog straha, radost i ekstaza koju seks prirodno pruža postaje neželjena i samim time joj se ne može u potpunosti predati, slobodno i prirodno. A ako ne možemo prihvatiti seks prirodno, ne možemo prihvatiti ni život onakav kakav jest u njegovoj cjelovitosti, zdravo, slobodno, potpuno. Strah od neželjene trudnoće je zapravo na jednoj dubljoj razini strah od samog života. A razlog zbog kojeg se javlja taj strah od začimanja novog života je taj što se javlja nesigurnost da nećemo biti u stanju osigurati uvjete za razvoj tog istog života jer je svijet uma i ega svijet u kojem je nametnuta ideja neprirodne oskudice i neimaštine. Svijet uma i ega je svijet usmjeren protiv života, svijet u kojem je novi život nepoželjan.

UPRAVO JE STOGA OD PRESUDNE VAŽNOSTI DA NAJPRIJE OZDRAVIMO SVOJ VLASTITI UM. Jedino tako je moguće ozdraviti svijet u kojem živimo – da sami budemo zdravi!

A da bismo mogli ozdraviti, od temeljne je važnosti razviti zdrav odnos prema svojoj seksualnosti i prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo bez srama ili krivice. To također podrazumijeva da ujedinimo u samima sebi svoju žensku i mušku energiju, to znači doći u stanje jasnoće u kojoj shvaćate da ste prije svega biće, a tek onda muškarac ili žena. To znači koristiti najbolje od jednog i drugog aspekta, bez priklanjanja jednom a zaziranja od drugog. To znači prepustiti se svojim osjećajima i kretati se za svojom intuicijom, dok s druge strane pak ne oklijevamo koristiti zdrav razum kad treba donijeti praktične odluke i obaviti svakodnevne poslove. Biti uravnotežen znači biti prirodan.

Treba uistinu zaroniti duboko u sebe i u toj mirnoći bivanja doprijeti do mjesta u kojem nema podjela i suprotnosti. Jedino tu možemo osloboditi sebe okova nametnute krivnje bolesnog uma. SVE DOK NAŠA DJELA NE UZROKUJU PATNJU I BOL DRUGIM ŽIVIM BIĆIMA, DOK U NAMA NE POSTOJI NAMJERA ZA POVRJEĐIVANJEM, NEMA RAZLOGA DA OSJEĆAMO BILO KAKVU KRIVNJU U VEZI BILO ČEGA. Vodite se vašom savješću. Neka ona bude jedino mjerilo ispravnosti vaših djela i postupaka u životu. Ona će vam trenutačno i bez dvojbe pokazati što je u skladu s vašim bićem, što je prirodno, a što nije. Osjetit ćete to u svom srcu. Sve što je prirodno, što vaše cijelo biće osjeća u svakoj svojoj stanici da je zdravo i prirodno je upravo takvo i nikada ne može biti drugačije! Vjerujte i vodite se isključivo tim glasom unutar vas samih. Bez sputavanja, bez sumnji i bez razmišljanja. Nemojte sputavati sami sebe u ničemu što je prirodno, prepustite se životu, potpuno, slobodno, neka sve teče. Jer, život ne poznaje oskudicu kakva je neprirodno stvorena i nametnuta našem društvu, on jednostavno buja obiljem, ljepotom, dobrotom i razvija se u svakom pogledu, neobuzdano, slobodno, nemoguće ga je ograničiti, sputati, zauzdati. On ima svoje vlastite zakonitosti koje ne poznaju zabrane, odredbe, propise, kulturu, društvene konvencije, što je pristojno a što nepristojno. Ne poznaje strah! Ništa ga ne može zatomiti, um ga ne može posjedovati ni podčiniti sebi, koliko god se trudio.

Biti slobodan znači ozdraviti od bolesti vlastitog ega, biti u svom srcu slobodan od osude, okrivljavanja, zamjeranja, zavisti, neprijateljstva, pohlepe, ponosa, prkosa i nametnute krivice… Svaka druga sloboda je uvjetna, jer ovisi o nečemu, jedino unutarnja sloboda je ona koja donosi mir i koja ne može ni na koji način biti oduzeta. Također, oslobodite se preuzimanja svake nametnute kolektivne odgovornosti za bolesno stanje svijeta prouzročeno od strane bolesnog uma i potrebe da na materijalnoj razini mijenjate nešto u tom smjeru. Jer problem u pozadini svih manifestiranih bolesti kao što su glad, siromaštvo, neimaština, nasilje, represija, kontrola, nije materijalne prirode, nego mentalne i duhovne. Mi ne možemo biti odgovorni za bolesti koje netko drugi čini vođen diktatom sebičnog i slijepog uma. Jednostavno, budite svjesni svega toga, budite svjesni kako je ustrojen svijet uma, odnosno sustav, ali ne pridavajte tome preveliku pažnju, vi budite prirodni, živite svoj život potpuno sada, sigurni da u svakom trenutku radite najbolje što možete u okviru vlastitih mogućnosti i da je to samo po sebi dovoljno. Ostalo nije vaša briga.

Jednom kad ozdravimo od te groznice našeg vlastitog ega, mi napuštamo svaku ideju o moći. Moć i nemoć postaju potpuno iluzorne i besmislene jer one su produkti ega. Vi kao biće shvaćate da jeste to što jeste i da nema razloga da budete bilo što drugo, pa samim time ne dotičete niti moć niti nemoć. Vi ste potpuno izvan toga, u miru sa svime oko sebe.

Jednom kad to tako jasno sagledate, u vama se javlja shvaćanje i razumijevanje zbog kojeg više nemate potrebu osuđivati ili okrivljavati druge ljude za bilo što, nego jednostavno shvaćate da su svi oni, (a posljedično i mi), potpali pod masovni utjecaj temeljne iluzije – iluzije odvojenosti. Iluzije koja ih valja protiv njihove vlastite volje i da su oni sami, premda prividno upravljaju drugima ispod sebe, i sami tek lutke na koncu mnogo većih, dubljih energija i strasti koje ni sami ne razumiju i nad kojima nemaju kontrolu. Oni su svi zatvorenici svojih vlastitih umova.

Kao što je to Vesna Parun savršeno sažela u jednoj rečenici: “Bez Ljubavi, tijelo je tamnica u kojoj duša ispašta svoje prisustvo!” Kako duboka i moćna istina.

Posvijestiti korijenske uzroke zbog kojih se stvari oko nas događaju na način na koji se događaju od presudne je važnosti za dublje razumijevanje koje dovodi do jasnoće. Jer, vidjeti da je stanje u kojem se čovječanstvo nalazi posljedica bolesti uma znači shvatiti da osuda kojoj pribjegavamo nije rješenje. Revolt nije rješenje, nasilje nije rješenje. Jer oni svi vode dublje u iluziju, dublje u podjelu. Nerazumijevanje rađa strah, strah rađa osudu, a osuda opravdava nasilje. Stoga, jedino rješenje koje je u mogućnosti nešto istinski iscijeliti je suosjećanje. Jedino suosjećanje može razumjeti i shvatiti, prigrliti i spojiti ono naizgled nespojivo, jer ono je izraz te Univerzalne Ljubavi u kojoj ne postoje podjele. Suosjećanje je ta toplina koja rastapa krute hladne granice između “nas” i “njih”, između “crnih” i “bijelih”, između “kršćana” i “muslimana”, između “lijevih” i “desnih”, između “bogatih” i “siromašnih” i u svima vidi JEDNO.

Prirodnost nas liječi od zablude da smo mi bolji od nekoga drugoga, da smo nadmoćni i otvara nam oči za istinu da su svi “drugi” zapravo izdanci tog istog Života, da je Život jedan jedini posvuda a njegovi oblici raznoliki i beskonačni poput zraka koji u različitim područjima i podnebljima poprima specifična obilježja ali je u suštini to sve jedan te isti zrak. Da je ona ista esencija Ljubavi koja svijetli u nama prisutna i u svakom drugom živom biću. Da smo svi braća i sestre po duhu. Kad smo svjesni svoje istinske prirode, mi jasno prepoznajemo sebe u očima drugih i tada razumijemo da je nanošenje povrede bilo kome drugome zapravo povrjeđivanje nas samih. Sama ta spoznaja nas onesposobljava za nasilje i usmjerava prema suradnji, prema pomaganju, prema dobroti i istini našeg bića – prema Ljubavi.

http://novavizija.blog.hr

U prva dva teksta, općenito smo govorili o silama koje rade iza naših leđa i tako upravljaju nama, našim životima a time i cijelim svijetom. Sada ćemo ukratko spomenuti te sile i samo ih površno obraditi. Dakle, neke od značajnih sila (uvjeta) koje upravljaju našim životima su:

Sociološki uvjeti

Svi znamo kako nevidljiva ruka utječe na neke aspekte našeg života, misli, emocije itd. Neki od primjera su ljubav prema domovini ili ljubav navijača prema sportskom klubu. Za to svi znamo. No, u pravilu živimo u zabludi da su intimne misli i emocije samo naše i neotuđive. Mi nikada ne bi dozvolili nekome da se petlja u naše duboke misli i osjećaje, i jako bi se naljutili da nam se netko petlja u privatne stvari. I tako živimo u zabludama, vjerujući da znamo što želimo, mislimo i osjećamo. I zato, odmah na početku, dat ćemo neke jednostavne primjere upravo da vidimo kako duboko u našu intimu zadiru te sile. Na tuđim primjera se najbolje, najlakše i najbrže ući. Ovi primjeri će nas uvjeriti kako sile utječu na naše i najobičnije ponašanje za koje smo mislili (ili još bolje-uopće nismo mislili o tome), da je naše i samo naše! Pod sociologiju spadaju pojave koje se pojavljuju u društvu. To su vjera, ratovi, sport, kultura, obitelj, novac, tehnologija i bezbrojne druge stvari. Sve one utječu na naše ponašanje. Nema razloga da sve njih spominjemo, pa ćemo navesti samo neke i ukratko dati neke zanimljive primjere. Da bi pojednostavili stvari, uzet ćemo neke jednostavne primjere iz života.

Primjer 1; odlazak na fakultet.

Ovo je jedna od stvari kod koje će dobar dio studenata (sadašnjih ili bivših) izjaviti da je na tu odluku odlučila sreća. Jer kao što znamo, dobar dio njih kod upisa, prijavi se na više fakulteta, pa što bude. Jedan manji dio upiše ono što doista želi. No, tu se postavlja pitanje, što doista leži u toj želji kod mladih ljudi da se krene na fakultet? Tu dolazimo do društveno ekonomskih sila (koje je spominjao Marx). Neki od faktora koji tjeraju ljude na fakultet je unutrašnja želja za stjecanjem znanja o životu, ali tu su skriveni i ostali utjecaji koji ne dolaze iz naše nutrine, nego izvana. To su uvjetovanosti društva utisnute u kolektivno polje. Neka od tih uvjerenja su:

-potreba mlade osobe da se odmakne od obiteljskog okruženja i potreba za samostalnošću i novim avanturama.

-društveno uvjerenje da se na fakultetu može steći veće znanje nego samo-obrazovanjem. Što ne mora biti točno i ovo ovisi o obrazovnoj instituciji.

-društveno uvjerenje da su osobe koje završe fakultet inteligentnije i pametnije. To također ne mora biti istina. Istina leži u izreci da fakultet ne završavaju pametni nego uporni.

-društveno uvjerenje da osobe sa završenim fakultetom imaju bolje mogućnosti da nađu posao i da će imati veću plaču. Ovo uvjerenje ovisi od države do države. Kod nas, ovo vjerovanje baš i ne drži vodu.

Primjer 2; odjeća, obuća, frizura ili pojednostavljeno – moda.

Sve su ovo stvari koje mogu biti (jesu uvjetovane). Najjednostavniji primjer je moda, koje diktiraju takozvani modni gurui, modne kuće, časopisi. Tu naravno dolazi i uvjetovanost onoga što nosimo na glavi. Dakle, isto tako je i sa kosom. Kada vidimo frizuru na nekoj slavnoj osobi, ponekad i mi poželimo imati istu ili sličnu frizuru ili pak osobu, jer se poistovjetimo s njom. Želimo biti kao i oni i imati iste ili barem slične osobine. No, ima tu još nešto, a to su ni manje ni više traume iz djetinjstva. Kao što traume uvjetuju naše ponašanje u odrasloj dobi, tako mogu uvjetovati i naš način oblačenja ili oblik frizure. Primjer: Muško dijete može nositi dugu kosu ili repić jer to voli. No može se dogoditi to da ga njegovi vršnjaci ismijavaju zbog toga, ili pak da ga netko iz njegove uže ili šire obitelji na silu ošiša jer je ta osoba uvjetovana društvenim normama i vjeruje da dugu kosu mogu imati samo djevojčice. Kad odraste, toj osobi se može dogoditi da opsesivno brije glavu, jer se podsvjesno boji ismijavanja zbog duže kose ili pak s druge strane, može beskonačno dugo puštati kosu, što bi bio samo simbol otpora prema onome što su mu učinili u djetinjstvu – prisilno šišanje.

Odjeća je isto tako zanimljiva, jer i kada mislimo da na naše mišljenje ne utječu modni trendovi, može se dogoditi da se opet grdno varamo. Primjer toga su subkulture ili alternativne kulture. Osobe u takvom okruženju, u pravilu će nositi odjeću kakva je primjerena za takvo okruženje. I tako, šaljući time poruku društvu da je on drugačiji od društva, odvojen, s druge strane, opet se je vratio u još jedan društveni kalup, samo drugačijeg formata.

Primjer 4; Evo još jedne zanimljive priče kako neke skrivene društvene uvjetovanosti utječu na naše ponašanje i razmišljanje: kupujući u trgovačkom centru sa prijateljicom, uzeo sam banane na popustu jer su počele tamniti i dobivati crne mrlje. Prigovor prijateljice je bio da su to socijalne banane!!! To je naravno bio ironičan prigovor da takvo voće kupuju samo socijalni slučajevi, ljudi koji nemaju novac. Ona je naravno kupila zrele i nesocijalne banane. Već tada sam znao što leži iza takvih zabluda i misli, ali znao sam i da nema smisla raspravljati o toj temi. Onaj tko je malo bolje upućen u hranu, zna da je takvo tamnjenje na bananama, uzrokovano nakupljanjem ugljikohidrata (šećera), i zbog toga su takve banane i slađe. I tu nema ništa štetno za čovjeka, dok naravno ne počnu gnjiliti. Zanimljivo je i to, da je ta osoba, koja mi je dala takvu podrugljivu opasku, završila prehrambeni fakultet! To je samo dokaz onoj tvrdnji da što više učimo o užem području, da manje znamo! Dakle, pitanje je što stoje iza te naoko neopasne ironije i cinizma? To može biti samo običan cinizam, i ništa više, ali problem je u tome što je ta plitkoumnost ukorijenjena u čovjeku i ako se ne počne liječiti, ako se ne iznese na svijetlo dana, uvući će se u nas poput crva i proždirat će čovjeka i društvo. Ovo društvo se temelji na natjecanju i uspoređivanju (što je u korijenu ega), i time želimo biti bolji od drugih. Ne želimo ispasti da smo siromašni, da nemamo novac ili da ispadnemo socijalni slučaj pred drugima. Natjecanje je ujedno i bolesna potreba za uspoređivanjem. Ovdje se dakle susreću socijalni faktori i ego. Socijalni status u društvu nam je važan. Recimo, ponekad volimo otići u skupi restoran sa ciljem da i mi ponekad osjetimo kako je to… Ali u pravilu, takvi ljudi samo liječe svoje komplekse koje im je nabilo društvo, a to je kompleks osjećaja manje vrijednosti. Patimo kada imamo osjećaj da pripadamo nižem staležu i nižem sloju društva. U konačnici, strah je taj koji nas tjera na čudna ponašanja u društvu. Socijalne sile (posjedovanje dobara) i bolesne osobine ega, nas gone na ovakva plitkoumna razmišljanja – socijalne banane. Odgovor leži u strahu od urušavanja identiteta koji smo si sami stvorili. Strah da će me netko vidjeti sa voćem koje su na sniženju i koje je počelo trunuti, što će on misliti o meni!!!

Egu je važno tuđe mišljenje, jer preko tuđeg mišljenja stvara svoj identitet

 Strah me tjera na bolesno razmišljanje koje truje i razara društvo. Taj strah dolazi i od toga, jer smo si dozvolili da naše ponašanje bude uvjetovano vanjskim izvorom, kao što je tuđe mišljenje. Egu je uvijek važno što drugi misle o njemu (iako će uvijek to zanijekati). I tako nas vanjske uvjetovanosti, socijalne sile i uspoređivanje, tjera na misli koje nas uništavanju i spuštaju na plitke razine. Izraz socijalne banane dolazi od straha koji posjeduje ego, jer ga je strah da ga netko vidi s hranom na sniženju i time sruši njegov „ugled“ i njegov lažni identitet koji je najobičnija gluma. Biti slobodan, znači biti oslobođen od uvjetovanosti vanjskog svijeta. To je ujedno i smrt ega jer se on identificira jedino preko svijeta objekata.

Traume;

Kao što smo mogli vidjeti u prethodnim tekstovima (tema o alergiji), trauma je jedna od najjačih sila koje utječu na naš život. Ona je samo jedna od mnogih pojava u društvu. Može potjecati iz obitelji (što je najčešće), društva van obitelji ili obadvoje. Trauma se može odraziti kao bolest, ali može se odraziti i neprirodno ponašanje ili kompleksi. Definicija neprirodnog ponašanja može biti poprilično subjektivna. Pitanje je što je to neprirodno ponašanje u nekom društvu. U društvu ljudoždera, neprirodno ponašanje bi bilo gađenje prema ljudskom mesu i obratno. Potrebna je iznimna doza svjesnosti da bi bili objektivni i zato ćemo ovu definiciju poprilično suziti i definirati neprirodno ponašanje kao sklonost uzrokovanju svjesne ili nesvjesne patnje sebi ili okolini! Tu bi još mogli nadodati, da kad maknemo sva neprirodna ponašanja da će se prirodno pojaviti samo po sebi. Uopće nema potrebe da tražimo naše izvorno ponašanje, jer će se ono samo po sebi pojaviti kada konačno odrežemo konope ovih sila koje upravljaju nama. Možda, a vjerojatno i je, najbliže prirodnom ponašanju ili još bolje, izvornom stanju, je malo dijete. No, malo boljom analizom,  možemo ustanoviti da čak niti tek rođeno dijete neće „posjedovati“ čisto stanje duha iz praizvora. Što je uzrok tome i gdje su dokazi? O tome ćemo pod idućim podnaslovom – uvjetovanosti društva, ali ovdje ćemo dati naznaku da naša karma predstavlja neki oblik konopa. Nastavljamo dalje sa traumama. Trauma može utjecati na naše ponašanje na bezbrojne načine. Možemo nabrojati same neke. Prije toga iznimno je bitno napomenuti i važno je da shvatimo, da je u društvu uvriježeno mišljenje da samo ljudi koji imaju problematično i ekscentrično ponašanje (ovisnici, lopovi, zlostavljači…), da je samo takvo ponašanje temeljeno na nekim traumama ili još koje čemu, kao što su društvene okolnosti (siromaštvo). Ali to nije tako. Mnogi ljudi koji nisu lopovi, ovisnici itd., također imaju u svojoj podsvijesti neke manje ili veće traume. Velika većina čovječanstva nesvjesno djeluje jer njima upravljaju traume. Time, taj događaj (događaji), u našim životima, predstavlja jednu od najjačih sila.

Trauma predstavlja jednu od najjačih sila koja upravlja ljudskim ponašanjem

To je bitno za prihvatiti, jer time automatski prihvaćamo da mi ipak nismo potpuno slobodni i da je negdje duboko u nama zakopana neka trauma. U tekstovima o alergiji, spomenut je primjer majke koja ponekad udari svoje dijete da ga nauči što se smije a što se ne smije raditi, a onda mu kaže da ga voli. Da ponovimo. Time, dijete dobiva poruku da ljubav boli. Kada odraste, ta trauma se može odraziti na više načina. Recimo, bojit će se ući u ozbiljnu vezu, mislit će da su uvijek partneri krivi za prekid. Možda će podsvjesno uzrokovati svađe i probleme, nalazit će mane partneru samo sa razlogom da ga na vrijeme otjera, prije nego shvati da doista voli partnera i da je baš on njegova najveća ljubav. Takva osoba će uzrokovati bol samo da ne doživi bol. Potpuna ironija ali opet logična. Ona zadnja bol koju bi mogao doživjeti, bila bi sol na ranu. Takva osoba bi se mogla bojati biti jedno sa partnerom jer zna da ljubav boli i da će mu parter kad tad zabiti nož u leđa. Slijedeće; to će se naravno odraziti i na njegov ego i napuhanu mržnju. Prema svemu lijepome i dobrome, ta osoba bi imala veliku dozu kritike, odbojnosti i u svemu bi vidjela prijetnju. Pa čak, može osjetiti i odbojnost prema društvu i prijateljima, što se može odraziti kao antisocijalno ponašanje. Prijateljstvo bi za takvu osobu bilo nešto potpuno strano.

Uz pomoć trauma u djetinjstvu (zlostavljanja), stvarali su se nacistički oficiri. Trauma je trojanski konj, koji se pušta u program računala. Tako se i uništava i razara ovo društvo, stvaranjem trauma na sve moguće i nemoguće načine. Svjesnost o traumi, s druge pak strane oslobađa. S time, da ne moramo biti u potpunosti svjesni traume, ne moramo odlaziti u prošlost da se oslobodili tih okova. Rješenje je uvijek u sadašnjosti! Ali ako želimo ubrzati proces oslobađanja od patnje, poželjno je iznijeti na svjetlost događaj(e), koji uzrokuju patnju. O traumi se može napisati još mnogo toga, ali ovdje ćemo za sada stati s tom silom.

Uvjetovanost društva;

Dalje nastavljamo sa dokazima koji pokazuju da čak niti rođeno dijete ne dolazi na ovaj svijet bez neke male primjese uvjetovanosti društva.

Dokaz 1; U tekstu o alergiji, već je spomenuto da na ponašanje i fizičke osobine djeteta, utječu informacije koje majka dobi, bilo to vizualno, čulno, fizički, putem hrane, vode, tokom trudnoće i prenese ih na dijete koje je u maternici.

Dokaz 2; Tu su informacije koje se utiskuju u naše gene i kolektivno nesvjesno. Primjer je strah prema opasnostima. Prema nekim stvarima i pojavama, podsvjesno osjećamo oprez. Recimo oprez i strah od samoće. Kad nema majke, dijete brizne u plač. Tu je strah i od mraka. Kad su ljudi živjeli u spiljama, kolibama itd., normalno da su bili oprezni prema mraku, jer je tamo bila opasnost (životinje) koju nisu vidjeli i tako dalje. Te informacije se utiskuju u naše gene i kolektivno polje. Time, i tek rođeno dijete već uvjetovano društvenim utjecajima.

Dokaz 3; Ovom kratkom popisu, možemo dodati još i metafiziku. Prema tim učenjima postoji karma. Prema njoj, u idućem životu, duša nastavlja na onom nivou na kojem je stala u prošlom. Ona je u ovom životu uvjetovana radnjom u prošlom.

Na kraju krajeva, sva tri primjera vjerojatno su u konačnici pogrešna. U današnje vrijeme filozofija se je razvila do tog nivoa, da i dalje pokušava biti prizemljena i razumljiva čovjeku, ali polako uzima i neke aspekte iz metafizike. Dobar zamah takvoj filozofiji dao je E. Tolle. Tako ćemo i ovdje uzeti neke aspekte metafizike. Dakle, u konačnici, naš pravi Ja, dolazi u materiju, u tijelo. Materija daje prividni osjećaj odvojenosti. I upravo zbog osjećaja odvojenosti, osjećamo strah. I tako, strah djeteta od mraka, zapravo nije strah od tame, nego to je strah jer je dijete odvojeno od Jedinstva i živi u nepoznatom svijetu. Isto tako je i sa majkom. Majka je djetetu „objekt“ koji mu pruža osjećaj da je jedno s njime. Kad majke nema, pojavi se osjećaj odvojenosti i straha. Ovu temu više ćemo analizirati u bližoj budućnosti u tekstu o silama koje nas tjeraju na zaljubljivanje.

Tu ćemo dodati još neke pojave u društvu koje utječu na naše ponašanje. Prema Erichu Frommu, postoje društveni filtri koji upravljaju nama i koji nas sprječavaju da doživimo određena životna iskustva. Prema njemu to su: jezik, logika i društveni tabu!

Zbog različitih kultura, pojavili su se različiti jezici. Nepoznavanjem tuđeg jezika, limitiramo se za određena iskustva. bitno je i za spomenuti da mi vidimo stvari na taj način da ih imenujemo i onda ih prepoznajemo. Recimo, kažite nekome tko nikad nije vidio papaju, neka vam ju kupi u trgovini. Ta osoba može gledati papaju u trgovini ali ju neće vidjeti. Dakle, razlika između gledanja i viđenja je velika. Kada mu netko pokaže papaju, on će ju imenovati, zapamtiti i smjestiti u jednu od ladica u mozgu. Time, jezik je povezan sa viđenjem. No, i sam jezik nas može limitirati ako postanemo njegovi robovi, ako si dozvolimo da opažamo prirodu svijeta samo na ovaj način. Postoji jezik koji je s onu stranu riječi. To stanje ćemo nazvati trans, on se postiže transcendentacijom ovozemaljskih iskustava. O jeziku kao filteru, može se reći još mnogo toga, ali ćemo ovdje stati.

„U svijetu u kojem je obrazovanje pretežno verbalno, visokoobrazovanim ljudima je skoro nemoguće obratiti ozbiljnu pažnju na bilo što osim riječi i pojmova. Neverbalna humanistika, vještina da se izravno bude svjestan danih činjenica našeg postojanja, gotovo se sasvim zanemaruje.“

                                                                                                               Aldous Huxley

Logika je puno veći filtar od jezika i njemu ćemo posvetiti više pažnje. Logika nas itekako može ograničiti u doživljavanju određenih životnih iskustva. Logika nam može govoriti da su neke pojave neprihvatljive, nestvarne i da su one samo šarlatanstvo. Takvo osuđivanje, može nas zakočiti u iskustvo koje bi nam eventualno moglo promijeniti život. Problem kod logike je u tome što je ujedno temeljeno na vlastitom neiskustvo. Dakle, ne na vlastitom, nego na tuđem. Mnogi ljudi kroz povijest, svojim su životnim radom radili na određenim istraživanjima i time došli do logičkih zaključaka od kojih smo mi donijeli svoje. I tako, na temelju tuđih doživljaja i mišljenja, mi stvaramo vlastite misli i viđenje života. Ako si dozvolimo da samo na temelju tuđih mišljenja gradimo viđenje svijeta, radimo veliku grešku upravo iz razloga jer se kočimo u doživljavanju novih iskustava. Tu se krije i jedan veliki problem, a to je da su ljudi uvjereni da su tuđa mišljenja, zapravo njihova vlastita, što je naravno jedna od najvećih zabluda čovjeka u njegovom povijesnom razvoju.

„Otuđenje misli ne razlikuje se od otuđenja srca. Često se vjeruje da je nešto domišljeno, da je neka ideja rezultat vlastite misaone aktivnosti; činjenica je, međutim, da su nečije ideje prenesene na idole javnog mijenja, novine, vladu ili političkog vođu. Takva osoba vjeruje da oni izražavaju njegove misli, dok u stvari ona prihvaća njihove misli kao vlastite jer ih je izabrala kao svoje idole, kao svoje bogove mudrosti i znanja. Upravo iz tog razloga ona je ovisna o svojim idolima i nesposobna odustati od svojeg obožavanja. Ona je njihov rob jer je svoje ideje projicirala u njih.“

                                                                                                           Erich Fromm

Ekonomska sila;

Prema Marxu, ekonomska sila je jedna od najsnažnijih koja utječe na naše ponašanje. Neupitno je, da je to jedna od najjačih sila. Mnogi životi i poslovi vrte se samo oko jedne stvari – novac. Taj papir modelira naše živote. No ekonomija nije samo novac iako se vrti oko njega. To je gospodarenje robom i dobrima proizvedenim od strane čovjeka. Da je čovjek potpuno svjesno biće, ne bi imao potrebu varati, lagati, krasti, svijet i sama ekonomija, bili bi puno ljepši. Poistovjećeni smo sa svijetom objekata, što nas je odvelo u pad. Marx, navodi kako će rad koji će biti dodijeljen prema želji i potrebi, a ne prisili, osloboditi čovjeka. Ali to je samo dio oslobođenja. Možda u konačnici čovjek neće niti trebati raditi u ovom (današnjem) smislu rada, ali to je daleka budućnost. Upozoravao je i na to kako rad može otuđiti i otupiti čovjeka.

„… dokle god, dakle, postoji rascjep između pojedinačnog i općeg interesa, dokle god djelatnost nije podijeljena dobrovoljno nego stihijski, vlastito čovjekovo djelo postaje njemu tuđa i suprotstavljena sila koja ga podjarmljuje, umjesto da on njome vlada.“

Ekonomska sila tjera čovjeka da radi, jer bez rada nema kruha, želudac ostaje prazan.

Prema Marxu, samo potpuno otuđen čovjek može prevladati otuđenje iz razloga jer više ne može živjeti na taj način. Prema njemu, rješenje leži u socijalizmu. S druge pak strane, Tolle govori, kako će osobina ega, da stalno teži sukobu i patnji, da će ga upravo ta osobina i uništiti, jer će čovjek sam sebi reći da ovako više ne može živjeti! Dakle, na samom vrhuncu, na samom vrhu i rubu, čovjek će ili pasti u ponor ili će naučiti da je patnja nepotrebna i kako se izmigoljit iz nje. Već smo pisali o tome, da socijalizam (ili bilo koje društveno uređenje) ne može biti rješenje, jer možemo stvoriti idealno uređeno društvo, ali to će biti figa u džepu, ako prije toga ne sredimo sami sebe i unutrašnji svijet.

Ekonomska sila otuđuje čovjeka i na taj način, da je prisiljen težiti ostvarivanju materijalne dobiti, što ga koči da izrazi svoje prave prirodne potrebe za stvaranjem. Ekonomska potreba je umjetna. Čovjek ima potrebu izraziti svoje humane i ljudske potrebe. Ako to ne može ostvariti, ako ih potiskuje, dolazi do otuđenosti što dovodi do kojekakvih psihičkih bolesti, idolatrije ili recimo ovisnosti.

Ekonomska sila koči čovjeka u izražavanju svojih želja, prirodnih potreba i humanističkih i moralnih vrijednosti. To odvodi čovjeka u otuđenosti

Nedajmo se zavarati. Ekonomska sila nas koči u onoj mjeri koliko joj to dopuštamo. Primjer tome je da ništa ne koči siromašnog čovjeka da ostane human i dostojan pa čak ako nema niti kruha ili krova nad glavom.

Iz ekonomije, poznata nam je „nevidljiva ruka“ Adama Smitha. U ekonomiji, nevidljiva ruka je izraz koji ekonomisti koriste da bi opisali samoregulirajuću prirodu tržišta, pa i privrede u cjelini.

„On je tvrdio da se najbolji rezultati ostvaruju na slobodnom (otvorenom) tržištu. Za njega je nevidljiva ruka kreacija osobnog-vlastitog interesa, natjecateljskog duha i ponude i potražnje svakog pojedinog sudjelovatelja na tržištu. Vjerovao je da nevidljiva ruka omogućava maksimaliziranje koristi svakog sudjelovatelja, kao i cjelokupne koristi (bogatstva) društva pri čemu u dobivanju tog rezultata postojeća vlast nije sudjelovala svojim intervencijama.“

Ali tokom vremena, ova vjerovanja pokazala su se kao potpunim promašajem. Dogodile su se mnoge gladi u povijesti, upravo zbog ne miješanja država u poslove super kompanija koje su izvozile jeftinu (subvencioniranu) hranu i time uništavale poljoprivredu u susjednoj državi. Što je dovodilo samo do domino efekta. To se i dan danas događa sa afričkim zemljama u kojima propadaju domaći poljoprivrednici jer te zemlje uvoze jeftinu (subvencioniranu) hranu ili hranu koja ne može zadovoljiti europske propise. Ova vjerovanja ispala su samo kao opravdanje i obrana tržišnom fundamentalizmu (ideologiji koju obilježava globalizacija pod kontrolom međunarodnog financijskog kapitala, velikih korporacija i visokoindustrijaliziranih zemalja) kojim se želi ni manje ni više nego zavladati svijetom.

O temi globalizacije napisane su brojne knjige pa o tome više nećemo duljiti.

Uzet ćemo još jedan vrlo jednostavan primjer kako nam ekonomska sila usmjerava život. Fromm nam daje slijedeći primjer: „Taj birokratski industrijski sistem oblikuje karakter birokrata kao i karakter radnika.“ Svi postupci vezani uz posao, uvjetovani su ekonomskom silom. Djelovanje te sile odražava i na privatni život. Ona će nas učiniti ili bogatašem ili siromahom. Ona će nas usrećiti ili prouzrokovati neuroze i fizičke probleme. I tako dalje. Moglo bi se još mnogo toga nabrojati i raspraviti, ali ono najvažnije je rečeno.

Ekonomska sila ne tjera čovjeka samo na određeno ponašanje, nego u njemu stvara bolesti, prvo psihičke, a onda i fizičke kao posljedica psihičkih. Freud se jednom zapitao; „Nisu li onda cijele civilizacije bile neurotične?“ Ovo je veliko pitanje. Ljudska povijest je povijest naših sukoba. Možda su doista sve civilizacije bile neurotične, kao i današnja. Da bi došli do odgovora na to pitanje, trebali bi odgovoriti na pitanje; što je to zdravo društvo? Možda najjednostavniji odgovor bi bio da je to društvo u kojem nema sukoba, neuroza, društvo koje poštuje tuđe odluke, društvo koje nije otuđeno, ne zna za mržnju i nasilje. Možda bi to bilo zdravo društvo?

Za kraj priče o ekonomskoj sili, još jedna vrlo važna stvar. Ona nas tjera na razna ponašanja. Jedno od njih je i potraga za poslom. No ima još nešto u tome što nas tjera da si nađemo neko zanimanje, neki posao. Nije samo riječ o novcu. Riječ je o vrlo važnoj sili. To je sila koja nas čini i koja prožima cjelokupni univerzum. To je životna sila, intencija. Ona se želi na neki način izraziti i spoznati sama sebe. Tolle kaže da svemir spoznaje sebe preko nas. Postoje brojni načini učenja a jedan od njih je rad i ono što je produkt rada, a to je kreacija!!! Dakle, čovjek želi raditi i zbog toga jer ima potrebu da istraži svoje mogućnosti, sposobnosti, želi vidjeti dokle može ići, što sve može smisliti i učiniti. Traži izazove. Izazovi ga ispunjuju jer uči preko njih o sebi. I tako, svemir upoznaje samog sebe preko nas samih. Iako je svemir (bog), svemoguć, sveznajući, učenje nikada ne prestaje. Čovjek (ili svemir preko čovjeka), ima potrebu za stvaranjem. Time, potraga za radom i poslom, nije uvjetovana isključivo ekonomskom silom, nego i potrebom da spoznamo sami sebe. Ali oprez! Ovdje leži i zamka!!! U ovom svijetu, naučeni smo da učimo o sebi preko vanjskog svijeta i svijeta objekata. Taj proces je nesvjestan. Ako ga osvijestimo, nećemo se vezati za objekte i potonuti u patnju i strahove. Takav svjestan način učenja stvaranjem materijalnih objekata oslobađa i ne otuđuje čovjeka. Suprotno tome, ako nesvjesno sudjelujemo u kreaciji i učenju o samima sebi preko vanjskog svijeta, događa se obmana. Događa se da čovjek potone u otuđenje, patnju i strahove.

Svjesna kreacija je jedan od ključeva slobode

Autoritet;

Što smo dulje izloženi utjecaju autoriteta, proporcionalno tome, veća je i naša podsvjesna potreba primjene autoritativnog stava prema slabijima i podređenima.

Kako se ljudi poistovjećuju sa objektima, tako tokom vremena spoznaju da su objekti krhki, lomljivi i prolazni. Kako godine prolaze, osoba podsvjesno i svjesno postaje svjesna o lomljivosti i prolaznosti objekata. On, kada izgubi objekt, izgubi i jedan dio sebe, dio svoje osobnosti, kao što je sigurnost, uvjerenje, inteligencija itd. Zbog tog poistovjećivanja sa vanjskim i krhkim objektima, čovjek postaje uplašen, slab, neurotičan i podložan autoritetima. Autoriteti, mu daju prividnu sigurnosti u sebe. I tako, čovjek se poistovjećuje sa autoritetom. On vidi sebe u njemu. Snažnu, inteligentnu i moćnu osobu, koja prividno ne posjeduje strah i pruža prividnu utjehu i sigurnost u svijetu prolaznosti! Najveći ljudski strah je strah od gubitka smisla za životom. U svijetu prolaznosti, autoritet nam može dati trenutni i prividan osjećaj sigurnosti od tog straha.

Za čovjeka, osjećaj autoriteta je moć, a moć je droga i opijum za um. Živimo u svijetu uloga autoriteta i onih koji su mu podložni. Oni koji su podložni autoritetima i sami tokom vremena imaju nesvjesnu potrebu tlačiti slabije od sebe. U pravilu to su djeca i životinje. Često puta ljudsko ponašanje mi je bilo strano i čudno. Zbog toga sam imao potrebu istražiti što leži iza takvog ponašanja. Uzet ćemo jedan primjer. Uvijek mi je bilo čudno zašto se čovjek veseli kada dođe trenutak ubijanja životinja ili popularno zvano – kolinje. Pošto živim na selu, imao sam priliku gledati takve zabave, doslovno zabave. Zašto prolijevanje krvi i uzrokovanje patnje veseli i raduje ljude. Na njihovim licima vidio sam osmjehe, sreću, ljudi su se zabavljali kada su čistili iznutrice i slično. Uglavnom, tada su bili veseliji nego inače. Što je uzrok takvom ponašanju? To je pitanje koje mi je dugo vremena bilo u glavi. U fenomenu autoriteta i trauma koje idu s njim, našao sam dio odgovora. Jedan od razloga takvom ponašanju je potiskivanje trauma i teških emocija koje su nam prouzrokovali autoriteti, bilo fizičke osobe ili neke institucije. Tokom života, tlače nas sa svih strana htjeli mi to ili ne. U nama se nakuplja taj stres. Njega svaljujemo na slabije od nas. Kao što je rečeno, to su u pravilu djeca (slučajevi kada se roditelji iskaljuju na vlastitu djecu) i u ovom slučaju, to su životinje. A kolinje je vrhunac izbacivanja stresa, za čovjeka to je veliko olakšanje. Ali nije riječ samo o izbacivanju stresa, nego to je i podsvjesni pokazatelj naše moći. Oduzimanje slobode i života drugom biću, je vrhunac pokazatelja naše moći. Kod nekih, tu nema kraja sreći! I tako, više sile utječu na sve pore naših života a da toga nismo niti svjesni. Naravno, takav ispušni ventil nije dovoljan, on je premali i to je iluzoran pokušaj bijega od istine ispraznosti života. Tokom vremena, kod takvih ljudi dolazi do pojavljivanja neuroza i ostalih psihofizičkih problema.

„Vjerujem da nitko ne može spasiti svojeg bližnjeg čineći izbor umjesto njega. Sve što jedan čovjek može napraviti za drugog jest pokazati mu alternative, istinski i s puno ljubavi, ali bez sentimentalnosti ili iluzije.“

                                                                                                                                                                           Erich Fromm

Autoritet u jeziku i pravopisu;

Autoritet može svoju moć u čoporu iskazati na bezbrojne načine. Uzet ćemo većini nevidljivi način, uzet ćemo primjer pravopisa. Jezik se je uvijek mijenjao i uvijek će biti podložan promjeni i to je prirodan i spontan proces. No, neki se silno trude da ga na umjetan način mijenjaju upravo iz egoističnih (autoritativnih) razloga. Jer autoritet (ego) mora ostaviti trag u povijesti. Takva umjetna izmjena pravopisa je silovanje jezika ili masturbiranje ljudi koji imaju poremećen libido. Freud je doista bio u pravu, kada je utvrdio da jedna od najvećih sila koje upravljaju čovjekom – poremećen libido (još jedan dokaz da je čovjek nesvjesno biće). Takvo silovanje, ne mora biti potaknuto samo egom, nego i poremećenim libidom čovjeka koji ne može dokazati svoju muškost (moć), nigdje drugdje nego eto baš na pravopisu (jer se je silom prilika našao tu gdje je). Takav čovjek mora pokazati svoju moć u čoporu. Mora pokazati tko je dominantan i inteligentan vođa čopora. Moć i libido su opijum za nesvjesnog pojedinca (ulogu, odnosno ego). Ego se njima hrani. Tu hranu mu daju podložne i poslušne jedinke u čoporu. Potreba ega da ostavi sjeme u povijesti, prelazi u bolest ljudske rase. Ponekad ponašanje ljudskog društva doista ne prelazi granice ponašanje vukova u čoporu. Bezbrojni su simboli i načini na koji možemo izbaciti svoj poremećen libido i pokazati svoju moć ostalim jedinkama. Pravopis je jedan od njih. Neki od takvih nepotrebnih izmjena je grješka, pa naveo bih čak i podatci, gubitci i slične riječi. Ne postoji niti jedan inteligentan razlog zašto bi pisali podatci, ako je potpuno razumljivo i jednostavnije podaci! Ovdje se može uočiti i poslušnost jedinke u čoporu, koja je nesvjesno podčinjena vođi. Poslušna jedinka će automatski tako i početi pisati jer je vođa tako naredio. Ali to, i jedno slovo u povijesti, zadovoljit će ego, jer je ostavio neki trag i za njega će čuti brojne generacije. Pa i oni koju se ježe od bilo kakvog oblika autoriteta, na ovom primjeru možemo vidjeti da ipak i oni padaju pod njihov utjecaj. Pod utjecaj autoriteta padamo zbog nesvjesnog stanja. Ovo je samo banalan primjer. No, ta banalnost prelazi u bolesnu naviku koja se uvlači u sve životne pore.

Ovo su samo neki banalni primjeri poslušnosti jedinke u čoporu. Ta banalna navika pretvorila se u ropstvo i opasnost za razvoj ljudskog bića. Potreba čovjeka da ovisi o autoritetima, već je odavno prešla u bolest ljudske povijesti.

Do čitanja

Ivan

Možda zvuči nevjerojatno, no postoje zabilježeni slučajevi izlječenja od raka, i to u poodmaklom stadiju, a zbog konzumacije soka od mrkve.

Ljekovito djelovanje mrkve je dokazano i znanstvenim studijama, naime, Falkarinol je antioksidant koji se nalazi u mrkvi i koji ima antikancerogena svojstva. U studiji koju su proveli znanstvenici iz Velike Britanije i Danske, kod miševa i štakora kojima je induciran rak debelog crijeva, konzumacijom mrkve smanjila se pojava raka kod jedne trećine. Falkarinol se nalazi i u celeru, peršinu, pastrnjaku, ginsengu i još nekom povrću.

Istraživanje na ljudima je pokazalo da je konzumacija soka od mrkve povećala razinu karotenoida u krvi kod oboljelih od raka dojke. Istraživači vjeruju da povećana razina karotenoida u krvi djeluje kao preventiva protiv raka. Međutim, mnogi sastojci mrkve djeluju kao antioksidansi, stoga je teško izdvojiti jedan kao poseban ili najvažniji, najveća je vjerojatnost, kao i kod svake biljke da ukupno uzajamno djelovanje spojeva ima najučinkovitije djelovanje.

Mrkvu je posebno dobro pohvalio i sam dr. Gerson, u čijoj je poznatoj terapiji sok od mrkve i jabuke od velikog značaja. On navodi da je sok od mrkve molekularno gotovo identičan ljudskoj krvi. Zanimljivo je to da je on svoju terapiju izvorno počeo provoditi za liječenje tuberkuloze, a nakon što je jedna pacijentica zahtijevala da isti tretman primjeni i kod nje na liječenju raka, tretman je djelovao. Od 1920-tih, uspješno se primjenjuje i u liječenju dijabetesa i mnogih drugih teških bolesti. Jedan od dobrih primjera izlječenja je i njegova kćerka, Charlotte Gerson koja je u 90-toj godini slomila zdjelicu, što je u tim godinama obično fatalno.

Charlotte je bila uvjerena da je sve gotovo, no njezin sin Howard ju je podsjetio na slučaj raka kod jedne pacijentice njenog oca, koji je metastazirao u području zdjelice, koja je od terapije ne samo ozdravila, već je i šteta na kostima tog područja izliječena.  Sve zbog puno svježe napravljenih organskih sokova, uglavnom mrkve i detoksikaciju uz ispiranje crijeva kavom.

Charlotte je jednostavno održavala svoju normalnu organsku vegetarijansku prehranu, uživala je u dobroj glazbi, knjigama i društvu obitelji i prijatelja, te uživala u puno sna. Što je najvažnije, pila je osam do deset čaša soka od mrkve i jabuke. Nevjerojatno, za samo pet tjedana, hodala je bez štaka ili hodalice, a rendgen je pokazao potpuno ozdravljenje zdjelice.

Ann Cameron je uspjela izliječiti rak u četvrtoj fazi samo sokom od mrkve, i to bez kemoterapije, zračenja i promjena u prehrani. Nakon operacije zbog raka debelog crijeva u trećoj fazi, situacija se pogoršala i rak je krajem 2012. metastazirao na pluća, čime se našla u četvrtoj, terminalnoj fazi. Preporučili su joj kemoterapiju, bez obzira što joj nije mogla produžiti život. Ona je to odbila, a kako je proučavala alternativne metode liječenje, naišla je i na podatak o Ralphu Cole, koji je izlječio svoj rak sokom od mrkve, u količini od cca. 2 kg mrkve dnevno. Tako je započela svoj put ozdravljenja, ispijajući istu količinu. Usput je ponekad na tri, četiri dana zaboravljala na sok zbog putovanja, a usto je jela redom svu hranu, čak ponekad i nezdravu. Dakle, jedina promjena u njenom životu je bio taj sok od mrkve. U siječnju 2013., nakon osam tjedana svakodnevnog ispijanja soka, CT je pokazao da su kancerogeni tumori prestali rasti, došlo je do malog smanjenja tumora i natečenosti limfnih čvorova. U ožujku 2013., nema novih tumora, nema natečenih limfnih čvorova, a postojeći tumori se i dalje smanjuju. U srpnju 2013., rak je nestao, svi natečeni limfni kancerogeni čvorovi su se vratili u normalu. Nakon 8 mjeseci ispijanja soka od mrkve, rak je u potpunosti nestao. Ovo nisu jedini primjeri, ima ih još mnogo.

Priroda liječi, dokazano. Na nama je da izaberemo – mrkva, ili bilo koja druga prirodna tvar s antikancerogenim svojstvima bez nuspojava ili kockanje s konvencionalnim terapijama.

Izvori:
Telegraph, NaturalSociety, NaturalNews

Prenosi: nexus-svjetlost.com

Ostala ljekovita svojstva mrkve

 Svježi sok od mrkve sadrži mnogo vitamina, poput vitamina B (B1, B2, B5, B6),narančastu boju mrkvi daje beta karoten, kojeg ni u jednom drugom povrću nema u tolikoj mjeri. To je supstanca (antioksidans) iz koje nastaje jako važan vitamin A. Što je boja korijena izrazitije narančasta, to je sadržaj beta karotena veći. Sok od mrkve sadrži i vitamine C, D, G i K, kao i kalij, kalcij, kobal i druge mineralne tvari. Sve to čini sok od mrkve posebno zdravim.

- anemije – kod liječenja anemije pijemo sok od mrkve u količini od 3 dl na dan te uzimamo jela od mrkve kao što su juhe, salate, pire itd.
- arterioskleroze dnevno pijemo do 1,5 litara soka mrkve, i to kroz cijeli dan u gutaljajima (ljekovito djelovanje ove kure zahvaljujemo dukarinu koji djeluje na proširenje krvnih žila.
- bolesti jetre (uzima se svježi sok mrkve tri puta na dan po 0,5 dl itd)
- za odstranjivanje glista kod djece, i to u kratkom vremenu, te se djeci daje sok mrkve u količini od 2 dl na dan ili ribanu mrkvu s ribanom jabukom.
- za crijevna oboljenja (slab rad crijeva, katar crijeva, nametnici i paraziti u crijevima, nadutost, kruljenje crijeva, proljev, kod jačeg truljenja u crijevima mrkva spriječava nastajanje takvih procesa a za katar u želucu ili crijevima ona je jedan od najboljih lijekova koji i kod najosjetljivijih ljudi odnosno organa brzo uspostavlja normalno funkcioniranje. To je važno za liječenje oboljenja želuca ili crijeva kod dojenčadi.
- kod čira na želucu ili dvanaestercu kurativa sa sokom od mrkve, ako se natašte uzima po 1 dl soka svaki dan, sprječava stvaranje viška želučane kiseline i tako otklanja njezino nadražujuće djelovanje na sluznicu želuca. Sok mrkve kao sredstvo za smanjenje želučane kiseline svakako je bolje od gastala i sode bikarbone. On usisava prekomjernu želučanu kiselinu i brzo otklanja žgaravicu bez štetnih posljedica. Za taj učinak dovoljno je popiti 2,5 dl soka.
- reumatičari bi svakodnevno trebali piti do 3 dl soka od mrkve jer se njime otklanjaju iz organizma svi otrovni sastojci koji pospješuju reumu i giht.
- kod upale grla ili početne upale pluća, prehlade i naručito gripe sirup od mrkve uspješan je u liječenju mladih i starih osoba.
- mrkva ima lagno laksativno djelovanje na crijeva (izaziva pražnjenje), a ako se pije sok tada sprječava zatvor.
- kod liječenja karcinogenih oboljenja pučka medicina savjetuje svim oboljelima od raka (čak i u ubrzanom stupnju bolesti itd) da se podvrgnu kuri mrkvom i hrane se njenim sokom, tijekom dana pije se do 1,5 litre soka od mrkve
- najbolje i najprirodnije ljekovito djelovanje u preventivi karcinoma je dakako i sok mrkve koji uzimamo redovito svaki dan u količini od 1dl
- kod osjećaja starenja, sve slabije aktivnosti i slabog organizma, očne mrene, jedno od najboljih pića je sok mrkve s mlijekom. Pola šalice mlijeka pomiješamo s pola šalice soka od mrkve pijemo svakodnevno, ovaj napitak pomlađuje i pobjeđuje starenje.

Vezani postovi:

Dokumentarac – Debeo, bolestan i skoro mrtav

Gersonova metoda liječenja raka i drugih teških bolesti

KEMOTERAPIJA: Ne samo da ne uništava stanice raka već favorizira njihovu ubrzanu diobu

Dr. Warburg: Kiselost organizma je uzročnik raka i ostalih bolesti

Amigdalin – Zabranjeni Vitamin

Prof. Marijan Jošt: Lijek protiv raka – neka se ne zaboravi

„Prvi korak za svakog od nas u procesu raščišćavanja jest da svoju osobnu dramu potpuno osvijestimo. Ništa se ne može nastaviti sve dok ne pogledamo sami sebe i ne otkrijemo što činimo kako bismo manipulirali energijom;  Svaka osoba mora ponovno protumačiti svoja obiteljska iskustva s točke gledišta evolucije, s duhovne točke gledišta i otkriti tko je uistinu. Kad jednom to učinimo, naša se drama kontrole raspada i počinje naš pravi život.“

Dalje nastavljamo sa recenzijom knjige „Celestinsko proročanstvo“. Ovdje ćemo dalje nastaviti sa šestim Uvidom. Ovaj Uvid govori o osvješćivanju osobnog djelovanja u našim životima. Ta svjesnost, svjesnost svakog čina, omogućit će nam nov uzlet. Nesvjesno biće ne može biti slobodno i ne može kontrolirati svoj život. Takva osoba nesvjesno teži uzimanju tuđe energije (hrane), pada u zablude, okove, neuroze i bolesti. Prema Redfieldu, važno je pogledati svoju prošlost, pogotovo u svojoj obitelji. Upravo tu leži korijen i uzrok naših drama koje stvaramo, koje nam uzrokuju patnju i zbog kojih uzimamo tuđu energiju.

Ovdje bih citirao još jednu osobu, a to je Indijanac don Juan Matus iz romana Carlosa Castaneda, koji je to izrazio riječima koje doista prosvjetljuju:

„Uspomene se zaboravljaju, ali će jednog dana izbiti na površinu, da bi poslužile kao racionalna predstraža odakle će se krenuti u neizmjerno prostranstvo drugog ja.“

Dakle, zbog prošlosti stvaramo svoje male drame da bi privukli tuđu pažnju, ljubav i energiju. I koliko god mislimo da smo svjesni, moramo ipak biti oprezni. Iz ovog kuta gledanja, teško nam je biti objektivan. I tako, uvijek postoji mogućnost da stvaramo drame a da toga nismo niti svjesni.

„No upamtite, postoji sklonost da te drame vidimo kod drugih, ali mislimo da smo mi slobodni od njih. Svatko od nas mora prevladati tu opsjenu prije nego što nastavi. Svi smo mi skloni tome da barem dio vremena provedemo zarobljeni u drami i moramo se malo povući i sagledati sami sebe dovoljno dugo dok ne otkrijemo koja je to drama.; Onda smo uistinu slobodni da postanemo nešto više od nesvjesne uloge u igrokazu što ga igramo. Kao što sam već rekao, možemo pronaći viši smisao u životu, duhovni razlog zašto smo rođeni u svojim obiteljima. Možemo početi dobivati jasnu predodžbu o tome tko smo zapravo.“

Redfield nam daje do znanja, da se naše drame i uloge rađaju u obiteljima. Upravu tu, leži početak naše predstave. Povrataka u natrag i osvješćivanje lekcija iz kojih smo morali nešto naučiti, korak je prema novom životu, slobodi i novim životnim prostranstvima. Tu, u našim obiteljima leži ključ rješenja. Iz pogleda duhovnosti, svatko u našoj obitelji, bližoj i daljnjoj, je predstavnik jednog dijela ljudi iz nekog kraja svijeta. Pošto ne možemo upoznati sve ljude na ovoj planeti, svaka osoba u obitelji, sadrži neke kolektivne osobine ljudi iz nekog područja ili uvjerenja.

„Proces pronalaženja vašeg osobnog duhovnog identiteta sadrži sagledavanje cijelog života kao dugačke priče i pokušaj pronalaženja višeg značenja. Počnite tako da se upitate: zašto sam rođen baš u toj obitelji, koja je mogla biti svrha toga?“

Do svojeg višeg Ja, dolazimo kada raščistimo svoju prošlost. Prošlost nisu ništa više nego informacije, i to informacije koje su nataložene u nama. Da se slikovito izrazimo: te informacije su kao voda koja je mutna, nije bistra, pa čak, može biti otrovna za nas i okolinu. U Zen budizmu bi rekli: Tko može razbistriti mutnu vodu? Odgovor je nitko. Ako to pokušate, mulj će se samo još više dići. Dakle, Mir je rješenje, unutrašnji mir koji dolazi s unutrašnjom tišinom. Čišćenje tih informacija odvija se takozvanim nedjelovanjem. Postoje mnoge tehnike koje nam omogućuju bez mnogo buke i fanfara, predivno buđenje iz sna. Na svakome je da nađe ono što mu odgovara. Ali prije, ili uz sam taj proces čišćenja, moramo i proći taj proces samoispitivanja da bi smo spoznali viši smisao lekcija koje smo si predodredili.

„Pročišćavanje prošlosti bio je precizan proces osvješćivanja naših vlastitih načina kontroliranja iz djetinjstva. Pisalo je da kad jednom prevladamo tu naviku, možemo pronaći svoje više ja, svoju višu osobnost; Morate shvatiti što je u igri. Istina koju tražite jednako je važna kao i evolucija samog svemira, jer omogućava evoluciji da se nastavlja.“

Dakle, šesti Uvid govori da je čovjek generacijama doživljavao spontane i nesvjesne trenutke, trenutke sinkroniciteta i uvida, koji su ga odvodili na viši nivo svijesti. I to je tako bilo generacijama i generacijama. No, ova generacija je posebna po tome, što po prvi puta možemo na svjestan način preči na višu razinu. Upravo taj svjestan čin, omogućit će nam kvantni uzlet. Svjesnost je vrlo bitna, ključna u našoj evoluciji. Svjesnost je istinska i dubinska spoznaja prirode stvarnosti. Tako, Redfield navodi da kada ćemo jednom postati svjesni toka energije, onda nam ona nikada neće nestati. Koliko god da iziđe iz nas toliko će i uči ako smo prisutni i svjesni procesa i ako ne dozvolimo nekome da nas uvuče u sukob.

Sedmi Uvid. On govori o procesu vlastite svjesne evolucije, o ostajanju budnima prema svakoj podudarnosti. Ovaj Uvid govori i o snovima. Odnosno govori kako priču iz sna treba usporediti s pričom svog života. Snovi su nam neki oblik vodiča. A prema ovom uvidu, to su još i misli i dnevna sanjarenja. U ovom Uvidu piše i to da je izazov da u svakoj crnoj stvari treba naći nešto bijelog, bez obzira na to koliko to negativno bilo.

„Zauzimanje položaja promatrača pomaže nam da se riješimo naše potrebe da sve kontroliramo. Postavlja nas u tijek evolucije.“

Osmi Uvid. Govori kako pomoći ljudima i opisuje novu etiku. Govori o tome kako će se ljudi ponašati jedni prema drugima. I opominje se na opasnost prestanka osobnog razvoja ako postanemo previše ovisni o drugoj osobi. Takva opasnost razvoja dogodila se i glavnom liku kada se zaljubio u jednu djevojku. Ali on je bio na vrijeme upozoren, da vezanost može ponekad (ako partner nema razumijevanja za potrebe bližnje osobe) kočiti čovjeka prema osobnom razvoju. Ovdje se i spominje korištenje energije na potpuno novi način kada smo u kontaktu s drugim ljudima ali sve počinje s djecom.

„Najgore što se djeci može učiniti jest da im se uzme energija dok ih se ispravlja. To je ono što stvara dramu kontrole kod njih, kao što već znate. No, te naučene manipulacije s djetetove strane mogu se izbjeći ako im odrasli daju svu potrebnu energiju, bez obzira na okolnosti. Zato moraju biti uključena u sve razgovore, posebno u razgovore koji se tiču njih.“

Uvid detaljnije opisuje kako čovjek može biti zaustavljen u svojem vlastitom napretku zbog ovisnosti o drugoj osobi, što je najjednostavnije vidjeti na primjeru ljubavne veze.

„Kad se pojavi ljubav, dvije osobe daju jedna drugoj energiju nesvjesno i obje se osjećaju bodro i uzvišeno. To je to nevjerojatno ushićenje koje nazivamo ´zaljubljenošću´. Nažalost kad jednom počnu očekivati da taj osjećaj stiže od druge osobe, ljudi se odvoje od energije svemira i počinju se sve više oslanjati na energiju od drugog – samo, sad se čini da je više nema dovoljno i zato prestaju davati jedno drugom energiju, te se vračaju svojim dramama, pokušavajući kontrolirati jedno drugo i prigrabiti energiju za sebe. U tom trenutku odnos se pretvara u uobičajenu borbu za moć.“

No prema Uvidima, borba za energiju počinje još u obitelji, kao što je već spomenuto. Prema njima, obitelj nas zakoči u jednom vrlo bitnom procesu, a to je ujedinjenje muško ženskih principa. Poznati kao ying i yang. Napominje se da obitelj ne treba okrivljavati za našu životnu situaciju, nego treba sagledati istinu, oprostiti i time otpustiti okove koji nas koče na putu samorazvoja. Ovdje ćemo nakratko povući paralelu sa Freudom, koji je tvrdio da djeca u svojim roditeljima vide seksualne objekte, pogotovo muška djeca prema majkama. Freud je bio ograničen nepoznavanjem prave prirode postojanja i njezinih zakonitosti. To je naravno bio i previše mehanicistički pogled na ljudsku prirodu. Tada još nije bila razvijena energetska psihologija (koju spominje i Bruce Lipton, a Celestinsko proročanstvo upravo možemo i smjestiti u energetsku psihologiju). Doba Freuda je tek bio početak istraživanja funkcioniranja ljudskog uma, a na počecima, greške su uvijek očekivana pojava. Dakle, ta borba u obitelji, ne nastaje zbog seksualnog nagona, nego zbog borbe za životnu energiju i to na određen način. To je način koji je vrlo jednostavno i razumljivo opisao James Redfeild.

Prema osmom Uvidu, kada dječak ili djevojčica žele ujediniti svoj suprotan pol (princip), uz pomoć roditelja, problem se javlja ako dijete misli da tu energiju može nadopuniti isključivo preko roditelja. Tu se počinje javljati strah u djetetu da će izgubiti roditelja. Dolazi do pojave domino efekta i niza problema u odnosima. To je najviše vidljivo u doba puberteta što se često predstavlja kao problemi u ponašanju zbog hormona. Ali hormoni su samo jedan mali dio jedne veće priče. Energetska psihologija, konačno nam daje pravi uvid u srž problema. Prema Uvidu, rješenje leži da se djetetu (a dodali bi i roditelju, jer može biti i da roditelj želi ujedinit svoj pol s djetetom), objasni da ispunjenje leži u višem izvoru, da su roditelji samo ljudi i da i oni ponekad pogriješe.

„Uzmimo za primjer žensko dijete. Sve što djevojčica zna kada želi usvojiti svoju mušku stranu jest da ju jako privlači njen otac. Želi da je stalno uz nju, blizu nje. Rukopis objašnjava da ona zapravo želi mušku energiju – jer muška energija dopunjava njenu žensku stranu. Iz te muške energije ona dobiva osjećaj dovršenosti i ushita. Ali pogrešno misli da je jedini način da dobije tu energiju posjedovanje svojeg oca i njegovo fizičko zadržavanje u svojoj blizini. Zanimljivo je to što ona naslućuje da bi ta energija zapravo trebala biti njena i da bi trebala upravljati po svojoj volji, te želi upravljati svojim ocem kao da je on dio nje. Misli da je čaroban i savršen, sposoban ispuniti svaki njezin hir. U obitelji koja nije idealna, to rađa sukobom između djevojčice i njezinog tate. Stvaraju se drame kontrole dok ona uči kako se postaviti, kako manipulirati njime ne bi li dobila energiju koju želi.“

Osmi Uvid objašnjava da kada se partneri ujedine, svatko od njih želi tu cjelinu imati za sebe (to se u pravilu počinje događati nakon opadanja početne zaljubljenosti), što dovodi do sukoba. Jedno od rješenja je da prije ulaska u vezu, sami ispunimo taj krug, taj dio koji nam nedostaje i onda ulazimo u vezi sa takvom cjelovitom osobom.

„Shvativši kakvi su stvarno iznutra ti prijatelji suprotnog spola, čovjek ruši svoje vlastite fantazijske projekcije o tom spolu i to nas oslobađa i ponovno nas spaja sa svemirom.“

Što nam je činiti ako osoba s kojom razgovaramo već djeluje unutar drame kontrole i pokušava nas uvući? Postavlja se pitanje. Rukopis kaže, da ako ne zauzmemo odgovarajuću ulogu, drama te osobe će se raspasti. Svi smo naletjeli na osobu koja nam se jada kako joj je teško u životu. U pravilu zauzimamo određenu ulogu (recimo ulogu žalitelja), i samo potvrđujemo tu samostvorenu istinu. Došlo je vrijeme da više ne održavamo tuđe uloge, pogotovo ulogu patnika koja je jedna od najgorih. Umjesto da potvrđujemo tuđu patnju, možda bi mogli odgovoriti sa nekim pozitivnim stavom. Recimo: Da, teško, ali u pravilu patnju stvaramo sami, ili; da nemamo novaca, ali ćemo ga imati. I tako dalje. Jer mi smo magneti, što mislimo to ćemo i dobiti.

„Zbog toga, svaka drama treba odgovarajuću dramu kako bi u potpunosti bila odigrana. Ono što je zastrašivaču potrebno kako bi dobio energiju jest jadnik ili drugi zastrašivač; Sve su drame podsvjesne strategije za pribavljanje energije; Rukopis kaže da podsvjesne strategije za energijom ne mogu postojati ako ih dovedemo do svijesti, tako da ukažemo na njih. Prestaju biti nesvjesne i skrivene. To je vrlo jednostavna metoda; Pravi ključ za pravilno imenovanje drame jest da istodobno proniknemo kroz dramu do stvarne osobe koja stoji pred nama i pošaljemo joj što više moguće energije.“

Deveti Uvid. Što će se dogoditi kad se kultura razvije? Na ovo pitanje odgovara zadnji Uvid. Promjena kulture će biti posljedica svjesnog razvoja. U ovom uvidu, Redfield nam daje svoju viziju budućnosti čovječanstva. Govori se o pomaku koji čeka čovjeka po pitanju rada, svjesnosti spoznaje kako su mnogi poslovi nepotrebni, isprazni i kako koče čovjeka. Rukopis predviđa pojave nove tehnologije koja će omogućiti čovjeku da radi manje i ima više slobodnog vremena za samorazvoj, istraživanje. Ovakvu viziju, mogli smo vidjeti i u dokumentarcima Zeitgeist. Neki bi rekli, s druge strane, da smo nešto slično vidjeli i u filmu Terminator ili Matrix, svijet kada čovjek prepusti posao stroju. No to ovisi i o tome što je u vašem umu i na kojoj ste duhovnoj razini. Zbog toga je iznimno važno učiniti ovo o čemu piše Redfield – osvijestiti proces kreacije i djelovanja. Nesvjesno djelovanje može stvoriti scenu iz Terminatora ili Matrixa. Svjestan čin može stvoriti raj na Zemlji. Dobro stvara dobro, a loše stvara loše. Dalje se opisuje promjena načina gledanja na materijalne stvari kao što je promjena da više nećemo trošiti kao danas.

„Rukopis opisuje to nadahnuće koje se javlja kada uistinu volimo druge i kada naši životi evoluiraju u nešto više.“

Ovaj Uvid nam govori da će se pojasniti mnoge religije. Sve religije govore o tome kako čovječanstvo pronalazi odnos s višim izvorom. One postaju iskvarene  kada se pojave vođe. Ovaj Uvid otkriva našu krajnju sudbinu. Cijela ljudska povijest pripremala nas je taj trenutak svjesnog (kvantnog) skoka razvoja.

„Naša je sudbina da nastavimo podizati svoj nivo energije. I kako se naš nivo energije diže, podiže se i nivo vibracije u atomima naših tijela; Cijele skupine ljudi, kada dosegnu određeni nivo, odjednom će postati nevidljive onima koji još vibriraju na nižem nivou. Ljudima na tom nižem nivou izgledat će da su ovi drugi naprosto nestali, no samoj skupini činit će se kao da su još uvijek tamo – samo će se osjećati lakšima.“

Postoje priče da su neke drevne civilizacije „nestale“, upravo na ovaj način. Jednostavno su svjesno postale mogućnosti prelaska na višu vibraciju i to su učinile. Neke od tih civilizacija su Anasazi ili graditelji Machua Picchua, za kojeg su Maje rekle da su ga samo našle i da ga nisu oni izgradili. Ovakva ideja ide i sa teorijom paralelnih svijetova (svemira).

Kako god da bilo, James Redfeild sa Celestinskim proročanstvom, definitivno je na vrlo jednostavan način prezentirao energetsku psihologiju koja nam dolazi na velika vrata. Neki su ovih 12 uvida, usporedili i sa 12 energetskih točki koje se nalaze u, i izvan tijela, što također ima smisla, jer i čakre simboliziraju naše razvojne faze. Sa ovom pričom, pojednostavio nam je mnoge stvari koje su nam bile odavno poznate, no možda ipak nerazumljive. I tako, ovo je knjiga koja definitivno otvara oči, prosvjetljuje, odvodi nas u nove spoznaje funkcioniranja međuljudskih odnosa. Zašto vodimo međusobno male i velike ratove, i kojim putem treba poći da se oslobodimo od ove Samsare, vječnog kruga patnje. Na nama je krenemo novim putevima.

„Što više ljepote vidimo, više se razvijamo. Što se više razvijamo, tim jače vibriramo. Deveti uvid nam pokazuje da će nas naposljetku naše pojačano opažanje i vibracija otvoriti prema nebu koje je već tu pored nas. Samo ga još ne možemo vidjeti; Ovdje smo kako bismo postigli raj na Zemlji. A sad znamo kako se to može učiniti… kako će to biti postignuto; Rukopis kaže da će nas naša prirodna potraga za istinom dovesti do toga.“

Na kraju nam ostaje samo da podsjetimo što nam svaki od Uvida donosi.

Prvi Uvid zbiva se kada postanemo svjesni podudarnosti u našim životima i ozbiljno ih shvatimo. Te nas podudarnosti navode da shvatimo da tu ima nešto više, nešto duhovno, nešto suptilnije što djeluje iza zastora. 

Drugi Uvid proširuje našu svijest o povijesnom vremenu. On uspostavlja našu svijest kao nešto stvarno.

Treći Uvid opisuje novo poimanje fizičkog svijeta. Ljudi će početi zamjećivati ono što nam je do tada bilo nevidljivo. On započinje sa novim pogledom na život.

Četvrti Uvid govori o tome kako se ljudi bore za energiju. Većina ljudi nije dovoljno jaka da bi mogla stalno davati energiju. Zato se i većina ljudskih odnosa i pretvara u borbu za moć. Mi se borimo za energiju koja teče među ljudima. Tu leži bit sukoba, od obitelji do sukoba svjetskih razmjera. U te borbe se upuštamo jer osjećamo da smo lišeni energije. 

Peti Uvid govori o iskustvu novog stanja svijesti. Nedostatak energije se može izliječiti kad se povežemo sa višim izvorom, odnosno ako se otvorimo svemiru.

Šesti Uvid govori kako osvješćujemo proces razvoja naše svjesnosti i življenja i upravo će nam to svjesno djelovanje omogućiti nagli uzlet.

Sedmi Uvid. On govori o procesu vlastite svjesne evolucije, o ostajanju budnima prema svakoj podudarnosti. U ovom Uvidu piše i to da je izazov da u svakoj crnoj stvari treba naći nešto bijelog, bez obzira na to koliko to negativno bilo.

Osmi Uvid. Govori kako pomoći ljudima i opisuje novu etiku. Opisuje kako i zašto nastaju uloge kojima druge ljude uvlačimo u predstavu i vlastitu dramu da bi pridobili energiju. Govori o tome i kako razbiti tu „bolest“ a to su uloge za stvaranje drama.

Deveti Uvid. Deveti Uvid predskazuje u što će se razviti ljudska kultura i kako će izgledati budućnost. Ovaj Uvid otkriva našu krajnju sudbinu. Cijela ljudska povijest pripremala nas je taj trenutak svjesnog (kvantnog) skoka razvoja.

Do čitanja

Ako ste se zapitali postoji li tvar koja je od vitalne važnosti za zdravlje stanica, koja je prirodni dio staničnog metabolizma i može poslužiti kao lijek u ozbiljnim oštećenjima staničnih funkcija – posebno moždanih stanica – a nije dio tretmana konvencionalne medicine, unatoč publiciranim znanstvenim radovima koji sve to potvrđuju, odgovor je potvrdan – ona postoji.

Naravno, ako ste se dovoljno potrudili da dođete do te vrste informacija.

alternativa-za-vas.com

Tvar o kojoj je riječ naziva se glutation: radi se o glavnom antioksidansu ne samo u ljudskom tijelu, već u svim biološkim organizmima izloženima oksidativnom stresu i toksinima, kako životinjama tako i biljkama.

Ovo je prikaz rezultata moje osobne potrage koja je bila uvjetovana mojom jakom željom da pomognem ocu u njegovoj borbi s Parkinsonovom bolešću.

Informacije do kojih sam došao i reakcije te nezainteresiranost pojedinih liječnika-specijalista kojima sam doslovno servirao ta svoja otkrića dovela su me do zaključka da s konvencionalnom medicinom i njenom etičkom dimenzijom nešto nije u redu.

Ako se nešto pokaže toliko važnim u zdravlju stanica i ako ima potencijal da pomogne u liječenju niza poremećaja, tada bi bilo logično da to postane standardni dio medicinskih protokola.

Jer, čovjeku valja pomoći svim raspoloživim sredstvima, pogotovo neinvazivnima, onima koja se pokažu bezazlenima po pitanju nuspojava.

Unatoč otkrićima o važnosti glutationa ovdje to nije slučaj. Ta žalosna činjenica povezana je s interesima farmaceutskih korporacija i profitom.

Nadam se da će informacije koje ovdje  iznosim pomoći onim čitateljima koji imaju zdravstvene probleme kod kojih primjena glutationa može pomo­ći ili njihovim bližnjima.

Naravno, prije nego pokušaju dobro je da se posavjetuju sa svojim liječnikom.

Osnovne činjenice o glutationu

Po svom kemijskom sastavu glutation je tripeptid, tj. kemijski spoj koji se sasto­ji od tri amino-kiseline.

Kemijski naziv mu je γ-L-glutamil-L-cisteinilglicin, a njegova kemijska formula je C10H17N3O6S .

Široko je rasprostranjen u biosferi našeg planeta, u prirodi.

Za potrebe istraživa­nja, kao dodatak hrani ili za medicinske svrhe izolira ga se iz kvasca i tkiva kao što su mišići i jetra.

Ima važnu ulogu u staničnom disanju kako kod sisavaca tako i kod biljaka i štiti crvena krvna tjelešca (eritrocite) od vodikovog pero­ksida koji je otrovni nusprodukt mnogih metaboličkih reakcija.

Glutation je jedan od najvažnijih organ­skih spojeva koji sadrže sumpor.

Ami­no-kiseline koje ulaze u njegov sastav su cistein, glicin i glutamička kiselina.

Glutation ima udio u mnogim staničnim bi­okemijskim procesima. Da bi tijelo funkcioniralo normalno, potreban mu je postojani izvor gluta­tiona

Iako se glutation može stvarati u svim stanicama ljudskog tijela, najbitnija je sinteza glutationa u jetri.

Glutation postoji u reduciranom stanju (GSH) i oksidiranom stanju (GSSG).

U zdravim stanicama i tkivu više od 90% ukupnog glutationa je u reduciranom obliku (GSH), a manje od 10% čini glu­tation u disulfidnomobliku(GSSG).

Povećana razina GSSG-a u odnosu na razinu GHS u tijelu pokazatelj je oksi­dativnog stresa kojemu je organizam izložen.

Uloga glutationa u organizmu

Glutation ima udio u mnogim staničnim biokemijskim procesima. Da bi tijelo funkcioniralo normalno, potreban mu je postojani izvor glutationa.

Prvenstveno, GSH efikasno čisti slobodne radikale i druge reaktivne kisikove spojeve izravno, te neizravno putem enzimskih reakcija.

Istraživanja iz 2003. su pokazala da GSH sprječava infekciju virusom gripe.

GSH/GSSG je najvažniji redox par u organi­zmu, ključni je antioksidans, važan je u metabolizmu hranjivih tvari i u regulira­nju puteva bitnih za homeostazu čitavog tijela.

Manjak glutationa doprinosi oksi­dativnom stresu što može imati ključnu ulogu u procesu starenja i pojavi mno­gih bolesti.

Posebno je velika važnost gluta­tiona u prevenciji neurodegenerativnih bolesti kao što je Parkinsonova bolest.

Glutation je važan u procesima detoksifikacije štetnih nu­sprodukata metabolizma, reguliranju staničnih procesa, sintezi i popravljanju DNK, sintezi proteina, rastu stanica i odgovoru imu­nološkog sustava.

Zapravo, tri ključne funkcije su mu:

1. glavni je antioksidans u tijelu kojega proizvode same stanice; bez glu­tationa antioksidansi kao što su vitamin C i vitamin E ne bi mogli odgovarajuće vršiti svoju zadaću u tijelu; u toj funkciji podjednako je važan kako kod ljudi tako i kod životinja i biljaka

2. podiže imunološki sustav organizma

3. glavni je čistač organizma od otrova

Glutation i zdravlje biljaka

Novija istraživanja potvrđuju da je glu­tation podjednako važan u fiziologiji biljaka.

U stanicama rajčice pronađene su velike razine glutationa vezane uz prisutnost teških metala.

Također, poka­zalo se da izloženost biljaka teškim me­talima dovodi do ubrzane sinteze GSH-a u korijenima i kultiviranim stanicama.

To je potvrđuje  da je i kod biljaka glu­tation presudan za obranu od oksidati­vnog stresa i toksina.

Analiza sadržaja glutationa u stanicama koristi se sada kao pokazatelj razine oksidativnog stresa kod viših biljaka.

Pokazalo se da ako je aklimatizacija biljke previše spora ili preslaba, fotooksidativni stres kojem je biljka izložena postupno osiromašuje sadržaj glutationa.

To u konačnici može dovesti do smrti biljke.

Imajući u vidu ove spoznaje, botaničari su počeli koristiti metode liječenja bilja­ka povećanim dozama glu­tationa, koje daju odlične rezultate.

Starenje i manjak glutationa

Proces starenja, koji se odvija na stani­čnoj razini, vezan je uz narušavanje ho­meostaze GSH-a.

U organizmu se naru­šava omjer zastupljenosti GSH u odnosu na GSSG u korist GSSG-a. Razina GSH u plazmi se snižava, dok se razina GSSG- a povećava.

Niz podataka dobivenih na osnovi kliničkih ispitivanja pokazuje da je općenito bolje stanje zdravlja, neovi­sno o životnoj dobi, vezano uz višu ra­zinu GSH-a.

Dakle, poboljšanje stanja GSH-a u organizmu ključna je kompo­nenta u prevenciji i usporavanju procesa starenja.

Ljudi s nasljednim manjkom enzima za sintezu glutationa pokazuju pomanjkanje GSH-a, s hemolitičkom anemijom, spinocerebralnom degene­racijom, perifernom neuropatijom, mi­opatijom i aminoacidurijom.

U četvrtoj dekadi njihovog života često se pojave ozbiljne neurološke komplikacije.

Niska ra­zina GSH u eritrocitima manifestira se u jednom obliku nasljedne leukemije.

Niska razina GSH u stanicama povećava rizik i od bolesti koje se javljaju uslijed slabljenja imunološkog sustava kao što je HIV.

Ustanovljena je i veza između manjka GSH i niza plućnih bolesti, uključujući kroničnu opstruktivnu plućnu bolest, neonatalno oštećenje pluća, akutni re­spiratorni distresni sindrom i astmu.

Razne neurodegenerativne bolesti i po­remećaji povezani su s abnormalno ni­skom razinom GSH-a u organizmu.

Kod oboljelih od Alz­heimerove bolesti opaženo je smanjenje razine GSH-a u limfoblastima, dok je kod Parkinsonove bolesti supstancija nigra jako osiromašena GSH-om.

Prag osiromašenja GSH ispod kojeg stanica obično umire iznosi 70-80 %.

Mitohon­driji su u tom pogledu posebice ranjivi. Zakazivanje mitohondrija pokazalo se ključnim uzrokom Parkinsonove bolesti.

Klinička ispitivanja su pokazala da sma­njenje glutationa u mitohondrijima do­vodi do smrti stanica.

Niske razine glu­tationa u tijelu vezane su uz disfunkciju jetre i imunološkog sustava, bolesti srca i prerano starenje.

Normalne razine GSH-a u ljudskom tki­vu kreću se u rasponu između 0.1 i 10 milimola (mM).

Najveća koncentracija je u jetri, do 10 mM, te u slezeni, bubre­zima, lećama, eritrocitima i leukocitima.

Koncentracije u krvnoj plazmi su oko 4-5 mikromola.

Činitelji oksidativnog stresa koji mogu osiromašiti GSH su:

• UV zračenje i druga (ionizirajuća) zra­čenja
• virusne infekcije
• otrovi iz okoli­ša
• kemikalije iz kućanstva
• teški metali

Razina mu se smanjuje i kod kirurških zahvata, upala, opekotina, septičkog šoka, kod manjka prekursora za GSH i enzimskih kofaktora u hrani.

Parkinsonova bolest i glutation

Jedan od poznatih mehanizama propa­danja neurona je oštećenje slobodnim radikalima ili molekulama koje nastaju oksidacijom neurotransmitera dopamina.

Stanice supstancije nigre koriste do­pamin za komuniciranje sa stanicama u dru­gom području mozga, takozvanom stri­atumu.

Kad su stanice supstancije nigre izgu­bljene, razina njihovog dopamina pada, što rezultira padom dopamina u striatu­mu.

Tipični simptomi Parkinsonove bolesti – slabljenje motoričkih funkcija u vidu ukočenosti mišića, trzavih pokreta, ri­tmičkog tremora kod mirovanja – re­zultat su niske razine striatalnog dopa­mina.

Najvažniji ˝čistač˝ slobodnih radikala u stanicama supstancije nigre je glutation.

Tretmani glutationom značajno uklanjaju simptome Par­kinsonove bolesti, uključujući poteškoće s ukočenošću, hodanjem, pokretima, koordinacijom i govorom. Opaženo je znatno smanjenje tremora kao i pad de­presije.

Nekoliko je razloga zbog kojih je tre­tman glutationom toliko blagotvoran kod Parkinsonove bolesti:

• Glutation povećava osjetljivost mozga na dopamin. Prema tome, iako on sa sam ne povećava razinu dopamina, omogu­ćava dopaminu u mozgu da bude efika­sniji.

• Antioksidativna aktivnost glutationa štiti mozak od štete koju mogu nanijeti slobodni radikali.

• Ključna je komponenta u detoksifika­ciji stanica mozga. (Dobro je poznata či­njenica da većina oboljelih od Parkinso­nove bolesti ima smanjenu sposobnost detoksificiranja od  kemijskih  spojeva kojima su izložene stanice mozga)
Praktični problem u povećanju razina glutationa je u tome što uzimanje samog glutationa kao dodatka ne podiže razi­ne staničnog glutationa, budući da se glutation raspada u probavnom traktu prije nego što dođe do stanica.

Međutim, intravenozna terapija glutati­onom i uzimanje prekursora glutationa učinkoviti su u podizanju međustani­čnih razina glutationa.

Pokazalo se da intravenozne glutation­ske injekcije daju izvanredne i brze re­zultate.

Rad dr. Davida Perlmuttera

Dr. David Perlmutter, pionir glutationske terapije, razvio je protokol koji se primjenjuje u Perlmutterovom zdravstvenom centru za liječenje oboljelih od Parkinso­nove bolesti.

Primjenjuje antioksidante i dodatke prehrani kao što su alfa-lipoična kiselina, N-acetil-cistein (NAC) , piknogenol, biljni silimarin (mlijeko strička) koji pove­ćavaju stanični glutation.

NAC i ne-denaturirani protein sirutke opskrbljuju prekursorima gluta­tiona na staničnom nivou, poboljšavaju proi­zvodnju glutationa u tijelu i pomažu u procesu čišćenja organizma.

Svoj pionirski rad opisao je u knjizi ˝Bolji mozak˝.

Prema Perlmutteru, standardni tretman Parkinsonove bolesti dopaminergičkim lijekovima samo maskira simptome bo­lesti i ne čini ništa da zaustavi napredo­vanje bolesti. Na neki način, ti lijekovi čak pogoršavaju stanje pacijenata.

Perlmutterov tretman ne samo da ola­kšava simptome bolesti već usporava proces koji je u osnovi bolesti.

Kao jedan od glavnih uzroka povećanog broja ljudi oboljelih od Parkinsonove bolesti dr. Perlmutter navodi povećanu zagađenost okoliša, što je pogubno za funkcioniranje živčanog sustava.

Navo­di nedavnu spoznaju da stanice mozga parkinsoničara ne mogu proizvesti do­voljno energije za normalnu aktivnost. To sasvim sigurno ima veze s mitohon­drijima u moždanim stanicama.

Taj pad energetske produktivnosti u stanicama javlja se kad slobodni radikali napadaju zdrave stanice i razaraju mitohondrije, energetska središta staničnih membra­na.

Bez energije te stanice ne mogu proizvesti dovoljno dopamina. Kako proizvodnja dopamina pada, sim­ptomi postaju ozbiljniji.

Smanjena sposobnost jetre kao glavnog središta za čišćenje organizma također je povezana s pojavljivanjem Parkinsonove bolesti.

Godine 1996. dr. Perlmutter je naišao na studiju talijanskih istraživača sa Odjela za neurologiju Univerziteta u Sassa­ri (Italija) u kojoj se oboljelima davao glutation intravenski tijekom 30 dana.

Uočili su jasnu vezu između sniženja razine GSH i ozbiljnosti bolesti. Paci­jentima su davali 600 mg glutationa dva puta dnevno.

Ti istraživači su ustanovili da je kod svih testiranih pacijenata ¨došlo do značaj­nog poboljšanja nakon glutationske tera­pije s 42%-tnim opadanjem invalidnosti. Jednom kad se prestalo s glutationom, terapijski efekt je trajao 2-4 mjeseca˝.

U tom tretmanu nisu zabilježene nikakve nuspojave. Znajući da je tretiranje glutationom si­gurno i kako je izgledalo da je čak efi­kasnije od trenutno etabliranih terapija, dr. Perlmutter ga je odlučio primijeniti na vlastitim pacijentima.

S intravenskim davanjem glutationa pacijentima počeo je 1998. Oduševljen rezultatima te te­rapije nazvao je glutation istinski čude­snim lijekom.

Tvrdi da su čak nakon jedne jedine doze glutationa ˝pacijenti osjećali rapidno poboljšanje, često već nakon tako kra­tkog vremena kao što je 15 minuta˝.

S tom terapijom postignuta su značajna poboljšanja u pogledu smanjenja uko­čenosti, povećane pokretljivosti, po­boljšanja govora, boljeg raspoloženja i smanjenog drhtanja.

Tvrdi da su neki od njegovih pacijenata koji su prije bili u kolicima već nakon nekoliko tretmana glutationom prohodali. Pacijenti čija lica su bila bezizražajna uslijed Parkinsono­ve bolesti ponovo se smijali.

Prema dr. Perlmutteru, ti pacijenti su se doslovno ponovno vratili u život.

Zanimljivo je da glutation­ska terapija daj vrlo dobre rezultate u kombinaciji s L-dopom, omogućavajući pacijentima da uzimaju manje doze tog konvencionalnog lijeka koji se propisuje već pola stoljeća.

Nova generacija glutationa

Donedavno glutation se nije moglo uzi­mati oralno, nego samo putem injekcija, jer se razgradi u želucu prije nego što stigne do krvotoka.

Nedavno je razvijena tehnologija liposomnog glutationa pomoću koje se molekule GSH-a smještaju u sićušne sfere nanometarske veličine, takozva­ne liposome, koji se lako apsorbiraju u tijelu. (Naziv preparata je ˝Lipoceutički glutation˝.)

Studije kod ljudi pokazale su da se preko 90% liposomnog gluta­tiona apsorbira u stanicama.

Pre­poručena doza za terapijske svrhe je 1,5 čajne žli­čice, tj. oko 650 mg, dva puta dnevno tijekom 7-10 dana.

Nakon toga doza se može sniziti na 1 žličicu dnevno (oko 430 mg) ili po preporuci liječnika.

Podatke o preparatu s liposomnim glu­tationom možete naći na http://www.gshnow.com/lipoglut.htm

Nije u interesu farmaceutskoj industriji

Zbog velikog uspjeha glutationskog tre­tmana Parkinsonove bolesti u Americi ga je 2004. primjenjivalo više od 1000 liječnika.

S obzirom da glutation tako dobro djelu­je postavlja se logično pitanje: Zašto glu­tationska terapija nije dio standardnog (konvencionalnog) tretmana Parkinsono­ve bolesti?

Po dr. Perlmutteru, postoje dva moguća razloga. Prvo, glutation je prirodna tvar što znači da ga se ne može patentirati i ne može ga ekskluzivno posjedovati niti jedna farmaceutska kompanija ili korpo­racija.

Prema tome, nitko ne plaća članke u medicinskim časopisima putem kojih bi se ljudi informirali o dobrobitima te terapije.

Zainteresirani mora naći vlastiti način da nešto sazna o tome.

Drugo, konvencionalna medicina nije sklona razmatrati bilo koji tretman koji ne ispunjava njezine striktne stan­darde, kao što su kriteriji dvostruko sli­jepih studija i placebo kontrola, a za takva istraživanja potrebno je izdvojiti milijune dolara.

Međutim, u SAD-u je FDA odobrila Perlmutterov protokol za glutationsku terapiju.

Izvor: alternativa-za-vas.com

Ekonomska kriza, ulični prosvjedi, zaoštravanja odnosa između Rusije i Amerike, tužba za genocid, dvojezičnost, deložacija, bankrot, korupcija, sve mlađa populacija ljudi koji svakodnevno sakupljaju boce, lopovluk, siromaštvo i tako dalje. Sve o čemu se priča jesu problemi, no kada se govori o rješenjima, ona će svakome zvučati nerealno i na alternativne načine razmišljanja se odmahuje rukom. Ponovno se vračamo na pitanje ‘gdje je rješenje?’, ali, prije svega trebamo pitati ‘što je problem?’. Problem nisu političari, bankari i masoni. Problem leži duboko u nama i u našem odnosu bez poštovanja prema drugim životima. To nam se isto i vraća. Imate li osjećaj da ovaj sistem nema nikakvog poštenja prema vama? Kako sijemo, tako ćemo i žnjeti. Ovu tvrdnju će poduprijeti brojni primjeri koje ću navesti u postu, kako bi stvar bila što jasnija i konkretnija, iako, i već sada ne može biti jasnije nego što jest.

To univerzalno duhovno učenje, koje možemo pronaći u gotovo svim svjetskim religijama, temelji se na istini o našoj međusobnoj povezanosti. Ta istina se tumači i pozitivno, kao zlatno pravilo (čini drugima što želiš da drugi čine tebi) i neutralno, kao zakon uzroka i posljedica (da će nam se osvetiti sve ono što činimo drugima). Jednostavno rečeno, ne možemo nikada biti sretni ako drugima nanosima patnju, slobodni ako druge držimo zatočenima, da ćemo biti zdravi ako drugima uzrokujemo bolesti i da ćemo uspostaviti mir ako smo nasilni prema drugima. Kada oslobađamo druge postajemo slobodni; kada volimo druge postajemo voljeni; kada ohrabrujem druge, dobivamo ohrabrenje; kada smo blagoslov drugima, dobivamo blagoslov; kada drugima donosimo radost i iscjeljenje; pronalazimo radosti i iscjeljenje u svojim životima.

Ta vječna mudrost je osnova inteligencije i suosjećanja se čvrsto temelji na istini o međusobnoj povezanosti. Pomoću toga možemo vidjeti da naše zlostavljanje životinja ima bolne posljedice za nas. Ironija je zapanjujuća. Primjerice, životinje u prirodi nikada nisu patile, ali životinje držane u skučenim prostorima, hrane se posebnim smjesama, te dobivaju lijekove i hormone kako bi se neprirodno udebljale (jer se prodaju po kilogramu). Pretilost je ozbiljan problem ljudskih svejeda. 60% amerikanaca ima prekomjernu težinu, a 26% je pretilo. Medicinski troškovi se broje u milijardama dolara, a psihološki troškovi su također golemi. Sijemo pretilost u  milijardama pilića, purica, svinja i krava, a žanjemo u sebi. Purice se obično uzgajaju, hrane i drže u skučenim prostorima kako bi se udebljale, pa zbog težine više ne mogu imati niti spolni odnos. To se zapravo događa sve većem broju ljudi.

One životinje u prirodi koje inače jedemo kao hranu, žive u obiteljima i imaju složene, žive i bogate društvene odnose s drugim pojedincima u svojim krdima, jatima, plovama i zajednicama. Na području životinjske farme sve se obiteljske veze nasilno prekidaju, bebe se otimaju majkama ili zbog mlijeka koje zatim krade čovjek, ili zbog skorog klanja. Svaka životinja predstavlja zasebnu proizvodnu jedinicu. To je ono što sijemo, a ono što žanjemo je vidljivo po svuda u ljudskom društvu: raspad obitelji. Što činimo životinjama činimo i sebi. Kao nikada prije obitelji se raspadaju, roditelji rastavljaju, djeca zlostavljaju, napuštaju, ljudi osjećaju otuđenost i usamljenost, jer predstavljaju proizvodne jedinice u bešćutnom ekonomskom sustavu.

Ženske životinje se davanjem hormona prisilno tjeraju na neprirodno rane trudnoće, osobito u industrijama jaja i mlijeka. Jer, to je jeftinije nego hraniti životinje dok prirodnim putem steknu spolnu zrelost. Kada ih prisilno oplođuju na industrijskim farmama, to su samo djeca. Ta djelatnost opterećuje sir, mlijeko i druge mliječne proizvode neprirodnom količinom estrogena i drugih hormona. Takve proizvode jedu naša djeca, a to ih tjera, pogotovo djevojčice, na neprirodni rani spolni razvoj. To je osnovni uzrok zabrinjavajućeg broja adolescentskih trudnoća i abortusa, ali o tome se rijetko priča.

Ista načela se ponavljaju na zadivljujuće raznolike načine. U milijarde bespomoćnih životinja nasilno unosimo ogromne količine kemikalija. Ljudi pak pate od ovisnosti i zlouporabe droga, oslanjanja na lijekove stravičnih nuspojava. Tupost i ignorancija je svojstvo društva koje legalno izdaje lijekove s otrovnim supstancama na recept.

Životinje na farmama prisiljavamo da žive u iznimno zagađenoj i otrovnoj okolini, da udišu zrak koji je otrovan zbog visokih koncentracija amonijaka, koji potječe iz izmeta tisuća zatvorenih životinja držanih na skučenom prostoru, žive u vlastitom izmetu i jedu zagađenu hranu. Ljudi sve više žive u vlastitom otpadu jer su naš zrak, voda i hrana sve zagađeniji. Prisiljavamo životinje da žive u vrlo stresnim uvjetima. Mi živimo u sve stresnijim uvjetima. Držimo ih u skučenim prostorima, osjećamo sve veću skučenost zbog ekonomskog pritiska koji raste, a zatvori su sve puniji. Tjeramo životinje da proizvode preko svih granica svojih mogućnosti, i mi smo pod neprestanim pritiskom da proizvodimo. Na farmama tjeramo milijune životinja u ludilo potpunim sprečavanjima izražavanja njihovi prirodnih želja i nagona, a ljudske duševne bolesti su također sve češće. Držimo ih u prenapučenim kavezima, a naša naselja su sve više napučena. Mučimo milijune životinja, a prema podacima organizacije Amnesty International ljudi nikada nisu toliko mučili jedni druge kao danas.

Životinjama uzgajanima radi hrane često se namjerno uskraćuje hrana. Ponekad se to čini kokošima radi stvaranja sindroma šoka koji potječe njihova tijela na početak još jednog ciklusa stvaranja jajeta, a ponekad se to čini radi uštede na troškovima hrane li zbog čistog nemara. U našem društvu je anoreksija česti poremećaj. Ljudi, uglavnom žene, često gladuju, ponekad do smrti. Čak i usprkos izobilju žitarica koje uzgajamo za prehranu stoke namijenjene za bogati svijet, tisuće siromašnih ljudi, uglavnom djece, svakoga dana umire od gladi.

Mlade ženske životinje, koje se rađaju u našem društvu za proizvodnju hrane, redovito prolaze kroz seksualno zlostavljanje u obliku opetovanog silovanja. Za taj se čin koristi euferizam: umjetna oplodnja, no, radi se o silovanju. Mlade ženske svinje, krave, ovce, koze, purice, kokoši  i druge životinje opetovane se siluju kako bi proizvodile potomke prije nego ih se zakolje. Za te životinje ljudi predstavljaju serijske silovatelje i mučitelje. Primjerice, mlade ženke purice u prosjeku se siluju dva puta tjedno u razdoblju od dvanaest do šesnaest mjeseci, a na kraju ih se zakolje radi pureće juhe i hrane za bebe. Osim sustavnog seksualnog zlostavljanja prilikom oplodnje, radnici na farmama seksualno zlostavljaju mnoge životinje, a osobito svinje. Silovanje je središnja metafora našeg društva i iznimno je ozbiljan problem. U Sjedinjenim Američkim Državama je žena silovana ili seksualno napadnuta svake dvije minute. Kao i u stočarskom sektoru gdje se ženke i majke brutalno zlostavljaju i iskorištavaju radi zarade, u ljudskom se društvu ženske i majčinske vrijednosti potiskuju te žene nemaju jednaki položaj kao i muškarci. Ta neprestana, nevidljiva dominacija nad ženama i nad ženskim životinjama ima goleme posljedice i velikim dijelom nudi objašnjenje za niži status žena u našem društvu. I kao što u životinjama vidimo samo meso i predmete koje jedemo, žene se često, baš kao i životinje, smatraju mesom za seksualno iskorištavanje. Kao što je Carol J. Adams pokazala, životinje su u našem društvu povezane kroz pornografiju, oglašavanje i medije. Životinje za hranu su prikazane kao privlačne žene koje žele da ih pojedemo, a žene su povezane sa životinjama kao seksualni objekti koji žele da ih se koristi.

Životinjama uzrokujemo bolesti jer ih prisiljavamo da žive u stravičnim uvjetima. Na nas također vrebaju nove i smrtonosne bolesti. Kada na neprirodan način smještamo ogroman broj životinja u male prostore, kada kidamo njihove životne veze, kada ih prisiljavamo da jedu izmet, krv, meso i organe životinja kojima se one u prirodi nikada ne bi hranile te hranu koja je ˝obogaćena˝ dijelovima tijela članova njihove vlastite vrste, onda industrijske farme pretvaramo u uzgajališta smrtonosnih virusa, bakterija, parazita i proteina koji nikada ne bi mogli razviti u prirodi. Ti patogeni, prenose se na nas kada jedemo hranu ili lijekove koji potječi od tijela tih mučenih životinja. Skučeni prostori u kojima su zatvorene uzrokuje visoke razine stresa, bolesti i zaraza kod životinja koje jedemo. Stočarska se industrija protiv toga bori davanjem velikih količina lijekova i antibiotika kako bi životinje preživjele dok ne postignu težinu potrebnu za klanje. To samo pogoršava stanje ljudskog zdravlja jer antibiotici i drugi lijekovi potiču evoluciju opasnijih i otpornijih sojeva bakterija i virusa. Kada sijemo bolest u bespomoćnim životinjama, sami također žanjemo bolest.

Trenutačno, znanstveni rade na tome da uzgoje životinje koje će biti tupe, neosjetljive i s kojima će se moći lako upravljati, koje se neće opirati. Sve to kako bi lakše preživjele nezamislivu bol i stres koji moraju trpjeti na industrijskim farmama. Oni žele stvoriti  životinje sa što manje osjećaja i svjesnosti, životinje sa slomljenim duhom, bez volje za životom, bez ikakve svrhe osim da služe ciljevima svojih ljudskih vladara. To bi povećalo zaradu. Što uzrokujemo drugima – takvi i postajemo.

Na kraju, sve se vraća, sve se plaća. Budući da uzrokujemo ovu stravu, svjedoci smo sve veće strave u medijima, zabavnoj industriji, ali i u događajima na svjetskoj razini. Budući da ubijemo mlade životinje radi hrane, svjedočimo povećanom broju samoubojstava među djecom i adolescentima. Budući da namjerno potičemo životinje na bijes, kao prilikom rodea, zooloških vrtova, cirkusa i ostalih načina ˝zabave˝ naš bijes je također sve veći. Budući da namjerno u njima izazivamo strah, kao u laboratorijskim istraživanjima straha, naš vlastiti kronični strah je sve veći. Budući da im uzrokujemo osteoporozu prisiljavajući ih da proizvode previše mlijeka i jaja, veliki broj ljudi pati od osteoporoze. Budući da ih namjerno šopamo kako bi smo kod pataka i gusaka stvorili natečene i bolesne jetre koje jedemo kao poslasticu koja se zove foie gras, kronično jedemo prekomjerne količine hrane koja sadrži otrovne tvari  te tako nanosimo štetu našoj jetri i drugim unutarnjim organima.

Budući da prisiljavamo životinje da budu bolesne, tjeskobne i pod stresom, i mi smo bolesni, tjeskobni i pod strersom. Budući da ih hranimo otrovima; neprirodnom, prerađenom i kemikalijama zagađenom hranom, u našim dućanima se prodaju slični otrovni proizvodi koji se nazivaju hranom. Budući da ih zatvaramo u male kaveze, zatvoreni smo u uredske kocke koje smo i sami napravili. Budući da životinjama oduzimamo njihovo dostojanstvo i privatnost, izgubili smo dostojanstvo, a naša privatnost je sve manja. Budući da im namećemo osjećaj besporočnosti, osjećamo sve veću bespomoćnost. Budući da ih svodimo na potrošnu robu, također postajemo potrošna roba. Budući da im ne dopuštamo da ispune svoju prirodnu svrhu, također gubimo vlastitu svrhu. Budući da im oduzimamo prava, gubimo vlastita prava. Budući da ih pretvaramo u robove, i sami postajemo robovi. Budući da im slamamo duh, naš duh se također slama. Kako sijemo, tako i žanjemo…

duh-vremena

Potaknuti novom odlukom ljudi unutar pravne fikcije koju nazivaju ustavni sud (nadalje ustavni sud), i novim strahom i panikom koja je time izazvana – odlučili smo ponuditi dodatna objašnjenja vezana za postupanje, u slučaju da netko odluči djecu ne cijepiti. Radeći na tome, spoznali smo i novu strategiju koja je jako jednostavna, a učinkovitost iste će morati testirati sami roditelji koji svoju djecu ne žele cijepiti i ukoliko odluče koristiti bilo što od predloženog iz obje strategije.

(OPPT Hrvatska)

Molimo da prije nego što nastavite, još jednom pročitate stari članak STRATEGIJA – ŠTO UČINITI AKO NE ŽELIMO CIJEPITI DJECU – I KAKO? čak i ako ste ga ranije pročitali, jer se ova nova strategija direktno nadovezuje na ono što je objašnjeno i predloženo u tom članku.

Da krenemo – presuda ustavnog suda NEMA NIKAKAV UČINAK na opisanu strategiju u našem prvom članku. Međutim – moguće je da će organski roboti unutar sustava govoriti ”ustavni sud je rekao bla bla bla i morate cijepiti dijete” pa je stoga dobro unaprijed se pripremiti za takve izjave. Najbolji način kako to učiniti, je da na najjednostavniji mogući način zakomplicirate život organskim robotima vezano za ”ustavni sud je rekao bla bla bla i morate cijepiti dijete”, na način da ih zakopate u labirint njihovih vlastitih propisa tako duboko, da nikada neće naći izlaz, a tek ako nađu izlaz – moći će postaviti neko pitanje – što je po našem mišljenju jednako statističkoj mogućnosti da dobiju sedmicu na lotu 100 puta zaredom.

To bi trebalo dati najbolji učinak ako pedijatar Vašeg djeteta nije organski robot, već čovjek stvoren kao muško ili žensko i misli svojom glavom, pa je voljan barem malko surađivati s roditeljima. Ali – čak niti to nije uvjet.

Valja OPET napomenuti i dobro shvatiti BIT problema oko cijepljenja – a to je:

TKO PREUZIMA ODGOVORNOST?

Ako cijepimo djecu, ili ako ne cijepimo djecu, a dogode se problemi iz bilo kojeg razloga – mi, roditelji smo odgovorni.

Gdje je odgovornost onoga tko prisilama i prijetnjama pokušava natjerati nekoga da cijepi dijete? Nema je nigdje. Ma osigurali su se svi, od farmaceutskih kompanija, države, čak su u OBRAZAC ZA PRIJAVU NUSPOJAVE CJEPIVA na stranici broj dva jasno, crno na bijelom napisali da su podaci iz prijave TAJNI!!!

Citiramo:
Individualna prijava nuspojave, štetnog događaja, medikacijske pogreške, predoziranja, ovisnosti ili zlouporaba lijekova smatra se tajnim i stručnim dokumentom i ne može se upotrijebiti u postupku ocjene odgovornosti zdravstvenog radnika koji je propisao lijek ili onog koji ga je izdao (Članak 14. Pravilnika o farmakovigilanciji, Narodne novine, br. 83/13).

Ili npr. ovaj
PRAVILNIK O NAČINU PROVOĐENJA IMUNIZACIJE, SEROPROFILAKSE, KEMOPROFILAKSE PROTIV ZARAZNIH BOLESTI TE O OSOBAMA KOJE SE PODVRGAVAJU TOJ OBVEZI (»Narodne novine«, br. 60/92, 26/93)

Članak 8.
Epidemija zaraznih bolesti protiv kojih se obavlja imunizacija nije kontraindikacija za imunizaciju osoba protiv tih bolesti. (???)

Matematika ne štima – to se vidi iz aviona. Onaj tko vas prisiljava na nešto, neka preuzme punu i neograničenu odgovornost za moguće posljedice – i tek kada preuzme odgovornost, ponovno ćete razmisliti o tome hoćete li ili nećete cijepiti djecu. To se zove jednostavno, zdravorazumsko razmišljanje. Odgovorno razmišljanje roditelja.

Pitanje je – ako su ta cjepiva tako super korisna i super sigurna – zašto ne žele preuzeti odgovornost?

Možda zato što nisu? Možda ih je strah od posljedica? Ili možda još nešto drugo?

Kako se osigurati da nikada ne uspiju kreirati pravno uporište s kojeg mogu postaviti pitanje jeste li cijepili dijete ili niste?
Kako se osigurati da nikada ne platite apsurdne kazne od 2000.– kn, koje ništa ne mijenjaju jer dijete i dalje nije cijepljeno, ali je zato 2000.– kn u državnoj kasici prasici?
Kako se osigurati da nikada, ili možda samo jednom, razgovarate sa socijalnim radnicima ili epidemiolozima jer vaše dijete NAVODNO nije cijepljeno?

Dakle – kako zakomplicirati život organskim robotima u sustavu na najjednostavniji mogući način?

KAKO SE TO RADI?

Što je moguće jednostavnije.
Nova strategija ima dva dijela od kojih niti jedan ne smijemo zanemariti.

Prvi dio vezan je isključivo za kompliciranje života organskim robotima koji vas žele natjerati da cijepite dijete, suprotno vašem izboru.

Drugi dio vezan je za prevenciju curenja podataka iz zdravstvenog kartona vaše djece prema organskim robotima, koji vas žele – suprotno vašem izboru – natjerati da cijepite dijete. Jer bolje je spriječiti nego liječiti, zar ne?

Spomenimo na trenutak i pedijatre. Ova strategija pisana je i za njih, te će i oni naći u ovom članku dokumentaciju koju mogu koristiti, da se zaštite od pritisaka ljudi iz sustava, ali i od roditelja koji ne spadaju u kategoriju odgovornih ljudi.

Mnogi od pedijatara također su u strahu – šute i rade što im se kaže, jer se i na njih vrši pritisak. Rijetki su oni koji su digli glas. Ali prema našim saznanjima ima ih – ima hrabrih pedijatara i ako ste se prepoznali kao jedan od njih – hvala Vam na tome što se držite osnovnih načela koja čovjeka čine i liječnikom. A to je Hipokratova zakletva.

“U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojeg pacijenta. Poštovati ću tajne onog tko mi se povjeri. Održavati ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku, neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast.”

Poštovati ću tajne onog tko mi se povjeri. 

Vidite – liječnik više ne može biti liječnik ako prekrši Hipokratovu zakletvu. Pravno gledano je zakletva IZNAD svih zakona. Ne treba sad ulaziti u skrivena, često i okultna značenja zakletvi, o tome su tomovi knjižurina napisani. A zakletvi ima mnogo, posvuda oko nas – odvjetnička, liječnička, policijska, sudačka, predsjednička i tako dalje … (od kojih se mnoge dnevno krše?)

Nitko onoga tko je položio zakletvu, ne može i ne smije nikakvim “zakonom” tjerati da svoju zakletvu prekrši.

NE MOŽE I NE SMIJE. NE POSTOJI ZAKON KOJI MOŽE ZAOBIĆI ZAKLETVU.

Prekršiš zakletvu – letiš naglavačke iz organizacije, ceha, komore ove ili one, posebno ako si se zamjerio kolegama u istoj branši. Nema tog zakona koji će onoga tko je prekršio zakletvu, spasiti od oduzimanja licence.

Smatramo da je najbolje graditi kuću ciglu po ciglu. Ali, temelj je najvažniji. Možda je za vaš specifični slučaj najbolje kombinirati strategiju iz prošlog članka sa ovom novom strategijom, ili korištenje samo jedne od njih. Smatramo da ćete kada dovršite s čitanjem ovog članka, imati više nego dovoljno znanja da se oduprete BILO kakvom pritisku na vas, od bilo koga, unutar bilo kojeg dijela sustava.

Prvo ćemo objasniti pravno uporište za novu strategiju, a zatim opisati u detalje PRVI i DRUGI dio ove nove strategije. Pravno uporište je važnije za DRUGI dio strategije. Dobro ga proučite.

PRAVNO UPORIŠTE ZA RODITELJE I PEDIJATRE

Zakon o zaštiti osobnih podataka je jako zgodno pravno uporište broj 1 i za roditelje i za pedijatre, posebno članak 7.

Članak 7.

Osobni podaci smiju se prikupljati i dalje obrađivati isključivo:

– uz privolu ispitanika samo u svrhu za koju je ispitanik dao privolu, ili

– u slučajevima određenim zakonom, ili

– u svrhu izvršavanja zakonskih obveza voditelja zbirke osobnih podataka, ili

– u svrhu sklapanja i izvršenja ugovora u kojem je ispitanik stranka, ili

– u svrhu zaštite života ili tjelesnog integriteta ispitanika ili druge osobe u slučaju kada ispitanik fizički ili pravno nije u mogućnosti dati svoj pristanak, ili

– ako je obrada podataka nužna radi ispunjenja zadataka koji se izvršavaju u javnom interesu ili u izvršavanju javnih ovlasti koje ima voditelj zbirke osobnih podataka ili treća strana kojoj se podaci dostavljaju, ili

– ako je obrada podataka nužna u svrhu zakonitog interesa voditelja zbirke osobnih podataka ili treće strane kojoj se podaci otkrivaju, osim kada prevladavaju interesi zaštite temeljnih prava i sloboda ispitanika iz članka 1. stavka 2. ovoga Zakona, ili

– ako je ispitanik sam objavio te podatke.

U slučaju iz stavka 1. podstavka 1. i 8. ovoga članka ispitanik ima pravo u svako doba odustati od dane privole i zatražiti prestanak daljnje obrade njegovih podataka, osim ako se radi o obradi podataka u statističke svrhe kada osobni podaci više ne omogućuju identifikaciju osobe na koju se odnose.

Osobni podaci koji se odnose na maloljetne osobe smiju se prikupljati i dalje obrađivati u skladu s ovim Zakonom i uz posebne mjere zaštite propisane posebnim zakonima.

DODATNO POJAŠNJENJE: E sad – netko će pomisliti – ali tu piše da se mogu prikupljati podaci ako tako kažu drugi zakoni, bla bla bla. E, ne mogu. Zato – jer ako se netko pozove na Zakon o zaštiti osobnih podataka, koji jasno kaže u prvom stavku da:

Osobni podaci smiju se prikupljati i dalje obrađivati isključivo:
– uz privolu ispitanika samo u svrhu za koju je ispitanik dao privolu, ili

… to je nešto što zakonu na koji ste se pozvali daje superiornu pravnu snagu nad nekim DRUGIM zakonom na koji se druga strana možda poziva i opisuje se taj superiorni zakon pravnim terminom lex specialis a ti drugi, inferiorni zakoni u odnosu na taj se u pravu zovu lex generali.

Također, kako to piše u prvom stavku istog članka, ako se netko izričito pozove na taj članak – ono što piše ispod, kao da i ne postoji. Može se primijeniti ako iz nekog razloga Vaša privola nije dostupna, pa se onda implicira kao da ste je dali. Zgodno je to pravo, zar ne? Jako kreativno, posebno ako uzmemo u obzir da se pravo bavi isključivo fikcijama, konstruktima uma dizajniranima, da čovjeka uvjeri da je nešto drugo a ne čovjek, na primjer: osoba, pacijent, građanin, vozač, navijač, državljanin itd, itd … O tome možete više naučiti ako si date truda i istražite našu stranicu uzduž i poprijeko – djeluje kao nadahnuće.

Idemo dalje. Pravno uporište broj 2 za roditelje koji ne žele cijepiti djecu je – liječnička prisega. To je također pravno uporište broj 2 za pedijatre na koje se vrši pritisak da cinkaju svoje pacijente.

Korak dalje. Zakon o zaštiti prava pacijenata je jako zgodno pravno uporište broj 3 i za roditelje i za pedijatre, posebno članak 25.

Pravo na povjerljivost

Članak 25.

Pacijent ima pravo na povjerljivost podataka koji se odnose na stanje njegova zdravlja sukladno propisima o čuvanju profesionalne tajne i zaštiti osobnih podataka.

Pacijent ima pravo dati usmenu ili pisanu izjavu o osobama koje mogu biti obaviještene o njegovu prijemu u stacionarnu zdravstvenu ustanovu kao i o njegovom zdravstvenom stanju. Pacijent može imenovati i osobe kojima zabranjuje davanje tih podataka.

VAŽNO – osobe su i recimo CENTAR ZA SOCIJALNU SKRB, ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO itd … pravne osobe. Mrtvi entiteti, isto kao i fizičke osobe. Zakoni se ne bave živim ljudima, već samo pravnim fikcijama.

Nastavimo dalje. Zakon o liječništvu je jako zgodno pravno uporište broj 4 i za roditelje i za pedijatre, posebno članak 21.

LIJEČNIČKA TAJNA

Članak 21.

Sve što liječnik sazna o pacijentu koji mu se obrati za liječničku pomoć, a u vezi s njegovim zdravstvenim stanjem, mora čuvati kao liječničku tajnu i može je otkriti – ako posebnim zakonom nije drukčije propisano – samo uz odobrenje pacijenta, roditelja ili skrbnika za malodobne osobe, a u slučaju njegove psihičke nesposobnosti ili smrti, uz odobrenje uže obitelji, skrbnika ili zakonskog zastupnika.

Nismo uspjeli pronaći niti jedan zakon koji kaže, kada liječnik smije odati liječničku tajnu. Možda postoji – ali mi ga pronašli nismo.

STRATEGIJA – PRVI DIO – zakomplicirajte život organskim robotima

Pretpostavimo da očekujete dijete (ili imate dijete) koje treba cijepiti prema mišljenju organskih robota. Dolazite u rodilište (ili u ambulantu kod pedijatra za kojeg se nadamo da  nije organski robot) sa slijedećim dokumentom, 2 primjerka – jedan za njih i jedan za vas:

Download (PDF, 51KB)

Prilog 1:

Download (PDF, 24KB)

Prilog 2:

Download (PDF, 25KB)

Prilog 1 i Prilog dva ZAKLAMAJTE na dokument kojim privremeno suspendirate suglasnost za cijepljenje. To su službeni obrasci “Hrvatske liječničke komore”, koje možete skinuti s njihove web stranice.

Taj dokumenat moraju vam potpisati da su zaprimili. Inzistirajte na tome. Ako neće, prošećite do administrativnog odjela bolnice i urudžbirajte ga. Ako je riječ o ambulanti pedijatra, koji neće potpisati primitak – pošaljite ga preporučenom poštom s povratnicom, ili još bolje – promijenite pedijatra. Imat će jednu glavarinu manje i prije ili poslije zažalit će zbog toga.

Pretpostavljamo da će većina ipak potpisati da su zaprimili taj dokumenat. Uzmite svoj ovjereni primjerak i spremite ga na sigurno mjesto.

Pojašnjenje – njihova je obveza da Vas PISMENO informiraju o zahvatu za koji je potrebno potpisati ili suglasnost – ili izjavu o odbijanju nekog terapijskog postupka. Probijanje kože i unošenje kemijsko-biološkog koktela u krvotok, nedvojbeno je medicinski zahvat o kojem se ljudi moraju informirati i moraju biti informirani od onih koji se bave ubrizgavanjem istih u nečiji krvotok. Oni imaju šprance za te dokumente, koje propisuje i čiji sadržaj određuje “Hrvatska liječnička komora”. Kako biste Vi mogli donijeti kvalitetnu, na informacijama i zdravom razumu utemeljenu odluku o cijepljenju djeteta, još jednom naglašavamo, morate o zahvatu koji žele izvesti na vašem djetetu biti PISMENO obaviješteni – jer tako piše na tim SLUŽBENIM OBRASCIMA koje je propisala “Hrvatska liječnička komora”, pa je sasvim prirodno, potrebno i logično, da se liječnici pridržavaju onoga što je propisala njihova “Hrvatska liječnička komora”, kako ne bi bili izbačeni iz iste. Pa stoga – da izgradite kvalitetan temelj za vaš slučaj – tražite da se pismeno očituju. INZISTIRAJTE na tome. Osigurajte dokaze da ste to tražili i da su to oni primili –i te potpisane dokumente čuvajte na sigurnom mjestu (i napravite nekoliko kopija).

Nama nije poznat niti jedan jedini slučaj da je ijedan roditelj na taj način – PISMENO – bio kvalitetno informiran o cijepljenju. Ali mnogi su bili kvalitetno DEZINFORMIRANI. Ovo je nešto, što organski roboti možda smatraju da je informacija – jedna ružna, bezobrazna, prepuna laži i insinuacija IZJAVA – koju traže da roditelji potpišu, ako ne žele cijepiti dijete. Propaganda i zastrašivanje u najgoroj tradiciji službi poput Gestapa, a koji se danas u 21. stoljeću koriste –da bi se ljude uvuklo u ugovorni odnos i da im se sutra može reći – ”pa potpisali ste da znate da vam dijete neće moći ići u predškolsku ustanovu …” Sramota. Taj dokumenat, usput budi rečeno, nismo našli na službenim web stranicama Hrvatske liječničke komore, pod dijelom PROPISI I OBRASCI gdje se treba nalaziti. Što nije niti čudno, jer ga nije kreirala “Hrvatska liječnička komora”, prepuna divnih profesionalaca koji svoj posao zaista rade u skladu s Hipokratovom zakletvom, kako najbolje znaju i umiju.

Tko je kreirao taj dokumenat, pitanje je sad?

Taj dokumenat kreiran je djelovanjem interesne skupine ljudi okupljenih u opskurnoj organizaciji koja broji 260 članova, prema njihovoj vlastitoj web stranici. Riječ je o HRVATSKOM DRUŠTVU ZA PREVENTIVNU I SOCIJALNU PEDIJATRIJU, i nekolicina ljudi okupljenih u toj organizaciji – koja prema našim saznanjima nije nikakva službena državna organizacija – dosjetilo se da bi mogli pokrenuti inicijativu prema ministarstvu zdravlja zbog eskalacije odbijanja cijepljenja djece. Izvjesna Marina Lichter-Štajduhar, zatim izvjesni Bernard Kaić, te izvjesna Vladimira Lesnikar, istaknuti su zaslužnici za ovakav nacistički dokumenat, što možete provjeriti i sami iz ovog maila (vidi link)kojeg su pronašli naši istraživači:

Cijenene kolegice i kolege,
iako je zakonskim propisima ureden nacin i obveze provodenja cijepljenja u RH nisu jasno navedeni postupci u slucaju odbijanja provodenja obvezene imunizacije. Ugrozavanje provedbe obaveznog cijepljenja desava se u pedijatrijskim ordinacijama PZZ i sve cesce u rodilistima . Porast broja necijapljene djece zbog odbijanja roditelja da se provrde obvezna imunizacija bio je neposreni povod da struka jos jednom upozori na novonastalu situaciju. Dana 6. studenog 2013.godine odrzan je na incijativu dr. Marine Lichter-Stajduhar prosireni sastanak Povjerenstva za cijpljenje Hrvatskog drustva za preventivnu i socijalnu pedijatriju Sastanku su nazocili relevantni strucnjaci ( voditelji Neonatoloskih odjela,epidemiolozi, infektolog,,imunlog, primarni pedijatri ) te donijeli zakljucak da se
na Ministra zdravlja proslijedi dopis kojim se trazi :
- izrada obrasca prijave o neizvrsenoj imunizaciji prema vazecem Programu imunizacije ,
- da se odredi adresa na koju se obrazac upucuje i
- da pristupi izmjeni Pravilnika o nacinu provodenja imunizacije, seroprofilakse , kemoprofilakse protiv zaraznih bolesti
Rezultat je ovaj Obrazac ( prilog 7 ) novog kalendara cijepljenja.
Vesli da se odganiziranim strucnim radom ipak mogu postici pozitivni pomaci.
Zahvala svima kolegicama i kolegama koji su se odazvali i ukljucili u rad naseg Povjerenstva za cijepljenje , osobito Prim. Bernardu Kaicu i Dr. Vladimiri Lesnikar
te Dr. Marini Lichter-Stajduhar.

Durda Spanovic

—– Original Message —– From: “Denis Vulic” <denis.vulic@xxxxxxxxxxx>
To: <pedijatrija@xxxxxxxxxxxxx> Sent: Wednesday, January 23, 2013 8:53 PM
Subject: [pedijatrija] obrazac za odbijanje cjepiva

U novom kalendaru imunizacije 2013. imate Obrazac za odbijanje cjepiva
uz uputu za njegovu primjenu!

DV
—–
Evo što piše u Obrascu 7:

Pogledajte sada iz nove perspektive samo nekoliko važnijih detalja iz te izjave:

Iz naše perspektive – bilo bi zgodno da se provjeri, kakve odnose članovi te opskurne organizacije imaju s farmaceutskim kompanijama koje proizvode cjepiva? Ne bi bilo neobično da i iz tog ormara počnu ispadati – kako se to često kaže – kosturi.

TAJ OBRAZAC NIKAKO NE SMIJETE POTPISATI. Postoji službeni obrazac “Hrvatske liječničke komore” koji tome služi. Ako im ipak uspije natjerati vas da potpišete, potpišite i dodajte uz potpis riječi ”potpisano pod prisilom”.

Pretpostavimo da su Vam kao informaciju ponudili tu IZJAVU, ili čak nekakvo pismeno očitovanje. IZJAVU odbijte, i recite još jednom da ste voljni razmotriti ispunjenje svoje zakonske obveze, nakon što oni ispune svoju, tj. da vam pismeno napišu objašnjenje o zahvatu koji preporučaju – onako kako je navedeno u SLUŽBENIM obrascima – te da ćete nakon toga vjerojatno moći donijeti odluku o cijepljenju i dati pristanak, ili potpisati Izjavu o odbijanju – onu službenu sa stranica HLK, a ne tu koju vam nude.

Pretpostavimo također, da sasvim slučajno, ničim izazvani, imate kod sebe još i nekoliko primjeraka dokumenta kojim ONI pruzimaju odgovornost (vidi staru strategiju) pa ih možete upitati bi li Vam njih potpisali – makar na liniju gdje trebaju potvrditi da prihvaćaju odgovornost? Zgodno je taj papir imati i također čuvati na sigurnom mjestu.

U svakom slučaju, onoga trenutka kada imate dokaz da su zaprimili Vašu dokumentaciju, loptica je zakucana u njihov teren, a vi ne trebate činiti ništa, osim čekati da se loptica pojavi u vašem polju – u obliku pismenog očitovanja o terapijskom postupku.

Vjerojatno je da će ljudi u bolnici oprati ruke od toga, i da od njih nećete dobiti nikakvo očitovanje. Vjerojatno će prepustiti pedijatru kojeg tek trebate odabrati, da se bakće s time.

Nakon što ste već zaboravili na sve to, recimo da je očitovanje ipak stiglo, od nekoga. Ali, to očitovanje Vi zapravo ne razumijete najbolje. Možda ga ne razumijete zbog toga što nisu naveli, što se sve u predloženom cjepivu nalazi. I zato – dovraga i bestraga – nikako ne možete natjerati sebe da date pristanak za cijepljenje, a također ne možete nikako sebe natjerati da potpišete Izjavu o odbijanju – jer još uvijek niste dovoljno dobro informirani?! Pa ćete im poslati nazad ljubazno pismo, kojim tražite da dopune informacije koje su vam poslali, sa potpunim sastavom cjepiva, kako biste mogli donijeti odluku želite li cijepite dijete. Ili možda ne i kada odlučite, poslat ćete im potpisanu Izjavu o odbijanju – ali tek nakon što su oni vas informirali PISMENO – što je njihova obaveza.

I eto loptice opet kod njih.

Recimo da se ipak dogodi da vam opet odgovore, i pošalju vam sastav cjepiva. Ali – hm? – nisu Vam naveli tko je proizvođač tog cjepiva? Opet ne možete niti potpisati Izjavu o odbijanju, niti dati pristanak za cijepljenje. Ponovo im pišete da vam daju podatak o proizvođaču.

Ping-pong-ping-pong…

Opet dobivate pismo, a ovoga puta, dok vaše dijete već veselo lovi leptire po dvorištu, vi se pitate – kako da donesem odluku o cijepljenju djeteta, kada u sastav cjepiva ne mogu biti siguran? Pa proizvođači ne navode sve sastojke zbog industrijske špijunaže, patenata ili patentnih zahtjeva na obradi. Kakva nezgodna dilema … Ništa vam nije preostalo, nego da ponovo pišete nazad i zamolite da Vam pošalju od proizvođača cjepiva ovjerenu izjavu pod punom materijalnom i kaznenom odgovornošću da se u tom njihovom cjepivu nalazi SAMO TO što su vama naveli u prethodnom pismu organski roboti koji žele cijepiti vaše dijete.

Ping-pong-ping-pong…

Pretpostavimo da je stigao odgovor, baš kada vaše dijete kreće u treći razred osnovne škole. Prethodno ste, pri upisu u vrtić, a kasnije u školu, imali razgovore s ravnateljima gdje ste im lijepo objasnili da vi kao odgovoran roditelj i dalje čekate da vas informiraju o tim cjepivima na način kako su sami odredili, ali oni nikako da to učine – a vi izgarate od želje da cijepite dijete ili da im makar date onu Izjavu o odbijanju – ali nikako da dobijete odgovor od njih, pa ne možete učiniti ništa od toga, pa ste tako zakinuti, morali dogovoriti s ravnateljima, da će oni dijete upisati u vrtić a kasnije i u školu, te da ćete im moguće dati podatke koji im trebaju, čim one druge službe ispune svoju zakonsku obvezu da vas informiraju o cjepivima. Dali biste im potrebne podatke odmah, ali kako, kada ih nemate? A ravnatelj sigurno ne želi da bilo koje dijete bude diskriminirano? Nije li to nešto što je kažnjivo zakonom, ta diskriminacija?

Dakle, vaše dijete je u trećem razredu, a vi sada konačno imate sastav cjepiva i ovjerenu izjavu proizvođača da se osim navedenoga ništa u cjepivu ne nalazi. Ali  što je sad ovo??? U cjepivu se, između ostalih, nalazi nekakav kemijski spoj xy koji vam nije poznat? I opet ne možete donijeti kvalitetnu odluku o cijepljenju – pa te službe nikako da vas informiraju o svemu što vam je potrebno, kako biste donijeli kvalitetnu odluku, što vi kao odgovoran roditelj uzimate kao svoju svetu zadaću. Stoga – ponovno im pišete da vam pojasne kako kemijski spoj xy utječe na zdravlje djeteta i zamolite ih da to potkrijepe sa nekakvim medicinskim studijama o kemijskom spoju xy.

Ping-pong-ping-pong …

Vaše dijete je u pubertetu. Stiže pismo. Ali – opet su zaboravili bitan detalj. U cjepivu se još uvijek nalazi pregršt kemijskih spojeva koji vama nisu poznati. Odaberite samo jedan od njih i ponovite postupak iz prethodnog koraka.

Ping-pong-ping-pong …

Eto – nastavite tako do 18-e godine Vašeg djeteta, pretpostavimo da je sada riječ o mladiću, koji puca od zdravlja i kojem se živo fućka za cjepiva, ali zato rado fućka za djevojkama i onda mu recite da je sada on taj koji donosi odluku, želi li si uštrcati kemijsko-biološki koktel u krvotok, ne bi li bio zdraviji nego što jest. Vjerojatno vas neće čuti jer mu je baš u trenutku kada ste mu tu važnu informaciju prenosili, pažnju odvukla plavojka iz kvarta na koju je bacio oko prije koji tjedan. Ali to je sada njegov problem, a ne vaš – momak je punoljetan.

SUŠTINA ovog prvog dijela strategije je da vi nikada niste potpisali ništa, nego ste KONSTANTNO u uvjetnom pristanku na cijepljenje. Ne mogu vas tužiti, ne mogu vas gnjaviti, ne mogu vas izvesti na sud, ne mogu ništa – jer vaš odgovor je uvijek isti, ako se suočite s prijetnjama ili izazovima organskih robota:

”U čemu je problem? Čim dobijem podatke od vas koji su mi nužni da bih bio informiran o zahvatu, ja ću zahvat ili prihvatiti ili odbiti. Ja još uvijek čekam podatke i nisam ja kriv zbog šlampavosti vaših službi. Dok mi ne dostavite tražene podatke, kako da ja kao odgovoran roditelj, donesem bilo kakvu odluku? Hvala lijepa i doviđenja.”

Ako vas ipak tuže, javite nam se pa ćemo se s njima poigrati zajedno, uključivši u igru i odštetni zahtjev zbog višegodišnjeg ugrožavanja zdravlja vašeg djeteta neadekvatnim odgovorima na vaše upite, pa je vaše dijete zbog njih bilo izloženo mogućoj zarazi od razno-raznih boleština od kojih ste ga, da ste bili dobro informirani – mogli zaštititi cijepljenjem, a da ne spominjemo strah od tih bolesti koji je od vas napravio sjenu od čovjeka svih tih godina … ma, već godinama ne spavate od silnog straha i napadaja panike, zar ne? Milijunčić-dva u kućnom budžetu sigurno neće smetati.

U slučaju promjene službenog obrasca koji bi u budućnosti mogao biti bez onog čarobnog dijela u kojem se spominje PISANI OBLIK – ipak tražite pismeno očitovanje, jer vas pamćenje baš ne služi dobro – malo spavate jer se dijete stalno budi noću i slično … a i puno je to podataka koje treba zapamtiti, što baš nije lako bez nekakvih pisanih natuknica.

DRUGI DIO – prevencija curenja podataka iz zdravstvenog kartona

Svrha ovog dijela strategije je kreiranje neoborivog pravnog uporišta kojim ćete spriječiti pokušaje organskih robota koji nemaju pametnijeg posla, od zabadanja nosa u tuđe stvari, da uopće dođu u posjed informacije je li vaše dijete cijepljeno ili nije. Također, ta će izjava onima koji pomišljaju na kršenje vaših prava, jasno pokazati da s vama nema šale. Ono što roditelji po tom pitanju mogu napraviti je slijedeće – urudžbirajte kod pedijatra svog djeteta dokumenat – izjavu kojom jasno kažete da podatke vašeg djeteta bez vašeg pismenog odobrenja, ne smije vidjeti nitko osim tog pedijatra.
Taj dokumenat bi trebao izgledati otprilike ovako:

Download (PDF, 14KB)

Što se može dogoditi?

Scenarij 1: Pedijatar je (nepromišljeno) dao podatke zainteresiranim službama bez vašeg odobrenja

Pokucali vam na vrata ili poslali pismo neki službenici i spominju nešto o cijepljenju djeteta, odlukama ustavnog suda, ili sličnim zastrašivačkim metodama pokušavaju doći do 2000.– kn ili kemijsko-biološkog koktela u krvotoku vašeg savršeno zdravog djeteta. Nebitno je hoće li se konverzacija odvijati usmenim ili pismenim putem.

Vi kažete: ”Ne znam odakle Vam ti podaci da moje dijete nije cijepljeno.”
Pa nije cijepljeno, imamo podatke.

Neobično. Mogu li vidjeti te Vaše podatke? Tko Vam je dao takve podatke?
Recite da li ste cijepili vaše dijete? 

Ne, recite Vi odakle vam podaci da moje dijete nije cijepljeno? Imate li kakav dokaz da je to istina?
Imamo podatke od Vašeg pedijatra. Vi nama morate reći da li ste cijepili dijete.

Zašto ste ovdje i remetite mir mog doma? Imate li sudski nalog? Po kojem članku kojeg zakona sam ja vama dužan reći bilo što? Molim citirajte ga odmah sada ili mi prestanite trošiti vrijeme.

eeeee…. ovaj…. paaaaa…. hmmmm….

Doviđenja.

Slijedeći korak je pronalazak novog pedijatra koji drži do svog poziva, podizanje kaznene prijave protiv bivšeg pedijatra i prijava tog pedijatra liječničkoj komori, a kada to završi, podnošenje odštetnog zahtjeva protiv bivšeg pedijatra od jedno 1 000 000.– kn.

Naime – riječ je o navodnom prekršaju. A prekršajni zakon u članku 90. jasno kaže što su to nezakoniti dokazi, koje sad u rukama imaju i te zainteresirane službe, pa i njih opalite kaznenim prijavama po čitavoj hijerarhijskoj strukturi njihove organizacije. Ima tu i štofa za prijavu zbog udruživanja u zločinačku organizaciju. Jer Vas pokušavaju financijski, moralno, vremenski i kako god već oštetiti, pa kad taj proces završi, slijedi podnošenje odštetnog zahtjeva i protiv njih od jedno 5 000 000.– kn.

To će Vam svaki odvjetnik rado odraditi. Honorar je lijep, a samo tupan može zabrljati ovakav čist slučaj.

Scenarij 2: Pedijatar nije dao podatke zainteresiranim službama

Teret dokazivanja je UVIJEK na onom koji od vas nešto traži ili vas za nešto optužuje. Pecaju vašu grešku. Budite jako oprezni što ćete reći. Sjetite se vašeg neotuđivog prava na šutnju – vi s njima uopće ne morate razgovarati ako tako odlučite. Nemaju ništa – a sve što vi trebate učiniti je da uporno i beskompromisno tražite da vam pokažu bilo kakav dokaz da vaše dijete nije cijepljeno. Nema dokaza – nema daljnjeg razgovora.

A ŠTO ĆEMO S PEDIJATRIMA?

Oni u svemu ovome izgledaju kao oni preko kojih će se sve slomiti. Ali nije tako. Pedijatri imaju potpuno jednako pravno uporište da NE DAJU dokumentaciju svojih pacijenata trećima, kao što roditelji imaju pravo TRAŽITI da dokumente ne smije vidjeti NITKO osim pedijatra njihovog djeteta.

Međutim, pedijatri su u delikatnoj situaciji – oni rade za sustav, a sustav ih traži podatke. Kako se oni mogu zaštititi od toga da ih netko natjera da se bave kriminalom, odajući podatke svojih pacijenata? Pa od sustava žive, zaboga! Oni moraju biti puno više diplomate, nego ”neobrazovani” roditelji koji ”zanemaruju” svoju djecu zato jer ne dopuštaju unošenje kemijsko-bioloških koktela u krvotok svoje savršeno zdrave djece.

Vrlo jednostavno se i pedijatri mogu obraniti od pritiska.

Strategija zaštite je ISTA kao i kod roditelja – neka onaj tko traži od njih da krše zakon, preuzme SVU odgovornost za moguće posljedice. To se može uraditi na slijedeći način: uručivanjem jednog ovakvog nježnog pisamca službama i pojedincima, kojima je jako važno znati tko je cijepljen a tko nije, ili usmeno prenošenje njima onoga što piše u pisamcu, ako je tako prikladnije u nekakvoj situaciji u kojoj se pedijatri mogu naći:

Download (PDF, 37KB)

Također, bi bilo dobro da se sami pedijatri unaprijed zaštite od zločestih roditelja, koji mogu podnijeti tužbe protiv njih zbog odavanja podataka trećima – jer mogu biti tuženi bez obzira jesu li ti roditelji njima napismeno dali nekakvu izjavu sličnu onoj koju smo sastavili za roditelje u ovom članku ili nisu. To se zaista može dogoditi, tako da bi zaštita samih pedijatara od takvih roditelja trebala uključivati potpisivanje izjave od strane roditelja SVIH njihovih pacijenata, ili barem onih koje smatraju potencijalnim problemom iz bilo kojeg razloga.

Takva izjava mogla bi izgledati otprilike ovako:

Download (PDF, 38KB)

I na kraju bismo napomenuli – bilo kakve odluke bilo koga, uključivo, ali ne ograničavajući se na ustavni sud, ništavne su kada se radi o djetetu za koje ste vi, roditelji, potpuno odgovorni dok ne poraste dovoljno da se može brinuti samo o sebi.

Hvala na pažnji. I ovo je bio dugačak članak. Ako su Vam naši članci o cjepivima bili korisni (ili neki drugi), možda poželite donirati koju kunu – ali ne nama jer mi donacije ne tražimo. Predlažemo da eventualne donacije uputite na Radio Liberum – njima jako treba financijska pomoć. Javite im se preko njihovog kontakt-obrasca i dalje će Vas oni uputiti kako im možete pomoći, ukoliko imate mogućnosti i želje za to.

Mi s njima nismo povezani, osim što nam ustupaju svoje resurse kada imamo radio emisije, ali puno su nam pomogli u našem radu kada nam je to bilo potrebno, i to – besplatno. A naš rad je, kao što je i oduvijek bio – besplatan. Možda smo nekima malo neobični zbog toga, ali za sada nekako uspijevamo sve ovo pokrivati vlastitim sredstvima.

Ako ste izdržali do kraja ovog članka – hvala od srca!

Izvor: OPPT Hrvatska

Opširnije o cjepivima pročitajte OVDJE

Svi mi ovisni smo jedni o drugima zbog mnogo čega, zar ne? Ovisimo o mesaru, pekaru, cvjećaru. Međuovisnost. To je u redu! Tako uređujemo svoje društvo i raspodjeljujemo različite službe raznolikim ljudima za dobrobit sviju, tako da bolje funkcioniramo i živimo – tako se barem nadamo. Ali što to znači da o drugima ovisimo psihološki i čuvstveno? To znači da moja sreća ovisi o drugim ljudima.

Dakle, okusili smo različite vrste droge: odobravanje, pažnju, uspjeh, dosezanja vrhunca, prestiž, moć, želju da nam se ime pojavi u novinama, želju da postanemo šefovi. Okusili smo stvari kao što su želja da postanemo kapetan momčadi, vođa glazbenog sastava, itd. Nakon što smo okusili te droge, postali smo ovisni i počeli smo se užasavati mogućnosti da ih izgubimo. Sjetite se kako ste osjećali da gubite kontrolu, strah od mogućeg neuspjeha ili pogrešaka, strah da će vas drugi možda kritizirati. I tako ste postali kukavički ovisni o drugima, izgubili ste svoju slobodu. Sada drugi imaju moć da vas učine sretnima ili nesretnima. Čeznete za svojom drogom, i koliko god mrzili patnju koju ona sa sobom donosi, potpuno ste bespomoćni. Ne prođe ni jedan trenutak da, svjesno ili nesvjesno, ne brinete o tome kako će drugi reagirati, dok plešete kako oni sviraju. Evo jedne zgodne definicije svjesnog čovjeka: onaj koji više ne pleše kako društvo svira; čovjek koji pleše prema glazbi koja dolazi iz njega samoga.

Sartre je rekao: “Pakao, to su drugi.” Kako istinito. Dok se nalazite u tom stanju ovisnosti, uvijek morate dati sve od sebe, nikada ne smijete zanemariti kosu, morate živjeti prema očekivanjima drugih. Biti s drugima znači živjeti u napetosti. Biti bez njih donosi agoniju usamljenosti, zato što vam nedostaju. Izgubili ste sposobnost da ih vidite onakvima kakvi zaista jesu i da na njih ispravno reagirate, zato što na njih gledate pogledom koji je zamagljen potrebom za drogom. Vidite ih samo ako vam pomažu da se domognete droge, ili ako predstavljaju opasnost da vam je oduzmu. Svjesno ili nesvjesno, na ljude uvijek gledate takvim očima. Hoću li dobiti ono što želim od njih ili neću dobiti ono što očekujem od njih? I ako mi ne mogu pomoći, niti ugrožavaju moju drogu, onda me ne zanimaju. Strašno je to, ali pitam se ima li u današnjem društvu ikoga na koga se to ne bi moglo primijeniti.

Razmislite o tome, jer ako ne razmislite, sljedeće što ćete učiniti je, bili vi toga svjesni ili ne, to da ćete zahtijevati od drugih ljudi da pridonose vašoj sreći. A onda dolazi drugi korak – strah, strah od gubitka, strah od otuđenja, strah od odbačenosti – uzajamna kontrola.

Savršena ljubav nas oslobađa straha. Gdje je ljubav, nema zahtjeva, nema očekivanja, nema ovisnosti.

Ne zahtijevam od tebe da me učiniš sretnim; moja sreća ne leži u tebi. Ako ćeš me ostaviti, neću se samosažaljevati; jako uživam u tvom društvu, ali nisam prilijepljen na tebe.
Uživam na principu neprilijepljenosti. Ono u čemu zaista uživam nisi ti; to je nešto veće i od tebe i od mene. To je nešto što sam otkrio, nešto kao simfonija, jedna vrsta orkestra koji svira određenu melodiju kada si prisutan, ali kada odeš, orkestar ne prestaje svirati. Kada sretnem nekoga drugoga, orkestar svira drugu melodiju, koja je isto tako lijepa. I kada sam sam, orkestar i dalje svira. Repertoar je vrlo velik, i glazba nikada ne prestaje.
Svjesnost, Buđenje je upravo to. To je i razlog zašto smo hipnotizirani, zašto su nam isprani mozgovi, zašto spavamo. Ovo pitanje izgleda strašno, ali: može li se reći da me volite, ako ste prilijepljeni na mene (ovisni o meni) i ne puštate me da idem svojim putem; ako me ne želite pustiti na miru? Može li se reći da me volite ako sam vam psihološki i čuvstveno potreban za vašu sreću? To je u suprotnosti s cjelokupnim učenjem svih svetih knjiga, svih religija, i svih mistika. Uvijek se iznova pitam: “Zašto mi je trebalo toliko godina da to shvatim? Zašto to nisam prije uočio?” Kada čitate te radikalne stvari u Svetom pismu, počinjete se pitati je li taj čovjek lud. Ali nakon nekog vremena počinjete se pitati jesu li svi drugi ludi. “Ako tko dođe k meni a više voli svoga oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre…, tko se god između vas ne odreče svega svoga imanja, ne može biti moj učenik.” (Lk 14, 26a, 33b)

Rješenje nije u odricanju, već u svjesnosti.

Jedan indijski guru rekao je: “Svaki put kada k meni dođe prostitutka, ne govori ni o čem drugom osim o Bogu. Kaže da joj se zgadio njezin život i da želi Boga. Ali svaki put kada svećenik dođe k meni, ne govori ni o čem drugom osim o seksu.”

Tako je to, kada se odreknete neke stvari, postajete njezin vječni zarobljenik. Kada se borite protiv neke stvari, ostajete za nju vječno vezani. Dok god se protiv nje borite, dajete joj moć. Dajete joj toliko moći koliko sami ulažete u borbu protiv nje.
Tu je uključen i komunizam i sve drugo. Zato morate “primiti” svoje demone, jer dok se borite protiv njih, dajete im moć. Zar vam to još nitko nije rekao? Kada se nečega odreknete, vežete se na to. Jedini način da se toga riješite je da to prozrete. Ne odričite se, prozrite to. Shvatite pravu vrijednost te stvari i nećete se morati odricati, jednostavno će ispasti iz vaših ruku. Ali, naravno, ako to ne shvatite, ako ste hipnotizirani da mislite da nećete biti sretni bez te, one, ili neke treće stvari, bez pohvale i moći, onda ste zarobljeni.

Ono što trebamo učiniti za vas nije ono što takozvana duhovnost pokušava učiniti – naime, da se naučite žrtvovati i odricati. Ono što trebamo učiniti je da vam pomognemo da shvatite, shvatite, shvatite. Kad biste shvatili, jednostavno biste izgubili želju za tom stvari. Ili: kad biste se probudili, jednostavno biste izgubili želju za tim.
Morate sve pustiti, ali ne odričite se ničega fizički. To je lako. Shvatite da ćete  konačno biti u dodiru sa stvarnošću kada odbaciti iluzije. I vjerujte mi, nikada više nećete biti usamljeni, nikada. Usamljenost se ne liječi ljudskim društvom. Usamljenost se liječi kontaktom sa stvarnošću. Toliko vam toga imam reći o tome. Dodir sa stvarnošću, odbacivanje iluzija, uspostavljanje kontakta sa stvarnim stanjem stvari. U stvari, to što vam želim reći ne može se imenovati. Možemo saznati što je to jedino ako odbacimo ono što je nestvarno. Saznat ćete što je usamljenost samo ako odbacite svoju prilijepljenost, navezanost, ako se oslobodite svoje ovisnosti. Ali prvi korak do doga je da shvatite da je to nešto poželjno. Ako to ne vidite kao nešto poželjno, kako ćete se onda tome približiti?
Razmislite o svojoj usamljenosti. Može li je ljudsko društvo ikad prekinuti? Ljudi bi vas samo rastresali. U vama postoji praznina, zar ne? I kada se praznina pojavi na površini, što radite? Bježite od nje, palite televizor, radio, čitate knjigu, tražite ljudsko društvo, tražite zabavu, tražite nešto što će vas rastresti. Svi tako rade. To je velika industrija u današnjem svijetu, organizirana industrija za rastresanje i zabavu.

Anthony de Mello

Svi znamo da je ovisnik u određenom trenutku spreman učiniti sve kako bih dobio svoju dozu bezbrižnosti, zadovoljstva i sreće, ne shvačajući kako je upravo njegova ovisnost prepreka da bih bio bezbrižan, zadovoljan i naposljetku sretan.

Europska unija je politički konstrukt, diktatura koja nameće zakone članicama i koja je nastala zakulisnim manipulacijama, u puno malih koraka kod kojih se nikada nije otkrivao krajnji cilj već se namjerno stvarao utisak da se takvo okrupnjavanje događa spontano, nekom povijesnom logikom. Zato je priča hrvatskih čelnika kako ćemo se u EU pitati više nego ikad sami o sebi, tek pusta floskula, koju na primjerima demistifikujemo i u ovom nastavku.

Izvor: rtcg.me

Kako je i obećano, evo nas opet kod teme načete u prethodnom nastavku, koja me vraća u vrijeme koje je prethodilo pripojenju Hrvatske Europskoj uniji, a kad se često vidjelo po novinama da će po ovom ili onom pitanju Europska komisija „ formalizirati svoje zahtjeve te tražiti da se usklade s europskom pravnom stečevinom“, koja nije nikakva „stečevina“, kako si rado tepa, nego skup zakona i pravila koji su dekretom donijela neizabrana tijela EU.

Ako me sjećanje ne vara, posljednji put sam načeo temu o korporacijskoj prirodi EU. Ne može se reći da se u dnevnom tisku može, tada kao i sada, naći puno materijala na tu temu, ali povremeno se nailazilo na naslove poput „Pravila igre EU – Nacionalne blagajne ostat će kratke za milijardu eura: Jedinstvena osnovica korporacijskog poreza“. Što je sad to, zapitam sam se. Rekao bih to da je EU, pod MMF-ovskom retorikom ‘slobodne trgovine’, napravljena da zastupa korporativne interese, a ne interese građana europskih država. Pisalo je:

„EU uvodi sve na jednom mjestu, ali će zbog toga štetu pretrpiti državne blagajne. Oko tri milijarde eura u godini ostat će više europskim tvrtkama koje posluju preko unutarnjih granica u Europskoj uniji kada se primijeni Zajednička pročišćena osnovica korporacijskog poreza (CCCTB), čiji je prijedlog sredinom ožujka predstavila Europska komisija. Zbog te bi uštede nacionalne blagajne u EU imale štetu od oko milijardu eura, a čak bi dvije milijarde tvrke uštedjele ukidanjem sadašnjih troškova prilagodbe propisima iz 27 različlitih poreznih sustava država članica.“

Iako je u EU uspostavljeno jedinstveno tržište, pisalo je, nikad zadovoljne multinacionalne tvrtke koje posluju u više država članica suočavaju s velikim teškoćama pri izračunu porezne osnovice. U svakoj zemlji moraju posebno obračunavati porez za prihod ostvaren u njoj, prema različitim poreznim propisima u svakoj zemlji, pa moraju „unutar tvrtke voditi vrlo zapleteno knjigovodstvo. K tome, ne mogu prebiti dobit u jednoj s gubitkom u drugoj zemlji.“ Ovo zadnje je posebno zanimljivo. Zamišljam kako neka telekomunikacijska korporacija ostvari dobit u nekoj državi, ali potom ne plati porez državi za tu dobit nego je prebije s gubicima u nekoj drugoj zemlji.

Većina država članica se već, bilo je rečeno, usuglasila s ujednačavanjem te stope, jedino se Irska tad bunila jer je htjela  nastaviti niskim porezom privlačiti ulagače. No, to da netko sam odlučuje o sebi, kao što bi Irci htjeli, a nama su obećavali naši politički vođe, negdje brže, a negdje sporije postaje prošlost.

POZICIJA-OPOZICIJA

U to vrijeme  mi je jedan prijatelj u raspravi oko EU rekao su oni ipak razvijeniji od nas i da nema ništa loše u tome da se kod nas živi sa standardom koji bi bio blizak njemačkom. To je još jedna od zabluda i zbrka koje se često šire u sklopu propagande u budućim članicama EU jer (osim što bismo mi trebali tražiti usporedbe s novim članicama EU s istoka Europe) Njemačka svoj standard nema zahvaljujući EU, ona je motor kontinentalne Europe stopedeset godina, a i duže, ako uračunamo austrougarska stoljeća.

Europska unija je politički konstrukt, diktatura koja nameće zakone članicama i koja je nastala zakulisnim manipulacijama, u puno malih koraka kod kojih se nikada nije otkrivao krajnji cilj već se namjerno stvarao utisak da se takvo okrupnjavanje događa spontano, nekom povijesnom logikom. Europa je pak nešto drugo – lijepi kontinent prepun raznolikih jezika, tradicija i naroda. I naravno da svi ti ljudi, baš kao i svi ostali na svijetu, rado prihvaćaju ideju o zajedništvu i miru. No, kroz floskule o zajedništvu nekako se progurava diktatura koja se rijetko naziva tim imenom.

Bilo bi poučno da nije bilo mučno tamo negdje prije dvije-tri godine gledati kako je naša politička elita pojačavala korake sustavne kampanje za ulazak u EU. Recimo, stalno se spominjao „uspjeh referenduma“. Što li to znači „uspjeh referenduma“, pitao sam se.

“Uspjeh referenduma”- jedva 25 % građana Hrvatske odlučilo o ulasku u EU

Pa referendum je u svakom slučaju uspješan, jer pokazuje volju građana. On prema tome ne može biti neuspješan. Izraz „uspjeh referenduma“ jasno je govorio o namjeri, kao i o tome što politička elita smatra da je ulazak u EU nešto korisno i potrebno. Za mene bi, recimo, uspjeh referenduma, bio da su rezultati, čak i usprkos ustavnih promjena koje su smanjile broj glasova potrebnih za ulazak u EU bar za pola, pokazali da ovih jedva 25 posto građana koji su za EU ipak ne može biti dovoljno. Nažalost, upravo je toliko bilo dovoljno.

U tome sam se slagao i s predsjednikom i s bivšom premijerkom – i ja sam se nadao da će referendum biti uspješan, što na kraju nije bio, jer evo nas  u EU. Da se ne biste zavaravali oko toga da živimo u pluralizmu mišljenja – oko EU slagali su se predsjednik, premijerka i stranka na vlasti, a  i „opozicija“. I veća i manja, i glavnine i manjine.

Šef tadašnje opozicije (SDP-a) rekao je da će njegova stranka aktivno pozivati ljude da izađu na referendum i glasuju za ulazak u EU. U javnost je izašao sa slijedećim spinom kojeg se moglo čitati po portalima: „Kad uđemo u EU, više nego ikad odlučivat ćemo sami“.

Baš kao sad, kad odlučujemo o ulasku o EU ili nekako drugačije?, zapitao sam se tad. Dok danas promatram tok stvari oko sebe i to kako nas je EU prisiljava da uđemo u njihove programe smanjenja deficita i štednje, koji za sobom povlače smanjivanje radničkih prava, plaća i socijalnih davanja, nekako bih volio da mi isti ljudi koji su davali gornje izjave objasne što su zapravo njima htjeli reći.

EU UZIMA VIŠE NEGO ŠTO DAJE

Gornja izjava rečena je kad je u sjedištu SDP-a održana otvorena sjednica na temu ‘Hrvatska u finišu pregovora s Europskom unijom’. Uvodna izlaganja održali su šef stranke i tadašnja predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora, a sadašnja ministrica vanjskih poslova, koja se uvijek jako trudila da nas smjesti u EU, sa ili bez naše volje. U svom izlaganju je istaknula da je na političkoj sceni jedini bitan politički konsenzus postignut oko ulaska Hrvatske u EU: „Naša je zadaća informirati javnost o onome što nas u budućnosti čeka. Možda nisu svi zainteresirani za svaki sadržaj, ali svi žele da ih se tretira kao normalne i inteligentne građane“, naglasila je Pusić.

… a narod se guli PDV-om – V.Pusić

Pa i ja to želim, ali još nisam dočekao da ih političke elite počnu tako tretirati.

Jer je potom, ne trepnuvši, rekla da nas čeka ukidanje nulte stope PDV-a i uvođenje najmanje pet posto na sve vrste kruha, mlijeka, knjiga, znanstvenih časopisa i ortopedskih pomagala; uvođenje novih trošarina za električnu energiju, plin i duhanske proizvode te ukidanje posebnih poreznih olakšica. I još dodala da „nažalost nećemo uspjeti iskoristiti sav novac koji smo dobili od EU.“

I druge nove države-članice su očekivali silni novci, ovako za reklamu, a u praksi se dogodilo da, iz ovih ili onih razloga, plaćaju u blagajnu EU više nego što iz nje dobivaju. Kod EU ništa nije onakvom kakvim se predstavlja, to treba stalno imati na umu.

Po pitanju, rekao bih – besramnih izjava da ćemo „s ulaskom u EU više nego ikada odlučivati sami“ mogao bih navesti više od nekoliko konkretnih primjera takvog „odlučivanja“ na raznim područjima, kad su preporuke domaćih stručnjaka do kojih je došlo elaboracijama ili na temelju dugogodišnje prakse  jednostavno odbačene dekretom pa su uvedene restriktivne europske direktive, ali bilo bi to previše detalja na jednom mjestu. Ono što je pouka tih događaje jest da kod tog „odlučivanja“ jedino smiješ odlučiti bespogovorno prihvatiti što ti se naredi usprkos svim vlastitim podacima, istraživanjima i ekspertima.

„NIKAD SAMI O SEBI NEĆEMO ODLUČIVATI VIŠE NEGO KAD UĐEMO U EU…“

Spomenimo i ovo: prema ‘ustavu’ prihvaćenom u Lisabonu 13. prosinca 2007, odluke unutar EU se više neće morati donositi konsenzusom (tj. da se sve zemlje moraju složiti) nego će se od 2014. godine odluke donositi većinom od 75%, a već od 2017. odluke će se donositi većinom od samo 55%.(Članak 1 Deklaracije iz Lisabona od 13.prosinca 2007.)

To je nekako prešućeno tijekom kampanje o pripojenju Hrvatske Europskoj uniji.

Valja stalno mati na umu – kad god netko žučno zagovara ulazak u Europsku uniju, najvjerojatnije je ili potpuno odgojen u tom duhu ili žestoko potplaćen novcem ili obećanjima. Čovjek sa zadatkom. Ne vjerujete? Neka povijest bude učiteljica. U jednom tekstu o skandaloznom trošenju novca u Europskoj komisiji pisala je i jedna mala slovenska epizoda iz 2004 godine: „Kad je Slovenija već završila pregovore i bilo je jasno da ulazi u EU 1. svibnja 2004. godine, otvorilo se važno pitanje – tko će biti slovenski povjerenik u Komisiji (velika prava, malo obaveza, odgovornost nikakva, ravno dobitku na lotu, op. K.M.). Tadašnji ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel smatrao je da to mjesto po svim zaslugama pripada njemu“.

Brži od Rupela – J.Potočnik

Al’ krivo je procijenio. Netko drugi se malo dublje ugurao, pa je pisalo: „I onda je uslijedio hladni tuš – vlada je odlučila da taj položaj dobije Janez Potočnik, glavni pregovarač. Rupel je bio bijesan pa je napustio ministarski položaj i prešao u glavnu opozicijsku stranku.“ Baš me zanimalo u čemu je sve glavni pregovarač Potočnik morao zakinuti slovenske građane da bi udovoljio Europskoj komisiji? Sigurno je dao bolje stvari od Rupela. Bilo je prenesportski kladiti se tada da ću glavne zagovarače hrvatskog  ulaska u EU za koju godinu gledati na ladanjskim položajima u europskoj birokraciji, dok će nama ostaviti europske programe štednje.

Jer već tada je po novinama pisalo da će hrvatski p(r)ovjerenik u Europskoj komisiji, Mimica mu je prezime, s 23 000 eura biti naš najbolje plaćeni političar kad  nakon ulaska Hrvatske u EU 1. srpnja 2012. ode u Bruxelles.

A dok Hrvatska ne postane punopravna članica u Europskom parlamentu, pisalo je tada u novinama, Sabor je poslao 12 promatrača čija je naknada za promatranje 304 eura na dan uz saborsku plaću. Hrvatski promatrači u Europskom parlamentu imaju sva prava poput izabranih zastupnika osim što ne mogu glasovati (što i nije neki gubitak). Inače, mjesečna plaća prije oporezivanja europskih zastupnika u 2011. godini bila je gotovo 8.000 eura, nakon europske porezne stope 6.200 eura, a i zemlje članice također imaju pravo naplatiti porez na njihovu plaću. Uz plaću, euro-zastupnici imaju pravo i na neke dodatke kako bi pokrili troškove koje iziskuje njihov rad, poput pomoćnika, ureda i uredskog materijala, koji dosežu 4299 eura na mjesec. Također imaju pravo na plaćene putne troškove u poslovnoj klasi u zračnom prometu, u prvoj klasi u željezničkom ili povrat od pola eura po kilometru za putovanja automobilom plus fiksni iznos koji se izračunava na osnovi udaljenosti i duljine putovanja. Nadoknađuju im se i svote koje izdvajaju za autoceste.

Parlament zasjeda 12 puta godišnje u Strasbourgu, a ima i šest mini-zasjedanja u Bruxellesu, ali postoji i nadoknada plaća za rad u odborima i drugim tijelima europskog parlamenta. Uz sve to, dnevnica za rad Parlamenta i parlamentarnih tijela je 304 eura. To pokriva smještaj, prehranu i sve druge troškove. Naravno, zastupnik se mora registrirati da je prisutan kako bi ostvario pravo na dnevnicu. Gromko je odjeknula TV-reportaža jedne njemačke televizije u kojoj su kamere uhvatile parlamentarce kako se dolaze registrirati i potom hvataju krivinu.

Europski san samo za elitu – E.Kohutikova, slovačka g-đa euro

Nije prehrabro tvrditi da su ta odlično plaćena mjesta neka vrst obećanog mita političkim elitama u budućim članicama, jer upravo će njihovi pripadnici biti najutjecajniji po pitanju ulaska neke zemlje u EU, pa sam se često pitao je su li doista tako gorljivi zagovornici zbog nacionalnih interesa, ili zato jer smatraju da je ulazak u EU odlična ideja, ili se možda negdje krije i nada da osiguraju sebe i svoju obitelj pomoću birokratskih beneficija koje dolazi izigravanje fikusa u europskim tijelima.

U tekstu koji se bavio pitanjem monitoringa nad Hrvatskom u razdoblju od završetka pregovora do potpisivanja pristupnog sporazuma pisalo je da su, „s druge strane, sve države članice pod nekom vrstom permanentnog monitoringa – svaki zakon koji iskače iz pravne stečevine naiđe na neodobravanje i pritisak da ga se izmjeni.“

Eh, da, ali „nikad nećemo više odlučivat o samima sebi…“

TKO JE BOLJI: EU ILI SAD?

Naš je premijer tih dana često govorio slične rečenice, poput te da sad kad ulazimo u EU, „prvi put imamo sudbinu u svojim rukama“, što je upravo nevjerojatan spin, kad su zapravo svi znali da tek sad ne možemo više utjecati na svoju sudbinu. Još je rekao da je EU „najbolja naddržavna kreacija ikada stvorena, bolja i od SAD-a zbog toga jer je humanija i socijalnija“.

Američki san i java

Pitam se za koga najbolja. Ako je mislio da će njeni građani biti socijalni slučajevi s tendencijom beskućništva, kao što se to zbiva s američkim građanima, onda doista jest „socijalna“, a osim toga bizarno reći „bolja čak i od SAD-a“, jer za većinu svojih građana SAD nije ni približno toliko dobra kako je to prikazano u holivudskim filmovima. O tome je dosta govorio članak na  jednom portalu, koji je govorio o „smrti američkog sna“ a glasio je: „Srednja klaso, počivaj u miru“.

Prenesena je kolumna iz Newsweeka u kojoj se autor između ostalog zapitao: „Je li već toliko loše da se siromašni ne mogu više nadati uspjehu? Jesmo li na putu prema ekonomijama Trećeg svijeta, gdje nekolicina ima sve, a većina nema ništa? Svjedočimo li smrti velike američke srednje klase?“. Jer „nedavni izvještaj Središnje banke SAD-a ukazuje na kolaps srednje klase.“ Danas oko 40 posto američkih građana živi ispod ili oko granice siromaštva. O tome se, naravno, ne izvještava skoro nikad ni u novinama ni na televiziji

Danas europske države još uvijek ima u svojoj praksi elemente socijalne države, ali ne može se ne uočiti da se one dosta brzim ritmom iz mjeseca u mjesec i godine u godinu sve više smanjuju, pa se može reći da se naddržavne kreacije svakako nisu pokazale kao njihov zaštitnik.

EU TOTALITARIZAM U SVAKOJ PORI DRUŠTVA

U vrijeme koje je prethodilo pripojenju Hrvatske Europskoj uniji često se u medijima pisalo o točkama pregovora vezanim uz poljoprivredu, što je jedno od najosjetljivijih područja u svakoj zemlji. Jednom prilikom pisalo je i ovo:

„Među mnogim uspjesima po kojima je znamenit EU jedan je ‘uspjeh’ postao predmet sprdnje: regulativa koja je propisivala da mrkve, krastavci i drugo povrće ne smiju biti na tržištu ako su ‘čudnog’ ili ‘ružnog’ oblika. Ta je regulativa pod pritiskom javnosti 2008. U Hrvatskoj ukinuta, ali je ostala na snazi za deset vrsta među kojima su jabuke, jagode i paradajzi. Što je RH ‘ispregovarala’ u vezi s time? Hoće li uzgajivači smjeti prodavati ‘kvrgave’ paradajze? Ispregovarana stajališta ne spominju paradajze, ali spominju ovo: EU pristaje na hrvatski zahtjev za prijelaznim razdobljem do 31. prosinca 2014. tijekom kojeg će različite sorte repe, žitarica, ulja, povrća i sjemenskog krumpira koje nisu prošle DUS-test smjeti u prodaju, ali samo na hrvatskom tržištu. DUS je test jasnoće i ujednačenosti koji propisuje, među ostalim, i oblike povrća“.

Što će biti kad ne bude kvrgavog paradajza?

Ta odluka EU nije nimalo za sprdnju, niti je tek pokazatelj birokratiziranosti koju se želi preliti na prirodu, već je dio korporativne agende uništavanja biološke raznolikosti, uvođenja beživotne hrane poput GMO-a, a na sitne „ustupke“ nemojte ni računati. 2014. je već tu, ali odgoda je tada poslužila samo da se javnost privremeno sedativizira.

Također, Hrvatska se u pregovorima s EU obvezala da će se odreći svih „posebnih prava u privatiziranim kompanijama“, dakle neće imati prava veta na odluke u državnoj naftnoj kompaniji INA-i i slično.

Potom, obavezala se do dana ulaska u EU ukinuti nultu stopu na kruh, mlijeko, knjige i lijekove: „U početku pregovora Hrvatska je tražila da zadrži nultu stopu PDV-a na te proizvode“, ali su hrvatske pregovarače glatko odbili. (Nikad nećemo više odlučivati o samima sebi?).

Hrvatska se trudila i da kinoulaznice ostanu oslobođene PDV-a, jer su distributeri filmova zbog silne piratizacije na rubu sloma, ali uzalud. Nevjerojatno je do kakvih sve detalja europski diktatori žele kontrolirati ljudske živote. Ali to je odlika svakog totalitarizma, da je opsjednut detaljima i da se nastoji uvući u sve pore društva i svijesti ljudi.

KAKO JE EU “UPECALA” RIBARE

Kako je dalje pisalo u novinama tih dana, „u iskustvima turista koji ljetuju na Jadranu često se može čuti jedna lijepa priča: uživali smo, bili smo smješteni u apartmanu uz more, a vlasnik je bio stari ribar koji bi nam navečer pripremao ono što je ujutro sam ulovio. Ta praksa ribarenja za osobne potrebe mijenja se ulaskom Hrvatske u EU“.

Slijedio je citat ispregovaranoga: „EU prima na znanje promijenjeni zahtjev Hrvatske za prijelaznim razdobljem do 31. prosinca 2014. za postupno ukidanje nekomercijalnog ribarenja, tj. malog ručnog ribarenja u osobne svrhe.“ Hrvatska je prvotno tražila  prijelazno razdoblje od pet godina od ulaska u EU (kao da je uopće bitno koliko je prijelazno razdoblje ako će se neka šteta ionako dogoditi), ali u posljednjem krugu pregovora promijenila je taj zahtjev i tražila rok do 2015. kada će ribari koji love za osobne svrhe morati dobiti posebne dozvole i uči u hrvatsku ribolovnu flotu.

Zahtjev EU – Adio mali ribari

Ali tu postoji kvaka – EU je to prijelazno razdoblje prihvatila samo pod uvjetom da broj takvih plovila „ne prelazi 2000“. Od 2015. više se neće prepoznavati ribarenje za osobne potrebe, a to je ono „u kojem se koriste udičarski alati i ograničen broj mreža stajaćica do ukupne dužine 20 metara, a dnevni je ulov manji od 5 kg“. Najveći je broj takvih ribara među otočnim stanovništvom. No, Hrvatska je već u zaključivanju pregovora o ribarstvu prihvatila odredbe kojima je zabranjeno izdavanje novih ribolovnih dozvola i certifikata za izvoz ulovljenje ribe u EU. Ne zna se kad će uopće nove dozvole dijeliti.

Zato se moglo vidjeti naslove poput: „Sramotni državni propust – crna budućnost hrvatskog ribarstva“. Vraga propust. Jednostavno im puca ona stvar. Pisalo je da je „vodeći hrvatski stručnjak za ribarstvo, dr. sc. Alen Soldo iz Centra za studije mora Sveučilišta u Splitu, upozorio u intervjuu u Vjesniku da „većina ribara ni dan danas ne zna što ih čeka nakon ulaska u EU’, a razlog tome je što doslovno nijedan europski ribarski propis nije preveden na hrvatski jezik”.

Ima vremena, sad kad je sve gotovo svi su obaviješteni.

Eh, da, sva sreća da sami odlučujemo o svojoj sudbini.

A ta će nas sudbina koštati, o čemu se više nigdje ne piše. Tek povremeno se može naslutiti ponešto, kao što sam u intervjuu s najutjecajnijim slovenskim ekonomistom i akademikom, prof. dr. Jožom Mencigerom, saznao da Slovenija u Fond solidarnost EU („fond za spašavanje očajnika“) daje 3,7 milijardi eura godišnje, više od deset posto BDP (što je postotak veći od njemačkih 211 milijardi eura).

KAKO EU POTAPA BRODOGRADNJU

Vrijeme pregovora s EU donosilo je i druga ograničenja pa se krajem 2011. moglo pročitati slijedeći naslov: „Brodogradnja – četiri naše kompanije zajedno smiju proizvesti samo 13 tankera godišnje“.

Brodogradilištima je, prema poglavlju o tržišnom natjecanju, limitirana godišnja proizvodnja od 323 600 CGT (bruto registarske tone, otprilike 13 tankera nosivosti 52 000 toma), što je za 21 posto manje nego što imaju sada. Navodno zbog „fer tržišne utakmice“, da pukneš od smijeha. Državne potpore za tako životno važnu i sofisticiranu industriju koja pokreće mnoge druge industrije i od koje direktno i indirektno živi preko dvjesto tisuća ljudi trebale biti najnormalnija stvar. To su dugoročni poslovi kojima treba pomoći da prebrode neka razdoblja. Ne moramo razmišljati, sve se to već dogodilo, kako piše dalje: „Poljaci su na tom području potpuno nepripremljeni ušli u EU i ubrzo nakon ulaska Unija je počela istragu o državnim potporama. Potpore su bile nelegalne (po zakonima koje nije donio poljski parlament nego ih je nametnula EU, op. K.M.) i Gdanjsk je otišao u stečaj.(…) Imovina gdanjskog škvera u stečaju prodavana je komad po komad.“

Hrvatska brodogradnja u paukovoj mreži EU propisa

A evo kako je isti tekst opisao „uspjeh“ hrvatske strane u uništavanju svojih brodogradilišta, nakon što je navedeno da su nam 2006. progledali kroz prste (kad je restrukturiranje brodogradilišta bila obaveza prema  Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju i potom kad je kasnije bilo uvjet za otvaranje poglavlja u pregovorima, koje je otvoreno mada tu obavezu nismo ispunili, pa je poglavlje i zatvoreno, a da restrukturiranje nije provedeno, već su samo usvojeni planovi o njemu): „U bilo kojem udžbeniku o pregovorima, odgađanje ispunjavanja obveze jedne strane do krajnih mogućih granica naziva se uspješnim pregovaranjem te strane“.

Svašta! Gdje je tu uspjeh kad ti neizabrana birokratska struktura EU određuje da smanjiš  proizvodnju brodova. Njima se ne žuri s time jer znaju da će to prije ili kasnije doći na red, zato su nam „gledali kroz prste“ dok smo stavljali potpise na dokumente koji su nas sve dublje uvlačili u paukovu mrežu.

DIREKTIVA 2004/24/EC – KRAJ TRAVARA I MEDARA

Nadalje, krajem travnja 2011. na snagu je u EU stupila Direktiva 2004/24/EC koja zabranjuje prodaju lijekova tradicionalne medicine baziranih na ljekovitom bilju. Vidite kako to lako ide u centraliziranoj diktaturi, neizabrana vlast jednostavno izda direktivu i zabrani prodaju čajeva i drugih preparata kao lijekova te propiše da se ti proizvodi moraju registrirati kao hrana ili dodaci hrani što znači da će potpasti pod kontrolu drugog zloglasnog dokumenta zvanog Codex Alimentarius, koji ima za cilj ukloniti životnu energiju iz hrane, a „do sada ga je prihvatilo 120 zemalja svijeta, pa i Hrvatska, a propisuje da se posebni dodaci hrani koji sadrže vitamine i minerale moraju znanstveno kontrolirati desetak godina, a istraživanje svakog tog proizvoda stoji 100 000 eura!“

Codex za hranu bez životne energije

Dovoljno je navesti komentar Vlaste Toth, supredsjendice Zelene liste koja je rekla: „To znači kraj travara i medara. Budući da je Hrvatska odavno uvrstila Codex Alimentarius u svoju pravnu legslativu, može se očekivati da će se brzo donijeti propisi u skladu sa Direktivom 2004/24/EC.“

Uoči referenduma neki su novinari pokušali napraviti mali test za domaće političare i zagovornike EU, da se vidi koliko zapravo znaju o strukturi koju zagovaraju. Rezultati su bili porazni. Neki nisu čak ni htjeli poslušati pitanja, neki su se ispričali obavezama, a samo je jedan političar, inače nezavisni kandidat, pošteno rekao: „Nisam proučio zakone EU i ne bih mogao odgovoriti na ovu anketu. Trebao bih pogledati na internetu za odgovore, a za to bi mi trebalo nekoliko dana. Osobno  jesam za ulazak u EU, ali prije referenduma narodu bi svakako trebalo detaljno objasniti što nas tamo čeka“.

A ne bi li onda prvo trebalo iste stvari objasniti zastupnicima i političarima, koji su nas uvjeravali da je ulazak u EU dobar, a u ovoj vijesti se ispostavilo da nemaju pojma o njoj, već samo papagajski i u skladu s političkom korektnošću ponavljaju reklamne poruke?

Jedan profesor, sveučilišni profesor i bivši SDP-ov ministar znanosti, te tadašnji kandidat za europski parlament“ kazao je u vezi te ankete: „Pa to je smiješno. Imamo pametnijeg posla nego se baviti ovakvim testovima“.

Da, recimo, sapunati dasku nama ostalima i čekati europsku plaćicu od par somova eura.

Nikad nećemo odlučivati o sebi više nego kad uđemo u EU? Bullshit, rekli bi Ameri.

AUTOMATSKO USVAJANJE PREPISANIH ZAKONA

Obrazac toga da „odlučujemo sami o sebi“ jest taj da se odjednom niotkuda, ignorirajući i domaća istraživanja, i domaće strukovne udruge i podatke koji govore u prilog tome da to baš nije dobro tako napraviti, donese neki zakon, protiv kojeg su svi koji imaju pojma o toj temi. Malo se žale, i to je to, zakon je donesen bez javne rasprave, praktički automatski, prepisan i uvezen i bez čitanja od strane saborskih zastupnika, i moraš ga prihvatiti. Demokracija suspendirana. Sve se odvija ispred naših očiju i može se naći po novinama i news-portalima.

Tako to ide ovih dana – ljudi se bune, ali zakoni se donose.

Naravoučenija iz “Putovanja jednog slona” – Hannes Swoboda

Zato bi bilo zabavno (da nije bilo mučno) pročitati ciničnu primjedbu izvjestitelja Europskog parlamenta za Hrvatsku, čovjek imenom Swoboda, u kojoj je, povodom prosvjeda u Hrvatskoj, rekao da je „legitimno pravo da ljudi prosvjeduju“ jer „to je Europa“ i „to je demokracija“.

A možda ne bi trebali prosvjedovati, kad bi postojali drugi kanali za promicanje njihovih želja?

Pokušajmo ovako prevesti Swobodine riječi. Donosit će se zakoni koje nitko ne želi, niti će ih struke podržavati, a sve bez ikakve javne rasprave, pa će ih se potom nametati ljudima kroz parlamente i vlade njihovih država već obvezanih svakojakim ugovorima potpisanim u tišini. I kad se provede sva ta nedemokratska procedura, nek’ ljudi protiv njih (uzalud) prosvjeduju, jer to je demokracija. Netko te baci u zatvor, a onda mu se ti kroz rešetke žali. To je sloboda, prema Swobodinom shvaćanju i shvaćanju EU. Tako je i sa zastupnicima u Europskom parlamentu. Oni mogu samo raspravljati o već predloženim zakonima i davati svoje mišljenje o njima, zastupajući pritom stavove nadnacionalnih europskih partija kojima pripadaju. U tom parlamentu  Hrvatskoj pripada12 zastupnika, što u ukupnom broju od 736 članova čini 1,6% zastupnika, a što je manje od prosječne statističke pogreške.

Da ne zaboravimo – Unija ima i vođu, Predsjednika Europskog vijeća. Tko je on? Tko ga je izabrao? Predsjednika pola milijarde Europljana ne bira narod, njega postavlja Europsko vijeće. Ova je funkcija, uz nevjerojatnu osobitost Europskog parlamenta da samostalno ne donosi zakone i sklonost Europske komisije da se ponaša poput sovjetskog politbiroa, jamačno jedna od najnedemokratskijih institucija na svijetu. Po Lisabonskom ugovoru, EU efektivno preuzima, određuje i vodi vanjsku politiku, a sporazumi koje zaključi obvezni su za sve zemlje članice.

Uz takve prijatelje – što će ti neprijatelji?

Izvor: rtcg.me

 Dokle god postoji iluzija – dokle god našim življenjem upravljaju mehanizmi racionalnog uma – najviša istina koja za nas važi jest ta da je smisao života (življenja): realizacija Smisla. To, doslovce, znači da će – „Smisao života biti realiziran onoga trenutka kada bude realiziran Smisao“ (!?!)  – Saznanje je zaista revolucionarno, nema što…  Iluzija je jako, jako moćna!

     I tako, mi provodimo cjelokupne svoje živote nastojeći realizirati smisao, a on, naravno, nikada ne biva realiziran jer se ti napori i nastojanja protežu doslovce u beskonačnost.

     Međutim; kada, jednom, ova racionalistička logika dođe do vrhunca svojih kapaciteta, ona tada konačno uviđa da nas sve što činimo ne upućuje na to da je potrebno činiti „još ispravnije, i još ispravnije“, već nas upućuje upravo na spoznaju da nije potrebno činiti – NIŠTA. …A ta spoznaja, konačno, rastapa iluziju i otkriva nam krajnju istinu: Smisao ne postoji; život je – bez-smislen!

     To je spoznaja od koje svaki EGO bježi kao od samog „Đavola“ (ali bukvalno je tako!). Svaki um (ličnost, osoba) suočen sa tom činjenicom zapada u totalno beznađe (a to je ono čega se on najviše užasava) i očajno postavlja sljedeće, čak više zaključak nego pitanje: „Zbog čega onda, uopće, živjeti!?“ – To je pitanje koje se svakome od nas, dokle god se čvrsto držimo EGA, stalno nanovo vraća – i to najžešće, i najčešće, upravo onda kada nam prirodni zakon postojanja rasprši iluzije za koje smo uporno i čvrsto prianjali. No, taj neumitni zakon jest, ne da bi nas, s vremena na vrijeme, kažnjavao beznađem, već upravo zato da bi nas upornim i strpljivim lekcijama, jednom konačno, doveo do svjesnosti da je upravo BEZ-NAĐE – Prirodno Stanje Uma!

     Um koji je obuzet „nadanjem“ je napet um. On još uvijek prianja svojim iluzornim ciljevima i rastrzan je željama i strahovima. Svaki smisao kojeg sebi postavi je njegova vlastita, relativistička, kreacija i, kao takav, ipak samo zabluda. – On uvijek vidi kako ima još „toliko toga“ što bi, još, trebalo postići, i životu nastoji dati neku određenu „kvalitetu“ (kvalitetu „podnošljivosti“ datog nam postojanja); umjesto da spozna onu kvalitetu – apsolutnu kvalitetu – koja život sam po sebi jeste. Za njega su, stoga, Mir i Tišina uvijek, i samo, apstraktni pojmovi. …Takvom umu je istina apsolutno daleko, jer je ona upravo tamo odakle polazi svako njegovo traganje; a istina glasi:

      NE POSTOJI NIŠTA ŠTO BI, JOŠ, TREBALO POSTIĆI – SAVRŠENSTVO JE OVDJE I SADA!

     Zaista je besmisleno živjeti… – ali to uopće nije razlog da poželimo suprotno, jer jednako besmisleno je i umrijeti (ne-živjeti). Besmisleno je radovati se, ali je besmisleno i tugovati. Besmisleno je biti „dolje“, ali je besmisleno i biti „gore“. Besmisleno je napredovati, ali je besmisleno i nazadovati. Besmislena je ambicioznost, ali je besmislena i učmalost. Besmisleno je boriti se, ali je besmisleno i bježati. Besmisleno je ostati, ali je besmisleno i otići. Besmisleno je prihvatiti, ali je besmisleno i odbiti. Besmisleno je biti budan, ali je besmisleno i spavati. Besmislen je optimizam, ali je besmislen i pesimizam. Besmislena je svaka želja, svaki strah, svaka nada, svako vjerovanje i svaka sumnja… Besmislen je bilo koji čin (kao i ne-čin), jer je sve samo „crtanje i pisanje po pijesku“; sve je „samo“ jedna velika kozmička Igra: LILA (sansk.)

     Uopće uzevši, nema smisla prianjati za bilo koju pojedinačnu suprotnost, jer smisla ima jedino, i upravo, tamo gdje se suprotnosti objedinjuju: Smisao je taj koji ih, u Sebi i Sobom, Objedinjuje! To znači da jedna suprotnost ima smisla tek kada je, unutar zajedničke Cjeline, objedinjena sa drugom (svojom!) suprotnošću; no pošto one tada (u Cjelini) ne postoje (zasebno i razdvojeno), jasno je da je i samo njihovo, relativističko, postojanje iluzorno i zaista bez-smisleno.

     Čitav ovaj Univerzum – ovaj svijet relativnosti – je BESMISLEN. Čitava Egzistencija je besmislena. Besmislen je i sam Smisao… – ali je, zato, besmislenost apsolutno smislena! …Sve je besmisleno samo iz jednog jedinog razloga: zato što je u suštini svega SMISAO. No; ako samo malo izmijenimo postavku u prezentaciji ove činjenice, dobivamo sljedeće:

-    SMISAO SVEGA JE U BESMISLENOSTI !!!

     Svaki određeni (iz-mišljeni, iskreirani, „nadjenuti“) smisao je relativan (relativna tvorevina relativnog uma) i, samim tim, lažan. Jedini istinski smisao jeste apsolutni smisao, i on jedini je istinski, apsolutno smislen. A, pošto apsolutna smislenost istovremeno jest apsolutna besmislenost („Sve je u Cjelini – JEDNO“), sasvim je jasno da je za istinsku, apsolutnu smislenost svoje egzistencije neophodno realizirati BESMISLENOST! – Tek time, tek tom, i takvom, realizacijom besmislenosti, sve što činimo ima istinskog smisla i činimo to sa istinskim, apsolutnim smislom.

     Realizirati besmislenost znači osloboditi svoju egzistenciju od bilo kog relativnog, umišljenog, smisla i potpuno se prepustiti unutarnjem vodstvu Smisla (Boga Samog). To ne znači da trebamo prestati sa djelovanjem – ne, nipošto! – već to znači da trebamo djelovati ne iz (zbog) nekog posebnog i određenog razloga već, jednostavno, zbog samog djelovanja: ČIN RADI ČINA („Umjetnost radi Umjetnosti“)!

     Cijela „Bhagavad-gita“, koja je čista esencija uzvišenog učenja Joge, odnosno koja je sama sublimirana suština cjelokupnog Vedskog učenja, bavi se upravo autentičnim objašnjenjem (i to iz „prve ruke“!) izvornog položaja i odnosa čovjeka i Boga, kao što se i bavi upravo(!) objašnjenjem, i poučavanjem, te vrhovne mudrosti: „Djelovanja bez djelovanja“ – bez vezanosti za posljedice tih dijela; odnosno – djelovanja u svjesnosti Istine, Boga.

     U njoj (Bhagavad-giti“), između ostalog, stoji:

-    „Samospoznata osoba ne vrši svoje dužnosti da bi ostvarila neku svrhu, niti ima ikakvog razloga da ih ne vrši. Nema potrebu da ovisi od bilo kojeg drugog živog bića. Stoga trebaš djelovati iz dužnosti, bez vezanosti za plodove aktivnosti, jer se djelovanjem bez vezanosti dostiže Svevišnji.“ (3/18,19); Kao i:

-    „U svim aktivnostima samo ovisi od Mene i uvijek djeluj pod Mojom zaštitom. Tako predano služeći budi potpuno svjestan Mene. Ako postaneš svjestan Mene, Mojom milošću ćeš nadići sve prepreke uvjetovanog života. Međutim, ako ne djeluješ u takvoj svjesnosti, već pod utjecajem lažnog ja, ne slušajući Me, bit ćeš izgubljen.“ (18/57,58)

     Što više reći?!  …Služba, i Predanost, i – KRAJ!

     Ovaj biser svjetske baštine – naučavanje samog Krišne, Svevišnjeg – na istoj je razini vrhovne istine kao što je to i sam „Novi Zavjet“, odnosno naučavanje Kristovo; s tim što je, ako možemo tako reći, „Bhagavad-gita“ put ka apsolutnoj ljubavi kroz Znanje, dok je Kristovo učenje – put ka apsolutnom znanju kroz Ljubav. I „jedno“ i „drugo“ rezultiraju jednim i istim: apsolutnom SPOZNAJOM.

     Kada jest čin radi čina, onda svakoj stvari prilazimo kao da je u tome jedini, apsolutni smisao. Tada smo ovdje i sada – nema želja, strahova, nadanja i lutajućih misli… – a to jest egzistencija bez EGA. To je ono čemu je Osho učio govoreći: „Postanite nesvrhoviti poput bijelog oblaka. Postanite bijeli oblak.“  Naime, bijeli oblak plovi bez ikakvog otpora kuda god ga vjetar nosi, apsolutno uživajući u vječitoj promjenljivosti formi svoga postojanja i bez tendencije da išta zadržava ili mijenja uplivom svoje osobne volje. Bijeli oblak je nesvrhovit (bez-smislen) jer postoji isključivo radi postojanja! I mi trebamo postati identični njemu: bez otpora, blaženo, spontano „surađivati“ sa vjetrovima karme i prihvatiti Njegovu volju kao svoju vlastitu (prepoznati je kao istinski takvu!). I, tada biva realiziran Smisao, jer postajemo Prolaznost – koja jest vječna, neprolazna i nepromjenjiva (apsolutno promjenjiva)!

     Međutim, ovo svakako ne znači da sada postizanje Besmislenosti trebamo „zacrtati“ kao smisao življenja – jer ako dozvolimo sebi da upadnemo i u tu klopku (tu posljednju, i maestralnu, đavolju „slamku spasa“), EGO bi nas tako, opet, po tko zna koji put izmanipulirao i, time, „đavolski perfidno“ zadržao konce naše sudbine u svojim rukama. …Iluzija je jako, jako moćna, a nit životnog djelovanja apsolutno klizava i tanka.

     Smisao ne postoji; Smisao jest Postojanje (Življenje) – postojanje radi postojanja, odnosno življenje radi življenja.

     Mi nikada ne možemo postati bijeli oblak – nikada ne možemo postati besmisleni – samo zato što mi VEĆ, I ODUVEK, TO JESMO: mi jesmo bijeli oblak! – Mi nikada ne možemo postati ono što (već) nismo, kao što nikada ne možemo prestati biti ono što (oduvijek) jesmo. Naša egzistencija nikada ne može dobiti istinski smisao, ona jest besmislena (njena istina je besmislenost!) – a kada to zaista osvijestimo, tada (trenutno – u ziromu!) biva realiziran Smisao, koji jest! …Jednostavno, jasan uvid (Pro-buđenost) je taj koji otkriva Tajnu.

     SMISAO JEST U SVJESNOSTI (O) BESMISLENOSTI; SMISAO JEST: SVJESNOST!

     Kada jest svjesnost, tada jeste Bog. Kada jeste besmislenost, tada jeste Bog. A bez-smislenost je svugdje i uvijek!!!

     Čim djelujemo van te svjesnosti, uplićemo se u iluziju. Svaki naš čin koji vršimo radi nekog „posebnog“ razloga jeste razoritelj ljubavi, jer sve što činimo iz nekog posebnog razloga, mi to činimo isključivo „za“ svoj EGO, „zbog“ svog EGA i svom EGU. Tu nema ljubavi, jer, djelujući na taj način, mi čak i kada djelamo zbog svojih najvoljenijih, odnosno „za“ njih, istinski ne djelamo zbog („za“) njih, i ne pružamo ništa njima, već djelamo samo zbog svog EGA (svog sebičnog interesa) i sve pružamo isključivo njemu.

     Zbog toga, kada ne činimo ni zbog čega posebno, mi istinski činimo „za“ sve, „zbog“ svega i „svemu“. I tek to jest Ljubav – istinska ljubav prema svekolikom Postojanju pa i prema svakom „zasebnom“ djeliću Manifestacije. To je ljubav koja je Zahvalnost zbog samog postojanja: LJUBAV ZBOG LJUBAVI!

     Svaki određeni (po-sebni) razlog ima u svojoj pozadini EGO-interes. Naša egzistencija u tom mentalitetu – „mentalitetu nužne svrhovitosti“ – jest toliko neizrecivo niska, bezumna i EGO-centrična, da to nema zaista nikakve dodirne tačke sa egzistencijom istinskog ljudskog bića i istinske ljudske civilizacije. To je, zaista i upravo, egzistencija najnižih životinjskih poriva – ma koliko ih mi (ne-uspješno) maskirali – i u potpunosti odražava bit one, više nego iskrene i činjenične, konstatacije Tomasa Hobbesa: „Čovjek je čovjeku vuk“ („Homo homini lupus est“; lat.).

     Civilizacija diktature EGA je autentična „Vučja civilizacija“; uz iskrenu ispriku, zbog ove usporedbe, onom pravom (a, koje li je „pravo“?!) vučjem društvu.

     Jedino Čovjeku (istinskom ljudskom biću, sa velikim „Č“!) je svojstvena istinska ljubav – sposobnost istinskog, bez uzročnog voljenja – a toga nema tamo gdje je EGO-interes. Sve ostalo je isključivo Trgovina! Čak, i same životinje često znaju izraziti toliko tih istinskih ljudskih osobina, da bi se mnogi, mnogi od nas momentalno trebali duboko zamisliti, i zastidjeti…

     Zašto uvijek mora postojati „razlog“?! Zašto uvijek ljubav moramo gaziti svojim blatnjavim cipelama koristoljublja?!… – Pa zato što smo sami, robujući EGU, tako mali, zaprljani i slabi. Da nismo slabi, mogli bismo bezuzročno voljeti, jer je to istinska ljudska osobina i jer je istinska ljubav suština istinske snage – i obratno. Ta, i takva, snaga duboko je skrivena u istinskoj svjesnosti o našoj osobnoj, individualnoj slabosti i ništavnosti; našoj realnoj ništavnosti dokle god smo u stanju razdvojenosti.

     Zato, prestanimo se zanositi suludim uvjerenjima osobne veličine i superiornosti, i shvatimo da je istinski razlog bilo kojeg čina van dosega našeg osobnog uma. Istinski razlog svekolikog djelovanja zna jedino On, jer je On: i Razlog, i Djelovanje, i Znanje. …A, i pored svega toga On je ipak Besmislen – i baš zato Apsolutno Smislen: SAVRŠEN! Pa, hoćemo li se mi i dalje držati nekakvih svojih, umišljenih, „razloga“ i, time, nesavršenstva, ili ćemo se svjesno predati Njemu i, time, realizirati Besmislenost i Savršenstvo? – Molimo se Njemu da naš izbor bude ovo drugo!…

     Kada činimo, neka bude svjesnost da to zaista činimo bez svrhe: neka bude čin radi čina. – To ne znači da ćemo izgubiti svoj životni smisao (mada se i tako može reći), već znači da ćemo mi sami „postati“ (realizirati) Smisao! …Mi ćemo i dalje živjeti, kao i do sad: i zbog porodice, i zbog društva, i zbog prirode, svijeta, postojanja i samoga sebe… – ali sada, najzad, na jedan istinski, iskren, nevin, voleći, i savršeno cjelovit način. Živjet ćemo zbog ljubavi: živjet ćemo  zbog življenja i postojat ćemo zbog postojanja! – Točnije, mi oduvijek i živimo upravo zbog ljubavi, odnosno zbog življenja i postojanja, samo što tu istinu vječito previđamo jer nam je istinska svjesnost tako, tako daleka…

     Živjeti ljubav znači biti ovdje i sada. To je življenje istinske svjesnosti – življenje Realnosti – a to jest umjetnost življenja.

     Jednog učitelja Zen-a su upitali:

-     „Pokušavaš li ikad da disciplinom dođeš do istine?“

-     „Pokušavam.“

-     „Što činiš?“

-     „Kad sam gladan – jedem, kad se umorim – spavam.“

-     „To svi rade; može li se kazati da čine isto što i ti?“

-     „Ne može.“

-     „A zašto?“

-     „Zato što dok jedu, ne jedu već razmišljaju o raznim drugim stvarima, te tako dozvoljavaju da budu uznemireni; kad spavaju, ne spavaju već sanjaju o hiljadu i jednoj stvari. Eto, zato mi nisu slični!“

     …To je apsolutna umjetnost; sve je isto – a sve je različito! To je apsolutna jednostavnost postojanja: postojanje radi postojanja. To je kozmičko blaženstvo bivanja.

     Kada činimo, i postojimo, bez ikakvog posebnog razloga – tada smo u Bogu, jer On ništa ne čini iz nekog posebnog razloga već, jednostavno, radi samog ČINA… radi – IGRE!!!

     Bez razloga (bez želje za interesom) djeluje samo onaj kome ništa ne treba (ne nedostaje). Onaj kome ništa ne nedostaje je apsolutno Bogat (bogat u svakom pogledu), a apsolutno izobilje pruža apsolutno uživanje i blaženstvo. …Nikada, ali zaista nikada, ne može se dovoljno naglasiti istina da je Božja suština: UŽIVANJE! – Razum to ne može primiti jer on, obuzet preživljavanjem, sve svodi na kontekst „problema“. On se grčevito drži života (odnosno svoje iluzije života) jer ne shvaća da samo iluzije mogu da se rađaju i umiru, a da je Stvarnost izvan svega toga. Zato on ne razumije istinu iz „Bhagavad-gite“:

-    „Tko misli da netko može ubiti ili da je netko ubijen, taj ne zna istinu: nitko ne može da ubije, niti je itko ubijen!

       Ništa se ne rađa i ništa ne umire, ništa u vremenu nije postalo niti će u budućnosti nestati! To nerođeno, vječito, stalno, prastaro, ne umire kad se tijelo ubije.“  (2/19,20)

     Razum ne razumije Realnost – ne razumije istinu da je sve samo blagoslovljena igra Božje Energije Kreativnosti. Ne razumije istinu da su „problemi“ („patnja“ općenito) simptom EGA a ne svojstvo Božje Egzistencije – egzistencije istinskog ljudskog bića – i ne razumije sveca Kabirdasa kada kaže: „Čudno mi je, i smiješno, kad vidim da je riba žedna u vodi!“

     Razum ne razumije Suštinu …i zato ne razumije NIŠTA.

     Uživanje je Suština Univerzuma. Univerzum se eksponira i ekspandira isključivo zbog Uživanja. On Uživa zbog Uživanja… ON APSOLUTNO UŽIVA ZBOG APSOLUTNOG UŽIVANJA! …On je NIRVANA:  Bezglasni Uzdah Vječnosti!

     Nirvana je naša Suština. Uživanje je prirodno stanje našeg bića – našeg istinskog sebstva. Naše sebstvo je SAT-ĆIT-ANANDA; ono je Apsolutna Ekstaza …ono je Ocean Vječnog Blaženstva. Naše sebstvo je Nešto nezamislivo i neponovljivo… Ono je Sebstvo Univerzuma:  APSOLUTNA ISTINA! 

     Realizirajmo Ga, jer – To je Smisao!!!

Alakh Niranjan, apsolutnaistina.com

Godine 1939. nacistički ministar propagande Joseph Goebbels odredio je 440 Hz kao standard za ugađanje tonova. To je učinjeno zato da bi ljudi mislili i osjećali na određeni način te kako bi bili zatočenici određenog stanja svijesti. Većina zapadne glazbe, uključujući popularnu new age glazbu, još uvijek je ugođena na neprirodnih 440 Hz.

Piše: Goran Ćaćić

Izvor: nexsus-svjetlost.com

‘Želite li proniknuti u tajne univerzuma pozabavite se energijom, frekvencijom i vibracijom.’ – Nikola Tesla

‘Ono što nazivamo materijom ustvari je energija, čija vibracija je snižena kako bi bila opaziva osjetilima. Materija ne postoji.’ – Albert Einstein

Tesla je ustvrdio. Einstein se složio. Znanost je dokazala. Poznata je činjenica da je sve – uključujući naše vlastito tijelo – načinjeno od energije koja vibrira na različitim frekvencijama. Vezano uz gornje tvrdnje, mogu li zvučne frekvencije utjecati na čovjeka? Naravno da mogu. Način na koji frekvencije utječu na fizički svijet demonstriran je raznim eksperimentima, na polju znanosti pod nazivom kimatika i memorijske sposobnosti vode.

Kimatika pokazuje da kada se zvučne frekvencije gibaju kroz određeno sredstvo, kao što su  voda, zrak ili pijesak, one izravno mijenjaju vibraciju materije. Slika pokazuje kako kukurzno brašno u vodenoj otopini reagira stvaranjem oblika pod utjecajem visokih vibracija.

 Memorija vode također ilustrira kako naše namjere mogu mijenjati čak i materijalni svijet. Ovo je demonstrirao dr. Masaru Emoto, čija istraživanja ilustriraju kako jednostavne namjere artikulirane preko zvuka, emocija i misli mogu dramatično promijeniti oblik kristaliziranih čestica vode. Na slikama dolje vidi se razlika s kojom kristali vode reagiraju na agresivnu heavy metal glazbu i klasičnu glazbu.

PRIRODNA FREKVENCIJA UNIVERZUMA

Svi mi u sebi imamo određenu vibracijsku frekvenciju, da i ne spominjemo naše tijelo, čijih 70 posto tvori voda. Dakle, zasigurno možemo očekivati da glazbene frekvencije mogu mijenjati naše vibracijsko stanje. Neki bi ovo mogli nazvati ‘pseudoznanošću’, no gore spomenuti uzorci i znanstveni eksperimenti ne lažu. Svako izražavanje kroz zvuk, emociju ili misao sadrži specifičnu frekvenciju koja utječe na sve oko sebe.

Zanimljivo, odete li izvan grada, u prirodu, osjećate se kao preporođeni, a nijanse boja, pjev ptica, kreket žaba, žubor vode imaju smirujuć učinak na um. Ti zvukovi se sastoje od vibracijske frekvencije koja se mjeri Hertzima (Hz). Svi ti prirodni harmonici vibriraju na 432 Hz, što je i prirodna frekvencija univerzuma.

Mnoge religije koriste tonove na 432 Hz u svojim napjevima, a šamani u Amazoni tijekom iscjeljujućih ceremonija s ayahuascom. Čak je i tibetanska zvučna zdjela ugođena na 432 Hz, kao i mnogi drugi drevni instrumenti koji su podešeni na ovu prirodnu vibracijsku frekvenciju.

Zamislite sada da je cjelokupno stanovništvo Zemlje, i ne znajući, ‘ugođeno’ na drukčiju, neprirodnu frekvenciju od 440 Hz, kao što i jest. Ako vibriranje u skladu s univerzumom može ponuditi toliko pozitivnih stvari, bi li desinkronizacija od našeg izvora mogla imati jednako snažne negativne učinke?

GOEBBELSOV STANDARD VAŽI I DANAS

Bi, ali vratimo se na trenutak u vrijeme kada smo se otuđili od vibracije Zemlje, univerzuma i svega što nije umjetno. Godine 1939. nacistički ministar propagande Joseph Goebbels odredio je 440 Hz kao standard za ugađanje tonova. To je učinjeno zato da bi ljudi mislili i osjećali na određeni način te kako bi bili zatočenici određenog stanja svijesti.

Začudo, 1950. američke vlasti su odredile ISO standard prema kojemu sva glazbena oprema, te glazba na TV-u i radiju mora biti emitirana na 440 Hz.

Po nekim teorijama, Rockefellerova zaklada započela je taj rat protiv čovjekove svijesti nametanjem standarda ugađanja tonova na A=440 Hz. (U SAD-u takva frekvencija je predlagana još 1936. godine.)

Glazba na frekvenciji od 440 Hz kolidira s čovjekovim energetskim centrima tj. čakrama, od srca do podnožja kralježnice, a stimulirane su čakre iznad srca. Prema nekim teorijama, takva vibracija stimulira ego i funkcije lijeve polovice mozga, potiskujući emocije srca, intuiciju i kreativno nadahnuće.

Sadašnje ugađanje glazbe na 440 Hz nije u harmoniji ni na kojoj razini s kozmičkim kretanjem, ritmom ili prirodnom vibracijom. Mozart i Verdi bazirali su svoju glazbu na prirodnoj vibraciji, a ugađanje na 432 Hz je nazvano „Verdijevim ugađanjem”. Većina zapadne glazbe, uključujući popularnu new age glazbu, još uvijek je ugođena na neprirodnih 440 Hz.

Vladari iz sjene uspješno snižavaju vibracije ne samo mlade generacije nego i svih nas. Te destruktivne frekvencije usmjeruju misli prema iskrivljenosti, neskladu i nejedinstvu.

SKRIVENA MOĆ KOZMIČKIH FREKVENCIJA

‘Preko ove neprirodne, standardne frekvencije ugađanja tonova (440 Hz), lišene simetrije svetih vibracija, objavljen je rat podsvjesnom umu zapadnjaka.’ – L. C. Vincent

‘Ako želite saznati da li se carstvom dobro vlada, je li društvo moralno ili nije, odgovor će vam dati kvaliteta njegove glazbe.’ – Konfucije

Smatra se da je frekvencija od 432 Hz matematički sukladna obrascima univerzuma. Istraživanja pokazuju da 432 Hz vibrira u skladu s kozmičkim zlatnim omjerom (‘zlatnim rezom’), odnosno brojem pi, objedinjujući svojstva svjetla, vremena, prostora, materije, gravitacije i magnetizma s biologijom, kodom DNK i sviješću. Kada naši atomi i DNK počnu rezonirati u skladu sa spiralnim obrascem prirode povećava se naš osjećaj povezanosti s prirodom. Broj 432 također se odražava u omjerima Sunca, Zemlje i Mjeseca, kao i kod precesije ekvinocija, Sri Yantre, Velike piramide u Egiptu, Stonehengea i mnogih drugih svetih mjesta.

Također je zanimljivo da je frekvencija od 432 Hz usklađena s kromatskim spektrom, dok frekvencija od 440 Hz od njega odskače.

Digitalna umjetnica i kanalizatorica duhovnih poruka Maia Nartoomid kaže: ‘Moj mentor s unutarnjih razina ThothHorRa rekao mi je da je 432 Hz frekvencija unutar moždane jezgre, ne samo u ljudi već i kod svih živih bića koja nastanjuju Zemlju’.

Evo još nekoliko intrigantnih podataka u vezi frekvencije od 432 Hz: Ona je usklađena s astronomskim računanjem precesije ekvinocija: 432 x 60 = 25920.

Stradivarijeva violina, najprecizniji instrument ikada izrađen ljudskom rukom, ugođena je na 432 Hz.

Broj 432 nalazimo na bezbroj drevnih svetih mjesta, a broj kipova u Borobuduru, najvećem budističkom hramu na svijetu, ‘hramu bezbrojnih Buda’ iznosi 432.

Kada se napravi korekcija na 432 Hz druge note cijele oktave očituju mnoštvo drevnih svetih brojeva koji su zapanjujuće povezani s astronomijom, svetom geometrijom, točnom geografskom širinom i dužinom piramida i drugih svetih mjesta, zatim s Biblijom i ostalim misterioznim literarnim djelima, poput Bhagavad-gite.

Gore spomenuta umjetnica Maia Nartoomid ističe: ‘Većina drugih sisavaca i živih bića nisu toliko osjetljivi na mijenjanje njihovog prirodnog signala od 432Hz, budući da imaju snažniji utisak magnetskog polja u svojem mozgu (prema Thotovom uvidu u zapise akaše). Uostalom, delfini, slonovi i zrikavci ne hodaju uokolo cijeli dan sa slušalicama ipoda na ušima!’

Slušajte kako ptičice pjevaju i bit ćete pomlađeni čistom glazbom prirode.

Goran Ćaćić

Izvor: nexsus-svjetlost.com

.

.

http://youtu.be/aIf5Ebu6WeY

Negativna emotivna stanja nisu ništa drugo nego određene misli trenutno aktivne u našoj svijesti ili podsvijesti. Emocije su uvijek samo misli.

Pojedina misao kod svakog pojedinačno već prema njegovom psihičkom sklopu može biti neutralna ili imati emotivni naboj. Taj naboj može biti pozitivan – to su oslobađajuće, neograničavajuće misli ili negativan – zatvarajuće, ograničavajuće misli, one koje izazivaju negativne emocije. Naš doživljaj života, tj. sve što u bilo kojem obliku doživljavamo kreirano je isključivo kroz misli. U nama ne može postojati emocija stvorena mimo misli. Svaka emocija je zapravo misao, ali ponekad nam to nije vidljivo – čini se da postoji sama po sebi ili da se temelji u nečemu u vanjskom svijetu ili u našem tijelu ili da je to neki dio nas ili neki entitet koji nas opsjeda ili bilo što drugo što nisu naše misli. Također, mnoge pa čak i većina misli koje stvaraju negativne emocije djeluju iz naše podsvijesti, dakle nismo ih svjesni. U tom slučaju vrlo lako povjerujemo da emociju stvara nešto što nije misao.

Sigurno se možete sjetiti neke situacije u kojoj imate emocionalnu reakciju. Čim pomislite na takvu situaciju, ta misao kreira emociju, obično u blažoj verziji nego u stvarnoj situaciji, ali na tom primjeru lako možete biti svjedok tog mehanizma – kreacije emocije kroz misli.

Emocija se pojavljuje ondje gdje se susreću um (misli) i tijelo. Ona predstavlja reakciju tijela na um – ili biste mogli reći, odraz uma u tijelu.

Eckhart Tolle

Dok god vjerujemo da emocije dolaze iz nečega što nisu misli, sami sebe činimo žrtvom te okolnosti za koju smo povjerovali da je izvor emocije. I vjerujemo da se emocija ne može promijeniti dok god se ne promijeni okolnost i tako smo sami sebe ulovili u zamku. U nerazumijevanju toga otkud zaista dolazi emocija, pokušavamo promijeniti okolnost.

Kad na mentalnoj razini shvatimo ili barem povjerujemo da emocija zaista dolazi iz naših misli, sljedeći korak je pokušaj mijenjanja, kontroliranja i upravljanja svojim mislima. To može funkcionirati u nekim trenucima, ali često, koliko god se trudili, ne uspijevamo promijeniti svoje negativne misli. I često se kroz taj trud i pokušavanje samo zakopavamo dublje u trenutno negativno stanje.

Da bi izašli iz negativnog emocionalnog stanja nije potrebno analizirati, kontrolirati ili mijenjati svoje misli, biti ih svjestan, nije potrebno ništa raditi. Potrebno je samo razumjeti prirodu misli.

Sljedeći korak, ono što omogućava pravu slobodu i daje nam mogućnost da kroz negativna emotivna stanja prođemo brzo i bezbolno je unutarnji uvid, tj. razumijevanje prirode onoga jedinoga čime kreiramo naš doživljaj – naših misli.

Misao je samo misao, jedna tvrdnja, jedna ideja, koncept kojim sami sebi objašnjavamo ono što doživljavamo. Ni jedna misao nije istina sam po sebi, ona je samo alat, medij kojim stvaramo doživljaj. Dakle priroda misli pa tako i cjelokupnog našeg doživljaja je u svojoj srži iluzorna. Mi ne vidimo ono što jest, vidimo svoju misao o onom što jest. A budući da je i svako negativno emocionalno stanje kreirano kroz misli, i tad doživljavamo samo svoje misli o nečemu, a ne to nešto samo po sebi – dakle doživljavamo iluziju. To što nas muči zapravo ne postoji.

Između razmišljanja (misli) i emocija nerijetko se stvara krug bez kraja: oni hrane jedno drugo. Misaoni obrazac stvara povećani odraz samoga sebe u obliku emocije, a vibracijska frekvencija emocije hrani izvorni misaoni obrazac.

Eckhart Tolle

Razumjeli ili ne iluzornu prirodu misli, svi se možemo složiti da su misli nešto promjenjivo. Ljudskim umom u jednom danu u prosjeku prođe nekoliko desetaka tisuca misli. One su nešto što stalno dolazi i odlazi. Kao što kaže jedna izreka: Odnosi se prema mislima kao prema vječno promjenjivom vremenu u planini. Kao što se izmjenjuju oblačna i sunčana razdoblja tako se izmjenjuju i misli s pozitivnim i negativnim nabojem. Poslije sunca uvijek kad tad dolaze oblaci, a poslije oblaka uvijek opet dolazi sunce. I to je normalan prirodan proces, prirodno je da se u nama izmjenjuju dobra i loša raspoloženja, tu nema ništa krivo, a nastojanje da cijelo vrijeme budemo u dobom raspoloženju je ideja našeg osobnog uma koja nije u skladu s prirodnim tokom.

Negativno emocionalno stanje, samo po sebi bezazleno i brzo prolazno (sjetite se kako negativna stanja funkcioniraju kod male djece) postaje patnja kad se iz pukih misli s negativnim emocionalnim nabojem koje same po sebi nisu problem, počne stvarati problem. Na inicijalnu misao počinju se vezati druge misli pa na njih još misli i na taj način u trenutku nastaje velika mentalna konstrukcija koja količinom misli negativnog energetskog naboja stvara veliku emocionalnu težinu.

Pokušaj i želja da se misli promijene i da se vratimo u pozitivno emocionalno stanje zapravo je dodavanje još misli na hrpu misli koja nas muči i time stvaranje još veće težine i intenzivnije emocije. Sama ta želja smanjuje mogućnost da se misli njihovim prirodnim tokom promijene same od sebe. Prema svom sadržaju ta želja je neprihvaćanje onog što jest – trenutnog stanja, a neprihvacanje je jedina kočnica kojom možemo usporiti ili onemogućiti prirodnu promjenu i kojom zapravo većinu vremena kad nas nešto muči to i radimo.

U trenutku kad smo uronjeni u negativne emocije takvo stanje dolazi s osjećajem da je problem stvaran i da se stanje neće promijeniti ako po tom pitanju mi nešto ne napravimo. To je najveća zabluda. Stanje se uvijek mijenja. Samo od sebe. Negativna emocija uvijek prođe, to je priroda misli – vječna promjena. I proći će najbrže ako je prihvatimo, ako je ne pokušavamo mijenjati, ako pustimo svojoj unutarnjoj inteligenciji, prirodnom toku da odradi taj posao, da nas vrati u naše osnovno prirodno neopterećeno stanje. Mi tu nemamo za činiti ništa.

Um nikada ne može pronaći rješenje, niti si može dozvoliti da vam dopusti da ga vi pronađete, jer on sam predstavlja unutarnji dio »problema«. Zamislite šefa policije kako pokušava pronaći palikuću, a zapravo je on sam taj palikuća. Boli se nećete osloboditi sve dok osjećaj vlastitoga ja ne prestanete crpiti iz poistovjećivanja s umom (mislima), odnosno s egom.

Eckhart Tolle

Razumijevanje prirode misli koje se budi kroz kontakt s Tri principa daje nam mogućnost da sve bolje vidimo kreaciju negativnih emocionalnih stanja kroz vlastite misli. Odjednom shvaćamo da nam ono što sami stvaramo ne može nanijeti bol dok god znamo da smo mi ti koji to stvaramo. Kao posljedica dešava se to da negativna stanja postaju neusporedivo manje intenzivna te puno kraće traju bez da bilo što po tom pitanju radimo.

Autor: Darko Pribeg

www.darkopribeg.com

.

 Oni koji su vladali, uvijek su izrazito pazili na to da se njihovo vladajuće mišljenje, kroz neugodne činjenice ili kritička pitanja ne dovede u neravnotežu. Najpoznatija je svakako inkvizicija u srednjem vijeku, ali progon neistomišljenika nije započeo tamo, niti se nažalost mijenjao. Radujem se da danas mogu razgovarati s liječnikom koji je iskusio neku vrstu cijepi-kvizicije, jer je radi svojih kritičkih izjava o cijepljenju, doživio dugogodišnju zabranu rada u svom zanimanju. (Michael Leitner)

Michael Leitner: Dobrodošao Hans Loibner.

Dr. Hans Loibner: Drago mi je.

M. L: Hans, postotak cijepljenja se u proteklih nekoliko desetljeća znatno promijenio. Prije je postojao pojam pod nazivom podobnost za cijepljenje. Možeš li reći što se nekada podrazumijevalo pod tim nazivom?

Dr. L.: Cijepljenje protiv velikih boginja je 150 godina bilo jedino cijepljenje koje se provodilo, sve do 1950-e. Tada se u to vrijeme primijetilo, da je od 100 ljudi nekolicina ili koliko se na prste može nabrojiti, pretrpjela ozbiljnu štetu od cjepiva, paralizu, sljepoću, gluhoću i smrt. Liječnici su to s vremenom zabilježili i stoga zahtijevali – i tako piše i u udžbenicima pedijatrije – da se osobu koja treba biti cijepljena, ispita je li i pododbna za cijepljenje, što znači da bolesni ljudi ne bi trebali biti cijepljeni. To je pojam podobnost za cijepljenje. Danas imamo mnogo više cijepljenja – kao posljedica modernih mogućnosti proizvodnje cjepiva – znatno manje popratnih pojava, ali u cijelosti ipak znatan broj. No, oštećenja od cijepljenja, danas se skoro potpuno zataškavaju i tako ne bi trebalo biti. Izraz podobnost za cijepljenje je praktički nestao iz upotrebe.

M. L.: Ti si sasvim normalno studirao medicinu na sveučilištu. Što se prije za vrijeme medicinskog školovanja saznalo o cijepljenju?

Dr. L.: Mnogi će biti iznenađeni kada budem objasnio, da smo u sedam godina studiranja medicine imali samo jedno predavanje, koje je trajao dva sata, na kojem smo bili informirani o tehnici cijepljenja i o naknadnom praćenju/promatranju cijepljenih. To je bio seminar kojeg je predstavio profesor pedijatrije i to je jedino što i danas medicinski studenti, sve dok završe studij čuju o cijepljenju – ni liječnici ne doznaju ništa drugo. Ono što doktori danas znaju o cijepljenju, saznaju iz medija ili s predavanja daljnjih obrazovanja, koja su vrlo opterećena informacijama sponzora. Više od toga se na fakultetu ne uči.

M. L.: Kroz ono što liječnici iz tiska saznaju o cjepivu i popratnim pojavama, mogu li uopće prepoznati koje štete može nanijeti cjepivo, ili ekstremne reakcije na cjepivo?

Dr. L.: Ako nešto nije u vidokrugu, ako nešta nisam naučio, ako nešto ne znam, onda mi je to nepoznato i zbog toga su većini liječnika te mogućnosti nepoznate. Stvarnost jest, da svako cijepljenje proizvede privremenu bolest i u današnjem tako velikom broju čestih cijepljenja, se naravno događa mnogo više oboljenja.

M. L.: Ti si dugo vremena radio kao liječnik, bez da si cijepljenje dovodio u pitanje, sve dok je k tebi – to je bilo mislim 1979. – došla curica u praksu, kojoj nakon cijepljenja protiv dječje paralize nije bilo dobro. Kakve je imala simptome i gdje si vidio uzrok?

Dr. L.: To je bilo prvo oštećenje od cjepiva koje sam vidio u svojoj praksi. U to vrijeme još nisam toliko razmišljao o cjepivima. Dvogodišnja curica je nakon polio-cjepiva bila paralizirana i još uvijek imam sliku pred očima kako roditelji na rukama nose dijete koje nije moglo pomicati noge i čiji su donji ekstremiteti bili paralizirani. U to vrijeme kod mene još nije stvarno zazvonio alarm, tek kasnije, kod sam kod cijepljenja protiv krpelja vidio nekoliko slučajeva akutnog meningitisa i konačno smrti – smrt mladog studenta nakon KME cijepljenja (krpeljni meningoencefalitis). To je bio trenutak u kojem sam spoznao da se moram intenzivno pozabaviti s tom temom.

M. L.: Govorimo ponovo nešto iscrpnije o polio-cjepivu (dječja paraliza). Svi se možemo sjetiti kampanje za cijepljenje sedamdesetih godina “Oralno cjepivo je slatko – paraliza je okrutna”. Zašto je to oralno cijepljenje tijekom vremena ukinuto u bogatim zemljama svijeta?

Dr. L.: Prvobitno su bile stotine paraliziranih u Sjedinjenim Državama, no u Europi se cijepilo i nadalje. Amerikanci su onda počeli obustavljati ovo cijepljenje i zamijenjivati s tzv. ubrizganim cjepivom – koje je prije oralnog cijepljenja vrijedilo kao štetnije – ali nakon što su se dogodili ti slučajevi, proizvođači cjepiva su se usredotočili na ubrizgano cjepivo i zatim ga označili kao ono s manjim popratnim pojavama. Ali, u proizvodnji je preostalo još mnogo oralnog cjepiva, pa je poslano u siromašne zemlje s argumentom: postoje pojačane popratne pojave, ali ti ljudi si ne mogu priuštiti ništa bolje i to je u siromašnim zemljama usprkos tome pomoć.

M. L.: Bill Gates provodi danas velike kampanje oralnog cijepljenja u siromašnim zemljama. Čovjek zapravo ima dovoljno novca. Zašto jedan tako bogat čovjek provodi oralno cijepljenje u siromašnijim zemljama? On to radi i osobno, vidi se kako djeci kaplje kapi u usta?

Dr. L.: Zašto to radi? Pretpostavljam da kao i svaki drugi čovjek koji ima mnogo, želi imati još više. On sigurno ne može ništa razumjeti o cijepljenju – nije ni liječnik ni znanstvenik, ali će sigurno nešto razumijeti o poslu.

M. L.: Možeš li još jednom detaljnije opisati prijašnji spomenuti slučaj, kako si došao u kontakt s tim, koji simptomi su bili vidljivi i kako je išlo dalje prije nego je nastupila smrt?

Dr. L.: Prvu sam žestoku bolest kao posljedicu cijepljenja vidio kod jednog mladog sportaša, trkača – mladić koji je samo nekoliko sati nakon što je prvi puta bio cijepljen protiv krpelja – cijepljenje koje je sam proveo – dobio teški meningitis. Na sreću sam tom pacijentu mogao pomoći i on je opet ozdravio. To me već onesiguralo – potom sam u svojoj privatnoj praksi imao dvoje male djece u rukama, koja su nakon primitka istog cjepiva dobila astmu i neurodermitis, koja su potom i ozdravila. I na kraju me nazvala jedna majka, koja mi je rekla da njena kći od kada je bila cijepljena protiv krpelja, ima paralizu lica. S velikim optimizmom sam obećao majci, da će kći opet ozdraviti. Nekoliko dana kasnije me nazvala i rekla da neće doći, jer je curica umrla. I tijekom godina, od kada postoji to cijepljenje protiv krpelja, vidio sam naravno puno više vrlo teških slučajeva, a također i slučajeve sa smrtnim ishodom.

M. L.: Što osjećaš kada stalno čuješ za sve takve slučajeve, ili kad ih cijepiš u praksi i nakon cijepljenja se pojave strašni simptomi, a s cijepljenjem se i dalje nesmetano nastavlja. Koje ti misli onda prolaze kroz glavu?

Dr. L.: Kao liječnik ste odjednom sami. „Tu je većina; to se preporučuje; to se tako radi; takvo je stanje u znanosti“ – prije svega ste tu sami i počinjete sumnjati. I onda sam se jednostavno počeo baviti tim pitanjem i na sreću imao knjige iz vremena cijepljenja velikih boginja “Usluge cjepiva” i postalo mi je odmah jasno da cjepivo nije ono, što nam danas pričaju, tj. da je zaštita, već je izvorno nastalo iz vrlo različitih motiva i to su u stvarnosti bili politički motivi za stanovništvo.

M. L.: Koje knjige kojih autora si čitao, kada ti je već počela klijati spoznaja, da cijepljenja ljudima čine loše?

Dr. L.: To je prije svega bio njemački, poznat i vrlo cijenjen, izvanredan prirodni liječnik von Platen, koji se osobito u Njemačkoj pozabavio pitanjem zdravlja ljudi, a i koji je također bio vrlo cijenjen i odlikovan. U svojim knjigama – to je djelo u tri toma – velik dio je posvećen cijepljenju protiv velikih boginja i njegovoj štetnosti i jasno je napisao, da je cijepljenje zabluda čovječanstva i nikada nije imalo nikakve veze sa zaštitom, te da je cijepljenjem prouzrokovano mnogo, mnogo štete.

M. L.: Mnogi ljudi vjeruju da je cijepljenje započelo s engleskim liječnikom Jennerom što nije sasvim točno. Cijepljenje se provodilo već i prije. Možeš li nam dati kratki pregled povijesti cijepljenja?

Dr. L.: Rečeno nam je da je seoski svećenik – da se naglasi, nikakav profesor – ali visoko cijenjen znanstvenik kao Jenner, izumio cjepivo. To opet nije istina, jer se i u Europi prakticiralo pojedinačno cijepljenje protiv velikih boginja. Takozvani “inoculatore-i”, ljudi različitih profesija – to je bila relativno mala skupina ljudi koji su putovali po cijeloj zemlji – i cijepili ljude koji su se htjeli cijepiti protiv velikih boginja i pri tome zaradili ogromno bogatstvo. Pravi problem je počeo s Napoleonom. Napoleon je na svojim osvajanjima na Bliskom istoku, u Egiptu, u Siriji, vidio da su otomanski trgovci robljem cijepili svoje robove protiv velikih boginja. Moramo imati na umu da je to doba oduvijek bilo velikih boginja i postojala je čak i izreka, da se čovjek koji do svoje treće godine nije preživio kozice (znači umro od njih), nije ubrajao u rođene/žive.

U ruskoj pješačkoj pukovniji primjerice, bili su primani samo muškarci s ožiljcima od boginja, odnosno ljudi koji su preživjeli velike boginje i koje se time smatralo za jake, zdrave i sposobne za život. Neki su trgovci robljem stoga dječake i djevojčice koje su kupili, cijepili protiv kozica i za one koji su preživjeli, mogli su dobiti dobru cijenu i to se naravno caru, Napoleonu, jako svidjelo. On je tada početkom 19. stoljeća prvi uveo opće obvezno cijepljenje protiv velikih boginja, najprije u bolnicama – tamo je naravno bilo puno mrtvih – onda naravno i za djecu i na kraju za sve vojnike.
Njemački knezovi su se poveli za njegovim primjerom, jer je bilo posve jasno da „mi ne trebamo bolesne, ne možemo dovesti u pitanje naše regrutiranje“ i tako se onda cijepljenje probilo i postalo državni čin – postalo opće obavezno – isto je učinio i Napoleon s uvođenjem obaveznog služenja vojnog roka – tako da od tog vremena više nije bilo kritike. Ljudi su sa svojom mrtvom djecom, sa osakaćenom djecom izlazili na ulicu, prosvjedovali i tužili, ali im se jednostavno objasnilo, „to je za vašu zaštitu“, i iz toga proizlazi pojam zaštitno cijepljenje. U nekom malom selu, gdje su svi slabi nestali (umrli od boginja) godinama nakon toga se više nisu pojavljivale velike boginje, naravno do sljedeće epidemije – nakon koje je uslijedila glad, propast usjeva i sve te stvari, pa opet ratovi, sve dok su opet nastupili novi slučajevi oboljenja … a cijepljenje se načelno proglasilo kao zdravstvena predostrožnost – što ono u stvarnosti nije bilo, već čin odabira/selekcije.

M. L.: To znači, da slabija djeca, koja bi u kasnijoj životnoj dobi bila više osjetljiva na infekcije boginja, su tada od posljedica cijepljenja odmah preminula i onda se nekoliko godina imalo manje …

Dr. L.: Ali ni to nije uvijek istina, jer su i nakon cijepljenja uvijek ponovno zabilježene pojave izbijanja novih epidemija, ali vladajuće visosti to nije zanimalo. Bilo je znanstvenika, poput engleskog Rossa Wallera, koji je odmah studirao tadašnje statistike i potom opovrgnuo i dokazao da je bilo više smrtnih slučajeva uzrokovano cijepljenjem protiv boginja, nego od samih boginja, ali to vladare nije zanimalo.

M. L.: Da, tada se možemo zapitati, kako se ta ideja cijepljenja mogla probiti, kad nije funkcionirala od samog početka?

Dr. L.: Ako je nešto postalo unosan posao i državni čin, tada se nema šta u to sumnjati. Mi tek danas govorimo o ljudskim pravima, tek danas postoje znanstveni zahtjevi u medicini, ispitivanje lijekova, obvezno izvještavanje, postoji socijalna skrb nakon oštećenja od cijepljenja – svega toga prije nije bilo. U svakom slučaju je bilo dosta brige i boli i ako je se smanjio broj onih o kojima se trebalo brinuti – vladara to nije osobito smetalo. I kako je to tako bilo u Europi već 150 godina, postalo je jednostavno opće dobro i općenito mišljenje, čak i kada su se oko 50-ih godina pojavila nova cjepiva, što je bilo povezano s time da je to bio ogroman posao. Napoleon je praktički cijeloj industriji cjepiva postavio kamen temeljac – dužnost da su deseci milijuni ljudi morali biti cijepljeni, pa kada je 70-ih godina u velikoj kampanji WHO (svjetske zdravstvene organizacije), protiv velikih boginja bilo cijepljeno dvije do tri milijarde ljudi …? Tom su se poslu naravno priključili novi proizvođači cjepiva. Imajte na umu, danas imamo 20 – 25 cijepljenja, puta 2 milijarde, pri čemu se skupi sasvim drugi iznos – to je jeftin, jednostavan, divovski posao.

Crtež dr. Buchwalda

M. L.: Ti si radio i kao stručnjak u procesima postupka priznavanja odštete od cijepljenja. To što si tamo doživio je ista stvar. Kako je teško da se prizna oštećenje od cjepiva?

Dr. L.: U Austriji je za to zadužen njihov vlastiti autoritet, takozvani Savezni socijalni ured i oni su naravno naručili svoje stručnjake. Proučavao sam izvještaje za one ljude koji su se tada meni obratili – uvijek se ponavljala ista stvar, u izvještajima je uvijek stajalo – “to nema nikakve veze s cjepivom,” i ako se dijete cijepi danas i tri sata kasnije dobije visoku temperaturu i nekoliko sati kasnije napade grčeva “to nema nikakve veze s cjepivom,” –stereotipno, uvijek isti ishod. Znači da se slučajevi oštećenja od cijepljenja načelno uvijek odbijaju pri prvom pokušaju. Postoji i druga mogućnost da se prva odluka opozove i tada se obično odbije. Šanse imaju samo oni, o kojima sazna javnost, kao što se dogodilo u Koruškoj, kada je dijete od dvanaest godina, cijepljeno protiv hepatitisa B, dva dana kasnije oslijepilo tijekom školske nastave. Svi u selu, svi učenici, svi učitelji su vidjeli da je to posljedica cijepljenja – sad počinje oslijepljivati i nakon 5 dana je slijepo. To više ne mogu zanijekati, isto tako ako ste slavna osoba, onda to ide. Dakle, ja sam tako daleko došao da samo kažem … to je jako upitno (duboki uzdah) – oni to ne žele priznati i imaju svoj tim stručnjaka koji odlučuju u njihovu korist. To je skoro beznadno.

M. L.: Kako to može biti da dijete oslijepi nakon cijepljenja protiv hepatitisa? Imaš li kakvo objašnjenje?

Dr. L.: Mi imamo daleko premalu predodžbu o tome, da cijepljenje može proizvesti sve bolesti. Uvijek vjerujemo da svako počini štete, kao što su paraliza, sljepoća, gluhoća – da, to izazivaju, naravno. Ali već ono što se nalazi u cjepivu protiv hepatitisa B, proizvede akutno oboljenje jetre, koja je naš veliki organ za čišćenje tijela od otrova. Kad se tu odvijaju metabolički procesi pri kojima odumiru živčane stanice – to je sasvim jasno da te tvari onda nisu dostupne za izmjenu tvari u mozgu (živci). Treba se sigurno misliti na sastojke (u cjepivima) kao aluminij-živčani otrov, živa-živčani otrov i kada se sve te stvari zbroje i skupe, dolazi do bolesti. Poznato je da se cjepivo protiv hepatitisa B dodatno proizvodi s tehnički promijenjenim mikroorganizmima.
To su sve POKUSI. Samo zato jer smo na televiziji vidjeli laboratorij, s bijelim kutama i jaknama, zaštitnim maskama, mikroskopima i računalima, mislimo: “To je sve sada stvarnost, znanstveno istraživanje” – to su počeci i oni čine samo svoje pokuse.

M. L.: Za mnoge je kritika u odnosu na cijepljenje započela s knjigom doktora Buchwalda “Cijepljenje – posao sa sijanjem straha”, gdje je jako lijepo na dijagramima izradio sve podatke Federalnog zavoda za statistiku i odgovarajućih ureda drugih zemalja, o slučajevima bolesti i smrti. Zatim je napravio križić, za početak od masovnog cijepljenja i jasno se vidjelo da cijepljenja nisu ništa doprinijela izumiranju zaraza. Ti si također organizirao seminare za liječnike i pozvao dr. Buchenwalda da održi predavanje. Možeš li nam reći kakav je to bio seminar i kakve zanimljivosti si mogao promatrati i čuti za vrijeme predavanja?

Dr. L.: Knjiga dr. Buchwalda “Cijepljenje – posao sa sijanjem straha” i njegova predavanja – on je često dolazio u Austriju – bili su za mene konačna potvrda i ohrabrenje – do tada sam se opirao javno istupati protiv cijepljenja. Dr. Buchwald je jednog dana govorio u Grazu u dječjoj bolnici, gdje je predstavio svoju knjigu, kao i svoja istraživanja. U glavnoj dvorani na Sveučilištu u Grazu, govorio je pred nekoliko stotina zainteresiranih studenata i liječnika. U prvom redu su sjedili profesori i liječnici iz cijele Dječje bolnice u Grazu – koji su nakon predavanja bili pogođeni i šutili. Samo je jedan profesor, koji je bio autoritet za cijepljenje u Grazu, ustao i vrlo uljudno saopćio dr. Buchwaldu, „da bi bio nesretan, ako bi dr. Buchwald bio stručnjak za procjenu štete od cijepljenja – koja bi se možda njemu samom dogodila“. On je time u načelu potvrdio autoritet dr. Buchwalda.

Kasnije sam počeo održavati liječničke simpozije imenom Patowag (patološko djelovanje cijepljenja) i bilo je prisutno 50 do 100 liječnika. U tome su sudjelovali i sami austrijski liječnici, održavali predavnja o hepatitisu, oštećenjima od cjepiva i kako liječiti počinjenu štetu. To smo tako činili pet godina i mnogi liječnici su već bili u potpunosti spremni za javno istupanje protiv cijepljenja, što su potom i učinili. Predstavnici i proizvođači cjepiva to nisu mogli samo tako promatrati skrštenih ruku, što je i bio razlog, zašto su mnogi iz austrijske vlade vršili pritisak da mi se zabrani vršenje struke. To su napokon i postigli … gđa. ministrica Kotolsky je liječničkoj komori poslala nalog da provjere moju tzv. vjerodostojnost – i kako sam tom odboru objasnio da ću zasigurno i dalje održavati moja predavanja i da se osjećam obaveznim mojoj savjesti, ljude informirati o besmislici i štetnim učincima cijepljenja – bila mi je oduzeta liječnička dozvola za rad, tako da već  tri i pol godine ne smijem raditi u svojoj liječničkoj profesiji.

M. L.: Koji je sud presudio u tom slučaju …

Dr. L.: To nije bio sud, to je bio vladin odjel, naredba vlade i vladinog odjela, a liječnička komora je to tada jednostavno sprovela. To nije bio sud, već odluka tijela javne vlasti.

M. L.: Pa, “Dr. Loibner nije vjerodostojan” – iz kojeg kuta gledanja dolazi ova izjava, tko ti ne može vjerovati?

Dr. L.: To je točno, to mogu sada reći sasvim jasno, uzeo si mi riječ iz usta. Ja nisam za industriju vjerodostojan, a ne za svoje pacijente, koji u mene nikada nisu sumnjali, nikada nije došla tužba od bolesnih pacijenata, kao ni od strane liječnika. To je od vlade zahtijevao jedan određeni zastupnik određenog proizvođača cjepiva.

M. L.: Koliko dugo već sada traje zabrana rada u zanimanju?

Dr. L.: To već traje od studenog 2009., što znači gotovo četiri godine.

M.L.: Postoje li još neke žalbe ili slične stvari?

Dr. L.: Podnio sam tužbu Vrhovnom sudu i sada je to pred Upravnim sudom i kako mi je saopćeno, o tome će odlučiti u rujnu. To će biti vrlo, vrlo teška odluka, jer odvjetnici kažu da će ta odluka imati velike posljedice.

VIDEO – Istina o cjepivima

Najmoćniji lobi na svijetu je ujedno i najbogatiji lobi na svijetu, a to su farmaceutske korporacije. Farmaceutska industrija je uz prešutno i slijepo odobravanje liječničke branše postigla slijedeće. Na račun država odnosno poreznih obveznika ubrizgava nebrojene toksine i zagađivače u krv istih tih poreznih obveznika da bi onda prodavala tisuće farmaceutskih proizvoda koji se bave simptomima (mali se broj bavi izliječenjem uzročnika) bolesti prouzročenih cjepivima. Plaćamo vlastito nametnuto, zakonski obavezno trovanje i djelomičnu sanaciju istoga dok se velike farmaceutske kompanije smiju na putu za banku (kako to Amerikanci vole reći). Dakle, nije čudno da je to izuzetno profitabilna – odnosno najprofitabilnija industrija na svijetu.

U prvom dijelu dokumentarca ‘Istina o cjepivima’ govori se o dekonstrukciji mita o dječjoj paralizi – kao jednom ako ne i glavnom temeljnom stupu dogme o cjepivima i praksi cijepljenja kao “iskorenitelju mnogih zaraznih bolesti” u kojem se nazire briljantan strateški potez u suradnji dvije strahovito moćne i simbiotske industrije – kemijske i farmaceutske. Jednim potezom – promocijom cjepiva protiv dječje paralize – kemijska je industrija izbjegla potencijalne tužbe zbog svojih ubojitih pesticida, a farmaceutska industrija otvorila vrata jednom od svojih najunosnijih proizvoda čija je potrošnja garantirana vladinom zakonskom prisilom nad građanima.

Nadalje, objašnjava se da današnje epidemije raka, srčanih bolesti, autizma, retardacije, smrti u kolijevci, Alzheimerove bolesti i raznoraznih neuroloških poremećaja – mogu dakle biti uzrok konzistentnog trovanja stanovništva – živom iz amalgamskih plombi i cjepiva, aluminijem, formaldehidom, čitavim nizom kancerogenih tvari, stranim životinjskim virusima i proteinima.

Na koji način vješti manipulatori zamijenjuju teze i prevrću istinu u laž lako je demonstrirati na sljedećem primjeru. Kada su veće količine žive pronađene u kosi zdrave djece, a manje količine u kosi djece s autizmom i neurološkim poremećajima – zaključak medicinskih majstora prijevare je bilo izjednačavanje više količine žive u tijelu s boljim zdravljem. A istina je ustvari bila da su zdrava djeca samo imala funkcionalniji sustav izbacivanja žive iz svog sistema u kosu – i to jedini razlog zašto nisu pretrpjela teža neurološka oštećenja. Manja količina žive u kosi oštećene djece značila je samo da se njihov sustav ne uspijeva jednako učinkovito osloboditi tog najopasnijeg otrova za ljudski organizam pored radioaktivnih tvari.

Cjepivo se također koristilo/koristi u svrhe populacijske kontrole. Otkriveno je kako su u raznim zemljama Trećega svijeta cjepiva za tetanus i difteriju (pod sponzorstvom UN-a) bila namjerno zaražena ženskim hormonom neophodnim za trudnoću odnosno dovršetak trudnoće. Ubrizgavanje istoga u žene proizvodilo je otpor prema hormonu i konzekventno pobačaje odnosno sterilizaciju.

Zbrojimo zajedno koji su dosad navedeni rezultati primjene cjepiva.
- Održavanje zaraznih bolesti koje su bez cjepiva bile u padu
– Održavanje stope smrtnosti bolesti koja je bez cjepiva bile u padu
– Uzrokovanje neuroloških poremećaja i oštećenja poput autizma, dječje paralize, poremećaja u u učenju, oštećenja mozga, itd.
– Uzrokovanje SIDS-a ili smrti u kolijevci
– Uzrokovanje autoimunih reakcija/bolesti
– Uzrokovanje teških bolesti srca i raka
– Uzrokovanje Alzheimerove bolesti
– Stvaranje novih životinjskih i ljudskih bolesti prijenosom patogena između različitih vrsta
– Kontaminacija DNK

Ako funkcionirate samo iz perspektive vašeg svakodnevnog doživljaja svijeta iz kojeg ne možete ni zamisliti da bi netko bio sposoban za tako zle manevre i manipulacije – upoznajte se pobliže s naravni i načinom poslovanja velikih farmaceutskih kompanija.

Svatko je od nas odgovoran za svoje zdravlje kao i za zdravlje svoje obitelji. Ta odgovornost zahtjeva što veću moguću informiranost i odvažnost za postavljanje teških pitanja i/ili zahtjeva.

Nemojte samo odgledati ovu seriju i nastaviti dalje kao da niste dobili nikakve informacije. Ovdje se radi o zdravlju, dobrobiti, kvocijentu inteligencije i, što je najvažnije, o životima djece, ali i odraslih – pogotovo starijih osoba.

Vrlo je bitno proširiti ove informacije što većem broju ljudi kako bi se pokrenula javna rasprava o ovoj problematici i osviješćivanje većeg broja građana o prijetnji koju predstavljaju cjepiva i općenito praksa cijepljenja.

Nemojte dozvoliti da ove informacije ostanu samo mrtvo slovo na papiru/youtube-u. Iskoristite moć informacije u vašu korist. Preuzmite odgovornost za vlastito zdravlje i poduzmite nešto.

http://dr.loibner.net

Izvorni intervju:
https://www.youtube.com/watch?v=Swzo4B12L9o

Izvor: OPPT Hrvatska, You Tube

„Zakonom i običajima utemeljeno stanje u kojem svatko čuva ili dobiva materijalna i duhovna dobra bez štete po drugoga.“… Ovom je rečenicom u Anićevom rječniku hrvatskoga jezika definirana pravda, odnosno pravednost iliti pravica… Zanimljivo je kako se neki pojam može lako definirati u jednoj kratkoj rečenici… I to koji pojam!… Ni manje ni više nego li pravda, iliti pravednost… Ali Anić je jako pametna osoba, uostalom kao i svi lingvisti, a sposobnost za davanje kratkih i jasnih objašnjenja pojmova je nužno potrebno za pisanje rječnika… I tako dobivamo kratko i jasno objašnjenje za pravdu iliti pravednost… Uistinu, ova Anićeva definicija je remek-djelo retoričke umjetnosti, a pritom i odgovara općem doživljaju pojma pravednosti… Međutim, problem te definicije je u tome što je ista fantazija… Pravednost u tom smislu ne postoji… Ne u našoj kulturi… Odnosno naš način života (kultura življenja) ne temelji se na takvoj definiciji pravednosti… Pravednost u našoj kulturi i u teoriji i u praksi znači nešto sasvim drugo… Kako je Anić mogao tako fulati?… Dati krivu definiciju pravednosti?… Ali već smo ustanovili da je Anić pametan čovjek i sigurno nije dao krivu definiciju pravednosti, on je dao idealnu definiciju pravednosti, ili bolje rečeno pokušao je dati univerzalnu definiciju – što bi pravednost trebala predstavljati kao univerzalno stanje… Nešto slično bajci zvanoj univerzalni moral… Kako je moral geografski pojam, tako je i sa pravednošću… Univerzalna pravednost kao i univerzalni moral ne opstoje u praksi, i nikada nisu… Opstoje jedino kao ideje, ali ne kao ideje vodilje u stvarnom životu, već kao utopijske ideje… Ideje vodilje što se tiče pravednosti i morala različite su u različitim kulturama…Ovdje ću pokušati opisati kakve su te ideje vodilje u našoj kulturi… Dakle, neću pisati o tome kakva bi univerzalna pravednost trebala biti u idealnom svijetu (to je Anić perfektno objasnio u jednoj jedinoj rečenici), već što pravednost u našoj kulturi stvarno jest, u teoriji i u praksi…

Pod našom kulturom podrazumijevam svako društvo koje se temelji na hijerarhijsko-eksploatacijskim (klasnim) odnosima (nevažno da li se radi o robovlasništvu, feudalizmu, kapitalizmu ili realsocijalizmu tj. državnom kapitalizmu)… Tijekom povijesti pravednost su se drznuli definirati mnogi mislioci, ali ono što su ustanovili Platon i Aristotel održalo se do danas… U društvenim uređenjima koja se temelje na eksploataciji tuđeg rada, odnosno na otuđenom radu, pod pravednošću se podrazumijeva da određeni pojedinac ili grupa imaju pravo biti vlasnici proizvoda tuđeg rada ako su stekli uvjete da to postanu, a uvjeti koje treba ispuniti određeni su zakonima države u kojoj žive odnosno posluju…Ti uvjeti su svugdje u temelju isti – posjedovati kapital – imati dovoljno novca kako bi se isti uložio u određeni posao koji će donositi dobit, a da se pritom zaposle druge osobe koje će stvarno obavljati taj posao i za njega biti plaćeni, dok će vlasnik ubirati dobit – višak vrijednosti stvoren tuđim radom… To je ekonomska pravednost koja je kao takva ozakonjena i na kojoj se temelje svi odnosi u društvu i u skladu koje se donose svi zakoni kako bi se taj temelj naše kulture – pravednost otuđenog rada – zaštitila kao najveća vrijednost… Ta vrijednost vodilja je svih sustava od pojave robovlasništva, dapače, ista je kao ideja uzrok i robovlasništva i svih drugih klasnih sustava… Raditi kako bi se stvaralo bogatstvo pojedincima jer im se iz tko zna kojeg apstraktno-metafizičko-fantastično misterioznog razloga priznaje vlasništvo nad proizvodima tog rada? – Zar je ljudska vrsta toliko glupa?…

Da li su ljudi uistinu toliko glupi da pristaju na takve ekonomske odnose, na tu vrstu „pravednosti“?… Očigledno da jesu… Ili je možda po srijedi nešto drugo?… Što može čovjeka natjerati da dobrovoljno služi drugome čovjeku?… Jer, koliko god to možda zvučalo paradoksalno ili glupo, robovlasništva nema bez pristanka onih koji se daju porobiti… Kapitalizma nema bez onih koji pristaju otuđivati svoj rad… I što to čovjeka na kraju tjera da postane dobrovoljni rob, da pristane na pravednost koja kaže kako on smije dobiti samo ono što je „zaslužio“, a to što je „zaslužio“ određuje njegov gospodar?… Osim gluposti kao kandidata za pristanak na porobljavanje dodao bih i strah, te želju za moći… Jer i rob se najvjerojatnije nada da će jednog dana postati gospodar, a u međuvremenu se boji za svoj život, za svoju egzistenciju… Onaj tko se sjetio prvi proglasiti vlasnikom zemlje i svega što je na toj zemlji, uključujući i ljude, morao je to svoje vlasništvo provesti u djelo kombinacijom prisile, prijetnje i onog apstraktno-metafizičko-fantastično misterioznog razloga koji je morao biti prihvaćen kao istina… A za potonje mu je potrebna religija, odnosno oni koji tvrde da govore u ime bogova, da su njihovi predstavnici na Zemlji… Oni su jedini autoriteti koji mogu uvjeriti ljude da je porobljavanje volja bogova, da se slobode treba odreći zbog većeg „dobra“… Većeg dobra za koga?.. U svemu postoji dobro za nekoga, pravednost za nekoga, ali nikada za sve… Postavlja se pitanje koje je to veće dobro koje donosi dobro odnosno pravednost velikoj većini, a ne samo onima koji gospodare i vladaju?… „Pravednost“ koja se temelji na otuđenom radu nikako ne ulazi u Anićevu definiju pravednosti… Jer ta „pravednost“ ne podrazumijeva „…stanje u kojem svatko čuva ili dobiva materijalna i duhovna dobra bez štete po drugoga.“… Naprotiv, „pravednost“ hijerarhijsko-eksploatacijskog sustava temelji se upravo na suprotnosti tom stanju, odnosno podrazumijeva „… stanje u kojem se čuvaju ili dobivaju materijalna i duhovna dobra po štetu za drugoga.“ …

Najgore od svega jest to što je ta „pravednost“ ozakonjena u svim državama na ovoj planeti (uključujući i tzv. socijalističke), a u onim državama koje su „demokratske“ izlazak na izbore znači potvrđivanje te vrste pravednosti kao jedine prave, istinske pravednosti, jer alternative nema – koga god izabrali na vlast odnosi u društvu se neće promijeniti… Naime, ljudi polaze od logike da je pravedno otuđivati rad u korist tzv. poslodavca, odnosno „vlasnika kapitala“, te za taj rad prihvaćati naknadu koju određuje taj poslodavac, a koja opet ovisi o njegovoj pohlepi i zakonima kojima država tu pohlepu pokušava kontrolirati tako što određuje razinu minimalne plaće, a na određivanje minimalne plaće pak utječu mnogi faktori, poput rasta ili pada BDP-a, stope inflacije, rasta ili pada cijena itd., ali mora se paziti i na to da „vlasniku kapitala“ ostane većina dobiti… Uglavnom, ljudi prihvaćaju logiku da je pravedno biti izrabljivan, da je pravedno svojim radom stvarati bogatstvo drugima, te im prepustiti da s tim stečenim bogatstvom vladaju nad ostalima, opravdavajući tu logiku onim apstraktno-metafizičko-fantastično misterioznim razlogom zašto neki ljudi zaslužuju biti gospodari… Zar nije logičnije da se višak stvorene vrijednosti – dobit iliti profit, podijeli onima koji su ga stvorili, a ne da taj višak otuđuje tzv. poslodavac?… Zar je takvu pravednost koja bi dobrim dijelom pretvorila u stvarnost Anićevu definiciju toliko teško prihvatiti?… Ali to uistinu jest teško, jer civilizacija se temelji na želji za moći, civilizacija je nastala ostvarivanjem te želje, odnosno proglašavanjem vlasništva nad zemljom i ljudima, porobljavanjem ljudi, stvaranjem klasa, stvaranjem bogatstva i njegove nuspojave siromaštva… I dok god je ta želja za moći glavna vodilja čovječanstva, kao i želja većine za potčinjavanjem, Anićeva definicija pravednosti i dalje ostaje utopija…

smisao-zivota.blog.hr

Urednik, novinar, kolumnist i autor Ratko Martinović netom nakon izlaska svoje druge knjige ‘Subliminalne poruke – Okultna simbolika i društveni inženjering’ pod izdanjem Telediska istu će promovirati u Zagrebu na premijernoj promociji.

Gosti promocije bit će autor uvoda knjige Krešimir Mišak – popularni voditelj emisije ‘Na rubu znanosti’, autor knjiga poput ‘Dečki, odjebite u skokovima’ i pjevač benda ‘Hakuna Matata’, i General Woo – kultni reper iz dvojca ‘Tram 11′ koji će uskoro predstaviti dvostruki album ‘Pad sistema’ uz čitav niz odličnih pjesama i zapaženih aktivističkih stavova. Kako je ujedno i autor pjesme za Martinovićevu knjigu (‘Skrivene poruke’, aranžman by Filip Tkalčić Dust), ona će biti premijerno prikazana uz spot Danijela Padovića. Moderator događanja bit će Anamaria Ružak, donedavno voditeljica dnevnih emisija na 2KTV. Različiti kutevi gledanja na fenomen uz notu humora i dijaloga s publikom imaju potencijal privlačenja knjiških moljaca i brojnih znatiželjnika pa autor ovim putem poziva sve Zagrepčanke i Zagrepčane na feštu knjige i kasniji tamburaški party u Book Caffeu uz uvijek odlične ‘Tamburaše za dušu’. Naslov inače izlazi u izdanju Telediska, te ćete ga imati priliku kupiti na dan promocije uz autorov potpis.

BOOK CAFFE // 11.4. (Petak), 20:30

MODERATOR: Anamaria Ružak

GOSTI: Ratko Martinović (autor), Krešimir Mišak, General Woo

Potvrđene su još dvije promocije knjige i to ona u Slavonskom Brodu (18.04. Gradska knjižnica) s gostima Ivanom Lutzom – renomiranim brodskim SF piscem, profesorom fizike i kolumnistom Nexus-Svjetlost portala, Petrom Bašićem – popularnim političarom i povjesničarom, te Bernardom Karakašom – u poziciji novinara i jednog od organizatora Festivala dokumentarnog filma, te ona u Splitu (23.04. Gradski Kotar Split) s gostima kao što su Saša Antić – renomirani autor brojnih hitova i vokal iz popularnog sastava TBF, te Domagoj Nikolić – profesor marketinga na RIT-u u Dubrovniku, samostalni istraživač/kolumnist na portalu Nexus-Svjetlost i rado viđen gost serijala ‘Na rubu znanosti’. Moderator događanja bit će Anita Barišić, prepoznata kolumnistica 4Dportala i vječiti promotor pozitive i entuzijazma.

AUTOROV FACEBOOK PROFIL >> https://www.facebook.com/ratko.martinovic.3

Facebook događaji za više informacija – prijavite se i pozovite prijatelje:

11.4. >> ZAGREB, Book Caffe (NSK) – GOSTI: Krešimir Mišak, General Woo

18.4. >> SLAVONSKI BROD, Gradska knjižnica – GOSTI: Ivan Lutz, Petar Bašić, Bernard Karakaš

23.4. >> SPLIT, Gradski kotar Split, Židovski prolaz 2 – GOSTI: Saša Antić (TBF), Domagoj Nikolić

Prije dva dana, sjednica Ujedinjenih naroda bila je posvećena kontroli vremena, chemtrailsima, zaprašivanju i svemu onome što vlade ovog svijeta, a pogotovo hrvatska vlada, nikako godinama ne priznaju i još javno govore kako su chemtrailsi teorija urote za koju nema dokaza. Zaista je onda nevjerojatno kako UN tako hladno na svojoj sjednici raspravlja o kemikalijama koje avionskim putem, špricaju po svima nama. Tako kažu: “To su eksperimenti privatnih kompanija i svjetskih vlada!?” Cilj je navodno kontrola i izmjena vremena u svrhu zaštite poljoprivrede i usjeva zbog globalnog zatopljenja, koje je, već svima poznato, velika laž na kojoj se okreću milijarde na porezu za CO2. Govore tako javno kako avioni zaista mijenjaju našu klimu kemijskim supstancama koje su ispuštene u zrak avionima. Dakle, priznanje je tu pred vama. Nije jasno tko je dopustio PRIVATNIM KOMPANIJAMA da vrše svoje eksperimente, nad nama i čovječanstvom, ali ni svjetskim vladama.

Izvor: dnevno.hr, YouTube

Godinama su uvjeravali ljude kako ne vide dobro, kako tragovi na nebu, križanja i razne mreže po nebu ne postoje, kako su to regularni avioni i kondezacijski plinovi iz istih. Godinama su govorili kako zaprašivanja nema, kako je to teorija urote i što je najbolje od svega, uspjeli su obmanuti. Teoriju o chemtrailsima su diskreditirali pa tako danas postoje ljudi koji će, unatoč svim dokazima i priznanjima i dalje govoriti “Vi niste normalni, tko bi nas zaprašivao, to su teorije urote, to nije istina, zašto bi to činili, vi ste ludi jer to mislite itd itd”.

U javnost procurile slike sustava za raspršivanje zloglasnih chemtrailsa!

Danas, oni samo odjednom progovaraju o zaprašivanju kao o najnormalnijem eksperimentu, a ljudi poput ovčica ignoriraju stvarnost. Hey, pa oni vam govore da vrše eksperiment nad čovječanstvom, oni vam govore da kontroliraju vrijeme?, oni vam govore da ispuštaju kemikalije u atmosferu koje padaju po nama, ljudima, hrani koju jedemo, čestice koje plivaju zrakom kojeg udišemo koje stanuju u vodi koju pijemo i nitko ne reagira. Zašto?

Koliko priznanja je potrebno da se pobunimo da se dignemo i kažemo; mi nismo zamorci, mi smo ljudi, tko vam je dao to pravo? Tko vam je dao pravo da na svoju ruku uništavate naše živote, naše usjeve, naša tijela, naše mozgove, tko? Tko vam je dao pravo da nam godinama lažete, obmanjujete, tajite, da nas pravite ludima? Oni kažu to je zbog globalnog zatopljenja, ali činjenica je da se zaprašuje već dugi niz godina, a klimatske katastrofe su sve gore i gore. Poljoprivrednici vam najbolje mogu reći kako su njihovi usjevi uspijevaju u nevjerojatnim količinama zbog njihovog zaprašivanja, oni vam najbolje mogu reći kako klimatske promjene, umjetno stvorene, sada i javno priznate, pogoduju njihovu radu, već godinama. Oni vam najbolje mogu reći kako je ovo ljudskom rukom izazvano vrijeme donijelo toliko plodova da ne znamo kuda bi sa tolikom hranom na svijetu. Ovo je sarkazam jer situacija u poljoprivredi u cijelom svijetu, otkad su primijećeni chematrailsi na nebu je u potpunosti drugačija. Ona je drastično srozana. Klimatske promjene koje oni izazivaju pred našim očima uništavaju sve, sektor poljoprivrede se raspada, suše su zahvatile jedan dio planeta, ekstremne hladnoće drugi, vrijeme je sustavno nestabilno, šokantno, prevrtljivo, promjenjivo. Nestašica hrane je sve veća, no koga briga, jeli?

Chemtrail – Uništavanje proizvodnje hrane

Geoinženjering u svojstvu depopulacije stanovništva: Chemtrails još jedno oružje Bill Gatesa

Zanimljivo je da se chemtrails pojavljuju u zemljama članicama NATO-a ili u zemljama potpisnicama Partnerstva za mir NATO-a. U Hrvatskoj su prvi put dokumentirani 27. svibnja 2000.g. – dan nakon pristupanja Partnerstvu za mir.

Nikada nismo bili bolesniji i umorniji; glavobolje, nesvjestice, problemi sa kožom, slabost, problemi sa dišnim putevima, Alzheimer, Parkinson, autizam, Multipla skleroza, tumori…

Barij: Poveznica između chemtrailsa, problema sa srcem i svjesnosti

Po rezultatima analiza kišnice i uzoraka tla (koji su identični u cijelom svijetu) chemtrailsi se, između ostalog, u najvišem postotku sastoje od: aluminijevog oksida (nervni otrov), soli barija dibrometan, kancerogen dodatak za gorivo i insekticida, vlaknaste tvari smeđe boje, slične paučini. Aluminijev oksid i barijeve soli dva su najzastupljenija sastojka u chemtrailsima i oni odlično absorbiraju radioaktivne tvari.

Pitate se zašto je u zemljama koje vrše njihove eksperimente, i lažu o tome, toliko bolesti: raka, tumora, masovne depresije, hiperaktivnosti, psihičkih i tjelesnih poremećaja i to kao eksplozija bolesti u posljednjih nekoliko godina? Čudnovata vlakna na tijelima ljudi zvana Morgelon koja su prepisana kao psihička bolest, kao ljudi si umišljaju? Nevjerojatno, spavate li još uvijek? Pitate se što napraviti? Vjerojatno opet nitko neće učiniti ništa jer s toliko otrova godinama skupljanog u našim tijelima teško se pokrenuti, izaći na ulice, vikati, rušiti vlade, krojiti svijet po našoj ljudskoj volji, brinuti o čovjećanstvu, teško je za ne?

FOTO: Chemtrails – 13. 10. 2013.

E pa upravo to je glavni cilj ovih kemijskih supstanci koje vjerovali vi tome ili ne mijenjaju našu svijest, i zabranjuju nam misliti, ali i djelovati. Oni su dobili masu ljudi bez kritičkog razmišljanja, podložnih manipulaciji, podložnih bolestima. Oni kroje svoju vrstu čovjeka, i to čine jer im dopuštamo. Sada o tome javno progovaraju i još se smiju jer iako su sve obznanili ljudi/ovce i dalje idu svojim putem, u torove smrti iako na vratima tora jasno piše SMRT.

U ovoj jednosatnoj prezentaciji koju možete pogledati u nastavku, istraživačica Sofija Smallstorm nas upoznaje sa znanstvenim otkrićima koja nisu skrivena ili tajna, ali kao da jesu, jer ih mediji jednostavno ne objavljuju pa tako informacije nikada ne stižu do običnog čovjeka.

Da li se prskanje neba iz aviona bavi samo eksperimentiranjem sa vremenom? Što je sa pojavom samo-replicirajućih vlakana nazvanih Morgellons? Zašto su modificirani materijali koji se najednom mogu naći u zraku uzroci patoloških promjena u čovjeku i njegovoj životnoj sredini… ?

.
Izvor: dnevno.hr, YouTube

Većina ljudi nije u stanju prihvatiti da nekoliko ljudi uspijeva manipulirati milijardama života, djelujući kroz sve institucije i u svim zemljama. Ja to razumijem; međutim, jednom kada imate piramide i znate na koji način uvjetovati umove i stvarnost stanovništva, to postaje relativno jednostavno.

Kada nekolicina ljudi želi nadzirati i upravljati mnoštvom čovječanstva, na licu mjesta moraju postojati određene strukture. One su uvijek iste, bilo da pokušavate manipulirati osobom, obitelji, plemenom, gradom, zemljom, kontinentom ili planetom. Najprije morate nametnuti ‘pravila, što se smatra ispravnim a što pogrešnim, što je moguće a što nemoguće, što je zdravo a što bolesno, što je dobro a što loše. Većina će ljudi bespogovorno poštivati ta ‘pravila’ zbog ‘be-e-e, be-e-e mentaliteta’ stada koje u kolektivnom ljudskom umu prevladava barem posljednjih tisuću godina. Kao drugo, malobrojnima koji osporavaju vaša nametnuta ‘pravila’ život morate učiniti krajnje neugodnim. ‘Pravila’ ili ‘konsenzusna stvarnost’ prijeko su potreban element naše kontrole. Najučinkovitiji način da se zajamči pokoravanje tim pravilima jest zagorčati život onima koji se razlikuju. Pojedince koji iznose drukčije poglede, verzije ‘istine’  stilove života držite podalje kao crne ovce u ljudskom stadu. Već ste uvjetovali stado da prihvati vaša pravila kao vlastitu stvarnost, pa ono svojom osornošću i neznanjem ismijava ili osuđuje one s različitim stilom života. Time se na crnu ovcu Stvara pritisak da se pokori, što ujedno služi za upozorenje drugim pojedincima u stadu koji također razmišljaju o odvajanju ili osporavanju prevladavajuće stvarnosti.

Kao što sam ranije istaknuo, taj strah da budemo različiti te iskazivanje stajališta koja pobijaju ‘pravila’ nadmoćan je strah od onoga što će drugi ljudi misliti o nama. U stvari, riječ je o strahu od toga što će ovce koje nas okružuju reći i učiniti ukoliko pokušamo napustiti stado i preispitati njegove uvjetovane pretpostavke. Takav mentalitet znači da mase same nad sobom provode red i poredak, držeći jedni druge na liniji. Ovca ostatku stada postaje ovčarski pas. Nije to ništa drugo nego psihološki fašizam – Policija misli sa svojim agentima u svakom domu, posvuda. Postoje agenti koji su do te mjere uvjetovani da uglavnom nemaju pojma da su neplaćeni kontrolori umova. Govore mi: ‘Samo radim ono što je najbolje za moju djecu’. Ne, nego ono za što si programiran da vjeruješ da je najbolje za njih, kao što je programirano i uvjerenje da samo ti znaš što je najbolje.

Sve je to dio ‘podijeli pa vladaj’ strategije, presudne kada nekolicina nadzire mnoštvo. Svatko igra ulogu u mentalnom, emocionalnom i fizičkom zatvoru svih drugih. Kontrolori samo moraju odrediti ‘pravila’ i povući pravi konopac u pravo vrijeme kako bi njihove ljudske marionete plesale u odgovarajućem ritmu. Postižu to propisivanjem onoga što će se podučavati u sustavu koji smiono nazivamo ‘obrazovanjem’, te nadziranjem onoga što prolazi pod ‘vijesti’ u medijima u vlasništvu Iluminata. Na taj način nemislećem stadu koje ne postavlja nikakva pitanja mogu propisivati što bi trebalo misliti o samomu sebi, drugim ljudima, životu, povijesti i aktualnim zbivanjima. Jednom kada definirate ‘pravila’ nema više potrebe da kontrolirate svakog pojedinog novinara ili reportera ili vladinog službenika. Mediji i institucije preuzimaju svoju ‘istinu’ iz tih istih ‘pravila’ i službenih priopćenja, refleksivno ismijavajući i osuđujući svakoga tko nudi drukčije viđenje stvarnosti.

  Ovo što slijedi izvrsna je simbolična priča o načinu na koji ‘norme’ postaju prihvaćene bez pitanja, pa čak i bez znanja o tome odakle potječu. Netko mi ju je poslao preko moje web-lokacije.

Počnite s kavezom u kojem je pet majmuna.

Unutar kaveza objesite bananu za konopac i pod nju stavite ljestve. Uskoro će neki od majmuna doći do ljestava i početi se penjati prema banani. Čim dodirne ljestve, poprskajte sve druge majmune hladnom vodom. Nakon nekog vremena, pokušat će neki drugi majmun, uz isti rezultat – svi drugi majmuni bit će poprskani hladnom vodom.

Uskoro, kada se neki majmun bude pokušao popeti po ljestvama, drugi majmuni pokušat će ga spriječiti. Sada izbacite hladnu vodu. Izvadite jednog majmuna iz kaveza i zamijenite ga novim. Novi majmun vidjet će bananu i pokušat će se popeti ljestvama. Na njegovo iznenađenje i užas, napast će ga svi drugi majmuni. Nakon još kojeg pokušaja i napada, znat će da će ga, pokuša li se popeti po ljestvama, drugi majmuni napasti. Nakon toga, uklonite još jednog od izvornih pet majmuna i zamijenite ga novim.

Pridošlica će krenuti prema ljestvama i bit će napadnut. Prethodni pridošlica entuzijastično će sudjelovati u kažnjavanju! ^ Isto tako, zamijenite trećeg izvornog majmuna novim, zatim četvrtog, i naposljetku petog. Svaki put kada najnoviji majmun krene prema stepenicama, bit ce napadnut.

Većina majmuna koji ga tuku nema pojma zašto im nije bilo dopušteno da se popnu ljestvama ili zašto sudjeluju u udaranju najnovijeg majmuna. Nakon što zamijenite sve izvorne majmune, nijedan od preostalih majmuna nikada nije bio poprskan hladnom vodom. Usprkos tome, nijedan majmun nikada se više neće približiti ljestvama kako bi pokušao uzeti bananu. Zašto ne? Jer koliko oni znaju, oduvijek je bio takav običaj!

David Icke

Vidio sam neke stvari. Ne mora biti da sam ih shvatio i usvojio, jer to bi značilo da uvijek živim s njima. Stvari koje vidimo znamo zaboraviti, izgubiti iz vidokruga, znamo ponovo vidjeti, znamo ih se sjetiti pa i zapamtiti. Vidjeti znači i osjetiti, prepoznati, u-vidjeti.

.
- 1.Vidio sam da i najgori stvor i najružniji nasilnik zavrjeđuje ljubav i poštovanje, iako ih ne može primiti.

.
- 2.Vidio sam da su ljutnja i bijes izrazi velike nemoći, tuge i straha koji se očituju kao impuls određene snage

.
- 3.Vidio sam, ako malo bolje pogledam, kako su čak i najmekši, najliberalniji ljudi zapravo tvrdi ispod površine, tvrdoglavi i zadrti na nekom području. Najčešće području koje bi ih moglo unaprijediti kada bi doista bili fleksibilni.

.
- 4.Vidio sam da je lijenost slična tvrdoglavosti, slična sveraširenoj entropiji čovjeka. Neminovna poput sile trenja. Lijenost doista jeste oblik kukavičluka.

.
- 5.Vidio sam da živinama nije mjesto s nama, već uz nas. Kućne živine čovjek nema jer želi voljeti, već zato jer u tome ne uspijeva. Živine ima jer želi posjedovati nešto što će voljeti njega onako kako bi on/ona trebali voljeti čovjeka.

.
- 6. Vidio sam i to da malo tko želi čuti neke istine i boriti će se potpiren ljutnjom da obrani to najslabije mjesto u sebi koje skriva od sviju.

.
- 7.Vidio sam da i velika čuda koja čovjek od vjere ima privilegij doživjeti mogu ostati previđena i zaboravljena kada mu najviše trebaju

.
- 8.Vidio sam da se čovjekov ego opire duhu i ljubavi na načine koji su gotovo nenadmašivi po kreativnost, upornosti, domišljatosti i konstruktivnosti

.
- 9.Vidio sam da je učenje po primjeru jedini način da se nauči ono što je bitno. Bez opipljivog uzora za najveću većinu nema napretka.

.
- 10.Vidio sam da je raditi za bilo koga u današnjem svijetu pozicija gdje ćeš moći svjedočiti budalaštinama te neizbježnom izboru: da ih barem donekle podržiš i toleriraš ili da tražiš drugi posao. Pitanje je koje budalaštine možeš izdržati podržati, ali radna mjesta su upravo mjesta gdje si dužan podržati budalaštine i ljudske nedostatke. U današnje vrijeme jedna od glavnih svrha radnih mjesta je upravo ta.

.
- 11.Vidio sam da ljudi nemaju tendenciju da razumiju druge ljude, ali da je volja da to učine presudna po bilo kakav značajan odnos s drugim ljudskim bićem

.
- 12.Vidio sam da je volja veća od svih drugih ljudskih sposobnosti i kvaliteta, vidio sam volju kao ljubav i ljubav kao volju. Volju da se čini. Volju da se ljubi. Volju da se prijeđe preko vlastitosti u svemir drugoga i drugih.

.
- 13.Vidio sam da okolina utječe više od bilo čega urođenoga, ali sam vidio i da je moguće čudo nadrastanja i onog urođenog pa i okoline, iako uz teški trud i vrijeme.

.
- 14.Vidio sam da je obična livada, stablo i zvijezde na nebu odraz rajskog stvaranja, neobično bogatog, neobično predivnog, neobično previđenog.

.
- 15.Vidio sam da ljudska otuđenost može natkriliti svu ljepotu koja se ne skriva u svojoj očitosti

.
- 16.Vidio sam da je ljudsko prosuđivanje sebe i drugih najveća zamka, velika poput Grand Canyona i jednako teška za preskočiti, ali mislim da bez tog skoka nitko neće pronaći pravi smisao koji traži

.
- 17.Vidio sam da ljudi šepure svoje stavove i misli, iznose svoja mišljenja i uvjerenja iz svakojakih razloga koji nemaju veze s bogatstvom misli, već nedostatkom njihovog unutarnjeg stanja.

.
- 18.Vidio sam da samouvjereni ljudi griješe koliko i oni drugi, samo što oni griješe samouvjereno.

.
- 19.Vidio sam da je ljudski ego namijenjen za tri stvari: preživljavanje, vezivanje i patnja. Ovdje je isključivo radi toga. Nije problem u samome egu, već našem odnosu spram ega.

.
- 20.Vidio sam da je moja osobna glad spam novih spoznaja, putovanja, učenja i iskustava možda posve slična istoj gladi koja nagoni dušu da čini upravo isto to iz života u život; po raznim sustavima i svjetovima. Voljni smo riskirati velike patnje radi novih iskustava, učenja i uzbuđenja spoznaje, jer niti jedna patnja ne može nas trajno uništiti.

.
- 21.Vidio sam da intelekt nije isto što i pamet, jer kada bi intelekt bio pamet svijet ne bi bio ovako problematičan. Ne fali nam inteligencije, već moralnog kompasa koji je istinski zaživljen. Vidio sam da je moral jedini istinski oblik inteligencije u kozmosu, spram kojega je ono što zovemo inteligencija samo ljepuškasti cvijet na beskrajnoj livadi.

.
- 22.Vidio sam da je sreća jednostavna pojava koja nema uzročnu povezanost s kvantitetom znanja ili imanja, već odsućem velikog viška koji imamo u umu i srcu. Poslovica ide: ”Kad je oko neometano rezultat je vid”. Kad je srce neometeno rezultat je sreća.

.
- 23.Vidio sam da i vrlo inteligentni ljudi, načitani i razumni mogu lako biti posve nerazumni ako se osjete ugroženima.

.
- 24.Vidio sam da se ljudi danas najviše osjete ugroženima kada je u pitanju moralna veličina. To je zato što na jednoj ili drugoj razini, znaju istinu o sebi. Istinu koju preziru.

.
- 25.Vidio sam da ljudi koji često nešto zazivaju uistinu bivaju nesretni jer su od toga udaljeni, ovo najčešće vidim po pitanju vjere i duhovnosti.

.
- 26.Vidim da je uspoređivanje i natjecanje među ljudima duboko ukorijenjena navika, nastala iz straha, obitelji i društva, vidim da nije jedina stvar koja može poticati napredak na nekom polju. Ima puno boljih.

.
- 27.Vidio sam da ljudska nesvjesnost i podsvjesni mehanizmi sačinjavaju ogroman dio problema upravo jer su gotovo posve nevidljivi

.
- 28.Vidio sam da je ljepota ženskoga spola zapravo ljepota samoga Boga, a ne ljepota žena; one sudjeluju na njoj. Muškarac nesvjesno želi posjedovati ovu ljepotu i u konačnici biti ta ljepota, ali to nikada ne može uspjeti. Može jedino služiti toj ljepoti i biti na njoj zahvalan. Sve ostalo propada i uvijek će propadati. Sve ostalo je silovanje i neuspjeli pokušaj da progutamo i prožderemo svjetlost.

.
- 29.Vidio sam postojanje ogromne ljudska nesvjesnosti i nesvjesnoga otpora prema promjenama

.
- 30.Vidio sam da velik dio samopoštovanja dolazi iz samodiscipline

.
- 31.Vidio sam da je istina veliki neprijatelj prosječnoga čovjeka i da ju nemamo pravo dijeliti samo zato što je istina

.
- 32. Vidio sam da je tragičan svaki čovjek koji posjeduje znanje, a ne zna ga prenijeti drugima

.
- 33. Vidio sam da svaka istina ima slojeve, poput luka, i da o istini neke stvari mogu vrijediti posve različite tvrdnje koje su dio iste glavice luka. Razina do koje dopireš svojom sviješću je sloj luka koji zoveš istinom.

Dosta je etike i pravde poništeno u vrijeme kampanje za pripojenje Hrvatske Europskoj uniji. A možda je čak bilo i protuzakonitih radnji. Recimo, naš Zakon o nedopuštenom oglašavanju nalaže zabranu zavaravajućeg oglašavanja. Također, oglašavanje proizvoda koji su dokazano štetni ili mogu naštetiti je također zabranjeno Zakonom o medijima. Zato se da zaključiti da su i reklame za EU po svim navedenim točkama bile nezakonite. Ali, tko vas pita. Zakoni vrijede samo za vas. Zato, valjda, Arhimedov poučak ima samo 67 riječi, dok EU propisi o prodaji zelja imaju čak 26.911 riječi.

Izvor: rtcg.me

Nastavljam tamo gdje sam stao, mada ne precizno jer ova priča iz vremena ulaska Hrvatske u EU (za koju vjerujem da može biti korisna stanovnicima država čije se vlasti spremaju na to uglavnom bez pristanka građana – njega će tražiti tek kad sve bude potpisano, za potrebe „ratificiranja“, što bi valjda značilo „samo ti potvrdi što sam ja bez tvoje želje i znanja dogovorio) predstavlja mozaik mojih uočavanja iz tog vremena te mozaik mojih razmišljanja. Kao ni jedno drugo razmišljanje, niti ovo nemojte preuzimati bez vlastitog razmišljanja. Jedino tako možete biti na putu da počnete preuzimati vlastitu odgovornost za stvari koje vas se , na kraju krajeva, vrlo tiču htjeli vi to ili ne. A svaka tema koja ima veze s ljudima i društvo ionako je prefluidna da bi je se moglo s lakoćom staviti u okvir na način kako to, recimo, pokušava napraviti povijesna znanost. No, to ne znači da nema svoju težinu i neki rezultat kao zbir raznih odvojenih djelovanja. Stvari se zbivaju, čak i ako ih nije lako uredno posložiti po ladicama.

Slijedeći nastavak na ovu temu bit će konačan, a završetak će biti s danom pripojenja Hrvatske Europskoj uniji.

Ali danas ćemo se još vratiti na početak 2011. godine. Negdje u to vrijeme, dakle početkom 2011, na prosvjedima u Hrvatskoj su se počele paliti europske zastave i prvi put se probio poneki glas protiv EU, jer je bio u sklopu vijesti s prosvjeda pa ga se nije moglo baš uvijek mimoići. Ipak, bilo je poučno gledati kako se uspješno obilazilo oko te teme u većini video-priloga. Kadrovi su pokazivali kolone prosvjednika koja marširaju po raznim gradovima, a u skoro svakom od tih snimaka ispred objektiva je prošla i zastava s prekriženim znakom EU. No, u anketama s prosvjednicima nikad nikoga nisu upitali ništa o toj zastavi, zašto je nosi, što ga smeta.

PROSVJEDNICI ZNAJU MAKAR ŠTO NE ŽELE

U vezi tih zbivanja, zastupnica u Europskom parlamentu Doris Pack je dala podršku tadašnjoj premijerki koja je radila sav prljavi posao za njih, rekavši da premijerka ima  “ima vrlo težak posao, jer s jedne strane vodi borbu protiv korupcije u vlastitim redovima i u zemlji, a s druge strane pripreme za članstvo u EU. Zato zaslužuje punu potporu.“ Na prvi pogled ova rečenica zvuči kao da je premijerka po tom pitanju zasluživala našu potporu (nas kao ljudi ili građana), ali zapravo je Doris htjela reći da zaslužuje potporu vlasnika EU.

Na pitanje novinara o prosvjedima koji se održavaju u Hrvatskoj te o spaljivanju stranačkih zastava i zastava EU, Doris Pack je odgovorila kako je “riječ o ljudima koji ne znaju što žele”.

Ali možda je riječ o ljudima koji su bar znali što svakako ne žele? Klasična metoda uvažavanja koja stiže od predstavnice EU koja se diči svojom politikom uvažavanja.

I tebe sam sit, Europo…

Rekao bih ipak da su to bili ljudi koji su vrlo dobro znali što žele – ostati izvan dosega birokratske diktature EU

No, još od Edwarda Bernaysa i njegove Propagande  mase su glupe i političke samozvane elite ih trebaju usmjeravati. Još je Doris Pack rekla: “Paljenje zastava u Europi se ne bi smjelo događati. Nepristojno je spaljivanje zastava stranaka koje su izabrane, a spaljuju i zastavu koja je simbol slobode i mira, a to je Europska unija“.

Ne bavim se paljenjem zastava, ali ipak bih na ovu rečenicu nešto rekao: Značenje simbola jest u oku onog tko gleda.

Recimo, kad sam ja gledao zastave EU po Zagrebu (koje su iz meni nejasnih razloga visile po gradu i dosta godina prije nego što su nas pripojili EU), za mene su bile simbol manipulacije, diktature  i gubljenja slobode, a ne simbol slobode. Pogotove ne slobode. Vlast EU, s ustima punim demokracije, nije izabrana demokratski niti priznaje ishode demokratski provedenih referenduma u državama članicama ako joj ne idu prilog. Je li to sloboda? Ne odobravam nikakve agresivne činove, kao ni većina ljudi, ali ako mogu reći koju riječ u obranu onog tko je spalio zastavu EU, a potaknut komentarom ove Doris, onda jest to da on nije spalio „simbol slobode i mira“, nego simbol manipulacijom nametnute vlasti čija se moć nalazi u rukama neizabranih nadnacionalnih i korporatističkih  struktura.

LOVE KO PLJEVE…

Postoji jedan često spominjani argument za ulazak u korporativnu diktaturu kojeg nikome ne treba posebno tumačiti jer taj jezik svi razumijemo, a to je – lova. Malo ljepšim rječnikom to se obično kaže: „standard“. Drugim riječima, kad se već odričemo suvereniteta i prava nad donošenjem zakona koji se tiču svakog aspekta našeg života, što zapravo dobivamo? Mislim, osim praznih obećanja i floskula. Dobivamo li nešto konkretno, što će nam svima podignuti životni standard? Recimo – lovu? A može i zlato, ili dijamante, ili platinu, svejedno, može bilo što, samo da gore navedeno odricanje barem ne bude zabadava. Kakva je perspektiva povećanja standarda našeg života? Prema onome što kažu naši dragi susjedi Slovenci – nikakva. Na video-snimcima na youtubeu možete vidjeti da je ljudima je stvarno svega preko glave, nakon što već godinama uživaju u ‘dobrobitima’ EU, zbog koje su svakoga dana sve nezaposleniji, sve siromašniji i sve zaduženiji. I sve bješnji, koliko se može vidjeti.

Sloveniji se narod dogodio tek u EU – Protesti u Ljubljani

Uostalom, na tragu teze da je danas moguće donekle se točno informirati jedino usmenom predajom, dok je to kroz korporativne medije potpuno nemoguće, evo iskustva iz Slovenije koje mi je na moj blog u svibnju 2011. poslala jedna čitateljica. Takvih stvari nema u novinama:

Ovaj vikend posjetila me sa svojom obitelji sestra, koja već niz godina živi u Sloveniji (Ljubljana ) pa mi priča kako je živjeti tamo u posljednje vrijeme. Prvo, cijena rada od lani pala je s 5 eura na sat na maksimalno 3.75, a i za to se u Ljubljani čovjek itekako dobro mora potruditi da nađe  (npr. za rad u trgovini). Drugo, ljudi puno brže i lakše ostaju bez posla, sve ih je više na burzi rada. Treće, plaća zaposlenica u tekstilnoj industriji je 400 eura mjesečno. Peto, sestra uz rad studira ekonomiju, jedan od kolegija je posvećen raznim osiguranjima, pa im profesor, predavač tog kolegija, objašnjava da ne može obraniti svoju disertaciju na temu životnih osiguranja, jer je svojim istraživanjem uvidio te dokazao kako se radi o čistoj pljački.(…) Kao vid “poslovnog obrazovanja”, morala je prisustvovati tečaju gdje su se tumačile tehnike psihloškog pritiska na radnika kojem se željelo uzeti radno mjesto, ali ne na način da mu se uruči otkaz izravno ( čime bi on automatski po zakonu imao pravo na određene naknade od tvrtke ), već da ga se inidirektnim metodama represije (omalovažavanje, zahtijevanje nemogućeg… ) dovede u situaciju psihičke rastrojenosti, kako bi otkaz dao vlastitom voljom te tako izgubio prava na dotične naknade. Sedmo, nakon ulaska u EU, cijene su u prosjeku porasle oko 50 %. Naravno da se to nije odnosilo i na plaće, naprotiv – o tome se može zaključiti iz prethodnih točaka.

A od prijateljica koje su prošle godine radile u Njemačkoj (brale šparoge) saznajem da je cijena radnog sata pala s pet eura (tolika je bila prije pet godina kada sam u toj zemlji, članici EU, obavljala isti posao u organizaciji našeg područnog zavoda za zapošljavanje) na dva eura. Isti poslodavci sada zapošljavaju upola manje radnika, ali ne znam je li to zbog upola smanjenog obima poslova ili udvostručenja norme, koja je i onda bila jedva podnošljiva i najzdravijoj osobi (i do 14 sati dnevno).

HRVATSKA EU DAJE VIŠE NEGO ŠTO DOBIJA

U srpnju 2011. je pak, u sklopu pokrenute kampanje za povećanje potpore građana, premijerka Kosor rekla da ćemo kad uđemo u EU uniju, uplatiti jedan, a natrag dobiti tri eura. Pa to je znatno bolji omjer nego u bilo kojoj kockarnici!  Da vam neki poznanik priđe i predloži vam dogovor u kojem ćete vi njemu davati određenu količini eura, a a on će vama u isto vrijeme davati tri puta više eura, biste li možda postali bar malo sumnjičavi?

Naravno, premijerka se nije detaljno izjasnila kakva su to sredstva i za koji rok. (Iz današnje perspektive odmah da vam kažem – nije se ostvarilo. Hrvatska danas plaća gomilu love i za članarinu i za namete poput poreza po toni stvorenog CO2, što će iznositi oko 15 milijuna eura godišnje , a vrlo malo novca je uspjela povući iz fondova EU. Objašnjenje je predvidljivo – nesposobni smo).Taj fenomenalni omjer „tri za jedan“, premijerka je izvukla iz činjenice da će prvih šest mjeseci članstva Hrvatska biti obavezna uplatiti u proračun EU 267,7 milijuna eura, a pripada joj 800 milijuna eura. No, kako je još tada napisao jedan komentator, „za prvih šest mjeseci članstva Hrvatska će uistinu dobiti manje od polovice od planiranih 800 milijuna eura, i to uglavnom iz kohezijskih i strukturnih fondova, te za poljoprivredu i uređenje granica.“ Osim toga, realnost omjera „jedan za tri“ gubi se i time što će se „sredstva koja se spominju isplaćivati tijekom duljeg razdoblja, a članarina se mora platiti odmah. Također, sredstva koja se spominju neće biti predana Hrvatskoj jednostavno za trošenje, bit će potreban napor da se u većem postotku iskoriste. Također, nema jamstva koliko će sredstava iz proračuna EU Hrvatska u budućnosti dobivati pa je ovaj početni iznos, možda, osim pomoći za lakšu prilagodbu, samo slatkiš kojim nas se treba uvjeriti kako je put u EU za nas dobar.“

Ugovor – zna se na čiju štetu

Autor je dalje naveo kako se Hrvatska odriče velikog dijela carinskih pristojbi te će plaćati doprinose za šećernu proizvodnju. Zbog članstva u EU, piše dalje, „a radi zaštite njezine brodograđevne industrije, Hrvatska se obvezala smanjiti svoje brodograđevne kapacitete. U poljoprivredi, koja nije razvijena kao ona u EU, moramo mijenjati sustave potpora i državnih poticaja, tako da će nam se mljekarstvo, šećerna industrija i ratarstvo teško boriti s konkurencijom. Odrekli smo se i ZERP-a te će strane flote moći izlovljavati ribu u našem teritorijalnom moru.“

Skup hobi, ta Europska unija. Nakon svega nabrojanog, što predstavlja tek letimični pogled na cijelu situaciju, zašto ne izbjeći sve te probleme, u kojima će se tako malo dobiti ili ništa dobiti, a tako puno izgubiti? Tko nas je tjerao u EU – osim svih političkih stranaka, premijera, predsjednika, političkih analitičara, velikih medija…?

I može li me netko još jednom podsjetiti – koja je bila svrha cijele te gungule iz tog vremena i zašto je  Hrvatska uopće ušla u EU? Zapravo ne još jednom, nego po prvi put, jer nikad nisam čuo ništa suvislo kao odgovor na to pitanje. Slutim da je to zato jer i nema suvislog odgvora. To je sve jedna ogromna prijevara, da nazovemo stvari pravim imenom.

Ukupni godišnji trošak EU prije koju godinu iznosio je  upravo nevjerojatnih 1.147.885.101.616 eura. I danas približno toliko moraju izdvojiti članice Unije, ili bolje reći, toliko moraju izdvojiti građani EU. 281.977.916.466 eura otpada na troškove provedbe zakona, 93.992.638.822 eura su PDV i ostale europske porezne prijevare, 46.996.319.411 eura za više cijene hrane po Zajedničkoj poljoprivrednoj politici, 35.247.239.558 eura plaća se za EU-službenike u zemljama članicama, 7.049.447.911 eura su troškovi administracije, a 118.665.706.513 eura su ostali troškovi.  (izvor: Taxpayers Alliance)

Samo članovi parlamenta imaju – bili nazočni na sjednicama ili ne, dakako – plaćicu od 7339 eura. Uz to primaju i neoporezivu naknadu za troškove u iznosu od 3980 eura. Plus 284 eura dnevnice po danu zasjedanja u parlamentu, što uz 12 dana zasjedanja iznosi dodatnih 3408 eura mjesečno. Kad to sve zbrojite radi se o prosječnoj europarlamentarskoj plaćici od 14.727 eura mjesečno. A gdje su tek komesari Europske komisije s 23.000 eura mjesečno.

Spavaš, a radiš – Europski parlament

Jedan dnevni list nas je tih dana obavijestio kako će se Hrvati moći natjecati za 400 mjesta u europskim institucijama, prepunih niza povlastica koje se građanima Europe tako temeljito uskraćuju svakoga dana. Petodnevni radni tjedan od 37,5 sati, 42 dana godišnje praznici, ako rade svaki dan 45 minuta duže mogu ostvariti još 24 slobodna dana, polovica zaposlenih u Komisiji zarađuje više od 600 000 kuna godišnje, plus besplatna hrana i piće u kantinama, djecu mogu školovati u privatnim školama, a za školarinu dobivaju 140 000 kuna godišnje, imaju pravo na „zlatne mirovine“ koje iznose čak 19 posto plaće nakon samo 10 godina rada.

Prema podacima službene stranice EU, europa.eu, samo Komisija zapošljava oko 38.000 ljudi. U Europskom parlamentu koji broji preko 700 zastupnika (a svaki zastupnik ima i svoje osoblje) radi još i oko 6000 ljudi u njegovu Generalnom sekretarijatu. U Generalnom sekretarijatu Vijeća EU radi preko 3500 djelatnika. tu su i drugi djelatnici. Europska komisija ima jednu od najvećih prevodilačkih službi u svijetu, ondje radi oko 1750 lingvista i 600 pomoćnih djelatnika. Interpretacijska služba Komisije broji 600 zaposlenih prevoditelja, tim od 3000 honorarnih prevoditelja i 250 pomoćnih djelatnika.

TEŠKA BOLEST: EUROSKEPTICIZAM. KAŠLJUC, KAŠLJUC….

No, kako je državnim budžetom za 2011. godinu za informiranje hrvatskih građana o EU planirano 15 milijuna kuna, nažalost je došlo do nakaradne i neukusne ‘komunikacije’.

O nedostatku komunikacije Vlade s građanima, pisalo je dalje u istom članku, „svjedoči i potpuno pogrešna priča koja je odjeknula medijima po kojoj se nakon ulaska u Uniju neće moći više saditi vinova loza i masline. Predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom unijom Vesna Pusić kaže da su građani neinformirani i, naravno, onda slušaju one informacije do kojih mogu doći ili koje su im servirane bez obzira na njihovu istinitost. ‘Baš u spomenutim slučajevima izborili smo se za odgode primjene više nego što je to slučaj u EU-u’, napominje ona.“ (naglasak dodan).

Zbogom maslinici, zbogom crno vino…

Koliko ja razumijem smisao ove rečenice, spomenuta gospođa je rekla da su se dogovorili za ODGODU primjene u spomenutim slučajevima, a nije rekla da se to neće dogoditi. Ispada je da je kod one „potpuno pogrešne priče“ da se nakon ulaska u EU neće moći više saditi vinova loza i masline, netočan samo onaj dio „nakon ulaska“. Odnosno, ispada da nije ni on netočan ako ga se ne shvaća kao „odmah nakon ulaska“. Ali pitao sam se tada (a pitam se i sada)  zašto se uopće izlagati ikakvim rizicima i raspravama hoće li se ili neće saditi vinova loza. Nudio sam jednostavnije rješenje: da uopće ne uđemo u EU – i problem riješen.

Recimo, na radiju se uoči ljeta 2011. moglo čuti reklamu u kojoj dva neobrazovana i neinformirana (što je očito naglašeno kajkavskim naglaskom) seljaka pričaju o EU. Jedan čujno zabrinut govori drugome kako će nakon ulaska stranci pokupovati “njegov grunt”. U tom se trenutku javi jedna fina gospođa (naglašeno štokavskim.) Slušatelje obavještava kako nakon ulaska u EU stranci nemaju pristupa našim zemljama sedam godina (s naglašenim ‘čak’, kao da se radi o jamstvu za perilicu rublja) te da ako ćemo to baš jako željeti možemo taj rok produžiti još pune tri godine! I da naša prirodna bogatstva uvijek ostaju naša. Tad čujemo onog drugog, isto neobrazovanog, no malo bolje informiranog seljaka. Tješi onog prvog ponosnim tonom da „im grunta nitko ne bu diral još deset godina“.

Koji mjesec prije ovakvih dementnih TV i radijskih reklama, naša europska veza Neven Mimica rekao je da ‘prave informacije’ nisu došle do zainteresiranih poput ribara ili poljoprivrednika, koji žele znati kako će se to članstvo sutra konkretno odraziti na njihove živote i posao. Ali, pisalo je dalje u članku „vremena je malo i Mimica kaže da ga je, nažalost, ostalo samo za kampanju, a ne za dijalog.“

Eto, baš šteta, koji peh nije više bilo vremena za dijalog, već samo za kampanju.

LISTAJUĆI NOVINE

U jednim dnevnim novinama-glasilu se, u propagandnom tonu, na  pune dvije strane prostirao reklamni tekst s nadnaslovom „Slovenski i poljski seljaci u EU su profitirali. Hoće li i pobunjeni hrvatski?“ Čuo sam drugačije iz usta samih slovenskih seljaka. Ali znate kakvi su seljaci – nikad zadovoljni!

Sve to pozitivno što je – po ne znam kojem ključu, osim propagandnom – zaslužilo toliko prostora, nije pričao neki seljak nego bivši slovenski pregovarač za poljoprivredu Emil Erjavec i razbacivao se silnim brojkama, a od samih seljaka nije bilo nikakve izjave. Misli li netko doista da je slovenski pregovarač za poljoprivredu objektivni izvor informacija da kaže kakvo je stanje slovenske poljoprivrede nakon ulaska u EU? Da će popljuvati samog sebe i svoj rad u bilo kojim okolnostima, čak i da je sve ispalo naopako?

A taj je pričao svakojake postotke – da su obiteljska slovenska gospodarstva, po strukturi slična hrvatskima, profitirala s ulaskom u EU jer im se zbog većih poticaja povećao dohodak od poljoprivrede, a zajedničko tržište omogućilo da robu prodaju tamo gdje je skuplja, pa je dohodak seljaka navodno u prve tri godine povećan od pet do deset posto. Ne navodi se što je bilo kasnijih godina, a Slovenija je ušla u EU već dosta davno. Rekao je da su poljski seljaci supersretni jer su prvih pet godina članstva kroz razne programe Agencije za restruktiriranje i modernizaciju poljoprivrede dobili 12 milijardi eura iz europskih fondova, pa im se povećao izvoz, dohodak itd. To ne znam, nisam sreo niti jednog poljskog seljaka da ga pitam, ali slovenske jesam.

Evo malo prostora za informacije koje su stigle do mene privatnom usmeno-pismenom predajom. Kad sam na blogu pisao o slovenskim seljacima, jedan se čitatelj nadovezao na temu svojim komentarom:

Slovenske seljake EU nije usrećila

Početkom svibnja slušao sam na slovenskom radiju jednu emisiju koja sasvim solidno sumira prednosti i nedostatke koje sa sobom nosi sedam godina članstva u EU. Između ostalog, seljak u emisiji je rekao da je Slovenija prije EU proizvodila 80 posto hrane za vlastite potrebe, a sada proizvodi samo 40 posto; da seljaci propadaju na sve strane jer se ne mogu nositi s europskom konkurencijom, a pazi sad tipičnog briselskog apsurda: prosječni slovenski seljak ne može konkurirati na natječajima za unapređenje poljoprivrede — jer nije dovoljno napredan, naime, da bi vam dali lovu/kredit za kupnju, vi već morate imati nešto što je prosječnom seljaku nedostižno…

Što mislite da je bliže istini, ovo upravo rečeno ili sve ono čime se razbacivao slovenski pregovarač za poljoprivredu?

Ali sam zato koji tjedan kasnije – jer sve piše u novinama -  u članku koji je obavještavao da je HBOR (Hrvatska banka za obnovu i razvoj)  Vladu upozorio da seljaci ne vraćaju kredite i da im kreću zaplijeniti imovinu, pročitao ponešto o seljacima u srcu EU, u Francuskoj.

SUICID KAO BJEKSTVO OD KREDITA

Francusko ministarstvo poljoprivrede najavilo je te godine uvođenje telefonske SOS linije za psihološku pomoć seljacima u nevolji jer je u prethodnoj godini došlo do povećanja suicida među poljoprivrednicima zbog financijskih problema. Iako je, pisalo je dalje, Francuska jedna od najjačih poljoprivreda u EU, koja povlači najviše novca iz poljoprivrednog proračuna, „zbog drastičnog pada dohotka, najvećeg od 2. svjetskog rata, protekle godine zabilježene je povećan broj suicida među poljoprivrednicima. Iako nema službenih procjena, postoje procjene da je samo 2010. svakog dana po jedan francuski seljak počinio suicid.“

Više im se isplati da ga bace – Protest francuskih seljaka

Jer francuski seljaci sve teže vraćaju velike kredite, pred njih se postavljaju sve teži zahtjevi, rastu troškovi prozvodnje, a cijene proizvoda padaju, što je unijelo nemir i depresiju. A riječ je o državi na čije selo odlazi najveći dio poticaja iz zajedničke EU-blagajne. Dat je i primjer 35-godišnjeg poljoprivrednika Francoisa Vicharda kojima ima imanje od 200 hektara u Burgundiji i posjeduje oko 300 grla stoke. Kad je prije trinaest godina od svojih roditelja preuzeo posao, imanje je ostvarivalo zaradu, pa je sam mogao isplaćivati plaću od 1500 eura mjesečno, dok je taj iznos sad pao za 300 eura, pa sad nitko ne želi raditi 70-tak sati tjedno za tako malu plaću. Tako po prilici zvuči prava slika o poljoprivrednicima u EU.

U jednom političkom magazinu se moglo pročitati i nešto istine koja leži iza mantre o Poljskoj kao zemlji koja je superprofitirala ulaskom u EU. Kad god se htjelo istaknuti dobrobiti ulaska u EU, uvijek se spominjala Poljska (iz čega je zapravo bilo očigledno da su sve druge nove članice prošle kao po trnju) kao uspješna nova članica EU. Nažalost, samo u pismu čitatelja koji je bio iziritiran načinom kako se piše o Poljskoj moglo se dobiti drugačiji uvid.

KAKO JE “USPJELA” POLJSKA

Nezavisni portali poput www.nezaleznapolska.pl, pisao je on, daju drugačiju sliku od tiskovina, kao i razgovori na poljskoj televiziji o kojima također nikad ne čujemo. Poljska je danas prezadužena (zbog čega je ulazak u eurozonu odgođen, svako dobro za neko zlo). Predviđeni rast BDP-a u trenutku objave teksta korigiran je bio na 0,7 posto a i to je bilo upitno. Po EU diktatu poljska brodogradilišta su morala vratiti državne subvencije i time došla u stečaj, a zatim su privatizirana. Poljska danas, piše autor, zatvara bolnice i ambulante radi pomanjkanja novca pa je zdravstvena zaštita, posebno za stanovnike izvan velikih gradova, vrlo loša. Ne samo da je odlazak liječniku povezan s dodatnim troškovima, nego se za pojedine specijalističke preglede, recimo kardiološke, čeka i do godinu i više dana. Nezadovoljno uvjetima rada i niskim primanjima, medicinsko osoblje štrajka, a mnogi liječnici i medicinske sestre odlaze u druge EU članice pa se u Poljskoj osjeća veliki manjak tog osoblja. Radi pomanjkanja novca Poljska danas zatvara osnovne škole pa čak i gimnazije.

(Ovaj dio o bolnicama podsjetio me na aktualnu situaciju u Hrvatskoj gdje se također ukidaju bolnice u nekim gradovima, a broj ukupnih kreveta u drugim bolnicama smanjuje, dok već par mjeseci pratimo štrajkove liječnika.)

Nakon privatizacije tijesno na kolosjeku – Poljska željeznica

Poljska je, pisalo je dalje, podijelila i djelomično privatizirala željeznice pa su „prošle zime pred Božić mnogi vlakovi vozili bez grijanja, s premalo vagona i potpuno pretrpani tak da su mnogi putnici ostajali na peronima“. To je korisno znati u svjetlu naslova koji su tijekom ljeta 2012. osvanuli u glavnim domaćim proneoliberalnim dnevnim novinama, poput: „Konačno rasprodaja – Sva raskoš HŽ-a“. Hrvatskih željeznica, hoće reći.

Da, konačno, desetljećima samo to čekamo, a sada će konačno biti ispunjena želja da se rasprodaju nacionalne željeznice. Sramotna je to i tužna propaganda koja čovjeka može samo ispuniti nemoćnim bijesom, kad bi izgubio iz vida da je cijela ta igra nametanja moći tek jedna obična iluzija. Postoji narodni izraz koji bi dobro opisao tu umreženu strukturu medija i vlasti, ali dobrog ukusa radi, sami ga se sjetite.

Vratimo se Poljskoj, najuspješnojoj novoj članici EU. Šećerana u Szcecinu je zatvorena, pisalo je, a atraktivni teren i objekti prodaju se za neke druge sadržaje među kojima je i veliki trgovački centar, a u samom centru grada, u krugu od dva kilometra pokraj nekoliko već postojećih grade se još dva. Ribarima su obećani poticaji iz pretpristupnih fondova za neku drugu djelatnost ako se odreknu ribarenja. Od onih koji su pristali, većina je danas nezaposlena. Mala seljačka gospodarstva propadaju, seljaci od države ne dobivaju ili dobivaju vrlo malu pomoć, mada se po medijima uporno ističe kako su poljski seljaci debelo profitirali od ulaska u EU. Nakon velikih poplava seljacima je obećana pomoć, ali ostalo je samo na obećanju. Poticaji iz fondova EU daleko su manji od onih koje dobivaju seljaci u Njemačkoj. Mladi ljudi s visokim školovanjem odlaze u bogate članice EU u potrazi za bilo kakvim poslom, makar i pranjem suđa, jer u Poljskoj nemaju nikakvu perspektivu. Uglavnom dolaze u Englesku i Irsku, a i tamo su redovi pred Zavodima za zapošljavanje sve duži, a lokalno stanovništvo pokazuje sve veću netrpeljivost je im uzimaju posao. Uz to, u Poljskoj su poskupljele osnovne životne namirnice. Itd, itd…

Zaštitio interese Poljske, ali ne i sebe – cvijeće za Lecha Kaczyńskog

Poljski premijer Kaczynski, piše autor, nastojao je zaštiti poljske nacionalne interese i time postao prepreka koju je trebalo ukloniti, pa je prije parlamentarnih izbora počela kampanja klevetanja i blaćenja. (Da ne spominjemo nikad do kraja objašnjenu zrakoplovnu nesreću u kojoj je poginula cijela poljska vlada.) Kad je pobijedio njegovo oponent Donald Tusk, obećavao je puno, ali nije ispunio nijedno obećanje (zvuči poznato, kao neki univerzalni zakon), ali je zato „dobio medalju za uspješan rad“. Očito je i bio uspješan, ali za strukture koje stoje iza EU i drugih institucija koje marljivo rade na upropaštavanju ljudi. Ako je Poljska uspješna nova članica, ne želim ni pitati kakve su tek neuspješne?

Dr. Bernd Fischer, tadašnji veleposlanik Savezne Republike Njemačke u Hrvatskoj u novinskom intervjuu na pitanje: „Hrvatska svejedno još ima veliki broj euroskeptika. Neki kažu i do polovine stanovništva. Što im poručujete?“ rekao: „Vidim da su prednosti članstva toliko velike da sam siguran da će svi oni koji misle na budućnost obitelji i djece, kad se bolje informiraju, biti za ulazak i tako glasati na referendumu. Teško je zamisliti kako će Hrvatska prosperirati i imati solidnu budućnost izvan EU-a.’

Gospodine Fischer, meni to uopće nije bilo teško zamisliti. Pogotovo u svjetlu  vijesti poput ove, koja, doduše, nije zauzimala dvije stranice novina, pa čak niti jednu ili pola, već je bila mali kvadratić negdje uz rub. Vijest je bila iz Bruxellesa, a naslov je glasio: „Prosvjedi zbog krhke Eurozone“. Toliko je bila kratka da ću je cijelu prepisati: „Summit članica Europske unije, koje traže rješenje za stabilizaciju eura, popratile su demonstracije u Bruxellesu, tijekom kojih je izbio sukob s policijom. Pad portugalske vlade donio je novu nesigurnost u eurozoni, a demonstranti ne vjeruju politici čelnika EU.“

I to je sve, ne može se reći da nas nisu informirali, a sami smo si krivi što kod čitanja novina sa sobom ne nosimo povećalo ili mikroskop.

Što se tiče tih neprijatelja nacija, euroskpetika, evo kako je predsjednik Hrvatske tih dana doživljava optimizam. Rekao je: „Budimo optimisti. Manji je postotak onih koji su protiv, a postoji jedan broj onih čije je stajalište nedefinirano i upravo se za njih moramo boriti.“

I.Josipović:”Budimo optimisti” – poznata pjesma

Baš sam se tada pitao (a sad se pitam još i više) na koga je predsjednik mislio kad je rekao „budimo optimisti“. Taj se „mi“ sigurno ne odnosi na mene, to znam stoposto, a mislim da ni vi koji ovo čitate uglavnom niste uračunati u taj „mi“. Taj „mi“ su zapravo neki tamo „oni“, šaka ljudi kojima je bilo stalo do toga da se vlast nedemokratski izabrane Europske komisije proširi i na Hrvatsku. Uključeni u taj „mi“ su i sve one skupine ljudi koje zakulisno usmjeravaju svijet, a za koje ste jedva čuli. Ako je predsjednik po pitanju EU bio optimist, onda su građani Hrvatske imali poprilično razloga da budu pesimisti, jer se već odavno interesi vlasti i građana kod nas, a i u drugdje, ne podudaraju.

I da kažem i ovo: svakome tko nije bio za pripojenje EU, lijepile su se etikete kakvih je bio puno tih dana po novinama. Evo, prepisat ću neke od njih: „ekstremisti“; „populizam s elementima ekstremne desnice“; „autoritarne i šovinističke promjene ustava“; „trend opasan sa stajališta osjetljivih ravnoteža u Europskoj uniji“; „rasistička retorika“: „ksenofobna desnica“…

PROPAGANDNA KAMPANJA ŠIROKOG SPEKTRA

Kao što je sredinom 2011. vidio svatko, osim onog u dubokoj hibernaciji, reklamna kampanja za ulazak u EU bila je agresivna. Baš kako su i najavili neki uglednici u prethodnim odlomcima. Kako su ono rekli? Ah, da, nažalost više nema vremena za javnu raspravu, ali na svu sreću točno ga ima toliko koliko je potrebno za dobro tempiranu reklamnu kampanju. Slogan medijske i javne kampanje vrha za referendum bio je banalan i isprazan: „Tu pripadamo“.

Kad prifali inventivnosti

Premijerka je na sam dan zaključivanja pregovora rekla: „Ovaj smo trenutak sanjali, željeli i za njega radili. Zatvorili smo najteže stranice u povijesti (Koja glupost, op. K.M.) i sada otvaramo novu knjigu. Sve će biti drukčije od sada!“

Toga se i bojim. Kampanja (im) je svakako bila potrebna. Na to podsjeća mali novinski tekst iz studenog 2011. naslovljen „Građani gube živce ali EU nam je spas“. Nadnaslov je bio : „Zašto Hrvati ne žele u Uniju“.

Pisalo je da se predsjednik dan prije u Splitu osvrnuo na pad podrške oko ulaska u EU, jer je prema Gallupovom istraživanju samo oko 25 posto Hrvata smatralo da je članstvo u EU dobra stvar. Predsjednik je taj podatak dosta slobodno interpretirao: „To je očekivana reakcija, jer proces pristupanja traje predugo. (Točno, ako nekoga želiš smuljati, moraš to učiniti na brzinu, dok se ne snađe, op. K.M.) Građani su opterećeni problemima, a nezadovoljstvo izazivaju i strahovi u odnosu na europska pravila. (S razlogom, rekao bih, kako se vidi na mnogim mjestima, op. K.M.) Zadaća vrha države (tko vam je dao tu zadaću? Op. K.M), ali i proeuropskih snaga u Hrvatskoj jest da vrlo jasno kažemo: bez ulaska u EU Hrvatska nema dobru perspektivu. (Ako uđe, tada nema nikakvu, jer je neće ni biti, ako upravljači ostvare svoj cilj Europe podijeljene na regije. Op. K.M.) Onaj tko danas ostane izvan EU, postat će slijepo crijevo.“

Kako su građani i demokratski procesi još jednom  bili smetnja „zadaći“ vrha države, sedam mjeseci kasnije krenule su reklame. Kako bih vam ih najbolje opisao? Recimo ovako – izgledaju kako da su ih smišljali William Randolph Hearst, Joseph Goebels i Rupert Murdoch zajedno. Čak nisu niti na suptilno-perverznom Bernaysovom nivou. Bernaysovski dio posla odrađen je već prije. Taj čovjek je još 1928. rekao je da se stručnjak za odnose s javnošću ne bavi oglašavanjem nego stvaranjem vijesti da bi se javno mnijenje usmjerilo nekom željenom smjeru i da je u novinama sve uglavnom propaganda. Prava mustra, taj Bernays. I to je upravo ono što se zbivalo oko nas, a reklame za EU bile su veliko finale.

Neki su smetnuli s uma: to nisu bile informacije. To su bile reklame.

REKLAMOM PROTIV EUROSKEPTICIZMA

Reklame se oblikuju onako kako klijent želi i onda se u njima laže o svom proizvodu ili se o njemu čak ništa bitno niti ne govori, jer se želi da ga netko kupi. Kad se tako postave stvari, odmah se nameće zanimljivo pitanje: kome je toliko stalo, i zašto, da uđemo u EU, pa plaća i radi silne reklame? Vladaju li zaista svijetom altruisti koji su spremni potrošiti novac za tuđu dobrobit? Povijest nas tome svakako ne uči. Pa čak ni sadašnjost. Čak je i u emisiji Euromagazin u lipnju 2011. bio prilog prepun očajnika iz mnogih novih i starih članica EU, od Bugarske i Rumunjske do Grčke i Španjolske. Nikakvih tu nije bilo dobrih vijesti, osim te da se istina u tragovima probila u medije.

Jedan slušatelj Radija 101 tih je dana postavio ispravno pitanje: Tko financira te reklame? Ako ih financira Republika Hrvatska, u ime koga troši novac 15 milijuna kuna poreznih obveznika, u ime one polovice ljudi koji su za ulazak u EU ili one polovicu ljudi koji su protiv? I što bi na to rekla ova polovica ljudi koji su protiv? Naravno, uz uvjet da ih itko išta i pita.

Džaba promatrali

Zvuči kao borba za pravdu, ali zapravo je to opet borba protiv te anomalije, bolesti, čudne izrasline koju se zvalo – euroskepticizam. Jer, rečeno je u Aktualcu Radija 101, „GONG je upozorio političare, ali i medije, da ozbiljno shvate četrdesetak posto građana koji izražava neki oblik skepse prema ulasku Hrvatske u EU“ te da sve „upućuje na zaključak da Vlada pod hitno mora otvoriti široku javnu raspravu o ulasku u EU.“ Sada bi otvarali raspravu, kad su se svi hvalili po novinama kako smo konačno završili pregovore, pa ne bi bilo zgodno da ljudi ne glasaju za EU. (GONG je nevladina udruga čije ime dolazi od kratice „Građani organizirano nadgledaju glasanje“, ali bavi se i mnogim drugim stvarima osim navedenog u svom nazivu)

Jedan takav projekt, kako piše Marjan Bošnjak u knjizi EU – Ne Hvala, bile su radionice po srednjim školama -  910 radionica u 157 srednjih škola (financirala ih je Europska komisija, uz Otvoreno društvo i Ministarstvo vanjskih poslova) na temu EU. Ideju su saželi u brošuri namijenjenoj srednjoškolcima: „Velik dio vas već će ove godine napunivši 18 godina steći pravo glasa, a za par godina svi ćete ga imati. Za očekivati je stoga da ćete u vrijeme kada će se donositi odluka o pristupanju Hrvatske EU, svi vi moći glasovati na referendumu na kojem će se ta odluka donositi“.

Inače, UN-ova Konvencija o pravima djeteta zabranjuje političku indoktrinaciju djece, ali delegacije Europske Komisije u Zagrebu i GONG su to ipak radili.

Spin se krio se na kraju te propagande brošure, pune apstraktnih prednosti članstva („od presudne je važnosti biti tamo gdje se odlučuje, tamo gdje se donose političke odluke“), koju se dobivalo nakon propagandnog predavanja, a glasi ovako (drž’te se): „Stoga, pripremite se, informirajte se, stvorite svoj stav i neka to bude vaš izbor.“ (naglasak dodan).

GONG je školarce upozorio i ovo: „Nažalost, u velikom broju rasprava najglasniji su upravo oni koji o određenom pitanju najmanje znaju, pa na taj način, često agresivnošću i bez argumenata, pokušavaju nametnuti svoje stavove. Oni u tome i uspijevaju kod osoba kojima nedostaje osnovno znanje i informacije o dotičnom pitanju.“

S ovom izjavom sam se slagao i srcem i dušom. Kao da su opisali ponašanje predstavnika EU u Hrvatskoj, hrvatske vlade, hrvatskih predsjednika, nevladinih udruga i svih ovih agresivnih reklama koje ne daju relevantne informacije i znaju vrlo malo.

Recimo,  Lisabonski sporazum  hrvatska vlada ni Sabor nisu niti preveli na hrvatski, a još manje pročitali ili raspravili, a ipak su ga potpisali.

Zakoni važe samo za jednu stranu

Mislim da je dosta etike i pravde poništeno u vrijeme kampanje za pripojenje Hrvatske Europskoj uniji. A možda je čak bilo i protuzakonitih radnji. Recimo, naš Zakon o nedopuštenom oglašavanju nalaže zabranu zavaravajućeg oglašavanja. To je bilo koje oglašavanje koje na bilo koji način dovodi u zabludu osobe kojima je upućeno ili do kojih dopire, pa je vjerojatno da će zbog toga utjecati na njihovo ekonomsko ponašanje. Također, oglašavanje proizvoda koji su dokazano štetni ili mogu naštetiti je također zabranjeno Zakonom o medijima. Nije mi bilo druge nego na temelju tih kriterija zaključiti da su sve ove reklame za EU po svim navedenim točkama bile nezakonite.

Ali zakoni vrijede samo za jednu stranu. A snažnija intergracija između ostaloga sa sobom nosi i nametanje gomile besmislenih pravila i zakona, koji nadjačavaju nacionalna zakonodavstva ako su u suprotnosti s njima, a parlamenti zemalja ih ionako usvajaju bez čitanja. Slikoviti prikaz te kafkijansko/orvelovkse diktature stigao je do mene e-mailom:

Pitagorin poučak: 24 riječi

Molitva Oče naš: 66 riječi

Arhimedov poučak: 67 riječi

10 zapovijedi: 179 riječi

Američka Deklaracija nezavisnosti: 1.300 riječi

Američki Ustav sa svih 27 izmjena i dopuna: 7818 riječi

Propisi EU o prodaji zelja: 26.911 riječi

Izvor: rtcg.me

Hrvatska znanstvenica, Ivana Gregoric na HRT-u potvrdila da je čipiranje novorođenčadi najavljeno za ljeto ove godine!

Prije nekog vremena talijanski i francuski mediji objavili su informaciju kako će čipiranje novorođenčadi u Europi početi u svibnju 2014. godine. Ta vijest prestravila je mnoge ljude, a kasnije se pojavila priča kako te informacije nisu istinite.
.

S obzirom na sustavnu kampanju čipiranja stanovništva i u SAD-u, ali i u Europi, ne bi smjeli tako olako zaključiti da su te informacije toliko netočne, jer čipiranje mora početi kad-tad s obzirom na to da je teren za žigosanje ljudskih bića uvelike pripremljen, o čemu sustavno izvještavamao.

S obzirom na to da niti jedan mainstrem medij informaciju o čipiranju djece ove godine nije prenio, svi su uvelike zbunjeni jer informacije kao da se skrivaju, kao da ih nema. Sve je bilo skriveno do trenutka kada je na Hrvatskoj radioteleviziji u emisiji ‘Društvena mreža: znanstveni četvrtak’ sudjelovala mlada hrvatska znanstvenica mr. sc. Ivana Gregoric, doktorantica filozofije na Filozoskom fakultetu, Sveučilišta u Zagrebu, i znanstvena novakinja posvećena originalnom projektu pod nazivom kiborgoetika. Iako je tematika o kojoj je ona razgovarala na HRT-u bila iznimno zanimljiva, ona je smještena na sam kraj emisije tako da mnogi nisu primijetili što je sve ova mlada znanstvenica izgovorila. Razgovaralo se o kiborzima i ljudima te o tome dokle seže etika u tom problemu, stavarnja kiborga od čovjeka, odnosno u kojom trenutku čovjek prestaje biti čovjek i postaje kiborg, što sa čipovima, što sa medicinskim implatantima. Ova znanstvenica sudjelovala je na velikom broju konvencija diljem svijeta na temu kiborgiziranja ljudi gdje je držala i određena predavanja, tako da je Gregorić jedan od relevantnijih izvora za ovu tematiku. Upravo zbog toga šokira njezina rečenica pred sam kraj ove “znanstvene” emisije u kojoj Gregoric govori kako je čipiranje novorođenčadi zaista najvljeno za ljeto OVE, 2014. godine.

U nastavku je rekla kako će se čipovi ugrađivati kako djeca ne bi nestajala te kako RFID čipovi imaju svoje prednosti, ali i mane, ako se u to naravno uključi etika. Iako je ova znanstvenica potvrdila čipiranje novorođenčadi, zanimljivo je kako dotična novinarka HRT-a, dr.sc Jasna Burić koja je vodila razgovor uopće nije postavila nikakvo potpitanje niti ju je najava čipiranja iznenadila. Kao da je čipiranje djece na dan rođenja sasvim normalna stvar koju već svi znaju i o kojoj ne treba puno razglabati.  Emisija je završena u ugodnom i nasmijanom tonu iako su izrečene strašne stvari. Čipiranje djece zaista počinje u ljeto ove godine, a roditelji i javnost o tome ne znaju apsolutno ništa. Jedino što vam u ovom trenutku možemo savjetovati je to da u rodilištu zaista pazite, što potpisujete jer s obzirom na tajnost ovog projekta, a opet normalnost o kojoj se priča čak i na javanoj televiziji u Hrvatskoj sve se pribojavamo da čipiranje već nije naveliko počelo.

Emisiju u kojoj je ovo izrečeno možete gledati OVDJE, emisija od 10. travnja a razgovor s ovom mladom znanstvenicom počinje na 55:17 minuti, dakle nekoliko minuta prije kraja emisije iako je ova tema najzanimljiviji dio te emisije. Slučajno ili ?

Izvor: dnevno.hr

U razgovoru, između ostalog otvoreno se govorilo i o usmjeravanju, odnosno kontroli medija od strane znanosti, spajanju čovjeka sa računalom iliti virtualnim svijetom (Matrix-om), umjetnom mozgu, projektu Avatar gdi bi se stvorio besmrtni avatar kao u filmu iz 2009., “Surogati“, tehničkoj simulaciji svijesti…

Spin majstori mikročipove promoviraju kao efikasan način borbe protiv otmica, pljačke, kriminala, kao jednostavnu zamjena za novčanik, osobnu i zdravstvenu iskaznicu, vozačku, putovnicu pa čak i kao zamjena za ključeve automobila, stana ili kuće. “Čemu nositi sve te dokumente, ključeve kada sve podatke možete imati na jednom jedinom mjestu “čipu” koji će biti ugrađen u vašoj ruci bez straha da ćete ga ikad izgubiti.” No, stvarni razlozi ugradnje čipa, odnosno čipiranja ljudi baš i nemaju velike veze sa dobrobiti čovjeka te samog čovječanstva, već sa potpunom kontrolom istih, ne samo na fizičkoj već i na mentalnoj, emocionalnoj kao i na razini usmjeravanja i ograničavanja ljudske svijesti.

Prisjetimo se…

Tijelo je biološko računalo, stoga oni u njega žele umetnuti mikročip kako bi preuzeli njegove elektrokemijske sustave te mentalno, emocionalno i fizički nadzirali svako ljudsko biće. Jednom kada im se usadi mikročip ljude se može natjerati da misle, ili da ne misle, što god signali diktiraju , a isto se može učiniti i s emocijama.

Mikročipiranim ljudima može se manipulirati da budu agresivni ili submisivni, pretjerano seksualizirani ili seksualno zakočeni, ili pak da osječaju ekstremni strah svaki put kada dodirnu dugme ili pritisnu tipku miša. Nadalje, tu je usputna mogućnost da vas se putem čipa ubije na daljinu ako ikada počnete “talasati” i odbijete biti dobar mali rob. To se može učiniti izravno putem čipa ili čip može prenjeti vašu točnu lokaciju za “čisto” ubojstvo, u stvari, jednom kada je čip na mjestu mogu činiti što god žele, osim ako njihove upute ne nadjača svijest.

Čip je sučelje između dva računalna sustava i omogućava da sustav kojim upravljaju vlasti manipulira onime što nazivamo ljudsko tijelo. Misao proizvodi električne signale i misaone valove stoga se, idemo li u suprotnom smjeru upute (misli) mogu usaditi u ljudsku psihu tako da ih se putem čipa šalje u njihovom vibracijskom/električkom obliku. U takvom stanju ljudi nisu ništa drugo nego roboti koji misle i osjećaju što god njihovi operateri odluče.

“Konačan cilj je da u sve ljude svijeta ugradimo čipove, i da ti čipovi sadrže informacije o svom njihovom novcu, i o svemu ostalom. I onda ako itko bude htio da se buni protiv onoga što radimo, ili da nam se suprotstavi, samo mu isključimo čip.” – Nick Rockefeller
.

Opširnije o mikročipiranju pročitajte OVDJE

Dr. Carl Sanders, elektroinženjer, istraživač i savjetnik različitih vladinih organizacija, kao i savjetnik u IBM, General Electric, dobitnik predsjedničke i vladine nagrade za izuzetna otkrića kaže:

Jedan od tajnih planova, koji svjetska vlada ima da bi se ostvario novi svjetski poredak, jeste da svako dobije svoj mikročip. Svaki ubačeni mikročip bi sadržavao sve detalje osobe uključujući i osobni broj. Osoba koja je mikročipirana može biti veoma lako locirana i praćena, pomoću kompjutera u službi kontrole svijesti, kojima se rukovodi iz računarskih centara već raspoređenih svuda oko zemaljske kugle. Tehnički se ovo postiže preko mreže mobilne telefonije i preko antena mobilnih telefona, koje sada pokrivaju i najudaljenije i najzapuštenije dijelove svijeta, a proces pokrivanja je svakim danom sve gušći i veći, što je dostiglo alarmantne razmjere. Ono što je najvažnije u ovoj priči jeste da osoba koja je mikročipirana može biti sa velikom lakoćom manipulirana i kontrolirana i to pomoću odašiljanja specifičnih valova na niskim frekvencijama (ELF). Ovi valovi imaju utjecaj na mozak preko mikročipa koji može u potpunosti izmijeniti uobičajene misli i emocionalne šablone i na taj način navesti čovjeka da se ponaša u skladu sa zamislima nekog drugog – onog koji upravlja ovim projektom.”